INTERVJU br.376
SRPSKO SARAJEVO GRAD - SA REGISTARSKIH TABLICA
RAT JE BIO UZALUDAN
Sarajevo je iz cetiri godine rata izaslo kao grad
na svoje obje strane iscjedjen u svakom pogledu,
pohaban, istrosen... U njega su se slile kolone
ljudi koji su sada prvi put u zivotu vidjeli uzivo
tramvaj, u drugom smjeru su isle i idu ne manje
masovne kolone. Dejton je kao dobar prorok
doveo pricu o ratnom Sarajevu, razdvojenom na
dva dijela, do kraja. Nekome je to bio usud, a
nekom kletva
Srpska klasika. U jednoj sali Vlade Republike Srpske na celu
sa premijerom u ostavci ima prvo zasjedanje, za prve cetiri
godine postojanja, u svom proklamovanom glavnom gradu
Sarajevu, na Ilidzi (Pale su se prije rata legalno otcjepile od
Sarajeva). Istovremeno se u drugoj sali dodjeljuju odlikovanja,
ordeni Nemanjica i ostali, mrtvim i zivim srpskim vojnicima
Ilidzanske brigade. Zene u crnom, tupa zahvalnost i sreca, ljudi
na stakama, bez nogu i ruku, u uniformama jos jednom,
mozda posljednji put. Svecanost je negdje na polovini ostala u
mraku zbog nestanka struje. Nafte za agregat naravno nije
bilo, pa su odlikovanja dodjeljivana u mraku, pod tankom
svjetloscu sa kamere neke strane TV ekipe koja se tu zatekla.
Sve pod krovom reprezentativnog ilidzanskog hotela "Srbija" u
kojem je svojevremeno odsjeo, ne sluteci da mu je to zadnja
noc i Franjo Ferdinand sa suprugom Sofijom prije nego sto se
na obali Miljacke vatreno sreo oci u oci sa Gavrilom i
istorijom.
Danas je tu, u "Srbiji", jedna od sasrajevskih baza Ifora i dio
Glavne komande njihovih kopnenih snaga. Isto kao i u ostalim
hotelima iz Ilidzanskog kompleksa, "Bosni", "Jadranu",
"Hercegovini" i "Termi". Histericno se namece simbolika ovih
nasih vremena i sudbina...
Tetovirani Iforci
Nema vise setnji Velikim parkom koji je kao i hotele jos
Austrougarska podigla. Otezan je i put do Vrela Bosne, jer je
prva stvar koju su ucinili po svom dolasku bilo postavljanje
visokih i sirokihograda od bodljikave zice. Ogradili su se tako
od spoljasnjeg svijeta koji ipak, stalno budni, drza na obaracu.
Iforci, osisani i po pravilu tetovirani, odmah su poceli sa
detaljnim redizajniranjem unutrasnosti ovih luksuznih hotela
kompletno renoviranih za SArajevsku Olimpijadu. Kroz
prozore hotela su letjele nove kozne garniture iz apartmana,
dvosjedi, fotelje, umjetnicke slike, nocni stolici, luksuzne
lampe, stilski stolovi is tolice... Pred ovom olujom koja je
proletila kroz hotel svo ovo bogatstvo je zavrsilo na velikoj
lomaci, na travnjaku kraj hotela. Umjesto kompletno
izbacenog hotelskog inventara Iforci svih boja i zastava su
unijeli svoje vojnicke krevete i ostali SMB - invantar. Radnice
koje su ostale da rade u hotelima komentarisale su da Iforci sve
razvaljuju i prave po svojoj mjeri kao da ce ovdje ostati
dvadeset godina, valjda da ih podsjecaju na njihove prosle
vojnicke domove u njemackim kasarnama. Inace, domaci
radnici mogu da uglavnom rade samo poslove kao sto su
odrzavanje cistoce i pranje sudja uz zakljucavanje i strogu
pratnju i kad idu napolje smece da bacaju, dok je Ifor i svoje
kuvare doveo. Mocni bijeli buldozeri sa natpisom "Ifor", uz
pomoc vozila domaceg "Puta", razvaljuju travnjake Velikog
parka pretvarajuci ih u svoje parkinge jer im postojeci hotelski
nisu dovoljni za gomilu pristiglih tockasa i gusjenicara.
Ekologiju, kult stvaranja i tekovine civiliazcije niko naravno i
ne pominje. Jos uvijek nisu poceli obarati stoljetna stabla
nacickana po Parku vec nekako parkinge uglavljuju izmedju
njih. Kao i svi vojnici, ni ovi ne vole fotoaparate1 Na losem
engleskom ih foliramo da se slikamo samo za uspomenu sa
Ilidze, sto je uobicajeno ovdje i sada. Pokusavamo sa Iforcima
trgovati, ali nikako ne ide jer i kad hoce nesto da kupe
ilinemaju pare ili im je sve skupo. Klinci im prodaju srpske
vojnicke znakove provlaceci rukice kroz bodljikavu zicu, a
stariji se na njih bune sto im obaraju cijene prodajuci bajonete
od automatskih pusaka za deset maraka... Kazu da je i sa
Amerima u Tuzli tako, pa nam je lakse.
Odmah nakon Dejtona vlasti Federacije su kao svoj prilog
"reintegraciji Sarajeva" obavezale se da ce ponovo uspostaviti
na pocetku rata prekinute telefonske veze izmedju
muslimanskog dijela grada i srpskih dijelova od Ilidze do Ilijasa,
te Grbavica, koji se ustupaju vlasti Hrvata i Muslimana.
Sjedimo u Cveletovoj samackoj sobi, vece je i napolju se kao i
obicno pucanjem proslavlja srpska Nova godina. Veceras sam
se prvi put uvjerio da je neko sa tzv. ilidzanskog telefona od
aprila 92. dobio muslimanski dio grada, Dolac Maltu. "Tesko
se dobija, a i malo duze telefonom zvoni. Prve rijeci Nevenke,
koja me inace ne zna, su bile - jeli da ti zoves sa druge strane"
- prica nam Nidzo, dok ga Mladjo zeza da ce sve prijaviti
njegovoj zeni Bilji.
Prokleti CNN
Citav rat je Sarajevu vazila kletva "dabogda ti CNN kucu
slik'o". Vecina je takvih.
Sasrajevo je iz cetiri godine rata izaslo kao grad na svoje obje
strane iscjedjen u svakom pogledu, pohaban, istrosen... U njega
su se slile kolone ljudi koji su sada prvi put u zivotu vidjeli
uzivo tramvaj, a u drugom smjeru su isle i idu ne manje
masovne kolone. Dejton je kao dobar prorok doveo pricu o
ratnom Sarajevu, razdvojenom na dva dijela, do kraja.
Nekome je to bio usud, a nekom kletva, prica od koje se bjezi.
Uglavnom u toj prici dva Sarajeva, srpsko i muslimansko,
mogu jedino zajedno opstati, jer im u svakoj drugoj varijanti
slijedi tiho odumiranje...
Danas Sarajevo jos uvijek zivi zivotom dva grada, izmedju kojih
vatrene granice polako slabe i tope se, iako su nekad bile
trasirane za sarajevske zidove, jake skoro kao berlinski lokalni
futurolozi su tu spominjali visoke bodljikave zice, duboke i
siroke kanale sa aligatorima i piranama. Ne znam samo sta bi
kad stegnu sarajevske zime, ali svakako je to sve bilo samo
"suplja" sa nadnaslovom "Srbija na Miljacki". Iforci zauzimaju
sve linije sarajevskog fronta i oduzimaju oruzje vojnicima koji
ga slucajno nekrijuci iznesu iz kuca napolje, domaca vojska na
obje strane grada skida uniforme. Iz srpskih dijelova Sarajeva
koji se ustupaju Federaciji, sa Ilidze, Grbavice, Ilijasa, Hadzica,
Vogosce, odlazi sva vojna tehnika, dok ulicama patroliraju
srpski policajci kojima u iscekivanju jos vise kolega iz
medjunarodne policije polako istice otkazni rok od 45 dana do
21. marta. Sve podsjeca na neke pozante srpske price...
Barijere unutar grada ipak jos uvijek postoje, kao i paralelno s
njima politicke borbe za ustrojstvo grada. Ipak, krecu se zene i
stariji muskarci. Ifor kao ukida sve punktove, ali ipak da bi
recimo sa Ilidze slobodno otisli u centralni muslimanski dio
grada morate proci muslimanski punkt kod Studentskog doma
u Nedjaricima. Autobusi, privatna vozila i kamiona sa liljanima
na registracijama slobodno "pice" iz muslimanskog dijela grada
na jug, preko Ilidze i Kiseljaka za Mostar, i na sjever, za
Zenicu i Tuzlupreko Vogosce, i naravno u obrnutim
smjerovima.
Na auta koja sa ljiljanima na registracijama prolijecu cestom
na Ilidzi se vise niko i ne obazire, postalo je normalno tako da
ih vise cak ni djeca ne gadjaju grudvama "filovanim"
kamenjem. Istina i ne zaustavljaju se ovdje, za razliku od onih
hrvatskih sa sahovnicama i najvise kiseljackim i travnickim
registracijama koji na Ilidzu dolaze slobodno kao u Zagreb
najmanje. To za njih i nije neka novost, desavalo se
svakodnevno cak i u vremenima kad je rat u Sarajevu bjesnio.
Zadrzavaju se na Ilidzi, trguju, odlaze u kafane, posjecuju
rodbinu i prijatelje...
Srpski dzukci
Vera i Brankica, novinarke Radio Ilidze, su se tog predvecerja
vracale sa posla. "Upek'o minus", a k'o u inat niko nije htio da
stane, iako su uporno stopirale. A od Ilidze do Blazuja nije
malo-tri, cetiri kilometra. Buljuk auta sa smijesnim "CC"
cirilicnim tablicama je prolazio, ali niko nije htio da stane. Sve
do "golfa", krstari tip, "s paket". Smrznute od dugog cekanja
brzo su uletjele u auto iz kojeg je dopirala poznata muzika.
Mrak je zaklanjao tablice na "golfu". Prestravile su se kad su
ubrzo saznale da se upravo voze u autu sa dvojicom tipova koji
su preko Ilidze posli "u posjetu kod nekih svojih prijatelja na
Bascarsiji"! Brankica se sva ukocila, dok je Vera, drzeci se za
kvaku na ulaznim vratima, u strahu pokusavala voditi kakvu
takvu konverzaciju sa neznancima. Pricali su o vikendima na
Igmanu, skijanju pod reflektorima, moru, nekim proslim novim
godinama i Sarajevu od prije rata, kako je naravno tada sve
dobro bilo. K'o da su se u Kanadi sreli, na derneku Sarajlija. I
taman kad su ih hladnoca, i strah poceli polako popustati
ugledale su prva svjetla Ilidze i "golf" se sasvim normalno
zaustavio na trazenom mjestu, bez ocekivanih filmskih zapleta.
Uz rutinsku ljubaznost i zahvaljivanje Vera i Brankica su se
rastale sa dvojicom Visocana, muslimana, razmisljajuci o
neugodnostima koje su im se mogle desiti i "srpskim
dzukcima" koji ih nisu htjeli primiti na zadnje sjediste svoga
auta, na samo tih nekoliko minuta od Blazuja do Ilidze.
Od Dejtona, i nekoliko mjeseci prije, Sarajevom iz dva dijela
cijelim, vlada stvarni mir koji tek remete praznicni "senluci"
kojima je januar obilovao i Iforeci koji demontiraju more mina
nacickanih po sarajevskoj kotlini i ispaljuju svoje prve metke
od kada su dosli, vjezbajuci na improvizovanim strelistima.
Dejton je u Sarajevo donio mir za koji se svi nadaju da je
definitivan. Ono sto unosi nemir je sto taj mir ima jedno ime na
Bascarsiji, a sasvim drugo na Ilidzi na rpimer. Na Bascarsiji se
dejtonski mir tumaci kao tacka od koje krecu neke nove
zivotne perspektive, sa uniformama uglavnom u ormarima, bez
granata i para, sa malo vise vode i struje za pocetak... Na Ilidzi
samo uzdilemu - otici ili ostati. Bar za pocetak.
Bole Stojcevic, inventivni kompjuteras, je prosle godine sam
sebi dao u zadatak da napravi zastitni znak "Srpskog
Sarajeva", kao sto ga svaki grad ima. Ubjedjivao sam ga da je
to skoro nemoguce, naci elemente koji ce makar graficki
objediniti Grbavicu, Ilidzu, Ilijas, Vogoscu, Hadzice, Rajlovac...
Nista kao ono sto se saa ovdje desava nije bilo toliko
zajednicko za ova naselja koja su prije rata bili samo
sarajaveske opstine na rubu kotline, cvrsto vezane za centralni
dio grada, bez jacih medjusobnih veza. Za znak jednog grada,
koji kao takav polako nestaje, nezgodne bi bili - strah, panika,
gomile ljudi koji sada, kad je dosao mir, zive sa saznajem da
moraju seliti, kuce i stanovi koji gore uglavnom zapaljeni
rukom onih koji su ih i stvarali, kamioni i putnicka vozila
pretovareni kucnim stvarima i gomilama tuge, zaglavljeni u
blato i snijeg.
Seoba industrije
Sve se skida, izvaljuje, izvrce, "stema" i odnosi nekud sa ovih
prostora, "samo da Turcima ne ostane". Odnose se i sperploce
i cigle iz antisnajperskih paravana. Izgleda mi kao da su se svi
moguci kamioni ovoga svijeta sa cirilicnim tablicama sada
sjatili u srpski dio Sarajeva vozeci ormare, crijepove, krevete,
raznorazne masine, cigle, izvaljivana vrata i prozore, bijelu
tehniku, tepihe, radijatore svih vrsta... Ima i latinicnih kamiona:
"RU", "BG", "GZ"... Sve se skida i nosi, kao da uskoro treba da
stigne val akumulacionog jezera neke nove brane koji ce sve
da potopi. Vecina svijeta ostaje da "nesto" ceka, nakon sto
odveze stvari kojima se pune sobe, garaze, podrumi, i sve sto
ima krov i zidove, uVojkovicima, Kasindolu, Lukavici (srpskim
dijelovima Sarajeva koji ostaju RS), ali i dalje na Palama,
Sokocu gdje se sobe za ostavljanje stvari iznajmljuju za 60
maraka mjeseno...
Ogromni sleperi u slikama koje neodoljivo podsjecaju na
vrijeme pred rat i na njegovom samom pocetku odvoze
postrojenja ovdasnjih brojnih fabrika, jer je gotovo sva
sarajevska industrija bila skoncentrisana u jos uvijek srpskom
dijelu grada. Seli se namjenska industrija, ali i sva ostala:
"Remontni zavod Hadzici", "Orao Rajlovac", "Pretis Vogosca",
"Famos", "CHilimara", "Tvornica bicikla", "Koka-kola",
"Tvornica plinskih uredjaja", "Pak centar"... Vrece i paketi su
ovih dana ovdje najtrazenija roba, a za jednu "turu" do Pala i
privatni prevoznici naplacuju i preko hiljadu maraka. kolone
kamiona do vrha napunjenih kucnim stvarima uvezanim
gomilama tuge, roneci kroz blato i snijeg, iz dana u dan u sve
duzim kolonama napustaju srpski dio Sarajeva, dok politicari
sa rijesenim stambenim pitanjem na bezbjednoj udaljenosti od
Federacije pricaju price o novom gradu "Srpskom Sarajevu" i
da "necemo se opet igrati Carnojevica".
Jedan novopridosli Iforac se na Ilidzi nije mogao cudu nacuditi:
"Vi Srbi ste stvarno nemoguci, mitingujete, urlicete da ostajete
ovdje, a istovremeno je "koridor" stalno zakrcen kamionima
punim stvari koje selite... "Najaktuelniji je mali oglas:
"Mijenjam subaru za fes, sifra - lojalan", a umjesto one nekad
popularne da "od Ilidze pa do Marin Dvora svaki Srbin u
cetnike mora" sad je samo da "pod najlon mora", dok su cetiri
"S" sada: "samo slediba Srbina spasava". Klasican dijalog ovih
dana na Ilidzi pocinje sa uobicajenim "sta ima kod tebe, sta
radis", a zavrsava se sa: "Ma nista, spremam se za ovaj
ezgodus i tako..."
Ne galami bogati
Ika Ilidzanka je otisla da trazi stan u dijelu Dobrinje,
stambenog naselja uz sarajevski Aerodrom, koji je ostao u
Republici Srpskoj. Malo je tu stanova, previse kandidata za
njih, a i svi ti stanovi su bili do asda na prvoj liniji pa su unisteni
ili u najboljem slucaju samo opljackani. Ika je digla frku jer joj
nisu dali stan, derala se. To su culi klinci iz muslimanskog
dijela Dbrinje koji su se igrali pored svoje zgrade tridesetak
metara udaljeni. Ozbiljna ratna djeca, culi u cemu je problem,
pa su se oglasili. Postala im dosadna.
- Ne galami bogati, i kod nas je isto!
Od Dejtona naovamo u srpskom dijelu Sarajeva srce je
popustilo nekim ljudima za koje se mislilo "da im bez malja
sudnjeg dana nema". Cetrdesetsedmogodisnji Milorad Zerajic,
sef rstorana "TRZ Hadzici", je petog decembra 95. izvrsio
samoubistvo tako sto je pod sebe stavio rucnu bombu. Ostavio
je iza sebe samo poruku: "Nisam vise mogao sve ovo izdrzati"!
Sa Zokom Trifunovicem, borcem i komandantom iz
Aerodromskog naselja, pricao sam u nekim bezbriznijim
danima o ovoj vrsti samoubistva. Zoka se nije na taj korak
odlucio kad je na Niksickoj visoravni nagazio na minu
"klackalicu" i ostao bez pola noge, ali bi se kaze sigurno ubio
kad ga neprijatelj zarobio. Za to je citav rat imao spreman
pistolj i metak. "Ne bi se nikada ubio bombom jer je velika
mogucnost da se sa raznesenom utrobom jos nekoliko minuta
patis. Pistolj na slijepoocnicu i gotovo". Svabo se u rat vratio iz
inostranstva, zivio je u Otesu i u jednoj od ovdasnjih akcija je
nagazio na minu. Postao je ratni invalid, pomalo zaboravljen
od svih. Nekoliko dana nakon Dejtona se ubio... Nikad na
ovdasnjim ulicama nije bilo vise pijanih faca koji u nekoj svojoj
prici svako malo posrcu, padaju i dizu ton... Na ulicama je
puno onih "zamisljenih, mutnih" tipova koji sami sa sobom
pricaju, prepiru se, a onda tiho opet raspravljaju. Jednostavno,
kako se to u Sarajevu kaze - prolupali.
Kapetan Jovo Jutanda odnedavno vise ne ide na strazu na
polozaje visoko na Igmanu do kojeg su jedino ljudi, Muslimani
i Hrvati iz radnog voda, mogli donositi hranu uskom kozjom
stazom. Jedan je iz hiljade ljudi koji su na Ilidzu stizali u
izbjeglickim valovima Srba iz Srednje Bosne. Prije dva dana
sam ga prvi put zapazio iako je iz svog Viteza odavno dosao.
"Nas dva brata oba ratujemo, ne plac' majko, ako poginemo..."
- ponavlja, pjeva kao da narice, dok vise od dva sata stoji
naslonjen na ogradu mosta u centru Ilidze. Iz njega govori
rakija "suboticka smrt" i jos mnogo gorcine... Sreo sam ga opet
sutradan, "suboticka smrt" je izvjetrila, a nove valjda nije bilo.
Pjevao je istim zavijajucim tonom bola. "Joj da je meni nabaviti
kozu, koja daje dalmatinsku lozu", "joj da je meni nabaviti
kravu, koja daje sljivovicu pravu". Posao je kaze u Komandu,
"javili na radiju da su nam nesto rijesili". Isao bi sa Ilidze,
porodica mu je negdje malo podalje odavde, ali nema para za
put i tuamra ilidzanskim ulicama. "I onda ljudi kazu, Jovo
prolupo'" - pricao mi je pokazujuci vojnu knjizicu i ratne dane
i Kninu. Sreo sam ga i juce. Nije pjevao. Prosao je zamisljen. I
sam.
Pod vlascu Federacije
Dejtonski "poklon" Federaciji, ustupanje srpskih dijelova
Sarajeva od Ilidze do Ilijasa, rijetko je ko ocekivao na obje
ratno polarizovane strane grada. U svakodnevnim pricama su
se obicno vrtile price o Sarajevu kao i u dosadasnjim
planovima - poseban status pod upravom UN, distrikt i sl. Pa i
kad je prve postdejtonske veceri bez detaljisanja objavljeno da
"Sarajevo ostaje jedinstven grad" vecina prica je bila u stilu -
pa dobro, mi ovdje, oni tamo, sve isto kao i do sada, samo bez
rata. I tako sve dok sutradan nije jasno objelodanjeno da je
gotovo citavo Sarajevo sa svojih devet opstina dio
muslimansko-hrvatske Federacije. Bio je to sok koji je polako
curio u dane dilema, strahova, strepnji, dezinformacija, sve sa
previseiracionalnog i nepoznatog. U snove ilidzanske,
svakodnevne nece se vise vracati ulice grada kojima nisu hodali
sve ove ratne godine. Umjesto toga velike borbe u ovoj smutnoj
situaciji, naradjenja za hitnu selidbu, nekome i drugi, treci put u
ovom ratu. Branku Zivkovicu ce ovo sada biti sesta ratna
selidba...
Na dilemu - otici ili ostati, prvih dana nakon Dejtona se rijetko
ko u srpskom dijelu Sarajeva izjasnjavao da bi mogao ostati
zivjeti pod vlascu Federacije. Dani polako prolaze, ministri
dolaze sa Pala ovdje, kao na safari, da bi se isti dan vratili
nazad i u medjuvremenu ubjedjuju nas da trebamo ostati. Ipak,
racionalno sve vise smjenjuje iracionalno namecuci mnogo
pitanja sa neizvjesnim odgovorima i sve je vise ljudi koji
razmisljaju o ostanku, cak se otvoreno izjasnjavaju da ce u
svojim domovima ostati i nakon 21. marta kad Federacija stize!
Ne znam se samo hoce li tramvajem, dijelom pruge koji jedini
jos ne radi, od Nedjarica do Ilidze. O ostanku govore uglavnom
starosjedioci, ljudi cije porodice vec stotinama godina zive u
Sarajevskom polju, ljudi poznijeg doba, ali i drugi, mada
mnogo rjedje. Cak i vojnici! Nisam istina sreo jos nikog ko bi
ostao od onih koji su se uselili u tudje kuce i stanove, nakon sto
su uglavnom izbjegli iz muslimanskog dijela grada ili iz Srednje
Bosne. Ili spadaju u grupu onih kojim je dosadilo da sa
"starcima" zive zajedno kao i prije rata pa su usli u tudje. Takvi
su prvi poceli odvoziti stvari na dijelove Sarajeva koji su ostali
u RS ili dalje...
Za svo ovo vrijeme muslimansko-hrvatska Federacija ciljano
oteze sa donosenjem Zakona o amnestiji za sve ucesnike rata,
sem onih koji su ratni zlocinci po Hagu, sto dejton garantuje.
Sa druge strane obicni mali ljudi su raspeti sa cinjenicom da ih
nigdje ne ocekuje rasirenih ruku i da, ako sada odu odavde i
ostanu bez kompletne imovine izlaze na magistralu
neizvjesnosti hronicno zakrcenu kolonama uzaludnika. Njima
se niko ne raduje, oni nkome ne trebaju jer sa sobom samo
probleme donose. Oni imucniji su vec odavno daleko odavde,
zapoceli su rekli "biznis" preko ili negdje blizu Drine pa ne
razmisljaju o cinjenici da bi sarajevski Srbi sada trebali biti
posljednji izbjeglicki val u porusenoj, osiromasenoj i skracenoj
RS, a i da je svima prekoDrine dosta izbjeglica i vjecne
socijale. Na pitanje sa kolonom upitnika "gdje onda" Bole
Stojcevic kaze "na nebo", neko drugi je rekao da je u Sibiru
perspektiva "za ovo stado koje niko nece", nesto ima i na
SjevernomKipru odakle se "Turci zbog nas iseljavaju", ali je
ipak najsigurnije u Zepi: "Lijepo je u pecinama sa lamperijom,
dovedena je i struja, pa nam zene nece morati ves na ruke
prati".
Kolektivni psihijatrijski slucaj
Dok oni od cije smo "pomoz' Bog" svaki dan slusali sad samo
sa "vozdra" pozdravljaju narod u srpskom dijelu Sarajeva zivi
pod psihozom postajuci polagano kolektivni psihijatrijski
slucaj.Frustrirani, u panici, ljudi vjeruju svemu i svacemu, na
Grbavici pricaju kakogrbavica sigurno ostaje u RS "samo se
ceka da odu svi oni koji su dosli sa strane i uvalili se u tudje
kuce i stanove, da bi se onda tu naselilo stanovnistvo sa Ilidze,
Ilijasa, Vogosce..." neka zena iz Vogosce je zvala prijatelje na
Ilidzi, da joj obezbjede stan u polupanom Otesu, jer je cula da
Ilidza ipak ostaje u Republici Srpskoj!
Otici - ostati u razmisljanju stanovnika srpskog dijela Sarajeva
ulaze i verbalne prijetnje "cetnicima" upucivane razlicitim
stilovima, "cetnicima" od politicara i obicne raje sa druge
strane. Isto kao i amnestija za ratnike koju Federacija
(uostalom kao i RS( jos zakonski ne donosi, a i sto bi kad im je
to Dejtonski sporazum ostavio na volju predvidjajuci samo
striktnu amnestiju za izbjeglice povratnike. Kako drugacije,
nego kao krunski dokaz za odlazak, masovan izlazak Srba iz
muslimanskog dijela Sarajeva nakon Dejtonskog otvaranja
puteva unutar grada. Prelaze, za pocetak, u srpske dijelove
donoseci price kojih nema na TV BiH i ostalim, kao i
komsijske poruke "cetnicima" koje se brzinom munje sire, od
zena na pijaci pa nadalje: "Mi smo bili cetiri godine u aztvoru a
vi cete citav zivot"! Sefica ilidzanske kancelarije UNHCR-a,
Ljilja Elez nam prica da se po njihovim podacima skoro svaki
dan nakon Dejtona na Ilidzi pojavi dvadeset do trideset ljudi iz
muslimanskog Sarajeva koji su napustili svoje domove bez
namjere da se ikada u njih vrate ostavljajuci kompletnu
imovinu, sem onoga sto im je u nekoliko torbi moglo stati... A
mnogi od njih su i ostali citav rat na muslimanskoj teritoriji bas
zbog te imovine, dok su ih prijatelji i rodbina sa srpske strane
zezali ili ozbiljno ruzili da su ostali regale da cuvaju.
Normalno pitanje koje se covjeku namece je cemu da se
nadaju Srbi sa Ilidze, Grbavice, Vogosce, Ilijasa i ostalih
srpskih dijelova Sarajeva, kakvom to normalnom zivotu
dostojnom covjeku nakon sto odavde ode srpska vlast; Kako
ostati kad od te vlasti Federacije Muslimana i Hrvata sada, kad
se tek moze, tako masovno bjeze Srbi koji su izdrzali sva
iskusenja cetiri ratne godine ziveci pod tom vlascu;! Odlaze
ostavljajuci svu imovinu, uspomene, grad, rijetke preostale
prijatelje...
Sa njima nikad vise
Milena K., Srpkinja koja je citav rat provela u svom stanu u
strogom centru Sarajeva, nedavno je dosla na Ilidzu. Svratice
malo i do rodbine na Grbavici i onda opet nazad, kuci. Ova
visoka stasita zena, markantne pojave kakve vec Crnogorke
znaju biti, krenula je pred bozic da kupi Badnjak na pijaci kod
Katedrale, u centru grada. Bila je taj dan, ni sama nije znala
zbog cega, dobro raspolozena lica razvucenog u diskretni
osmjeh. U takvom raspolozenju je iza ledja zacula glasno: "Sve
Srbe na vrbe, sve Srbe na vrbe... "Okrenula se iznenadjeno, a
sa lica joj se polako gubilo dobro raspolozenje. Nije bilo
dovoljno vremena da se osmjeh sasvim izgubi. Nepoznati (nije
bio pijan) je nastavljao: "Od Ilidze pa do Marin Dvora svaki
Srbin zaklan biti mora"! Niko na ovu ponavljajucu dernjavu u
jednoj od najprometnijih sarajevskih ulica nije reagovao. Bilo
je tu i policajaca, ljudi u sarenim uniformama i onih u civilu.
Neki su se svemu smijali kao dobrom folu, drugi su ubrzavali
korak, neki se opet ponasali kao da se nista ne desava... A
Milena; Ona naravno nije kupila badnjak, bar nam je tako
pricala sjecajuci se kako je sva ukocena zurila kuci gdje je i
danas.
Iz Sarajeva je da se ne vrati izasao Vlastimir Stanic, na dan
kad je potpisan Sporazum u Parizu. Vecina ljudi koji su ga na
Ilidzi sreli interesovala se zasto je bas sad izasao kad je stigao
mir i sve izdrzao, zasto nije ostao jos malo i pokusao zamjeniti
ili prodati imovinu. "Svi ce morati otici, tamo za nas nema
zivota. U sedamdeset posto javnih institucija svi te blijedo
gledaju kad udjes i pozdravi prisutne sa dobar dan... "Stole
Rakic je takodje odnedavno na Ilidzi, gdje se ponovo sastao sa
porodicom nakon sto je cetiri godine bio sam u svom domu
uSokolovic Koloniji. I on je bio jedan od onih koji su vjerovali
u dobre komsije, price tipa "nikog nisam ni ruzno pogledao" i
vlastitu dvoetaznu kucu - stan. Bio je i on jedan od onih
obiljezenih - gumene cizme, plava radnicka odijela i pogled
prikovan za pod. Srbin, radni vod. Kopao je rovove za "Armiju
BiH" i ostale najteze poslove. Danas je na Ilidzi sa koje ce
sigurno ici jer je sa porodicom u tudjem stanu. Ne znam gdje
ce, ali: "Tamo sa njima nikad vise! Sve sam im ostavio, ali ne
zalim. Kad bi i avionom morao letiti iznad SArajeva platio bi
pilotu da u sirokom krugu zaobidje Sokolovic Koloniju i
Hrasnicu!"
Od posljednjih dana januara na Ilidzi je i osamnaestogodisnji
B. D., sa Kosevskog brda gdje su mu ostali roditelji. Dobio je
poziv za sluzenje vojnog roka. U "Armiji BiH" naravno.
Pobjegao je na Ilidzu dva dana prije nego sto se trebao javiti u
opstinsko ministarstvo odbrane zbog poziva za put u nepoznatu
regrutnu kasarnu (mjesto sluzenja na pozivu ne pise). Dvije
godine je padao u cetvrtom razredu srednje skole samo da bi
izbjegao odlazak u vojsku. Treci put mu Zakon nije dozvolio
da "propadne" u skoli. Sad ce, kaze, kod tetke u bijeljinu.
Sestra mu je vec prije kod rodbine u Zvorniku.
Magla buducnosti
Dzing na ISV-radiju "Iz mraka sadasnjosti u maglu buducnosti"
je lajf-motiv Sarajeva na kraju rata. Valjda je tako svugdje kad
rat olovom prodje. U centralnom muslimanskom dijelu Sarajeva
su mislili da ce iz srpskog dijela grada odmah nakon Dejtona
nastupiti stampedo, price Munira, koja je citav rat sa suprugom
Srbinom provela na Ilidzi. I bez Srba, u muslimanskom dijelu
grada imaju briga. "Vecina ljudi je bila u vojsci, mnogi su sada
demobilisani i sisli su sa brda. Bez para su i sa tankim zivcima,
na ivici gladi, drzava im ne pruza mogucnost zaposlenja jer
niko nista ne radi. Mnogi su bukvalno gladni pa se zbog korice
hljeba vracaju nazad u vojsku. Svijet je nezadovoljan. Zato
mnogi, pogotovo mladi ljudi sada traze pasose i odlaze ili
namjeravaju otici". Na znamenitom ilidzanskom CHosku, mini
trgu u centru koji se kao mjesto za gluvarenje prenosi "sa
koljena na koljeno", jednog Ilidzanca je pitao neki americki
novinar, koji su se kao strvinari zadnjih mjeseci ovdje stustili.
Dali ce otici ili ostati"?
- Ja podrzavam mirotvornu politiku naseg predsjednika, ali cu
se ipak jedno pet narednih godina pomjeriti odavde, nekoliko
stotina kilometara istocno ili juznije. Malo da se tih "cirka" pet
ljeta odmorim i vracam se ovamo.
Blatom puta koji je nekad bio asfaltni, krecemo se jednim od
sarajevskih "koridora" kojima duge kolone kamiona
natovarenih stvarima napustaju grad. Idemo "koridorom" od
"federalne" Ilidze do Lukavice koja ostaje u RS. Moramo proci
kroz muslimanski dio Dobrinje i preko trase za sarajevski tunel
ispod Aerodroma. Ovaj tunel, i svi ostali ratni bunkeri, ce
valjda sada biti turisticka atrakcija kao Titova pecina u Drvaru.
Prestajemo o tome pricati dok cestom prolazimo ispod balkona
na kojima su tipovi u maskirnim jaknama "Armije BiH".
Pozdravljaju nas glasnim psovkama i kamenjem. Sve je ovdje
sruseno, ali ovi vojnici jos imaju nesto skinuti sa garavog
skeleta zgrada. "Koridor" je prepun iako je vec odavno
produzio rad od jutra do mraka, od 8 do 18 sa pauzom od 12
do 14 casova koja vazi samo za Iforce koji tad odlaze na
vojnicku "marendu". Kamioni sa cirilicnim tablicama i tada,
bez njihove zastite, slobodno proalze. Stizemo u Dobrinju tj.
njen dio koji ostaje u RS. Sarajevski pjesnik, Semezdin
Mehmedinovic je sada u ratu iz aviona vidio da je ovo naselje -
spavaonica gradjeno u obliku cetiri "S". Dobrinja 4, koja ostaje
u RS (mada Komisija za razgranicavanje jos nije stigla), jer
valjda bar rep od jednog od cetiri "S".
U srpskom dijelu dobrinje se sa svih strana cuje buka. Dolaze
uglavnom Ilidzanci jer je to njihova Srpska opstina, kao i prije
Dejtona. Jedni popravljaju sto se popravit moze, u stanovima
uglavnom totalno razvaljenim ratom i pljackom. Drugi se vec
useljavaju u stanove sa zamagljenim pogledom kroz najlon
postavljen do daljnjega umjesto stakla.
Milion mina
Muslimanska, pardon, teritorija Federacije, je tu blizu, odmah
preko ceste. Sve se kamenom moze dobaciti! Sa "starcima"
koji su stigli sa Ilidze da popravljaju stanove dosli su i klinci,
bezbroj puta upozoreni da se samo na prljavom asfaltuigraju
da ne bi naletjeli na neku od milion mina koliko je kazu
posadjeno u Sarajevu ovog rata. Uskoro su im se u igri,
profuravsi pored Iforaca, pridruzili i klinci sa druge strane
ulice. Ista ona musava djeca, zeljna igre, samo iz
muslimanskog dijela Dobrinje. Igrali su se neko vrijeme sve
dok nije doslo do frke. Klinci su se potukli, pa su Iforci koji su
tu bili najblizi, umjesto zauzetih roditelja morali intervenisati.
Zaigrala se djeca i eto... Djeca k'o djeca. A i rat je, bio.
Baka Mara Radovic je takodje dobila stan na Dobrinji i dosla je
da ga sama "ispravlja" - prozori, vrata, najlon, kako to vec ide.
A posto je komsija od brata preci, baka nije sama radila. A ne
bi vjerovatno ni pored najbolje volje mogla. Krenulo je sa "da
vam bako pomognem da ovo ukucate" i tako do kraja, do
prvog mraka. Baka se na kraju balade sjetila da susretljivog
komsiju pita za ime.
- Ja sam Ismet. Stanujem tu, preko ulice. Samo vi mene
zovnite ako vam opet bude trebala pomoc! - spalio je
najnormalnije pokazujuci rukom mjesto gdje stanuje.
- Ne smijem ja tamo doci! - rekla je baka iznenadjeno.
- Samo vi mene zovnite, cucu ja!
Donedavno su se gledali preko nisana, kroz puskarnice i
prozivali sa "ceto" ili "cedo", "balija" ili "obrezani"... Na
motorolama su pominjane neke nove CHele-kule, ljubav na silu i
najcesce: "Jeli vam Slobo rekao sto dade Sarajevo"!? I ovdje u
Dobrinji, iako se ne puca, jos uvijek su u modi sarene
maskirne jer je mnogima to jedino odijelo. Bilo je u ovim
danima mira i prelaza preko ulice koja je nekad bila "nicija
zemlja", izmedju srpskog i muslimanskog dijela Dobrinje. Bilo
je i grljenja i ljubljenja, izmjesanih uniformi i prvih
poslijeratnih kafa.
Formalna granica na Drini
"To nema nikakve veze sa organizacijom grada i drzave, i
uopste rjesavanjem politickih pitanja tri naroda koji imaju tri
interesa" - rekao mi je Maksim Stanisic, predsjednik Izvrsnog
odbora Srpskog Sarajeva, i jedan od najangazovanijih na
rjesavanju pitanja srpskog dijela Sarajeva. Iako Srbe optuzuju
da su vratove iskrivili i ukocili od gledanja unazad u istoriju
nismo mogli da ne pomenemo Stanisica-han koji je nekada bio
na Bascarsiji, 300 godina zivota Stanisica u sarajevskom polju,
njegovog djeda po majci nosioca "Karadjordjeve zvijezde" koji
je do smrti zivio na Ilidzi i djeda po ocu solunskog dobrovoljca
kome se za grob nikada nije saznalo. Iz knjige Hamdije
Kresevljakovica "Sarajevo za vrijeme Austrougarske 1878-
1918" citamo popis hanova na Bascarsiji-Mlinarevica han,
Popova, Jelica, Krestalice, Boskova, Jevtanovica, Basare... Srbi
i Jevreji su u tom vremenu drzali trgovinu u Sarajevu.
- Kad sada razmisljam i razgovaram sa ljudima, posebno
starosjediocima, onda pokusavam da u nekoj istorijskoj
retrospektivi sagledam kako su se Srbi uspjeli odrzati na ovom
prostoru kroz vijekove. Jeli njima bilo lakse, mozda su zivjeli u
drugacijem vremenu?! Uspjeli smo kao narod opstati u ovoj
kotlini iako su ovdje tako dugo bili Turci, posle njih Austrija,
bili su hercegovacki ustanci, oba svjetska rata, pa i ovaj
posljednji rat '92. Srbi su ovdje vjesani i 1914. i 1941. i to
najuglednije porodice, profesori, ljekari, trgovci. Mozda smo
mi neki slabiji materijal pa cemo otici sa ovih prostora, mada bi
sve ovo sto smo do sada prezivjeli trebalo drugacije da govori.
To je pitanje koje svako od nas mora sam sebi da postavi -
kaze Maksim Stanisic, koji se i prije rata nalazio na mjestu
predsjendika tijela kojeg od milja zovu Gradska vlada. Pricali
smo i o Ljubomiru Zikovicu, ministru u tri zadnje Vlade rS,
koji dok traje rasprava u Skupstini RS o pitanju srpskog dijela
Sarajeva igra karte u skupstinskom bifeu ("gospodine ministre,
pravite li to planove sta sa 15 hiljada ucenika i studenata iz
Srpskog Sarajeva ako napuste grad"), o novom premijeru koji
u svom programu rada ne pominje pitanje statusa sarajevskih
Srba, kao i o "potrebi neke snazne politicke inicijative koja bi
zaustavila iseljavanje Srba iz Sarajeva o cemu sam razgovarao
i sa predsjednikom Milosevicem".
- Ta formalna granica na Drini je cinjenica koju moramo
prihvatiti, bez obzira na nase teznje i krajnje ciljeve. Ako se
sto prije okrenemo jednoj samostalnoj politici srpskog naroda
u BiH, politici koja ce respektovati nase dugorocne, ali
prvenstveno interese u kojima se sada nalazimo, mislim da
cemo prije prevazici odredjene probleme koje sad imamo.
Lopovska posla
Cifrom broja stanovnika u srpskom dijelu Sarajeva mnogi
barataju citav rat i narocito nakon Dejtona. Cifra je u tim
pricama isla i do 160 hiljada, u sto je tesko povjerovati ako se
zna da je Srba u citavom Sarajevu prije rata bilo nesto vise od
200 hiljada. Iako je tacan broj stanovnistva nemoguce utvrditi
zbog stalnog intenzivnog kretanja stasnovnistva u oba pravca,
ali se vjeruje da je realna cifra u preddejtonsko vrijeme krece
oko 90 ili 100 hiljada. Ta se cifra iz dana u dan topi, lopovi
ovdje caruju, kradu sve i svasta (dosle su im kazu i kolege iz
SR Jugoslavije) i niko se ne trudi da ovdasnje stanovnistvo
informise o tome sta stvarno pise u Dejtonskom sporazumu, a
kamoli da na ekspertskom nivou objasni ljudima sta koja
odredba znaci. Novine u muslimanskom dijelu grada su ga vec
odavno stampale, cega se u RS jos uvijek niko nije sjetio (!?) ili
je u njemu nesto sto od nas kriju, rezonuje obicni svijet.
U sarajevskim "Vecernjim novinama" od 24. januara 95.
citamo o toku konstituirajuce sjednice Prelaznog opstinskog
vijeca za Ilijas, sarajevsku srpsku opstinu u kojoj je na
izborima pobjedio SDS, a od 21. marta treba da predje u
Federaciju. U ovom izabranom prelaznom opstinskom organu
koji bi trebao biti lokalna vlast do prvih poslijeratnih BiH izbora
nema Srba. Predsjednik je izvjesni Sefedin Suljevic (SDA), a
potpredsjednik je izvjesni Jozo Vidovic (HDZ), a na sjednici
odrzanoj u Brezi izabrano je i pet vijecnika za kantonalnu
skupstinu, odnosno gradski parlament: Dzevad Ahmis, Sefedin
Suljevicu i Munir Alic (svi SDA), Izet Dzafo (SDP) i Mirsad
Balta (Unija BiH socijaldemokrata). Isti posao su zavrsili i za
druge sarajevske opstine koje prelaze u Federaciju, Ilidzu,
Vogoscu, Hadzice, i to sve bez predstavnika Srba mada
"guverner BiH" Karl Bilt uporno istice da ce lokalne opstinske
vlasti morati biti sastavljene na osnovu rezultata posljednjih
izbora 90. godin, dakle i sa Srbima.
Kazu da je Miro Lazovic, Srbin, predsjednik muslimanskog
parlamenta, nedavno zvao brata koji citav vrat zivi u Vogosci.
On je inace pobjegao u muslimanski dio grada iz Vogosce na
pocetku rata. Brat Mire Lazovica, po zanimanju
automehanicar, se interesovao moze li ostati u svojoj kuci u
Vogosci. "Sta si radio, jesi li bio u vojsci"? Odgovorio mu je da
je radio svoj posao, ali u lokalnoj vojnoj jedinici na odrzavanju
njenog voznog parka, a i malo se sta ovdje u ratu radilo u
civilnom dijelu. "E, pa zato ti je pet godina, pa ti vidi..." -
odgovorio mu je Miro, a Obro Bratic, Nevesinjac tridesetak
ljeta na privremenom radu na Ilidzi, se sjetio da je bas tolika
kazna za neodazivanje na Izetbegovicev poziv za mobilizaciju
u asprilu 92. Pomenuti Miro Lazovic se u jednoj vecernjoj
emisiji TV BiH na temu Dejtonskog sporazuma isticao
neophodnost amnestije za vojnike, na sto se ostale politicke
face tu prisutne nisu mnogo obazirale, a jedan gledalac je u
kontakt-programu uzivo pitao: "Hoce li gospodin Lazovic time
da nama uvede cetnike na mala vrata"?!
Odselio se i cika Daso
Sa Ilidze je nakon svojih predsedak sarajevskih godina odselio i
cika Daso, Damjan Babic, covjek koga zna ili je bar cuo svako
ko se iole ozbiljnije bavio muzikom u Sarajevu od proslog rata
naovamo. Noc prije odlaska u Podgoricu, kod sina Duska koji
je takodje u ratu otisao iz Sarajeva (muslimanski dio), pricao mi
je o svom kumstvu "Bijelom dugmetu" i njihovom prvom
signalu koji su kod njega u "Diskotonu" snimali, kako je tada
za Bregu, "malog Gorana", rekao da je klinac na kojeg treba
pripaziti, isto kao i na "malog Zeljka", Bebeka naravno. Cika
Daso je uvijek bi tu negdje, ispricajuci buduce slavne momke
sarajevske muzike na puteve slave, a oni bi mu se uvijek
vracali kao starom dobrom i dragom ucitelju, mestru od kojeg
se uvijek "fol" vise moze pokupiti. Ubjedjujuci se sa svim i
svakim da treba, cika Daso je napravio velelepnu muzicku
skolu na Ilidzi. Osnovao je i festival narodne muzike "Ilidza",
godinama vodio ansambl "Ilidzanke" i radio jos mnoge
zanimljive i vrijedne stvari za koje bi nam treboa poseban
razgovor. Kroz njegov muzicki studio "Dambo" u Luzanima na
Ilidzi koji je on uvijekzvao "Atelje", otvoren nekoliko godina
pred rat, prodefilovale su mnoge poznate muzicke face...
Sada u ratu je neko opljackao cika Dasin studio, koji je on da
na besplatno koristenje "Muzickoj produkciji RS". Zezali smo
se da je to uradio Kemo iz Hrasnice...
Inace, jedan momak iz Muzicke produkcije RS je otisao za
Sloveniju i stigle su vijesti da sada pravi muzicki studio u
Zagrebu.
Skidamo iz studija lamperiju, debela stakla koja odvajaju
rezijski prostor od onog za snimanje. Na sleperu za Podgoricu
mjesta su, pored stvari iz ogromnog trosobnog stana iz elitnog
ilidzanskog naselja Pejton, nasli svi vredniji uredjaji iz studija,
mikseta, zvucnici... Na sleperu nema mjesta za mnogo
uspomena, sarenih papira notama ispisanih, slika, traka,
kaseta. Citav jedan zivot. I njegova supruga, teta Desa ce za
nekoliko dana za njim, u nepozanto, u Podgoricu...
Cika Daso ni jednom rijecju nikada nije pomenuo unistavanje,
spaljivanje svoje imovine na odlasku, na sto su se mnogi kleli u
prvobitnoj euforiji nakon Dejtona. Dok racio nije uzeo pod
svoje! "Ne treba paliti jer i kad ti sutra odes odavde uselice se
neki jado, nece ni Alija, ni Ganic, ni niko njihov. A mozda
cemo nekad sutra sve ovo nase moci i naplatiti, ako ne mi onda
bar nasa djeca, a ako zapalis - nista od toga, sam si svoje
unistio i ko ti je kriv" - pricao nam je Risto Golubovic dok smo
selili cika Mileta Kljajica, oca poginulog borca. Neki su govorili
da na odlasku treba u vazduh dici i unistiti staru Aleju platana
koju je na poetezu od Ilidze do Vrela Bosne, u podnozju
Igmana, davno Austrougarske podigla. Platana je sadio neki
Srbin, valjda kao ovi sto se danas tuku da rade kod Ifora kao
cistacice ili majstori za 300 maraka mjesecno (najcjenjeniji su
prevodioci, prva klasa do 900 dolara). neke su kuce u srpskom
dijelu Sarajeva ovih dana gorile, neke ce vjerovatno do 21.
marta goriti, ali ce Velika Aleja ostati citava, hvala bogu.
Buvljak za Srbe i Hrvate
Jedan od mastovitijih nacina unistavanja kuca i stanova je onaj
sa plinom, ruskim, i to tako sto se svi prozori i vrata zatvore,
upali se svijeca i pusti plin. Prodje zatim nekoliko minuta i vatra
krene... Pod devizom "jebo stan bez WC-a" unistavaju se
kanalizacione instalacije tako sto se jednostavno bomba
"kasikara" ubaci u WC-solju i sve ostalo je na njoj. Kazu da je
tip iz Hadzica nakon sto se iselio u dimnjak kuce stavio 4
minobacacke granate...
Kobiljaca, seoce na uzvisini izmedju Ilidze i Kiseljaka, je
donedavno, dok nisu zavladali Dejton i Ifor-era, bilo granica
izmedju Republike Srpske i Herceg Bosne. Preko Kobiljace je
citav rat cirkulisao sverc ogromnih razmjera u oba smjera. Srbi
sa Ilidze i Hrvati iz Kiseljaka iako su postojale neke linije
uopste nisu ratovali. U Kiseljak se jos ni jedan Musliman nije
vratio da zivi, samo tuda prolaze i zadrzavaju se nakratko rpije
mraka zbog kupovine, isto kao i Srbi. U Kiseljaku jos niko ne
razmislja o popravci srusene dzamije. A Kiseljak je inace u
Federaciji, muslimansko-hrvatskoj.
Srpska milicija je nedavno pokusala ukinuti buvljak na
Kobiljaci oformljen odmah nakon Dejtona. Prodaju Srbi iz
srpskog dijela Sarajeva, a kupuju Hrvati iz Kiseljaka i dalje.
Uglavnom. Cijene su mizerne, skoro kao na pocetku rata kad
je sve kostalo sto maraka, i video i TV i zamrzivac... Ljudi
gacaju kroz blato izmedju improvizovanih tezgi. Cvele i Nidzo
prodaju kasete, aktuelne narodnjake (Ceca, Dragana i sl. i
ostale). Posao im ide kao lud, kaseta pet maraka. Muku muce
sa kasetama muslimanskih izvodjaca, niko ih skoro ne kupuje i
jos im svako malo zanovijetaju sa pitanjima tipa "sta ce vam
ovi". Dok za dan prodaju i nekoliko stotina posljednjih albuma
Cece i Dragane, za dvadesetak dana su se samo jednog Safeta
Isovica rijesili! Klinac je na Kobiljaci pravu pravcatu busilicu
prodao za deset maraka nekom Hrvatu. "Sto nece kad je ukr'o
od tog istog Hrvata, dok je ovaj jos u Otesu bio"!? Kamera
hrvatke TV pravi anketu sa Srbima dali bi ostali u sArajevu
kad bi sadasnji srpski dijelovi presli pod hrvatsku vlast o cemu
se "suskalo" medju narodom, uspanicenim i sludjenim. U emisiji
"Herceg Bosna danas" smo gledali: "Pod muslimanima nikako,
ali ako bi dosla hrvatska vlast, to bi bila druga stvar..."
Raskopane grobnice
Iskopavaju se mrtvi. Strani lesinari odavno nisu imali bolje slike
u svojim notesima, na trakama i filmovima. Srbi iz srpskog
Sarajeva odnose svoje mrtve sa glavnog sarajevskog groblja u
selu Vlakovo blizu Ilidze i sa manjih mjesnih grobalja. Niko ne
zna tacan broj onih koji su u limenim sanducima izmjestili
svoje mrtve na vojnicko groblje na Sokocu ili negdje drugo,
najcesce u mjesta rodjenja. Lokalne vlasti su govorile o
organizovanom prenosu mrtvih, barem boraca, ali izgleda da
nista nece biti od toga. "Ni sa zivima ne znaju sta ce".
Stravicne slike raskopanih grobnica u uvijek vlaznoj zemlji,
truli sanduci iz kojih ponekad uz zaglusujuci smrad ispadaju
kosti i nazire se poluraspadnuto meso mrtvaca. Zbog toga
vrijedi i nikada ne ugledati svjetlo dana, iz majcine utrobe. Sve
ovo je u medjuvremenu postalo jako unosan biznis. Sve je
papreno, od usluga grobara ("start" 260 dinara), limenih
sanduka (300-400 maraka) do prevoza (1,5-2 DEM po
kilometru) i sahrane na nekoj novoj lokaciji. Na "srpskoj"
zemlji, jednako smartno hladnoj, mozda manje vlaznoj.
Svaka nedelja na Vlakovu je sve gora i gora. Lelek majki i grc,
u glavi i dusi. Za ostalo su sve rijeci "kratke". Slika majke koja
pada po blatnjavom grobu guseci se u suzama su i previse
same sebi dovoljne, rijeci su tu kao dosadan gost.
Na srpskoj TV su sinoc opet bila "braca Grim", prica ujak.
Bilo je govora o novom gradu koji ce se navodno praviti. Za to
"srpsko Sarajevo" ili Palelopolis su vec navodno napravljeni
planovi ili samo maketa za TV koja je kostala deset hiljada
nekih para. U te price, o novom gradu koji bi se pravio na
potezu od "kusura" Sarajeva koji je ostao u RS (Vojkovici,
Lukavica, Kasindol) do Pala i Mokrog, ovdje malo ko vjeruje.
"Sve nam mogu napraviti, ali Vrelo Bosne nikada". Prosle
zime, kada je Radovan Karadzic prvi put u ratu sisao sa
suprugom do Ilidze govorio je o centru Srpskog Sarajeva na
prostoru danasnjeg Aerodroma i tunelu koji ce se kad mir
dodje rpobijati do Pala kroz Trebevic. Proizvode li se jos"lego"
kockice?
- Ovdje su prije cetiri godine pocele igre bez granica... - rekao
je u programu jedan slusalac "Studija 99", radija u
muslimanskom dijelu Sarajeva. U Kiseljaku nisam mogao
kupiti "Slobodnu Bosnu", ni bilo koju drugu nehrvatsku novinu.
Ipak stigla je "Slobodna Bosna", broj 11. od 26. januara, u
kojem citam: "Mi bismo jos malo sacekali, da vidimo kakvo
nam rjesenje sprema izetbegovic, mozda je Ilidza u pitanju, jos
ne znamo" - kaze povjerenik Srebrenicana u Vozuci, Mujo
Tuzlic. Nadnaslov je) "SREBRENICA NA ILIDZI".
Miki Poljakovic je zvao Azimira Bajramovica. Miki je na Ilidzi,
Aza na Alipasinu polju, i tako odvojeno cetiri godine. A
drugovi su, od prije rodjenja. Miki ga je nazvao iz Kiseljaka.
Azu vise kosarka ne interesuje, iako mu je nekad bila lajf-
motiv. Na casovima je crtao razlicite mrezice za koseve i
dresove, pa su ga profesori zato tjerali van, sa neopravdanim
casom u dnevniku. Sada toga vise nema... Demobilisao se,
upisao neki fakultet, ali sve bez veze. Dugo su pricali...
Rat bez pobednika
- Glupo se zavrsi ovaj rat, niko na kraju nije pobjedio...
Otac poginulog srpskog borca, Srbin iz sarajevskog
prigradskog naselja Rajlovac, sjetio se nedavno prorocanskih
rijeci nekog oficira s kojim se posvadjao u aprilu 92. JNA se
povlacila i sa njom oficir, kapetan, koji je usput obio kasu i
uzeo tridesetak pistolja.
A on dosao u kasarnu u Rajlovcu da se bori za srpsku Bosnu,
dobrovoljac.
- Stidices se sto si tu uniformu nosio! Nakons vega ces samo
dobiti potvrdu da mozes prositi na ulici, kao sto je kralj
Aleksandar dijelio svojima: Sjetices se ti jos mene!
Sjetio se.
Zasto smo se borili.
U Sarajevu, u onom dijelu koji smo citav rat zvali
muslimanskim, prodaje se beogradska stampa - "Vreme",
NIN... U Sarajevu je bio premijer srpske Vlade, na Palama prvi
covjek Vlade Muslimana i Hrvata. Od prvog dana 96. godine
ponovo su uspostavljene veze izmedju BiH i SR Jugoslavije. Sa
Marin Dvora zovete Beograd, ali preko posrednickog stola u
posti. Placanje unaprijed, tri marke minuta. Sa Hrvatskom su
razgovori tri puta jeftiniji, jer ne idu preko satelitske veze u
Svajcarskoj.
"Dobili smo Sipovo, a Drvar nismo/valjda nama opet gradit'
bratstvo i jedinstvo". Radio Ilidza. "Zapamti sad i ubuduce, da
nigdje nije kao kod kuce". Sarajevo je na kraju vijeka i zivaca.
Ulicne "pumpadzije" na Ilidzi pune kanistere iz auta sa
ljijanima na registraciji. Idmeo dalje. Kuda?!
Goran MALJUKAN
Antrfile
Bole Stojcevic, inventivni kompjuteras, je prosle godine
sam sebi dao u zadatak da napravi zastitni znak "Srpkog
Sarajeva", kao sto ga svaki grad ima. Ubjedjivao sam ga
da je to skoro nemoguce, naci elemente koji ce makar
graficki objediniti Grbavicu, Ilidzu, Ilijas, Vogoscu,
Hadzice, Rajlovac.
Jedan novopridosli Iforac se na Ilidzi nije mogao cudu
nacuditi: "Vi Srbi ste stvarno nemoguci, mitingujete,
urlicete da ostajete ovdje, a istovremeno je "koridor"
stalno zakrcen kamionima prepunim stvari koje selite...
"Najaktuelniji je mali oglas: "Mijenjam subaru za fes,
sifra - lojalan", a umjesto one nekad popularne da "od
Ilidze pa do marin Dvora svaki Srbin u cetnike mora" sad
je samo da "pod najlon mora", dok su cetiri "S" sada.
"samo selidba Srbina spasava".
Na dilemu - otici ili ostati, prvih dana nakon Dejtona se
rijetko ko u srpskom dijelu Sarajeva izjasnjavao da bi
mogao ostati zivjeti pod vlascu Federacije. Dani polako
prolaze, ministri dolaze sa Pala ovdje kao na safari, da bi
se isti dan vratili nazad i u medjuvremenu ubjedjuju nas
da trebamo ostati. Ipak, racionalno sve vise smjenjuje
iracionalno namecuci mnogo pitanja sa neizvjesnim
odgovorima i sve je vise ljudi koji razmisljaju o ostanku,
cak se otvoreno izjasnajvaju da ce u svojim domovima
ostati i nakon 21. marta kad Federacija stize!
Sefica ilidzanske kancelarije UNHCR-a, Ljilja Elez nam
prica da se po njihovim podacima skoro svaki dan nakon
Dejtona na Ilidzi pojavi dvadeset do trideset ljudi iz
muslimanskog Sarajeva koji su napustili svoje domove
bez namjere da se ikad u njih vrate ostavljajuci
kompletnu imovinu, sem onoga sto im je u nekoliko torbi
moglo stati...
Cifrombroja stanovnika u srpskom dijelu sarajeva mnogi
barataju citav rat i narocito nakon Dejtona. Cifra je u
tim pricama isla i do 160 hiljada, u sto je tesko
povjerovati ako se zna da je Srba ucitavom Sarajevu prije
rata bilo nesto vise od 200 hiljada. Iako je tacan broj
stanovnistva nemoguce utvrditi zbog stalnog intenzivnog
kretanja stanovnistva u oba pravca, ali se vjeruje da je
realna cifra u preddejtonsko vrijeme krace oko 90 ili 100
hiljada.
U Sarajevu, u onom dijelu koji smo citav rat zvali
muslimanskim, prodaje se boegradska stampa - "Vreme",
NIN... U Sarajevu je bio premijer srpske Vlade, na
Palama prvi covjek Vlade Muslimana i Hrvata. Od prvog
dana 96. godine ponovo su uspostavljene veze izmedju BiH
i SR Jugoslavije. Sa Marin Dvora zovete Beograd, ali
preko posrednickog stola u posti. Placanje unaprijed, tri
marke minuta. Sa hrvatskom su razgovori tri puta
jeftiniji, jer ne idu preko satelitske veze u Svajcarskoj.