Ja bih ovu posjetu okarakterisao kao bjezanje od Slobine "slobode". Uspjeh
çe zavisiti od spremnosti druge (hrvatske) strane da u svom sopstvenom
interesu a ne samo u interesu onih koje g. Dodik predstavlja prihvati
pruzenu ruku i otvori granice za kretanje roba, ljudi i kapitala, uz sto je
moguçe manje formalnosti. No o tom, potom.
Radi se naime o tome da gradjani Republike Srpske ne mogu cak ni
kratkorocno racunati na svoj sopstveni prosperitet, ukoliko im jedini drum
u svijet ide preko Drine, jer g. Miloševiçu moze uvijek pasti na pamet da
zatvori granicu kako bi time iskamcio poslušnost aktuelne vlasti u
Republici Srpskoj. (Uzgred receno, istu politiku primjenjuje danas i
Amerika i Evropa prema neposlušnim dijelovima Balkana i ne samo Balkana, pa
se ne bi smjelo reçi da je takva politika neki poseban izum g. Miloševiça.
Osim toga, istini za volju treba reçi da je u novijoj istoriji takvu
politiku izmeğu drzava inaugurisao g. Dzugašvili poznatiji pod imenom
Staljin, kako bi natjerao Tita da mu se pokori. No, to je jedna sasvim
druga tema.)
Prema tome, ukoliko postoji i drum preko Save i Une, a ne samo preko Drine,
tada gradjani Republike Srpske imaju realnog osnova da racunaju na svoj
prosperitet u dugom roku. Bilo bi to istovremeno i lijek, mozda gorak ali
ipak djelotvoran i za druge juznoslavenske grağane. Zivi bili, pa vidjeli.
M.K.
15. II. 1998