I rat ima kraj*

Rat uprostava odnose medju ljudima. U osnovi, postoje zivot i smrt, saveznik i neprijatelj. Ratna slika zivota u medijima je po pravilu crno-bijela. Civilne i vojne vlasti cine sve sto mogu da taj kontrast odrze i povecaju. Time pojacavaju motivaciju ucesnika rata, vojnika i civila.

U miru se valja suociti sa sarenilom zivota. Linija fronta juce je dijelila prostor i vrijeme, dobro i zlo, zivot i smrt. Ona je novinarstvo velikim dijelom podredjivala propagandi. Za objavljivanje ili zataskavanje neke cinjenice nije bilo bitno da li ona zanima publiku. Bitno je bilo kakve ce posljedice objavljivanje imati na stanje na frontu. To je ostavljalo prostor za manipulaciju.

Vec u ratu, pod plast vojne tajne trpalo se i ponesto sto nije vojne prirode. Neki novinari to nisu mogli podnijeti, drugi jesu. Trecima je to odgovaralo. Kad se rat zavrsi, ostaje inercija takvog ponasanja. Za nju mogu postojati politicki ili drugi interesni razlozi. U novinarstvu opstaje i dodatni razlog: duhovna lijenost.

Ima kolega koji nerado izlaze iz ratnih formulara u koje je samo trebalo s vremena na vrijeme ubacivati po koji podatak. Neki od njih su sasvim izgubljeni za struku, jer su od ratnih eksplozija postali slijepi za bogatstvo nijansi koje normalan zivot nudi. Neki ce, pak, prezivjeti jos jedan sok, poput onog na pocetku rata, i vratiti se peru. Novinarstvo kao struka morace da se bavi onim sto je novo, a to je mir.

Mir, vise od rata, svakog novinara vraca na pocetnicku klupu. Mir odredjuje slozene kodekse ponasanja. Mir ne dozvoljava da se rupe u tekstu i u nacinu prosudjivanja zaliju velikim rijecima. Mir ne dozvoljava da se razlike u misljenjima mjere velicinom uvreda. Stoga, propagandisti postepeno ustupaju mjesto novinarima.

_________________

*) Iz: Hamza Baksic, Ja, novinar?, Banjaluka 1998, str. 20-21.