INTERVJU
Istorija bez kraja
Karl Sum, Nemac proteran iz Hrvatske
SVABE IZ NASIH SOKAKA
Istoriju pisu pobednici, ali nema pobede zauvek. Statistike su neumoljive:
pred kraj Drugog svetskog rata u Osijeku je zivelo 20 000 Nemaca, a
danas... Imaju li pravo Nemci na nadoknadu stete
Laz je na ovoj deponiji istorije prestala da bude samo sredstvo -
odavno se uzdigla, narasla i otezala kao paralelna stvarnost. Kao
zla imela koja prozdire stablo na kojem parazitira. Hranjena
paranojom, maglom, izmisljenim mitovima, jos vrucim, i uvek
vrucim. Pokretna traka brze patriotske ishrane neprestano radi.
Vredne ruke dezurnih patriota ne stoje u dzepovima. Kad je sve
stalo, oni su uveli i cetvrtu smenu. Zaustavljeno je vreme ali ne i
proizvodnja magle.
Razgovori koje sam vodio u Minhenu, Tibingenu i Zindelfingenu
sa prezivelim Podunavskim Nemcima upravo su pokusaj da se
zakoraci izvan tih zamagljenih kulisa. Daleko je namera o
popravljanju istorije. Zapravo, namere i nema. Ima samo zelje da
se laz zavrsi.
Karl Sum (Karl Schumm) je predsednik Svetskog udruzenja Esega
(Vorsitzender der HOG Esseg). Prevedeno: Udruzenje Nemaca
proteranih iz Hrvatske. Gospodin Sum zivi u Beblingenu, gde je
zakleti sudski tumac i prevodilac za hrvatski i srpski jezik (sa
cirilicom) i to za podrucje cele pokrajine Baden-Virtemberg.
Elegantan je i odresit. Izvanredno poznaje Srbiju. Kad sam mu
rekao da su moji poreklom iz Kursumlije, on je odmah dodao: "To
nije Sumadija", ispravljajuci jednog naseg zajednickog
sagovornika. Razgovarali smo u Zindelfingenu, koji Nemci zovu
Mercedes-grad, jer je tu jedno od sedista kompanije. Svaki drugi
automobil na ulici opravdava naziv. Ujedno u Zindelfingenu je i
kuca Podunavskih Nemaca (Haus der Donauschwaben) -
dvospratni muzej proteranih Nemaca iz Jugoslavije. Najvise su mi
se dopale desetine lutaka u prirodnoj velicini, koje su obucene u
nosnje Podunavskih Svaba.
Kako Vi gledate na ovaj cudni, neobjavljeni srpsko-hrvatski rat?
- Za mene je to totalna glupost, totalna glupost kako Srba tako i
Hrvata. Do jucer su ziveli u slozi, necu kazat ljubavi, i onda je
preko noci dosla ideja velikosrpska, ultrahrvatska. Tipicno
balkanski sovinizam. Nemci to ne mogu da razumiju. Siromasni su
a hoce da se biju. Zasto? Ne znam.
Valjda ne znaju da je lepse bogatiti se nego ratovati?
- Kad nemas hoces da odmes. Tako su nama Nemcima sve oteli
'45. Nisu ni znali sta ce da rade sa nasim kucama. Trgali su
parkete i lozili vatru. Drzali u kadama svinje. To je bio
neprosvecen, siromasan, blesav narod. Isterati Nemce iz kuce i u
kupatilo uvesti svinju! Naravna stvar, to je bio jal onoga koji nista
nema, iz pasivnih krajeva, a udje u namestenu, bogatu kucu, kakve
su odreda bile svapske, da sve to unisti, da se osveti za svoju
inferiornost.
Nemamo Crnjanskog, ali imamo seobe
Ideologija je samo maska za grabez?
- Prava rec - grabez. Niceg tu drugog nema. Nas su razneli po
logorima, sve nam oteli. Sada u bivsoj Jugoslaviji nije ostalo skoro
nista od Svaba.
A kako je doslo do toga da se Nemci uopste nasele van svoje
matice, na prostorima jugoistoka Evrope?
- Nijemci iz raznih pasivnih krajeva Njemacke i Austro-Ugarske,
naseljavani su - nakon izgona i povlacenja Turaka (princ Eugen
Savojski) - u opustjele i pucanstvom prazne krajeve - u tri
navrata:
Karolinska seoba (Karoliinischer Schwabenzug),
Terezijanska seoba (Theresianischer Schwabenzug),
Jozefinska seoba 1782-1788 (Josephinischer Schwabenzug).
Ovo trece naseljavanje je car Josip II (sin carice Marije Terezije)
licno nadzirao i tom prilikom cetiri puta boravio u Osijeku.
Mi Osjecani, zapravo, nismo potomci Donau Svaba, vec potomci
Beclija i oko Beca, naseljeni u takozvanu Tvrdju, pokrajinu grada
Osijeka, Festung. Dopremljeni ljudi od drzavne uprave, obrtnici.
Posto nismo direktni potomci Donau Svaba mi za Osijek imamo
posebnu vrst govora. To je dijalekt koji su nasi pradjedovi doneli
kao predstavnici upravne vlasti Beca. Zato je taj dijalekt toliko
specifican, jedinstven i tipican za sve Osjecane - u govoru - dok je
u pismu fonetican i pisan hrvatskom abacedom.
Eseski dijalekt u Osijeku istrazuje profesor Velimir Petrovic,
Srbin, rodjen u Nisu, profesor za njemacki jezik i knjizevnost na
Filozofskom fakultetu u Osijeku. U Tibingenu doktor Gel, na
Institutu za Donausvapsku istoriju.
Brojevi. Maglovito je u istoriji bez brojeva?
- Noviji podaci o popisu stanovnistva mi nisu poznati, ali i ne
vjerujem u njihovu ispravnost, jer se je narod uvijek bojao (i jos se
boji!) deklarirati svoju nacionalnost, zbog politickih razloga i
razloga zaposlenja. Sada se manjine boje radi nesigurnih ratnih
prilika.
Pred kraj Drugog svetskog rata (1944) u Osijeku je zivjelo oko 40
000 stanovnika, a od toga su cca. 50 odsto bili Nijemci, tj. tzv.
folksdojceri - ili kako su nas jos zvali - kulturbundasi.
Kako sam nedavno cuo, i sada tamo zivi jos oko 2.500 Nijemaca.
Zna se da su Svabe bili lojalni, mirni i radini ljudi, postujuci vlast.
U ranijim vremenima (prije 1918) nije se odavala nikakova ili
minimalna paznja nacionalnostima. Komsija Svabo je u miru i
prijateljstvu zivio sa komsijom Srbinom ili Hrvatom. Cak je
dolazilo i do mjesanih brakova. (Pa i Hrvati i Srbi su zivljeli u
miru.)
Jugoslavija nas nije volela
Za potkrepu toga - evo dodajem i jedan citat iz knjige prof. dr
Vlade Obada, u knjizi "Slavonska knjizevnost na njemackom
jeziku": "Medju njemackim doseljenicima u ovim krajevima, bilo je
mnogo onih, koji su slijedom generacija prigrlili novi zivotni
prostor kao svoj jedini zavicaj, prihvatili narod, u kojem su se
nasli i njegov jezik. Zbog boljeg obrazovanja i sirih vidokruga,
preuzimali su cesto i prosvjetiteljsku ulogu u hrvatskom narodu,
zeleci ga kulturno unaprijediti, pa cak i pomoci njegovoj
nacionalnoj emancipaciji."
Jos 1918, kada je malena Kraljevina Srbija (kasnije Kraljevina
SHS, pa Kraljevina Jugoslavija) raskomadavanjem dotadasnje
"K.u.K. austro-ugarske monarhije", kao "pobednik" (?!) pridobila
plodna podrucja Hrvatske, Baranje, Backe, Banata i Srijema -
izmjenio se je opstanak tzv. Svaba potpuno, i to na gore!
Pocam od 1918. (kapitulacije) dotadasnje "K.u.K. austro-ugarske
monarhije", pa zatim u umjetno stvorenoj Kraljevini SHS i
Kraljevini Jugoslaviji, a narocito u komunistickoj (nazovi
"socijalistickoj" FNRJ/SFRJ) - tesko je bilo ostati Svabo.
(Zlostavljanja, zatvori, poslije logori, ubijanja, pa i izgoni...!)
To smo znali samo mi - Svabe!
Jugoslovenske (srpske i hrvatske) vlasti to nisu ni primjecivale!
(Ili bolje: nisu htjele da primjete!)
Do 1918. Osijek se zvao Eseg, i govorilo se iskljucivo nemacki,
nesto malo hrvatski. 1918. je bila prekretnica od nemackog razvoja
na hrvatski.
Izvinite, ispade da je kralj Aleksandar pomogao Hrvatima da
pohrvate Nemce?
- Necu tako da kazem. Nije sasvim tacno. U pitanju je
jugoslavenska asimilacija. Po hrvatski, grad Essegg je - nakon 200
godina - preko noci postao Osijek (od skoro cisto njemackog
grada postao je hrvatski grad). Sve, sto je bilo njemacko
(austrougarsko) prisvojeno je i deklarirano jugoslavenskom,
srpskom ili hrvatskom svojinom. Sve stampane monografije o
Osijeku kriju, zatajuju i patvore povijesne cinjenice, da je to prije
bio Essegg.
Sta je cilj tog skrivanja?
- Isti onaj cilj zbog kojega su mene u Jugoslaviji zvali i pisali
Dragutin Sum, sa kvakom, umesto Karl Schumm. Da bi se potrlo
moje njemacko porijeklo, odnosno da bi se sakrilo da je Osijek
nekada bio njemacki grad.
Kako tece Vas prinudno asimilovani zivot u Jugoslaviji?
- Rodjen sam 16. 04. 1921. u Osijeku, dakle star sam 74 godine.
Potomak cisto Nemacke ili kako se kaze svapske grane i to po
ocu i majci. Sa oceve strane rimokatolik, a majka je bila evangelicke
vjeroispovesti.
U Osijeku sam pohadjao skole, od kojih je zadnja bila Drzavna
trgovacka akademija, koju sam apsolvirao sa maturom 1940.
Godine 1942. sam stupio u njemacku vojsku, jer u domobrane,
kao Nijemac, nisam htio ici. U toj vojsci sam bio do kraja rata.
Nemac u jugoslovenskom logoru
Gde Vas zatice kraj rata?
- Ja sam bio u Zagrebu, kao neborac, jer sam imao cir u stomaku.
Kada su se Nemci povlacili prema Sloveniji, ja nisam hteo ici iz
svoje zemlje, iz Hrvatske. Sakrio sam se u Zagrebu. Krio sam se
sa zenom, sa njom sam se ozenio nekoliko dana pre sloma.
Spavali smo po podrumima. Kada se malo smirilo, dosao sam u
Osijek. Tamo su svuda bili zalepljeni veliki oglasi po stubovima
da se svi neevidentirani moraju prijaviti Jugoslovenskoj narodnoj
armiji. Spakovao sam neke stvari u vrecu i rekao sebi: Sad ides u
logor i da li ces se ikada vratiti? Bio sam izveden pred jednu
komisiju, u kojoj na moju srecu nije bilo nikoga iz Osijeka. Ti bi
me prepoznali. Tamo sam izjavio da nisam bio u nemackoj vojsci
vec u domobranima. Hrvate nisu tako strogo kaznjavali kao
Nemce. Ali, ako su nasli ustasu odmah su ga streljali ili poklali. Tu
nije bilo premisljanja. Sa domobranima je bio blazi postupak.
Tako je bilo i u Nemackoj. Vermahtovce nisu odmah streljali, nego
su ih vodili na sud. SS-ovci su prolazili kao ustase; otkrivali su ih
po tetovazi krvne grupe na ruci. U logoru sam ostao osam dana;
iskoristio sam jednu izmenu straze - i dzada.
Weg?
- Po srpski dzada. Krio sam se jedno vreme u sumi. Ali, kada
sam se vratio u Osijek nisam imao pravo glasa, a ko nije imao
pravo glasa nije imao ni pravo rada. Bilo je strasno tada biti
Nemac. Moj tast se iako je cist Wegner, izjasio kao Hrvat. Ali ga
to nije spasilo od logora. On je meni i supruzi pravio probleme
oko iseljenja u Nemacku, nije nam dozvolio. Tek sam 1962.
uspeo. Svasta sam radio. Kopao sam rupe za kandelabre. Znate
sta su kandelabri? Po selima. Ceinu... Posle sam kao knjigovodja
radio u jednoj tvornici odjece u Osijeku.
Sta se dogadja sa Vasim ocem, koji ima pohrvaceno ime - Josip
Sum?
- Otac, bio je u logoru za Svabe u blizini Osijeka, Valpovo. Kada
se taj logor posle godinu-dve rasformirao on je smesten u
Lepoglavu. Da li je bio i u Sremskoj Mitrovici, gde su takodje
smestali Svabe, ne znam, jer ja tada nisam stajao dobro sa svojim
ocem. Dakle, moj otac je bio u logoru Valpovo i u kaznioni
Lepoglava (e da bi se otimacina, tj. tzv. konfiskacija legalizirala!), a
brat Emmerich (Mirko) bio je 800 metara pod zemljom u
Borskom rudniku (Srbija). Obojica su tu bili po cetiri godine.
Vi izbegavate srecno logore, samo osam dana. A ostala rodbina,
koja nije izbegla u Nemacku?
- Mnogi moji rodjaci, prijatelji i poznanici nisu bili te srece, pa su
stradali na nacine koje se ni najvecem neprijatelju ne zeli!
Kako je s njima postupano - opisano je u knjigama "Izgon
Nemaca iz komunisticke Jugoslavije" ("LEIDENSWEG DER
DEUTSCHEN IM KOMMUNISTISCHEN JUGOSLAWIEN").
Do sada su izasle tri knjige (od po 1 000 stranica), a cetvrta knjiga
ce uskoro izaci iz stampe.
Dobro bi bilo kad bi i Srbi, i Hrvati (pa i ostali) te knjige procitali i
iz njih ponesto naucili, kako se takova nedjela i egzodusi nad
Nijemcima (pa i ostalim nacijama), nikada vise ne bi ponovili!!!
Mi, Nijemci, ne zelimo osvetu za ucinjena nam nedjela, otimacine
i zlocine, ali zelimo da se sve to sazna, kako se je s nama
postupalo i kako se je htjelo izbrisati taj nas narod!!!
Moj deda s majcine strane, zvao se Martin Kirsner, bio je
gostionicar, imao je nesto zemlje u Staroj Pazovi. Nije bio clan
Kulturbunda ili nemackih organizacija. Imao je 83 godine kada su
ga partizani, ne delim ih na Srbe ili Hrvate, ali su sigurno vecinom
bili Srbi posto je Pazova udaljena 35 kilometara od Beograda,
preko noci sa njegovom cerkom, neudatom Marijom Kirsner,
poterali iz Stare Pazove na Zemunski aerodrom. Iznemogao
odmah je umro na aerodromu. Bacili su ga u boracki sanac.
U rov?
- Da, u rov, i prekrili sa nesto malo zemlje, odmah tu pored
aerodromske piste. CHerki nisu dozvolili, iako je i ona bila na
aerodromu, da prisustvuje pogrebu. Morala je ici na prinudni rad.
Ja sam je 1948. posetio u logoru. Reskirao sam, imao sam razloge
da se tamo uopste ne pojavljujem. Bilo je to u okolini Zemuna.
Partizani s revolverima za pojasom. Izvodili su ih u polje gde su
morali brati kukuruze, cijati perje, dakle poslove koje niko nije
hteo da radi. Naravno bez ogreva. Spavali su na zemlji po kojoj je
prostrto nesto stare slame.
Sta se dogodilo sa rodbinom koja je ostala u Hrvatskoj?
- Moja tetka iz Darde, to je mesto u Baranji, isto je odvedena u
logor. Bila je seceras, kao i ja, to nam je u familiji nasledno. Nisu
joj dozvolili da prima insulin. Umrla je od secerne bolesti u tom
konclogoru. Vidite, nije im bilo dovoljno sto su je strpali u logor,
vec su je i ubili. Bez krivice, bez suda, posto je rat zavrsen.
Sa ostalima se, pretpostavljam, zbilo slicno?
- U Osijeku sam imao 30 clanova rodbine. Sada nemam nikog. Svi
su rasprseni po svijetu. Cak u Braziliji, Argentini. Rasprseni su.
To je srecniji deo nase porodice, koji nije stradao po logorima.
Kada ste napustili Jugoslaviju?
- U Osijeku sam zivio do 16.12.1962, kada sam se iselio u
Zapadnu Njemacku, jer mi u mojem rodnom gradu, nazalost, nije
vise bilo prosperiteta. (Ja, zena i dva sina, zivjeli smo u jednoj
sobi i kuhinji - a zarada, kao sefu racunovodstva, bila je tako
mizerna, da sam sviranjem po kavanama morao zaradjivati.)
Iz rata i "oslobodjenja" (oslobodjenja od svega!) moja jeroditeljska
kuca u Kersovanijevoj ul. 12 bila konfiscirana, kao i sve u njoj.
(Ta ulica se je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije zvala Sokolska, a
za vrijeme NDH - Trumbiceva.)
Hoce li Nemacka traziti Osijek
U Nemackoj ste predsednik izbeglih Osjecana?
- Ovdje sam predsjednik (i osnivac) HOG Essegg (HOG -
Domovinska mjesna zajednica), vec cetiri godine. U toj zajednici
su ovdje zivuci, bivsi Osjecani, njemackog porijekla - protjerani
iz svoje domovine i sa svojeg posjeda. Za sada nas imas oko 500
registriranih clanova i to iz cijele Njemacke, Austrije, Svicarske,
USA, Brazilije - pa i iz Australije.
Mi smo jedina takova organizacija bivsih Osjecana, ne samo u
Njemackoj i Austriji - vec i u cijelom svijetu! Kontakt sa starom
domovinom odrzavamo.
Ti bivsi Osjecani zive poglavito u Njemackoj i Austriji (u
Njemackoj vise). U Njemackoj ih najvise zivi u pokrajini Baden-
Virtemberg, a od ove - najvise njih u Forchajmu i okolici.
Interesuje me kakav je odnos Tudjmana prema pitanju Donau
Svaba?
- E, to je ono sto mene jako pece. Dolaskom nove hrvatske vlasti,
Tudjmana i tako dalje, navodi se kako se zeli popraviti odnos
prema Nemcima, da se isprave nepravde, da se odnosi
normaliziraju. Medjutim, pre pola godine, u Nemackoj stampi je
osvanula izjava hrvatskog konzula povodom zahteva Svaba da
hrvatska vlast ispuni ono sto je obecala, da ce vratiti
konfiskovanu imovinu, a taj konzul je izjavio: Nama su
folksdojceri zadnja rupa na svirali. Dakle, tu vidite kako se na
recima sve zeli normalizirati, a tako visoki predstavnik, u samoj
Nemackoj, otpisuje nas problem. Svabe su kao nacija bili uvek
lojalni drzavi u kojoj su ziveli, bili su vredni, podizali zemlju, a
na kraju uvek na gubitku, uvek kaznjavani.
Da li odrzavate kontakte sa Osijekom?
- Odrzavamo veze sa Zajednicom Nemaca u Zagrebu. Mi
Hrvatsku zovemo starom domovinom, ne odricemo je se, i ovde
dobro zivimo, svi smo situirani, ali uvek kazemo: Ono je nasa
stara domovina. Tamo si rodjen, to ti je domovina, i mi zato ne
mozemo da shvatimo da se nasa prava ne priznaju.
Koja su to prava?
- Mi smo dugo vremena bili izmedju dve vatre. U Jugoslaviji
progonjeni, a ovde u Nemackoj nisi pravi Nemac, tako smo mi
osecali.
Da li HOG Esseg, kao organizacija, ima zvanicne zahteve
prema novoj hrvatskoj vlasti, prema Tudjmanu?
- Sama tudjmanovska vlast je u sluzbenim hrvatskim novinama
pisala da ce posle rata u Hrvatskoj, za vreme rata to nema smisla,
sve sto je Nemcima oduzeto, konfiskovano, nadoknadjivati.
Medjutim, kako je ovaj konzul rekao, vidim da je to njima zadnja
rupa na svirali.
Da li Vi imovinski nesto potrazujete od Hrvatske?
- Moj otac i majka su u toj Kersovanijevoj ulici imali svoju
vlastitu kucu, kao sto su mnogi drugi imali, ne samo to vec
zemlje, kuce, fabrike, znate da su Svabe radini narod, uzorni ljudi,
sa najlepse uredjenim kucama. Tudjman je sam, bez nase
inicijative, dakle prvi, ponudio da nam to sve vrati po zavrsetku
sadasnjeg rata, ali ja vidim da to nece biti moguce sprovesti. Meni
su iz hrvatskog ministarstva poslali sve te formulare o imovini, i ja
sam ih popunio. Dobio sam u Zagrebu broj, registriran sam. Da li
cu ja ili moji unuci nekada nesto dobiti, u to sumnjam.
Zasto sumnjate?
- Tudje je sladje. Nego da sam stices. To je svojstvo nasih naroda,
Jugoslavena. Radije nesto gotovo otmu nego da naprave.
Nazalost, tako je vekovima.
Nenad STEFANOVICH
ANTRFILEI:
Moja tetka iz Darde, to je mesto u Baranji, isto je odvedena u
logor. Bila je seceras, kao i ja, to nam je u familiji nasledno. Nisu
joj dozvolili da prima insulin. Umrla je od secerne bolesti u tom
konclogoru.
Godine 1942. sam stupio u njemacku vojsku, jer u domobrane,
kao Nijemac, nisam htio ici. U toj vojsci sam bio do kraja rata...
Kad su se Nemci povlacili prema Sloveniji, ja nisam hteo ici iz
svoje zemlje, iz Hrvatske. Sakrio sam se u Zagrebu.
Tudjman je ponudio da nam se imovina vrati, po zavrsetku
sadasnjeg rata... Meni su iz hrvatskog ministarstva poslali sve te
formulare o imovini, i ja sam ih popunio. Dobio sam u Zagrebu
broj, registriran sam. Da li cu ja ili moji unuci nekada nesto dobiti,
u to sumnjam.