Osluskivanje naroda

Osluskujuci narod po Crnoj Gori namece se prvi i najznacajniji utisak – njihove zivote je ispunio besmisao, uvecan opipljivom mogucnoscu tragicnih i krvavih podjela unutar same republike. Skupstinska deklaracija o ocuvanju gradjanskog mira, kako je vrijeme prolazilo, razvodnjavala se, i to bukvalno, od prvog dana, suceljavajuci simpatizere kvazipatriotizma sa sljedbenicima klecavog projekta novorodjene crnogorske gradjanske demokratije. Cudovisni balkanski scenario dodijelio je jednima Vojsku Jugoslavije za zastupnika, dok drugu stranu reprezentuje republicka policija – obje strane se od kraja marta mobilizuju, naoruzavaju i rasporedjuju daleko intenzivnije nego sto bi to moglo da izgleda normalno, cak i u uslovima ni rata ni mira. Potencijalno nasilje akumulirano na taj nacin samo po sebi cini beznacajnim svakodnevno podsjecanje na skupstinsku deklaraciju. Strah buja Crnom Gorom.
Mada dugo pripreman, definitivni sudar sa totalnim mrakom u onom dijelu egzistencije zvanom »buducnost« crnogorske gradjane je ipak iznenadio i nesumnjivo doprineo podjeli koja je postajala sve ostrija kako su dani (ko zna kojeg po redu) balkanskog rata odmicali. Reakcije su bile tragikomicno uskladjene sa vrtoglavim apsurdom u koji je (i) Crna Gora ubacena – jedan dio sasvim ozbiljnih politicara zdusno se zalozio da Republika iskoristi tanusne ustavne mogucnosti, proglasi neutralnost i »zamoli« Vojsku Jugoslavije da se povuce van granica manje federalne jedinice, sto bi prakticno predstavljalo ubrzano otcepljenje, dok su jastrebovi pokrenuli cijelu lavinu optuzbi za izdaju, veleizdaju, sitan sverc i moralno-politicku nepodobnost aktuelnih vlasti u Podgorici, sve se nadajuci da ce bar jedan od brojnih »mirovnih« mitinga moci da preraste u »dogadjanje naroda« (sa guslanjem i pucanjem).
Vlada je, sa svoje strane, uprilicila dvije vrste gotovo pozorisnih predstava, namijenjenih, prije svega, gradjanima. Formalno nepriznavanje ratnog stanja tako se pretvorilo u beskrajni niz