Fraza "sarajevski duh", moze se cuti u raznim prilikama i nikada u
pravilu nije u onakvom kontekstu kakav zasluzuje. Ona je paravan iza
kojeg se skrivaju prosjecni sa svojim niskim osobinama, bolom vlastite
prosjecnosti , ona je oruzje inferiornih duboko svjesnih svoje
inferiornosti, medalja nadobudnih koje sujeta nepogresivo vodi u
pogresnom pravcu. "Sarajevski duh" kiti se perfidno djelima ljudi
otjeranih iz sarajevske sredine, u kojoj je na zalost malogradjanstina
uvijek bila imperativ. Sve one koji nisu htjeli da se utope u
prosjecnost "sarajevski duh" je pokusavao de ucutka, unisti, sa zdusnim
paralelnim nastojanjem da ih ponizi uz karakteristican podsmjeh.
Osrednjost se izdize na pijedestal, u njemu oduvijek vlada pravilo
lenjira, i svaki onaj koji podigne glavu iznad biva po njoj tucen,
najzece od onih koji glavu drze duboko medju koljenima. Postoji samo
jedan izuzetak u podizanju glave, kada je svi dizu po komandi, a to su
crni momenti u kojem horda ispusta svoj strasni zadah. "Sarajevski duh"
je duh horde prosjecnih, sa snaznom dozom primitivne lukavosti koju oni
tumace kao pamet, diveci se pritome sami sebi kako su svakoga u stanju
da obmanu. Onaj ko se neuklapa u njihov kalup nije pozeljan, sva
sredstva za odstranjanje takvih su dozvoljena.
Da nije Selimovic proizvod toga duha koji ga je tako zdusno proganjao i
prisvajao u svojoj nemustoj lukavosti, istovremeno mu nikada ne
prastajuci "Tvrdjavu" koja je Selimovicev velicanstven odgovor
"sarajevskom duhu".
Ili Andric koga mrze do bola jer ih je detaljno okarakterisao, u jednom
momentu opisujuci ih jednostavno, narodnom ekspresijom "kada mahala
zahuji".
Ili mozda primjer Kusturice i Bregovica, njima danasnji "sarajevski duh"
porucuje da mogu da dodju bez ikakvih problema u Sarajevo, “ako smiju”,
jer boze moj mi smo "savremen multikulturalan duh".
Taj isti duh je pokret novog primitivizma, "New Primitivs", htio da
ismije izvrcuci ga ruglu, pa kada su shvatili da je to ismijavanje
dobilo sasvim obrnut efekat od prizeljkivanog, pokret "New Primitivs" je
ugasio javno, sam sebe, izvinjavajuci se svima zbog tragicne greske, sto
su onim stvarnim primitivnim, dali medijski oblik, novi imidz
"sarajevskog duha" sa popularnim primitivizmom.
Tako je sarajevski duh prvi put prestao da se prikriva, i prikazao se u
pravom svjetlu.
Dugacke su liste talentovanih, znanih i neznanih, koje je "sarajevski
duh" protjerao iz grada da bi napravio mjesta podobnim. Fizicki su
nasrnuli na Rajka Nogu, bestijalno nasrnuli na Momu Kapora, cak jednom
prilikom, u to doba skoro djevojcica Isidora Bjelica je morala da ode iz
grada da nebi bila i dalje izlozena napadima i uvredama, samo zato sto
je mislila i usudila da se ponasa drugacije.
Duboko cijenim i postujem sve one koji je takvom duhu ne pripadaju. Sve
one obicne ljude koji su ostali dosljedni svojoj individualnosti.
"Sarajevski duh" je iste one vrste kao duh kelvinisticke Zeneve. Stanje
svijesti gdje je laz izmjesana sa istinom samo do one mjere u kojuj se
laz sluzi istinom. Taj duh ima i svoje heroje, a to su oni koje talas
horde sasvim slucajno izbaci iz mase prosjecnih.
Danas je postalo deplasirano govoriti o "sarajevskom duhu" jer je
dozivio svoju kulminaciju nakon svega sto se desilo u posljednje
vrijeme, a nije se desilo nista novo jer iste stvari, produkt tog duha,
desile su se mnogo puta. Samo u ovom vijeku "mahala je zahujala"
kulminirajuci tri puta na potpuno isti nacin. Samo ovog zadnjeg puta ,
"duh" je medijski je toliko izvakan da ce na kraju biti ispljunut i
ostat ce sam sa sobom, razgrnutih skuta, gdje laz ostaje ocigledna,
gola.
Iza "sarajevskog duha" ostaju nostalgicari i fanatici. Nije mi zao ni
jednih ni drugih. Nostalgicari ce se potako okrenuti svojoj
prosjecnosti, a fanatici ce presuditi sami sebi jer to je prirodan kraj
svakog fanatizma. Zao mi je samo naivnih, pa potom onih koji nisu imali
priliku, i onih koji nisu uspjeli da prepoznaji sustinu toga "duha".
Srdjan Dikosavljevic