Na Trgu mrtvih velikana

Imaju li protestni skupovi, kao sto je onaj na Trgu hrvatskih velikana jos uvijek smisla? Vec sedmi put su se ljudi ondje okupili zahtijevajuci povratak starog imena - Trga zrtava fasizma - a da se ni u cemu nisu priblizili ostvarenju svojih zahtijeva. Stovise, cini se da su sve dalje od cilja i da je njihov protest potpuno uzaludan. Ima li dakle razloga doci i sljedece godine?
Najprije, zasto je vrijedilo doci ove? Jedan od razloga je i - niposto zanemariv - spoznajni. Na Trgu hrvatskih velikana, na sceni antifasisticke demonstracije i onoga sto se zbivalo oko nje kao u nekoj digest formi prikazano je moralno i politicko stanje hrvatskog drustva danas. Zato ce upravo analiza tog dogadjaja, bolje no ikakva ekspertiza politickih komentatora, odgovoriti na pitanje kako u nas stoji stvar s fasizmom?
No, podsjetimo prethodno na jednu vaznu cinjenicu. To pitanje, siri li se fasizam u Hrvatskoj i u kolikoj mjeri, nametnuto je izvana. Ta tema ne okupira hrvatsku javnost i ona nije hrvatsko pitanje. Postavio ga je, ne zaboravimo, New York Times. Na zalost, ne zbog zabrinutosti za nasu buducnost, zbog vruce zelje da nama bude bolje i da zivimo u stabilnoj demokraciji koja garantira sve moguce gradjanske slobode. Nego zbog problema s vlastitim razumijevanjem danasnjeg povijesnog, dakle politickog i ideoloskog trenutka suvremenog svijeta. Zapad jako dobro zna za masovna krsenja ljudskih prava u Hrvatskoj, za cinjenicu da velikom broju ljudi hrvatska drzava danas ne garantira gotovo nikakva prava, od prava na minimum dostojanstva u drustvenom zivotu, pa do prava na privatno vlasnistvo ili jednak tretman pred zakonom. Zapad je dovoljno informiran ne samo o odnosu drzave i hrvatske vecine prema srpskoj manjini, nego i o stupnju korumpiranosti hrvatskog drustva i drzave. A s druge strane, takodjer je svjestan da u nas vlada demokratski ustroj s visestranackim parlamentarnim zivotom i kakva-takva sloboda medija, stanovita javnost, barem nacelna neovisnost sudstva itd., dakle svi najvazniji elementi suvremene demokracije. Kako onda objasniti skladni suzivot ta dva principijelno na prvi pogled potpuno suprotstavljena stanja stvari? Kako pomiriti demokraciju s krsenjem ljudskih prava, nacela slobodnog trzisnog gospodarenja s totalnom korupcijom, parlamentarni sustav s autokratskom vladavinom, slobodu medija s potpunom ideologizacijom drustvenog zivota, sekulariziranu institucionalizaciju s ideoloskom i ponegdje cak konkretno politickom vladavinom teokracije, garantiranu gradjansku individualnost s nacionalistickim kolektivizmom... ukratko, demokraciju s njezinim najgorim izopacenjima. Prihvatiti takvo nesto kao moguce, znacilo bi, barem nacelno, takvu mogucnost dopustiti i kod sebe, suociti se unutar vlastitog demokratskog uredjenja, s njegovim prijetecim imanentnim nedostacima, s njegovom vlastitom negativnoscu. A to bi znacilo zapitati se o imanentnim granicama demokracije odnosno posumnjati - ideoloski - u demokraciju kao definitivno rjesenje problema drustvenog uredjenja u suvremenom svijetu. U pitanju je ni manje ni vise nego sama pobjeda zapadnog demokratskog svijeta nad komunizmom. Demokracija je naime bila dovoljno jaka da konacno srusi komuniste, ali se pokazala preslabom da sprijeci dolazak na vlast politickih snaga koje su jos gore od komunista.
Za Zapad je daleko udobnije danasnje hrvatske prilike objasniti fasistickim revivalom. Tako je problem sveden na tudju proslost - da ga se ne bi moralo potraziti u vlastitoj buducnosti. Takodjer je izbjegnuta i potreba poistovjecenja s danasnjom hrvatskom stvarnoscu. Ocuvana je distanca - sto uvijek znaci i distanca od odgovornosti i angazmana - koja osigurava narcisticko uzivanje u vlastitoj, i dalje neupitnoj superiornosti. Ali je ujedno i pogazeno prvo i temeljno nacelo antifasizma: ne pitaj kome nad glavom visi kukasti kriz - tebi visi!
Pitanje o fasizmu u Hrvatskoj ipak moramo postaviti i to sebi samima. Rijec fasizam odiozna je jer upucuje na zlocinacku politicku praksu. Tko traga dakle za fasizmom uvijek je na neki nacin na mjestu zlocina i trazi pocinitelja. Klasicna detektivska situacija. Nema razloga ne primijeniti je, kao analiticko sredstvo, i na Trgu hrvatskih velikana. Dakle, slijedit cemo onu slavnu uputu koju je Holmes dao svom pratitelju Watsonu: Nikada se ne osvrci na osnovne dojmove vec razmisljaj o detaljima - i zanemariti prisutne govornike odnosno ono sto su oni rekli o fasizmu i antifasizmu u Hrvatskoj. Naprotiv, potrazit cemo onaj detalj koji je ove godine na protestnom skupu 9. svibnja bio narocito upadljiv: grupa, kako su novine pisale, od pedesetak kratko osisanih mladica predvodjenih dominikancem Vjekoslavom Lasicem i predsjednikom Nezavisnih dragovoljaca Hrvatske (NDH) Zvonimirom Trusicem. Isti su cijelo vrijeme ometali skup pjevajuci poznate pjesmice (Zovi, samo zovi, Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana, Cavoglave itd) i uzvikujuci »Jazovka«, »Bleiburg«, »Vukovar«, »Tito bandit«, »Dolje Jugoslavija« itd. To je dakle bio taj detalj koji je kao smetnja, kao neki suvisak, odudarao od cjeline skupa i koji se kao nesto upadljivo heterogeno nametnuo cijeloj slici dogadjaja. Naivnima bi to bilo dosta. Na jednoj strani antifasisti, a na drugoj fasisti... i hrvatski Watsoni mogu mirne duse otici kuci u uvjerenju da su objasnili zlocin i detektirali zlocince. Ali nije tako. U detektivskoj prici, kao uostalom i u frojdovskoj analizi snova, ovakav detalj zahtijeva dodatno objasnjenje jer upravo u njemu lezi pravo znacenje cijelog dogadjaja. Heterogeni element koji ovako »strsi« uvijek je uhvacen u paradoksalnu dijalektiku onoga »suvise/premalo«. To znaci, ovaj suvisak upucuje na neki manjak, on je, kako bi to rekao Jacques-Alain Miller »surogat manjka«, karakteristican za bilo koju strukturu. Dakle, trazimo nesto, neki element koji skupu nedostaje, ali tako da upravo kroz taj svoj nedostatak omogucuje homogenu sliku skupa, to simplificirano uprizorenje - za nas dakako, lazno - neugodnog susreta antifasista i fasista.
Nije li SDP, stranka koja na neki nacin nasljedjuje ako vec ne bivse komuniste, a onda po svom evropski determiniranom politickom identitetu barem antifasiste, nije li dakle ta stranka skupu na bivsem Trgu zrtava fasizma uskratila svoje prvake Racana i Tomca (poslan je »mali od kuzine« Davorko Vidovic)? Nije li nedostajao Vlado Gotovac, predsjednik stranke koja se u svojim programskim nacelima poziva na ljudska prava za koja u konkretnoj politickoj stvarnosti nikada nista ne cini (od HSLS-a bio je Bozo Kovacevic, privatno, dok je Budisa, naravno, isao u Bleiburg)? Gdje su bili predstavnici Srba u Hrvatskoj, Pupovac i Djukic? Na Trgu odsutnih hrvatskih velikana odrzao se skup stvarnih i potencijalnih zrtava hrvatskog fasizma. I ta odsutnost osnovno je obiljezje protestnog skupa i ujedno onaj element manjka koji cijeloj strukturi daje koherentnost i smisao.
Tako iskusni detektiv hvata prijestupnike - uocavajuci u odsustvu traga onaj pravi trag koji vodi do zlocinca. Ne, nije onih pedesetak bukaca to sto Hrvatsku cini fasistickom! Nego je to oportunizam hrvatskih politickih prvaka i sirokih narodnih masa koje stoje iza njih. Mi znamo da su Tomac i Racan postali danas ambiciozniji i da imaju stanovite planove u vezi s hrvatskom politickom buducnoscu. Pojaviti se na jednom antifasistickom protestnom skupu za njih danas vise nije oportuno. Mogli bi izgubiti jedan dio stvarnih ili potencijalnih biraca. Time su se definitivno prikljucili mainstreamu hrvatske politike. A ti hrvatski politicari, bilo na vlasti, bilo u opoziciji, skinuli su jos davno masku autonomnog morala. Rijec je o pojedincima koji - usprkos cinjenici da djeluju u situaciji ekstremno opterecenoj krsenjem ljudskih prava - u svom javnom politickom djelovanju vise ne slijede nikakav pounutreni glas moralnog Zakona »svijetu usprkos«, nego svoje vrijednosti strukturiraju neposredno prema zahtjevima drustvene sredine. Njihov princip je, ugoditi zahtjevima te sredine i tako uspjeti. Danasnje hrvatsko drustvo ne nagradjuje antisovinisticki i antifasisticki angazman, pa se dakle ni nasi politicari ne angaziraju za te vrijednosti. Tako propustaju promijeniti sredinu u kojoj djeluju. Jer oni nemaju nikakve svoje zelje - njihova zelja uvijek je zelja Drugoga.
Ali ono doista zalosno i tragicno u slucaju danasnjih hrvatskih politicara jest to da upravo u ovoj svojoj bjesomucnoj igri ugadjanja zelji sredine proigravaju svoje karijere i upropastavaju politicke projekte i ideje koje reprezentiraju. Tomac i Racan najbolji su primjer za to. Svojom odsutnoscu na bivsem Trgu zrtava fasizma dvostruko su pogrijesili. Ono sto je u liku komunisticke partije umrlo kao proslost, sada je u liku socijaldemokracije - koja ignorira antifasisticki angazman - umrlo drugi put, kao buducnost. U tom smislu Tomac i Racan morali su se pojaviti na skupu - da se obrate onoj bucnoj pedesetorici svojih buducih biraca. Evo noci, evo mraka, evo Tomca i Racana.
Jedno ipak ostaje indikativnom zagonetkom: dvije glumice, Ursa Raukar i Alma Prica, aktivno se ukljucuju u protest na Trgu i time ne pokazuju samo da su sposobne danas u ovoj hrvatskoj sredini artikulirati sebe kao autonomne javne osobe - sto je vec po sebi rijetkost - nego jednostavno iskazuju vise zivotne, a ujedno i povijesno politicke mudrosti od gotovo kompletne hrvatske politicke elite. One naprosto nisu mogle ostaviti praznim ono odlucujuce simbolicko mjesto u cijeloj prici o fasizmu i antifasizmu u Hrvata - mjesto odlucne geste prkosenja svijetu, mjesto spremnosti da se prihvati izazov otpora i po cijenu drustvene izolacije. Ali u svakom boljem filmu takav marginalni loser na kraju uspijeva. Uspijeva u samom tom svijetu kojeg je za volju svog principa odbacio. Ursa i Alma su glumice, pa valjda znaju da zivot nije nista drugo nego film u kojem se neke uloge naprosto ne propustaju. Ali tko da to objasni drustvu nasih mrtvih politicara!

Grafika: Josef Manes

Otpori beznadju

Barikade su zapravo kritika oportunizma u izvanmoralnom smislu. Ne dakle kritika neke nedostojne ljudske slabosti, lose karakterne osobine pojedinaca, nego kritika jedne dominantne drustvene pojave koja ima dalekosezne posljedice u politickom, kulturnom i moralno intelektualnom zivotu drustva. Oportunizam je izraz najdublje asocijalnosti, jer drustvo vidi u njegovu naturaliziranom obliku - kao covjeku strani organizam kojim upravljaju nepredvidive, neprijateljske sile koje nikakav ljudski cin ne moze podvesti pod racionalnu kontrolu. Covjek oportunist stoji pred drustvom kao pred dzunglom, paraliziran od straha pred njezinim zlokobnim opasnostima. Lisicja lukavost, macja spretnost, kameleonska prevrtljivost, hijensko strvinarstvo, ukratko, zivotinjska vitalnost, jedino je sto mu pruza kakav takav izgled u zivotu reduciranom na borbu za opstanak i u svijetu svedenom na jedan jedini zakon - zakon jaceg. Oportunist je najmracniji drustveni pesimist. A pesimizam je oduvijek bio i ostao igra na sigurnu kartu, klizanje niz liniju manjeg otpora. I kad gubi, pesimistu ostaje rezignacija, koja se, jer je naknadna, uvijek dade dobro prodati kao duboka mudrost i veleumna dalekovidost. Pesimizam i kad govori istinu, najcesce ne govori nista. Da, svi cemo umrijeti - od uzasa ove istine, uzasnija je samo njezina banalnost. U tom smislu svaka pesimisticka rezignacija nad spoznatim drustvenim oportunizmom i sama je dio tog istog drustvenog oportunizma i time sasvim neupotrebljiva za drustvenu kritiku.

Crtez: Cocteau, Pismo Times