Izvodi iz knjige Nebojse Jevrica "Srspki Rulet"
(ko zeli knjigu moze da se obrati N.Jevricu na sledecu adresu:
ul Ivana Ribara 174/17
11070 NoviBeograd tel. 011/1778113 ili na stev001@pn.itnet.it)
Bodlja morskog jeza
Prije pocetka rata iz Srpske Krajine do mora trebalo je pola sata
voznje, sad krajiski Srbi moraju putovati do Beograda pa onda do Soluna ili
Bara. Trideset sati voznje.
A more je tu ispred njih, vidi se sa Velebita. Vidi se sa Malog Alana.
Aca Legija, Goran Music, Sinisa Simovic i grupa Gracana bili su na
Malom Alanu.
Miris mora osjeca se s planinskog grebe, cini ti se kamenom mozes
dobaciti do obale.
Niko se kasnije nije sjecao ko je to predlozio.
Ili su zaverenicki, djecacki cutali, ne zeleci da kazu. I niko nije
znao kako se dogodilo da krenu.
Mozda je duvao jugo, mozda je vjetar donosio miris cempresa. Ili im
se to ucinilo.
Da je trebalo da se do mora spuste u izvidjanje, pola njih bi odustalo.
Ovako, isli su u akciju, iz koje se moglo desiti da se niko ne
vrati, ali nikome nije palo na pamet da odustane.
Prosli su kroz minsko polje, zaobisli dvije ustaske zasjede,
provukli se iza strazare u kojoj je spavao hrvatski vojnik.
Sa obale su se javili Duji, komandantu odbrane Gracaca, motorolom.
'"Mi smo na moru!"
"Ne serite?!"
"Evo, slusaj talase."
U zadimljenoj stapskoj prostoriji motorola sa koje se cuo sum
morskih talasa, dokaz jedne od najbolje izvedenih akcija izvidjacke grupe,
isla je od ruke do ruke. Drzao sam motorolu u rukama i slusao direktan
prenos suma morskih talasa. Cuo se krik galeba.
"Cuo sam galeba", kazem.
"Ih, galeba!"
"Stvarno sam cuo galeba" kazem i dodajem motorolu onom do mene.
Oni su u Gracac stigli sjutradan.
Na poklon komandantu oji je psovao donijeli su morskog jeza i
cuturicu morske vode.
Kasnije u komandi skupila se gomila boraca. Svaki je htio da iz
cuture nategne, da se licno uvjeri da su do mora dolazili. Da dodirne
morskog jezica, koji je stajao na sredini stola. Morski jez, najcudniji
ratni trofej koji sam vidio. A njima su svijetlele oci. I svima, bas svima
su pokazivali morskog jeza.
Danima je Aca Legija nosio bodlju morskog jeza zabodenu u palac.
Nije hteo da je izvadi sve dok palac nije poceo da se gnoji.
Kistanjski zarobljenik
Poslije mjesec dana provedenih po Lickom polju vratio sam se u KNin.
Iz pravca Kistanja u Knin ulazi traktor, s interventnim vodom iz
Kistanja.
Na traktoru je harmonika: pjevaju i pucaju.
Na traktoru je zarobljenik. Prvi zarobljenik koji je doveden u
Kistanje - Pirja Dalibor.
A sada su ga dovezli u KNin, da ga predaju uz atvor.
Traktor staje ispred svake kafane. Kistanjci masu i pozdravljaju
se. Pokazuju zarobljenika, uhvacenog pre deset dana.
Kada su ga prije deset dana zarobili i doveli u Kistanje,
ostrvljanin, prisilno mobilisan, preplaseno je gledao krakate momke iz
Kistanja.
Uglavnom je cutao, odgovarajuci na pitanja kratko.
Drhtao je sjecajuci se prica o cetnickim zlocinicnima.
Prosli su pored milicijske stanice ne zaustavljajuci se, pucajuci,
masuci zastavama i senluceci. I umjesto pred zatvorom zaustavili su se
izspred Zivkove kafane.
Vesela bratija, umjesto u zatvor, odvela je svog zarobljenika u kafanu.
Narucili su pice za sve, narucili su pice i za njega.
Nikolas i Djoda su nazdravljali, Cole je komandovao pice na eks,
Branko Staljin, Sinek, Vico i Zeljko, ispijali su do dna.
Sastavili su stolove, pa je zarobljenik svakom novom gostu morao da
prica kako su ga momci iz Kistanja zarobili.
A njemu se posle trece rakije odvezao jezik.
Umjsto zatvora - kafana, umjesto batina - pice, umjesto njega da
zakolju, zaklali su momci iz Kistanja ovna da se proslavi, kako valja,
dovodjenje prvog vojnika u Kistanje.
Kao zarobljeni pasa sa Vucjeg dola u lokandi, tako se gostio
nepoznati hrvatski vojnik kod Zivka u kafani.
A kad su se Srlji podnapili vina, izbila je svadja.
"Pa kako mozes tako da pricas?" - reko je Hrvat jednom od
prisutnih. "Valjda ja najbolje znam ko me je zarobio!"
"Di ti vrag sricu nosi, srpska beno. aljda zna covjek ko ga je zarobio!"
"Kako nece znati ko ga je zarobio!"
Cujte decki, necemo se valjda svadjat ko me je zarobio, svi ste me
zarobili!"
Onda je dosao fotograf.
Dogadjaj je morao da bude ovjekovecen.
Kelnerica Dada izvadila je cesalj i pocela da im dotjeruje kose.
Zategli su uniforme, zakopcali se.
Hrvata su stavili u sredinu.
Iz fotoaparata je izletjela ptica.
Na fotografiji se vide: njih dvadeset i, u sredini, zarobljeni
Hrvat Pirja Dalibor visoko podignute glave.
Uramljena fotografija krasi zid kafane.
Kafandzija Zivko pokazuje je namjernicima koji u Kistanje svrate.
Te noci zarobljenik je spavao kod Svejka, koji, kad se upoznaje,
kaze: "Ih bin serbijan fasist."
Ih-bin-serbijan-fasist i zarobljenik iz kafane su krenuli poslednji.
Svejkova kuca je na kraju sela.
"E, crna drugo, kad ono moja bena sa zarobljenim Rvatom izbi u tri
ujutru", pricala je kasnije po komsiluku Svejkova majka. "Lupa mi na vrata,
i vice Otvaraj, majko, uvatio Rvata. Rvat sa saovnicom, a ona moja
benetoina pijana dala mu mitraljez da nosi. Jos veli: Mora rob nesto da
radi."
"A zarobljenik , teta Marija?"
A sta ce kukavac. Poceralo i njega. Ima dvije cerke ko dvije
jabuke. Pokazivao mi je slike. Kaze, najteze mu je bilo sto ih nije pustio
da odu u bioskop noc prije nego sto ga je podiglo".
Tek desetog dana, po naredjenju komande, dosli su Kistanjci sa
svojim zarobljenikom u Knn. Da ga predaju.
Traktor sa harmonikasem i zarobljenikom kotrlja se polako glavnom
kninskom ulicom, prema zatvoru.
Ih-bin-fasist, s flasom u jednoj i automatom u drugoj ruci, vice sa
trktora:
Sad ga vodimo u zatvor. ali cemo da im zaprijetimo. Da mu se
slucajno nesto ne desi, da slucajno ne bi falio za prvu razmjenu. Da ga ne
bi ko od cuvara tukao. Sa nama ce imati posla. To je nas zarobljenik,
Kistanjski".
Od Svejka za uspomenu dobijam sliku sa potpisom njih dvadesetorice
i Hrvata pride.
Kako se srpskin rulet igra
Podivljao po Lickom polju, po sumama, prljav, mastan, u pocjepanoj
uniformi, opijam se po kninskim kaficima.
Mjesec dana sam se vukao po prasnjavim drumovima izrovanim
gusenicama tenkova...
Locem u nocnoj kafani, u gradu punom novinara, vojske, izbjeglica...
"Vjetrovi ne mogu nista potonuloj ladji." - Nazdravljam svom liku u
ogledalu.
Sve je puno stakla. Na jednom kraju kafane pocela je tuca. Kafana
je dugacka i ima dva sanka. Bilijar, automate za kocku. Sjedim u lozi, dok
nam iznad glava lete case.
Objasnjavam dvijema naduvanim Splicankama, koje s ekikocu:
"Najbolje se kara pred borbu, uvijek mislis da ti je to poslednji
metak."
Visoki brka gadja stolicom sank.
"Dok mi krvarimo vi ovdje pare zaradjujete."
"Dok mi ratujemo..."
Osjecam miris trave u vazduhu. Miris trave oji se mijesa s
ustajalim smradom duvana, povracanja, znoja...
"Jel' valja neko ovdje neku travu... Je l' bi mogao malo da pazarim?"
"A marianu. Di ti vrag sricu nosi, cujes da pazaruje. Uzmi, brate."
- kaze onaj sto sjedi i otvara tabakeru.
"Mi smo ti ispred naseg rova izmedju minskog polja i rova posadili
travu. To je najtvrdja linija odbrane zapadnih srpskih granica. Ko bi
toliko polje sa travom ostavio".
Pijanac do mene mumla sebi u bradu:
"Hoce li nam skidti ove petokrake, ove crvene zabe sa kapa. Necu da
me pogodi metak dok crvena zaba u mozak ulazi, dok u mojoj glavi jaja
polaze, dok se medju mojim mozdanim vijugama razmnozava."
Kilo jagnjetine dvije marke, litar vina pola marke, travu nece da
naplate, a ljudski zivot najjeftiniji u Evropi...
Dobar grad ovaj Knin.
Milicija SAO Krajine odvodi one koji su se tukli. edan je hteo da
slusa Bregovica, drugi Corbu...
Dzoint tompus usisavam punim plucima. Trava mi prespaja nervne
zavrsetke. Smijem se kao diot patuljku sa trideset santimetara visokom
subarom koji mase bajonetom na podijumu za igru.
Patuljak vadi iz dzepa zmju i baca je na sank.
"Naplati...."
Konobarica vristi.
"Zasto vristis. Legija ce za njih placati deset maraka."
Covjeku koji sjedi za susednim stolom iz rasjecenih dlanova toci
krv. Vec petu casu je slomio rukama. Onaj do njegaga, stodvadesetpeti put
zapocinje pjesmu:"Na planini, na Jelici, sastali se cetnici..."
Zabar, novinar RAI uno, due, tre, kvatro, sve placa i podriguje.
"Nebojsa, ti meni budes pricala kako klala Rvati..."
"Sta pricala, ima da mu uvatimo jednog i on da zakolje samo neka
placa!" - vice Aca Legija.
"Pitaj ga hoce li da gleda kako se srpski rulet igra... Pitaj ga
hoce li sa nama da igra..."
"Sta je srpski rulet?" - pita Roberto.
"Vidi njega. Di ti vrag sricu nosi. Naucicemo te."
"Lako, Roberto, lako se igra."
"Ne treba pamet, kojones treba."
"Reci mu, brate, srpski - muda. Samo malo poveca. Koliko dvije
pomoradze."
"Ode se na stijenu ili most. U Drnisu moze i sa terase. Pare se
stave pod kamen, pod pepeljaru. Svaki koji igra uzme u ruke bombu. Na tri
se izvuku osiguraci. Ko poslednji baci bombu, njegove su pare."
"I dont belive, ja ne vjerujem."
"To mi, nako, iz dosade. Da nam vrijeme brze prodje. To mi tek
nako, sale radi. Ne morate da igrate u pare ako necete."
"You are crazy".
"Sta je, ragacina, nemate kojones?! Muda nemas?"
Kelnerica juri metlom slepo misa po kafani.
Mrak je. Noge stolice okrenute su prema nebu. Baja joj zalaci ruk
pod suknju i jos jednu turu narucuje.
"It is impossible. To je nemoguce."
"Bojite se da ne izgubite pare?"
"I ruski rulet su izmislili Srbi, Roberto. Prvi put u pisanim
dokumentima ruski rulet se pominje u poslednjoj glavi Ljermontovog "Junaka
naseg doba". Igra ga porucnik Vulic, Serb."
"ja cu da igram za tebe, Roberto", kazem malom celavom Italijanu
koji mispusta glavu na rame.
"Robereto bude platila. Robero oce igra na fajter-rajter, na Nebojsa".
"Vi ste poludjeli! Pobice vas Martic ako vam covjek pogine, gdje
cete uvaljivati Zabara." - trsi se kelnerica da bude pametna.
U dzip izbusen mecima ulazimo Aca Legija, Roberto, snimatelj i ja.
"Ja bilau NIkaragva, bila u bejrut, bila svuda... ali za to ne
zna", zaplice Roberto.
***
Robertov snimatelj vuce me za rukav.
"All of you are crazy, svi ste vi ludi."
"Roberto bude igrala, bude platila. Roberto ima pari", ponavlja
Italijan i vadi iz novcanika marke, lire, hrvatske dinare...
Pare su pod kamenom.
Pucnjava je utihla. Za nocas je zavrseno prepucavanje, a jutarnje
jos nije pocelo. Na nebu se vidi pun mjesec.
"Nebojsa, sta pise tu?" - pita Roberto pokazujuci na "---OVDJE
ISECI---" istetovirano na vratu Ace Legije.
Osiguraci - svadbeni prstenovi su na kaziprstima lijeve ruke.
"Uno, due, tre...", broji Roberto.
Crna udovica jede vrijeme. Crna udovica se u nasim glavama razmnozava.
Bacam prvi. Jebe mi se za Robertove pare.
Aca Legija, obrijane glave, sa onim "---OVDJE ISECI---" na vratu,
drzi u ruci bombu igracku (metalni jezicak je slobodan) i smije se.
Njegov smijeh iz nekog drugog svijeta dolazi.
Bomba je jos neizlezeno jaje Crne rode.
Uskoro ce joj izrasti krila.
"Bacaj, budalo!" - vristim.
On lagano okrece dlan. Bomba eksplodira na sredini kanjona, izmedju
stijena i vode.
Na belim pantalonama italijanskog ratnog reportera zuta ruza od mokrace.
Duz cijele linije pocinje pucnjava. Eksplozije nasih bombi culi su
i jedni i drugi.
U povratku, dok Legija broji pare, recitujem mu pjesmu Brane
Petrovica "Lenjin pljacka banku":
"U tihu ponoc ispod carskog mosta,
Staljin broji pare, kaze bice dosta".
Razbijamo prazne flase o kamenje, pucamo u patuljka koji leti na
bubamari i uljudno nas pozdravlja skidajuci sesiric; vristimo. Svice. "Vec
je dan a laku noc. Zbogom, djevojke, sanjajte zavicaj, ja svoj vec vidim,
eno ga po moru tece Lim."
***
Na veceri kod generala Zana Kota; jednog od komandanata UNPROFORa,
nasli smo se, opet mali Talijan Roberto i ja.
Zabalusan Roberto je tu malu igru, igricu koju su Srbi izmisli da
vrijeme prekrate, opisivao kao svoj najdramaticniji dozivljaj iz ovog rata.
General Zan Kot je cistio naocare kozom od jelena i pitao svog posilnog:
"Da li za tu igru znaju u Pentagonu?
"Probably, sir!"