Sta citate

[...] Mi smo svi neka masa, to se onda zove narod, i onda dolazi do situacija u kojima se nekakvi pseudosubjekti organiziraju - to su razlicita dogadjanja naroda - i to su onda pseudosituacije ili situacije pseudopolitickog aktivizma, gdje mozes sugerirati akciju, gdje masa nije subjekt vec samo slijedi jedan ponudjeni model. Unutar toga je zenska situacija malo delikatnija i jos kompliciranija, sto narocito postaje vidljivo kod prelaska iz sistema socijalizma u sistem nacionalizma, da tako pojednostavim ono sto se ovdje dogodilo. Svakome je evidentno kako se stvara nacija ili nova nacija, ali mozda je korisno ponoviti. Ja naciju razumijem uglavnom kao imaginarnu zajednicu zasnovanu na naraciji, jer moras imati jednu pricu, moras sebi dati autoreprezentaciju, moras sam sebe predstaviti, predstaviti si i izraditi neki svoj identitet. I naravno do krize dolazi kada slika koju imas o sebi ili koju ti drustvo namece vise ne odgovara, kada postane konacno vidljivo da taj identitet ne odgovara realnosti, ne odgovara vlastitom iskustvu. I nama se to desilo u bivsoj zemlji, dosao je trenutak kada vise nismo »imali« vlastitog iskustva, ono sto smo ucili, i ono znanje, komunikacija koje se prenosilo, nije odgovaralo nicemu u nasem licnom iskustvu, nase licno iskustvo je bilo drugacije, ali za njega nije bilo ni rijeci ni nacina da se ono formulira, nije bilo nacina da se artikulira, i tu dolazi do rascjepa. Drugi nacin da se to kaze jeste - prekinuta je komunikacija, i vertikalna i horizontalna, i jedan od opisa te situacije je rat. Kada dolazi do prekida komunikacije, to je rat. Mogu reci da je potpuno svejedno u tom slucaju da li je nacija imaginarna ili »prirodna«, kod nas se voli misliti da nacije i drzave rastu na drvecu.

[...]

Ali pozicija nekoga tko dolazi iz vana daje i neke prednosti. Recimo ja kada dodjem vidim da su na sceni otpora i na zenskoj sceni, a i opcenito, svi posvadjani medjusobno, mnogi ne razgovaraju a ja mogu, dolazeci izvana razgovarati sa svima.

[...]

Kako ocjenjujes situaciju na intelektualnoj sceni ovdje, sto je s filozofijom, drustvenim znanostima?

Malo mi je tesko procijeniti jer nemam cijeli uvid. Ali, moj uvid u slicnu scenu u Francuskoj je isto porazan. Mislim da je jedno potpuno rasulo, a kod nas je kriza mnogo gora, problem se ne tice samo Kroacije, vec je banalno ponavljati o krizi moralnih vrijednosti, ali mi jesmo u krizi epistemoloskog modela. Jedno drustvo treba da bude koherentno da ima i epistemolosku suvislost, a bojim se da ovdje uopce nismo drustvo. Sigurno nismo artikulirano drustvo, koje mora imati javnu scenu na kojoj postoji komunikacija, interakcija i ta komunikacija mora da ide i vertikalno i horizontalno - toga nije bilo ni u Jugoslaviji, zato smo se raspali - i dijagonalno i u svim pravcima. Mora da postoji jedna prenosivost iskustava gdje su povezana zivotna iskustva i praksa i pojedini zivot s nekakvim teorijama. Jer od teorija ili znanja koje nisu povezane s licnim iskustvom nitko nema koristi. Ostaje izolirano djelo pojedinaca, koje nisu uspjeli aktualizirati do nivoa prakticnog prepoznavanja u zivotnom iskustvu drugih, pa onda poopcavanja za siri krug javnosti. Mi nismo imali, a jos manje ga imaju danasnje republike, taj javni prostor i nismo imali srednju klasu koja to nosi i koja mora biti brojcano masovna da bi onda imala neke svoje intelektualce.

[...]

Mene u posljednje vrijeme fasciniraju neke druge stvari, na primjer vrlo se dobro sjecam Filozofije palanke Radomira Konstantinovica, on je to pisao krajem sezdesetih, pa je prvo izaslo u Trecem programu radio Beograda, to je bila prijevremena knjiga koju nitko ziv nije razumio. Dakle postojali su ljudi koji su nesto znali, koji su nesto razumjeli, nesto pisali, i koji su pisali dobre dijagnoze, ali koje mi nismo znali citati ni razumijeti. A zasto? Jer nismo imali iskustvo povezivanja teorijskog znanja s nasim iskustvom zivota, upravo zato jer smo bili generacija nesubjekata, pseudo subjekata, maloljetni odrasli koji moraju biti pod kontrolom.

[...]

... mi smo svi bili pseudosubjekti, utjelovljenje srece prethodne generacije, bili smo odredjeni da budemo generacija bez politicke sudbine, generacija koja dobiva odgovore, a da niti ne postavlja pitanja. Sve je bilo unaprijed rijeseno, i unutar toga nismo imali ni prostora ni vremena. I onda se dogodilo da je doslo do rata. Ono sto mene zanima jest, zasto je pamet uvijek naknadna, i zasto tek sada, edzpost, o tome mozemo govoriti, i zasto nismo na vrijeme, osim spomenutih izoliranih pojedinaca, a to nije dovoljno, uspjeli organizirati javni prostor. Ocigledno je da se unutar toga nije ni moglo. Hrvatska danas boluje od istog sindroma. Ovo sto sada govorim nije moglo biti, i uzaludno je govoriti sto bi bilo kad bi bilo, ali da su se slucajno objedinile sve potencijalne snage otpora koje nisu male, jer sam uvjerena da vecina nije bila za rat... Medjutim, nismo nasli ni minimum konsenzusa, medju svim mogucim potencijalnim antiratnim i kriticki postavljenim subjektima, novim partijama, politickim grupama... Nismo imali dosta civilnog drustva. Ali da smo ih slucajno uspjeli objediniti bili bismo nekako odreagirali. Nismo odreagirali jer nismo imali ambijent, pojedinci koji su to ucinili se ne racunaju. Sad se radi o tome da se od toga nesto nauci, jer ovo sto se dogadja u novim drzavama je jos gore, oni, kao i prethodni, odbrojavaju vrijeme prema svom novom utemeljenju, izmisljaju nove mitove utemeljenja i preformuliranja povijesti, i unutar toga ponovo nema mjesta ni za kakve subjekte. Sada bi trebalo moci obrnuti tu situaciju! To je strasno teska stvar za koju nemam recept, ali sam sigurna da to pojedine male grupe koje se zatvaraju u svoja geta, i koja nece komunicirati s drugom grupom i nece otici na simpozij na koji dolazi netko iz druge grupe, to ne mogu. Gdje ne mozes napraviti front otpora, ne treba ocekivati da ces se moci oduprijeti jednoj ovakvoj nemani. Ja se bojim da se to dogodilo onda i da se to ponavlja sada. U psihoanalitickom smislu trebalo bi vidjeti sta ce »treca generacija« napraviti jer tek kod nje nastaje eventualni obrat.

[...]

Dzepova otpora bilo je i u Srbiji, i u Hrvatskoj, i drugdje. Kritickih intelektualaca je bilo, ali ne dovoljno da stvore javni prostor, sto bi proizvelo novu vrijednost.

[...]

Poopcilo se zlo, nije se poopcio otpor. A da je to bilo nuzno to mene nece nitko uvjeriti, mislim da to nije bila fatalnost, da smo se mogli i da se jos uvijek mozemo oduprijeti tome, ali mislim da je za to potrebno malo vise tolerancije i strpljenja za koje pogotovo nakon rata nitko nema volje. Situacija je potpuno ista i na svjetskoj sceni, to je obeshrabrujuce, ali ne vidim razlog da tako bude zauvijek, da se uvijek isti model ponavlja. Mi moramo moci izaci iz tog modela. Imamo iskustva i znanja sada koja su nova barem za nase generacije, imamo uvide koje ne bismo imali da nije bilo rata, i sada bi to trebalo pozitivno iskoristiti.

Da li je razina prijenosa znanja veca?

Mislim da je ona manja, ali bi je trebalo naciniti vecom. Generacija mojih roditelja je bila ustanovila sistem, pa su uglavili drzavu i onda su ritualizirali i shematizirali zlo nacizma do te mjere da je postalo ritual i potpuno dosadno. Moja generacija je vec zatvarala vijesti, nitko nije mogao citati novine, to je bilo na smrt dosadno i zbog toga neprenosivo. Zato sto se od nas trazilo da nemamo iskustva, jer je postojalo Iskustvo, Revolucija, i nas zivot je imao smisla samo ukoliko je imitacija. I tako smo zivjeli, i bili podvrgnuti sistemu, i kada je dosao taj novi nacizam, apstraktno govoreci, jednostavno ga nismo prepoznali, barem na nivou akcije i nismo se tomu oduprli. I sad je pitanje hoce li se dogoditi ista stvar.

[...]

*) »Rada Ivekovic: filozofkinja, spisateljica, indolog, feministkinja, vjestica.« Iz: »Arkzin - metazin za politiku i kulturu civilnog drustva . broj osamdesetcetiri . cetrnaesti drugi devedesetsedme . stranica 6est-9evet«.