Nakon prvog soka koji sam dozivio citajuci tekst pod naslovom »Prica o Konjicu« autora Svetozara Muzijevica, objavljen u Republici broj 226 (izdanje na Internetu), pokusavam da se malo priberem i posaljem svoj kratki komentar–protest. Kao predratni zitelj Konjica, tacnije sela Bradina udaljenog petnaestak kilometara od centra grada, koje vise ne postoji, osjecam se revoltirano i uvrijedjeno sramotnim prikrivanjem istine o genocidu pocinjenom nad Srbima u ovoj hercegovackoj opstini.
»Konjic zivi«, kaze gospodin Muzijevic, ali ne i Srbi u njemu sto je priznao i inace pristrasni Haski tribunal koji je osudio samo sitne ribe za pocinjene zlocine u Konjicu dok se glavni krivci i naredbodavci slobodno secu i na koje se vjerovatno odnosi pretposljednja recenica iz teksta da »Prica, pesma i smeh... ostaju u Konjicu«.
Istina je da u Konjicu jos postoje sve tri bogomolje, ali u srpskoj nema vjernika jer su parohijani pobijeni ili protjerani a njihove kuce i imanja opljackani i popaljeni i to ne od nekoga sa strane nego od pravih Konjicana za koje autor u zakljucku kaze: »Ko je bio pravi Konjicanin i sad je. Zeman dodje i prodje al’ mi smo uvek isti«. Pomenuti tekst je toliko plitkouman, besmislen ili mozda tek zlonamjeran i drzak da ne zelim da dalje trosim vrijeme na njegovu analizu jer je u njemu od prve recenice sve pogresno i u stilu prepoznatljivih proizvodjaca magle na nasim prostorima koji su u svojim pisanijama umjesto govorenja o sustinskom iskljucivo skretali paznju sa glavnog isticuci sporedno, jednostavno receno »zagovarajuci« citaoce.
Ova »putopisna biljeska« toliko me podsjeca na izvjestaj napravljen od strane neke njemacke inspekcije logoru Jasenovac, u kojem se govori o »pristojnim uslovima u kojima zive sticenici«, da je i to bio jedan od razloga zasto uopste ovo pisem.
Zbog svega toga, a u ime oko 8000 protjeranih i pobijenih Srba iz Konjicke opstine trazim javno izvinjenje autora teksta, pogotovo sto je i on sam Srbin (i to iz ugledne gradske porodice) i preporucujem mu da se malo raspita o onome sta se desavalo u Konjicu od ’92. do ’95, gdje su nestali svi njegovi sunarodnici, sta se desavalo u logorima Musala i Celebici, sta se desilo sa srpskim selima oko Konjica (Bradina, Donje Selo, Celebici, Bijela, Borci...) i gdje su sada svi ti ljudi pogotovo u slucaju ako ponovo uzme pero da napise bilo sta o zavicaju svojih predaka... Prije nego sto zapocne novu »pjesmu o ljepoti prirode na tek zatrpanoj masovnoj grobnici«, sto je Konjic metaforicki za Srbe u ovome trenutku.