Re: "Zetva u Vojvodini - pljacka seljaka na 101 nacin"
"Nasa Borba" , nedelja, 5. jul 1998
"Rezim je najpre odredio nerealno nisku zastitnu cenu psenice, a onda je
ovih dana ocigledno programiranim obaranjem vrednosti dinara dodatno
obezvredio trud poljoprivrednika". Pod ovim motom autor Jan Briza pise
tekst o predstojecj zetvi u Vojvodini. U nastavku teksta autor tvrdi da
"nerealno niska otkupna cena psenice znaci, globalno posmatrano, prelivanje
kapitala iz Vojvodine, i to ne samo u druge krajeve zemlje, nego cesto i u
privatne dzepove", pa se s tim vezi postavlja pitanje "zasto se
vojvodjanski poljoprivrednici - i u drustvenom i u privatnom sektoru -
godinama vec mire sa obezvredjivanjem njihovog rada?" Prema istom autoru
odgovor je koliko jednostavan toliko i porazavajuci: zato sto nemaju
izbora. Medjutim, ne bi se smjelo tvrditi da nema izbora, jer izbora ima,
samo ne u onom pracu u kojem se on trazi. U tom cilju pisem i ovaj komentar.
U citiranom tekstu se navode misljenja strucnjaka da ce od ocekivanih oko
tri miliona tona ukupne proizvodnje psenice na nivou Srbije, trzni visak
iznositi oko 1,65 miliona tona, a od te kolicine 1,38 miliona tona ce biti
otkupljeno u Vojvodini. Osim toga, strucnjaci upozoravaju da i najskromnije
kalkulacije pokazuju da bi cena ovogodisnjeg roda psenice trebalo da iznosi
bar dinar i po, dok drzava nudi svega dinar i dvadedest para. Nerealno
niska otkupna cena psenice, uz kontinuirano obaranje vrednosti dinara znaci
globalno posmatrano, prelivanje kapitala iz Vojvodine, i to ne samo u druge
krajeve zemlje, nego cesto i u privatne dzepove.
Ja ne vidim neki narociti problem da se ratarima isplati realna cena od 1.5
dinara za kilogram. Ne vidim ni neki narociti problem da se spreci vestacko
obaranje vrednosti novca. Oba problema mogu biti resena tako da se otkup
vrsi s placanjem na pr. u nemackim markama, po realnim cenama. U tom cilju
bi za 1.38 miliona tona trebalo Vojvodjanskim ratarima isplatiti oko 350
miliona DEM. Ratari vise ne bi morali brinuti ni o inflaciji, jer bi vec u
rukama imali zdravu valutu. U takvim uslovima otkupa vise ne bi imalo
smisla govoriti o prelivanju kapitala iz Vojvodine u druge krajeve zemlje.
Medjutim, imalo bi smisla govoriti o prelivanja kapitala iz ratarstva u
druge oblasti proizvodnje, jer bi ratari u takvim uslovima otkupa
raspolagali znatnim viskovima zdrave valute koji bi im preostali nakon
podmirenja svih troskova proizvodnje psenice i tekucih troskova njihovih
domacinstava. Dakle, pitanje je nacina na koji ce ovi viskovi biti
iskoristeni. U tom pogledu postoje samo dvije mogucnosti, i to:
a) Ratari ce drugim oblastima proizvodnje pozajmljivati novac uz
odgovarajucu kamatu. Pri tome je podpuno irelevantno da li ce ratari
direktno davati pozajmice, ili ce to u njihovo ime raditi ovlastene banke.
Bitan je kreditni odnos koji iz toga nastaje.
b) Ratari ce direktno investirati novac u druge oblasti proizvodnje tako
sto ce kupovati dionice drugih proizvodjaca cak i onda kada realne procjene
buducih prinosa na kupljene dionice imaju negativan predznak, sto je inace
opsta karakteristika djelovanja ekonomskog zakona opadajucih prinosa.
Ono sto bi vojvodjanski ratari, i ne samo oni, morali znati jeste to da se
djelovanje ekonomskog zakona opadajucih prinosa ne moze eliminisati bilo
cime, pa ni konverzijom direktnih investicija u kamatonosne zajmove.
Ukoliko se zanemari ta cinjenica, koja se uostalom moze dokazati
odgovarajucim eksperimentima u privrednoj praksi, cenu ce na kraju krajeva
ipak platiti oni koji pozajmljuju novac, a koji bi u ovom slucaju bili
vojvodjanski ratari. Tu cenu nije moguce platiti novcem. Ona se mora
platiti sopstvenom kozhom.
Radi toga nema nikakvog smisla govoriti o prelivanju kapitala iz Vojvodine
prije nego sto se rasciste pojmovi o kakvom je to kapitalu rijec. Ukoliko
se radi o kamatonosnom kapitalu, onda vece otkupne cene psenice nece resiti
problem. One ce samo omoguciti da se dzelatov mac nadje u drugim rukama,
ali ne i da se sacuva kozha ratara. Ukoliko se ne radi o kamatonosnom
kapitalu, nego o direktnim investicijama, tada vece otkupne cene omogucuju
da se trajno izbije mac iz ruku onih koji danas kroje kapu ratarima u
Vojvodini, i trajno unisti. Zapitajmo se, koliko smo svi zaista svjesni
problema o kojem je ovdje bilo rijeci? Nije li zalba o obezvredjivanju rada
vojvodjanskih ratara istovjetna onim zalbama o obezvredjivanju rada
radnika? Nisu li obje klase, i ratarska i radnicka u onoj istoj zabludi
koju je Marks opisao kao nastojanje da se izgradi kapitalizam bez
kapitalista, jer kapitalizam u svojoj sustini ne oznacava odredjeni oblik
svojine, nego odredjeni oblik svijesti o procesu akumulacije razmjenske
vrijednosti robe i novca. Taj odredjeni oblik svijesti ne priznaje
djelovanje ekonomskog zakona opadajucih prinosa, ma da taj ekonomski zakon,
snagom prirodnog zakona, djeluje unutar svakog procesa akumulacije
razmjenske vrijednosti robe ili novca, i ne moze se eliminisati ljudskom
voljom kao sto se ni ljudskom voljom ne moze eliminisati sila zemljine
teze. Vjerovati u suprotno znacilo bi vjerovati da se covjek moze podici od
zemlje vukuci samog sebe za kosu. To je jedino uspjelo baronu Minhauzenu,
ma da u tu pricu niko ne vjeruje, dok u pricu o kamatonosnom kapitalu
vjeruju svi, ma da se u fizickom smislu radi o istom.
Prema tome izbor postoji, ali ne u onom pravcu u kojem se on trazi.
M. Katic
6. juli 1998