Marinko Stevanovic
Klikni na prazno polje

Garave price:



Fotografije

Ne volim fotografije. Cesto nas zavedu svojom drskom i nametljivom ociglednoscu.

Neka prica bude dovojna!



Chips

Prije nekoliko dana prolazim kraj osnovne skole u Zvorniku. U susret mi idu dvije dvanaestogodisnje djevojcice. Drze se za ruke, skakucu, posmatraju me i ogovaraju. Pocinjem se ljutiti. "Ciko" - rece jedna kad su mi vec sasvim blizu prisle -"imas li da nam das deset dinara?" "Izvoli." - rekoh i dadoh joj novcanicu od pedeset dinara. "Nemam nista sitnije." (Pravdam se.) Ustezuci se uzese i produzise skakutati i cavrljati do samousluge.

Brzo sam obavio planirani posao u skoli i vracam se: Djevojcice izlaze iz trgovine. U ruci su drzale chips. Ugledase me i rekose sasvim zbunjeno: "Hoces li kusur." "O, neee." -zbunih se i ja. Odose ogovarajuci me kikotom. Opet pocinjem da se ljutim.



O tome ...

... kako sam zazelio da imam mnogo djece, a posebno Zagu i njenu sestru
ili
... kako sam u vozu koji stoji na peronu jeo zemicku
ili
... kako je Zaga bila mnogo gladna
ili
... kako je jedna gospodja sa gadjenjem gledala prljavu i vasljivu djecu koja prose
ili
... kako sam kupio tri zemiske cigancicima koji se otimaju
ili
... kako je gospodja bila iznanadjena i hvalila finog gospodina "zamislite molim vas lepo"
ili
... kako sam promijenio kupÊ i zaboravio debelu damu sa sesirom
ili
... kako su mi djeca mahala sa perona eto, to je taprica




Zaga

Ispred vrata menze u Studentskom gradu uvijek stoji Cigance i trazi bonove ili novac. Bio sam zaista sasvim "zveknut" toga dana. Ne sjecam se da mi je Zaga trazila novac. Sam sam izvadio iz dzepa punu pregrst metalnog novca i istresao u njen dzep. Odmah je otisla zacudjena. Poslije nekoliko dana sam je ponovo sreo. Nije mi trazila novac. Jedino mi je sa cudjenjem i zahvalnoscu rekla da sam joj tad dao pedeset miliona. (I ja sam ih bio negdje isprosio.) Prihvatila je moj poziv na kolace a lice joj se lagano zazarilo.

Skoro sam je ponovo vidio u Beogradu. Sada je vec djevojka. Vukla je veliku dvokolicu sa resetkastom metalnom ogradom punu kartona. Ne sjeca se vise ni novca, ni rucka ni kolaca. Pitam se sta li ju je natjeralo da zaboravi. A prijatelji me ispravljaju: "Sta tebe goni da pamtis?" Da, sta me to goni da pamtim?


I on je odlicio da ode

Kada je jednom moja davno bivsa draga bila kod roditelja u posjeti, povjerila mi je papagaja na cuvanje. Vodjen idejom da svako ima pravo izbora, otvorio sam prozor i ponudio mu dvije mogucnosti: MOGAO JE DA OSTANE ILI DA ODE.

I on je odlucio - da ode!


<-                ->