Ubitacna epika*

Sredstva masovne komunikacije, ovdje ponajprije tisak, nenadomjestiv su izvor za analizu metoda oblikovanja javnog mnjenja i otcitavanje predodzbe povijesti u svijesti onih koji novine stvaraju, citaju i procitano komentiraju ili prepricavaju. Masovni mediji stoga imaju golemo znacenje u socijalizacijskom procesu, jer osiguravaju usvajanje znanja koja su nuzna za orijentaciju u svakodnevici, djeluju kao svojevrsni prevoditelji strucnih znanja u laicke formule, nuzne da bi se spoznajno ovladalo svakidasnjim zivotom, te ucvrscuju imaginacijsku osnovicu zajednice proizvodnjom metafora za popularnu uporabu. Utoliko se mogu usporediti s mitom, jer i oni i on, za drustvo koje ih generira i prima, definiraju i osnazuju njegove bitne kategorije: moralne, estetske i kognitivne strukture koje stjecu legitimnost samim svojim pojavljivanjem u tekstu za tekstom, u programu za programom (Silverstone 1988: 37).

Teme koje su se pojavljivale u politickoj komunikaciji u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji od sredine osamdesetih do 1995. godine, kada je u studenome Daytonskim sporazumom zaustavljen rat, te nacini na koji su se iskazivale i izrazajna sredstva kojima su se u tome sluzili sudionici komunikacije ovdje se, dakle, shvacaju kao cinjenice kulture, a u tekstovima koji su ih tretirali zanimaju nas onoliko koliko u datom sustavu znacenjske izrazenosti pokazuju stanovite dopunske znacajke povrh eksplicite obavijesnih. U nasem slucaju pod takvim se znacajkama razumiju raznorodne evokacije sadrzaja tradicijske kulture ili ciljane aluzije na njih koje nadilaze razinu neposredne, neekspresivne i neevokativne obavijesti s politickom funkcijom.

Slikovitost koja proizvodi ekspresivnost i usmjeruje imaginaciju prema dubljim kulturnim sadrzajima nuzna je za svaku politicku mobilizaciju koja zeli sto sire, dublje i trajnije zahvatiti ciljani auditorij. Poruke, pa tako i politicke, nemaju samo jedno znacenje, pogotovo ne ono najocitije, manifestno, nego su u njima oznaceni i oni aspekti pojava koji se ne zapazaju na povrsini teksta, koji su doneseni u obliku prenesenih znacenja. Njih treba dekodirati, prevesti, sto se moze tek posto se ustanove veze poruke s dijelovima iskustvene sredine u kojoj ona nastaje, odnosno s drustvenim kontekstom u kojemu se komunikacija odvija. To simbolicno znacenje poruke ispituje analiza sadrzaja, content analysis (K. Krippendorff prema Gredelj 1988: 19).

Politicari, ideolozi i junacka epika

Partizanski vodja, prvi covjek KPJ/SKJ i dozivotni predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito (Kumrovec, 1892), po zanimanju metalski radnik, u tome je pogledu bitno zaostajao: za razliku od Mihailoviceve Sumadije ili Like, Bosne i Hercegovine, gdje je odrastao Pavelic, njegovo Zagorje nije poznavalo osmansku vlast, pa tako ni taj tip hajdustva. S tom se tradicijom nije mogao upoznati ni ondje gdje je naukovao i radio -u Sisku i Zagrebu, Sloveniji, Ceskoj, Njemackoj i Austriji. Tek poneki primjer pokazuje da je kao povratnik iz revolucionarne Rusije u novostvoreno Kraljevstvo SHS umjesno usvojio evokaciju osmanskog razdoblja kao svojevrsni politicki lingua franca za predocivanje represivnih drustvenih odnosa. Taj kodirani jezik dobro je znao svaki stanovnik onih dijelova nove drzave koji su jos donedavna bili pod osmanskom vlascu, a posredstvom centraliziranoga skolskoga sustava i diskursa nacionalistickih (veliko)srpskih stranaka sve su ga bolje upoznavali i oni u zemljama gdje takva sjecanja nisu postojala (Slovenija) ili su bila izblijedila, a politicki se diskurs utjecao drugacijim metaforizacijama (Hrvatska, Vojvodina). Prema jednom Titovom clanku iz 1927, u drzavi vladaju sljedece prilike: vlada je zemlju podijelila na »pasaluke i buljuke«, »svaki pasa u svom pasaluku pasuje kako mu je cef«, a »buljuk-pase su jos gore« (Broz 1977: I, 42-43). Iako ne spominje hajduke, clanak sadrzi sve ostale imaginacijski rezonantne termine koji evociraju prepoznatljivu uzornu historijsku situaciju. Stoga posjednik temeljnog fonda znanja lako moze imaginativnom intuicijom dekodirati termin za onoga tko se u takvu opcem okviru javlja kao protivnik pasâ i buljubasâ.

Istodobno, Titov su nedostatak obilato nadoknadjivali mnogi iz njegove najuze blizine, partijski vodje i organizatori ustanka, kasnije pak najvisi partizanski casnici ili drzavni duznosnici, socijalizirani u sredinama gdje se hajdukovanje zivo pamtilo ili cak opstojalo u doba njihova djetinjstva, a junacka epska pjesma cijenila i negovala. Takav je bio Milovan Djilas, koji je i u partizanima na zastanku, uz logorsku vatru, znao uz gusle pjevati junacke narodne pjesme (Stilinovic 1986: 167), dok je generalu Djoki Jovanicu, Licaninu, otac bio »poznati guslar jugoslavenskog ranga koji je kod kuce izvodio pjesme o hajducima i uskocima« (Jovanic 1988). Rodoljub Colakovic (Bijeljina, 1900), kljucni covjek KPJ u istocnoj Bosni 1941/42, vec je kao mladi lijevi aktivist u govorima i clancima cesto evocirao epske slike. Tako ce, tumacio je u dvadesetim godinama, agrarna reforma biti pravedna tek kada seljaci postupe u skladu sa stihom »svaki svoga ubijte subasu« iz epske pjesme »Pocetak bune protiv dahija« (Colakovic 1985/1986: 70). Vec kao malom djetetu majka mu je pred spavanje citala junacke pjesme, a u kuci im je cesto guslao djedov sluga:

Svi smo ga slusali gotovo pobozno (...) Zanosili su djetinju dusu taj sjaj oruzja i odijela, ti blistavi macevi i zlatne toke, a iznad svega ti neustrasivi ljudi koji dijele megdane, zadobijaju strasne rane, vidaju ih nekim travama i opet jasu bojne konje i krecu u nove bitke (...) U stvarnost toga svijeta ja sam tvrdo vjerovao (Ibidem: 32-33).

Od pocetka uspona suvremenoga srpskoga populizma bilo je kao znakovito uoceno da su na celo dviju srpskih stranaka zapadno od Drine dosli psihijatri -Jovan Raskovic u Hrvatskoj i Radovan Karadzic u BiH. Raskovic je i izrijekom kazao da je politicka djelatnost za nj »novi terapijski pokusaj«, da su ga »zaokupile retoricke metafore koje su temelj politike i politickog uticaja« (Raskovic 1990: 296). Jedna je beogradska novinarka napisala da je Karadzic, za razliku od »ostalih novokomponovanih srpskih lidera koji su narodom manipulisali laicki«, to »cinio na naucnoj bazi«. Prizvuk ironije ipak nije zasjenio cinjenicu da je on sam svoju »tehnologiju susretâ sa narodom« definirao kao trodjelni postupak profesionalnoga »grupnog analiticara u treningu« koji je na sarajevskoj Psihijatrijskoj klinici »mogao za kratko vreme da trenira znatan broj pacijenata« (Vujasinovic 1995: 138).

Ipak, barem je jednako vazno i to sto su u srpskom vodstvu, ukljucivsi i spomenutu dvojicu, bili vrsni znalci, pa i dionici pucke kulture i njene epske tradicije. Neki su s njome vezani i profesionalno: Novak Kilibarda, predsjednik NS, koji je 1990. godine s Raskovicem i Karadzicem nastupao na masovnim skupovima u Crnoj Gori, istocnoj Hercegovini i bosanskom Podrinju, profesor je narodne knjizevnosti na Pedagoskoj akademiji u Niksicu, a Ljubomir Zukovic, ministar kulture i obrazovanja u srpskoj vladi u BiH i pisac programskih clanaka u njenu tjedniku Javnost, predavao je na istoj skoli te do rata bio profesor narodne knjizevnosti na sarajevskom sveucilistu. Obojica su objavili i niz rasprava i knjiga s tematikom usmene knjizevnosti.

Guslar i pucki pjesnik Bozidar Vucurevic iz Zubaca kod Trebinja, do rata auto-prijevoznik koji je u dubrovackoj okolini trgovao ogrjevom i gnojivom, postao je u ljeto 1990. predsjednik Regionalnog odbora SDSBiH za Hercegovinu, nakon izborâ potkraj godine predsjednik trebinjske opcine, a potom samozvane SAO Hercegovine, zapravo neosporni srpski vodja u istocnoj Hercegovini. Njegove pjesme promicu svjetonazor u kojemu je grad mjesto moralne zaraze i obrazovanja koje donosi tudje obicaje i razara tradicijske vrednote, prije svega autoritet muskarca u obitelji, a selo jedino mjesto gdje covjek moze razviti svoje prave sposobnosti (Colovic 1994). Bez obzira na stecenu politicku moc, nastavio je nastupati kao guslar, samostalno ili na festivalima i turnejama u RS, a njegove radove navodno cita i sam Milosevic. Naime, objavivsi »Pozdrav iz srpske Hercegovine«, pjesmu u kojoj optuzuje sluzbenu Srbiju zbog slabe potpore hercegovackim Srbima, telefonirao je Milosevicu »na kucu« i od njega cuo sljedeci komentar: »Bozo, citao sam ti pesmu sinoc u krevetu. Dobra je. Prava drugarska i bratska kritika. Ali cu te naterati da uskoro napises drugu« (Vreme, 129, 12. 04. 1993).

Pjesnik i ideolog Rajko Petrov Nogo, rodjen u Borijama pokraj Kalinovnika, u kraju za koji je vezan epski lik Ljutice Bogdana (»ljudi i danas pokazuju gdje mu je bila kula«), tvrdi da mu je »prva i posljednja lektira epski deseterac«, cak se, kaze, u kolijevci uspavljivao uz ocevo guslanje (Javnost, 218/219, 03. 06. 1995). Pisac Vuk Draskovic, egzaltirani populist koji je u drugoj polovici osamdesetih najsustavnije rabio epske evokacije i Milosevicu izrucio dovrsen politicki imaginarij za rat, odrastao je u Slivljima kod Gacka, takodjer u kraju zive epske tradicije, uz guslare koji su nastupali na sijelima i svadbama (Draskovic 1989: 93-101). Novinar koji je crnogorskog predsjednika Momira Bulatovica pitao »da li umije da pjeva uz gusle« dobio je, doduse, odrecan odgovor, ali dopunjen podatkom da politicarev otac, pukovnik JNA, drzi gusle u kuci u Kucima, »kao i u svakoj drugoj domacinskoj kuci u Crnoj Gori« (Nebojsa Jevric; Duga, 442, 02. 02. 1991).

Predsjednik HDZ i Republike Hrvatske Franjo Tudjman mladenacku je politicku socijalizaciju, kao i Tito, dozivio u okviru komunisticke ideologije i u dvadesetak godina nakon rata popeo se relativno visoko u vojno-partijskoj hijerarhiji. No, potkraj osamdesetih njegov diskurs nije perpetuirao militantnu frazeologiju te ideologije, posebno ne kult heroizma, nego je bio snazno prozet historicizmom i hrvatskim politickim mitologemama koje su referirale na drzavnopravne tradicije ili varirale motiv predzidja krscanstva (Tudjman 1995). U njemu nije bilo ni odjeka hajducke motivike, vjerojatno dijelom zbog istoga zavicajnoga hendikepa kao i u Titovu slucaju. Ipak, opsezna knjiga »Rat protiv rata« (1970), napisana s velikim vojnoteorijskim ambicijama, svjedoci da je njen autor u medjuvremenu upoznao glavninu hajducke epike i literature o tome fenomenu iako ponajvise one iz pera proslostoljetnih romanticarskih pisaca ili ovostoljetnih skolskih antologicara, u idealiziranoj marksistickoj interpretaciji koja je, oslanjajuci se na pucke izvore, predstavljala hajduke kao politicki osvijestene protagoniste nacionalne i socijalne borbe.

Mnogo je zanimljiviji Mate Boban, ekonomist koji je sluzbovao u nekoliko manjih poduzeca u Hercegovini i Dalmaciji, od pocetka 1992. predsjednik HDZBiH i HZ odnosno HRH-B. Rodjen i odrastao u hercegovackim Grudama, u kraju zive epske tradicije, prijateljevao je s guslarom Zeljkom Simicem iz Alagovca pokraj Gruda, uz naturaliziranoga Osjecanina Milu Krajinu, jednim od najproduktivnijih autora novih epova medju Hrvatima. Njih su dvojica, kaze Simic, bili »stari jarani« i upravo ga je mladi Boban 1967. odveo u Zagvozd da na priredbi za partizanske veterane izvede svoju pjesmu o proslostoljetnom hajduku Andrijici Simicu, takodjer Alagovcaninu, sto je to guslaru bila »promocija« (Panorama, 126, 25. 09. 1996). Novinar koji je posjetio Bobana neposredno posto se povukao iz otvorene politike zatekao ga je kako cita Kacicev »Razgovor ugodni«. Domacinova prigodna opaska kako je »povijest ipak najbolja uciteljica zivota« (Nedjeljna Dalmacija, 1200, 27. 04. 1994) upucivala bi ne samo na njegovu trajnu sklonost junackoj epici nego i na zakljucak kako dva i pol stoljeca staru Kacicevu epsku transpoziciju stvarnosti poima kao pouzdan dokument, zapravo historiografski rad.

Medju bosnjackim politicarima daleko najrazradjeniju uporabu jednoga epskog lika, Muje Hrnjice, ostvario je Fikret Abdic, takodjer ekonomist, odrastao u selu Donja Vidovska pokraj Velike Kladuse. Njegov stariji brat Muhamed, kao jedini gimnazijalac u selu, u pedesetim je godinama u zimskim vecerima, na prelima, citao ili pjevao muslimansku junacku epiku u kojoj su se »narocito po hrabrosti, osjecaju za pravdom i junastvu« isticali braca Mujo i Halil Hrnjica. Slusajuci te pjesme, »stariji ljudi« su »plakali od radosti, diveci se njihovom junastvu« (Abdic 1992: 37), a zacijelo se ni dozivljaj Muhamedova mladjega brata nije u bitnome razlikovao od onoga koji je u svojim uspomenama opisao Rodoljub Colakovic.

Slobodan Milosevic i lukavstvo diskursa

[...]

Utoliko jest tocno kazati da se Milosevic neinventivno sluzi zatecenim totalitarnim jezikom. Stovise, u njegovu se diskursu sve do govora u Kosovu Polju u travnju 1987. nacionalno pitanje spominje iskljucivo s negativnom konotacijom, a svako isticanje srpskih nacionalnih sadrzaja drzi se opasnoscu koja se mora suzbiti, cak »sâmom zmijom u nedrima srpskog naroda« (Milosevic 1989: 171), sto je receno ni manje ni vise nego na notornoj VIII sjednici CK SK Srbije u rujnu 1987. godine. Cinjenica pak da u jednome Milosevicevu govoru iz 1984. godine »mi« znaci »komuniste«, a u verziji tiskanoj 1989. godine »srpski narod« (Popov 1993: 20) jest i nije promjena: jest na manifestnoj, ali nije na sadrzajnoj razini, i to ne samo zato sto je oba puta rijec o populistickom pozivanju na neupitni autoritet kolektiva. U srz stvari ulazi se kada se postavi pitanje o tome sto je temeljna vrlina, osobina doticnoga kolektiva, sto njegovi pripadnici percipiraju kao svoju sredisnju kvalitativnu odrednicu naspram konkurentnih kolektiva. A ta odrednica u oba slucaja jest heroizam i nepokorivost odnosno vrlina junastva -i mi komunisti i mi Srbi jesmo prije svega junaci. Ova knjiga zeli pokazati kako to u konkretnim povijesnim i drustvenim prilikama, medju ostalim, ali niposto na posljednjem mjestu, moze znaciti, pa i znaci -mi hajduci.

Stoga Milosevicev diskurs autenticno pripada folklornoj matrici, samo ne zato sto bi obilovao odgovarajucim terminolosko-frazeoloskim evokacijama nego zbog toga jer je svodiv na njenu temeljnu binarnu opoziciju mi-oni, na agonalnost na kakvoj se temelji i junacka epika kada tematizira sukob dviju jasno razgranicenih strana. Utoliko Milosevic perpetuira njen duh, jer binomima Mi/Dobro-Oni/Zlo pruza sugestivan horizont razabiranja, identificira svijet kao jasno raspolucen i time promice referentni okvir za dalju identifikaciju, odnosno specifikaciju toga svijeta. Nju ce pak njegovi sledbenici samostalno obavljati birajuci iz svoje zalihe znanja odredjene konkretne kategorije, pa tako i hajdukovanje.

Stovise, Milosevic se takvim tipom diskursa, ogranicenim na perpetuiranje nespecificirane binarne strukture, postavlja u idealnu situaciju, izvan i iznad svake konkretne ideologije ili politickoga programa, utoliko i izvan one odgovornosti koja se moze izvesti iz cinjenica diskursa. Svojom spoznajnom perspektivom izdvojen iz realnoga drustvenoga i povijesnoga konteksta, on se ogranicava samo na zadatak da svijet identificira ovakvim ili onakvim, da aktivira okvirnu predodzbu o njemu, koja sama po sebi jos nema djelatnu mobilizacijsku energiju, jer je preopcenita. A u trenutku kada se taj interpretativni model zbilje pocinje realizirati u svim svojim pojedinacnim implikacijama i konkretnim kulturoloskim evokacijama -Milosevic vise nije njegov djelatan sudionik. Utoliko se posve relativnom ukazuje i opaska kako je njegov diskurs izrazajno blijed i leksicki siromasan. On je, naime, taman onakav kakav treba da bude i sadrzi sve ono sto mu je potrebno sadrzavati; dopunu na nizim razinama, onu ugradnju ekspresivnih termina i figurativnih slika u postojanu i cvrstu armaturu, mogu dobro obaviti drugi.

Opasnu i agresivnu narav Miloseviceve politike mnogi su uocili tek kada je na Vidovdan 1989. godine na Gazimestanu, o seststotoj obljetnici kosovskoga boja, kazao: »Sest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama, i pred bitkama. One nisu oruzane, mada i takve jos nisu iskljucene« (Politika, 29. 06. 1989).

No, bitke su od pocetka bile sadrzane u njegovu diskursu kao najsugestivnija slika u znacenjskim sklopovima sto su ih gradile. Ti sklopovi -poput »bitke za samoupravljanje« sto se »bije na terenu ekonomije« (Milosevic 1989: 108) -neizbjezno izazivaju imaginacijsku rezonanciju u dionika puckoga svjetonazora, posebno na predlosku patrijarhalnoga kulta heroizma. Redoslijed kojim se na narodnom zboru u Valjevu 1986. godine zauzeo za vrline potrebne za rjesenje jugoslavenske krize -»za onu hrabrost i odlucnost, za onu pamet, za ono znanje, i za onu sposobnost« (100) -jest uzoran primjer herojskoga komunistickoga diskursa, ali jest i jednako uzorna evokacija epskoga etosa. U oba ta svoja aspekta on je podjednako daleko od moderne gradjanske politicke misli koja bi, barem iz pragmaticnih razloga, na prvo mjesto stavila »znanje« znajuci da ce tako udovoljiti horizontu ocekivanja svog auditorija.

No, Milosevic je znao da se obraca drugacijoj publici. Dajuci prednost vrlinama »hrabrosti« i »odlucnosti«, istodobno je i ravnopravno udovoljio dvojim auditorijima: ideoloski komunistickome i nadideoloski patrijarhalnome. Prvima, koji se toliko vole nazivati ljudima posebnoga kova, te junacke vrline trebaju kako bi »probili front kapitala«, »drzali komandne polozaje u narodnoj privredi«, »organizirali politicku vojsku«, »poveli ofenzivu na frontu klasne borbe«, od svoje zemlje ucinili »udarnu brigadu proletera svih zemalja«, jer »nema takvih tvrdjava koje boljsevici ne bi mogli osvojiti« (Staljin 1981). Drugi ih pak prepoznaju kao vrline epskih junaka bez mane i straha, prije svega hajduka, od kojih se traze neustrasivost i cvrstina, izdrzljivost i brzina, koji »za junacku i ne haju glavu« i koji bi i grom, »da pukne iz nebesa, u gole docekali ruke«. Svaki iskaz (slika) u trenutku pojavljivanja u komunikacijskom procesu odgovara stanovitim ocekivanjima i pobudjuje kod primalaca stanovit horizont (vidokrug) ocekivanja, pa se tek u njemu jedna formalno te ista slika znacenjski prepoznaje u ovakvom ili onakvom kontekstu. Iskaz uvijek sadrzi vise potencijalnih znacenja, vise aspekata, a primalac ce ga istinski prihvatiti tek smjesti li ga u sukladni referencijski sustav vlastitih ocekivanja (Jauss 1978). Dakle, primalac-komunist razumjet ce najavu bitke u svom iskustvenom vidokrugu, a primalac-dionik epske kulture u svojemu, no obojica ce u osnovi u toj slici vidjeti veoma srodno znacenje.

U pobjednickom govoru na beogradskoj konferenciji SK Srbije u studenome 1988, mjesec dana posto su mitinzima svrgnuti vojvodjanski autonomasi, ali i posto je propao pokusaj da se istodobno svrgne vlast u Crnoj Gori, Milosevic ce objaviti kako su »narasle demokratske snage drustva zaustavile, slomile birokratsko-velikaski obruc« (1989: 303). Naizgled cudna sprega termina iz dvaju povijesnih razdoblja, gradjanskog birokrata i feudalnoga velikasa, zapravo je duboko prirodna i idealno pokazuje kako se ekspanzija jednoga znakovnog sustava odvija istodobno u dvama smjerovima, prema dvama auditorijima -stanovnicima grada i stanovnicima sela. Slike borbe i junastva bile su kompaktne, jednoclane, i one su se kao cjelina simultano upucivale u oba auditorija; netom navedena slika obruca dvoclana je, slozena od elemenata iz dvaju imaginarija, te se u trenutku odasiljanja na odredjen nacin raspolucuje, pa svaka polovica sjeda u vidokrug ocekivanja pripadnoga auditorija. Drugim rijecima, ona savrseno sazima dvije komponente sadrzajne jezgre suvremenoga pokreta, koji se tada i sluzbeno nazivao antibirokratskom revolucijom, i njegova tradicijskog nadahnuca odnosno interpretativnoga modela, koji bi se mogao nazvati protufeudalnom pobunom i koji su tada na mitinzima evocirali transparenti s Njegosevim stihovima

Velikasi proklete im duse

na komate razdrobise Carstvo,

(...)

Raspre sjeme posijase grko,
te s njim pleme srpsko otrovase.

Te stihove izgovara Kolo, dakle narod sâm kao upozorenje glavarima da moraju biti na razini svoje povijesne odgovornosti. Cini se da je Njegos u svojoj koncepciji povijesti mislio na feudalce koji su se nakon smrti Dusanova sina Urosa odvec osamostalili, pa je osmanski prodor zatekao Srbiju bez snazne sredisnje vlasti, no smisao poruke nadilazi ove ili one povijesne okolnosti. On je univerzalan i kletva je upucena svima koji zbog osobnih ambicija zapostavljaju duznosti i obaveze prema drzavi, a vladari, imajuci vecu odgovornost, imaju i vecu krivicu kada svoju neslogu prenesu u narod, kada u nj »posiju sjeme« razdora.

Miloseviceva se sintagma znacenjski ostvaruje upravo u tome vidokrugu ocekivanja, pred auditorijem koji ce zacijelo razumjeti i negativne konotacije pojma »birokrati«, ali ce mu tek pojam "velikasa" pobuditi emocionalni odziv i razjasniti visi smisao zbivanja u kojima sudjeluje. Tako se govornik posredstvom naizgled neobicne sintagme veoma jasno predstavio kao utjelovljenje potlacena i ponizena naroda, kao autentican izvrsitelj njegove teznje za obnovom zlatnoga doba sloge.

Nadalje, ti sebicni i neslozni velikasi, uzrocnici narodne propasti, izravno se vezuju na jos jedan vazan topos Miloseviceva diskursa -okrugle stolove. Kako je objavio jos u svibnju 1986, »ni u jednoj varijanti ne dolazi u obzir« da politicko djelovanje komunista odredjuju okrugli stolovi (Milosevic 1989: 93). Oni su apriorno negativna slika, metafora i simbol besplodna razgovora, ali u puckom svjetonazoru i slutnja tajnovite, zakulisne urote koje se smisao ne moze dokraja dokuciti i koja se odvija na nerazumljivu jeziku otudjenih birokrata i odrodjenih velikasa podjednako.

Naposljetku, ima smisla zapitati se koliko prosjecna svijest, cetrdesetpet godina navikavana na militantnu komunisticku retoriku i otupjela na znacenja rijeci sto ih s praznim patosom izgovaraju bezbrojni drzavni cinovnici, jos uopce moze uociti da izmedju simbolicne »objave rata oportunizmu i birokratiji« (Milosevic 1989: 202) i zbiljske objave rata Hrvatima i Bosnjacima postoji nekakva razlika? I nece li na oba ratna poziva jednako reagirati -bilo ravnodusnim odmahivanjem rukom i apaticnim cekanjem da jos jedna gnjavaza koju je smislila vlast i koja se obicnoga covjeka ne tice prodje sama od sebe, bilo zdusnim ukljucivanjem u lov na arhetipskog neprijatelja i vrucom zeljom da se vrati sa sto vecim plijenom kako bi samoj sebi dokazala vlastitu vrijednost, a gospodaru pravovjernost?

[...]

Kult gusala u DzIDz. i DzDz. stoljecu

Osobit romanticni odnos prema nekim glazbalima oblikovao se u DzIDz. st. pod utjecajem Herderovih ideja da je folklor, sacuvan medju prostim pukom, utjelovljenje narodne duse, odnosno nepatvorene narodne kulture na kojoj treba da se utemelji i moderna nacionalna kultura. Na toj je crti medju Hrvatima, Srbima i Crnogorcima nastala predodzba slijepoga guslara kao rodjenoga pjesnika kojemu su njegovo glazbalo dale sâme vile da opjeva slavnu narodnu proslost. Ono sto su ideolozi i politicari kazivali svojim diskursom, Hrvat S. S. Kranjcevic kazao je stihovima da »sva povijest moga roda / s guslinih se zica cuje«, njegov srpski suvremenik J. Jovanovic Zmaj onima da »gusle -srpske gusle / lagati ne znadu«, a Crnogorac Njegos da su za tudjinske vlasti »nase utirali suze / vjesti zvuci divnijeh gusalah«.

I tadasnja bosnjacka patriotska lirika rabila je iste narodnosno-domovinske ideje, romanticne motive i sheme: Safvet-beg Basagic pjeva da je najjaci kad mu se »poletne misli / s javor-guslama sloze«, a za Hamida Sahinovica one su sredstvo slavljenja predaka i cuvanja uspomene na njih (Rizvic 1990). No, buduci da je u proslostoljetnim nacionalnointegracijskim ideologijama balkanskih krscana znatnu ulogu imalo povijesno sjecanje na vremena ratovanja s osmanskim osvajacem, u sklopu cega se bosanskim muslimanima znalo osporavati slavenstvo, gusle su postale i simbol krscanstva odnosno ustrajnosti u toj vjeri. Godine 1892. izazvan tvrdnjom nekog srpskog pisca da prijelaz na islam podrazumijeva i gubitak gusala, dakle supstancijalnu promjenu identiteta, bosnjacki pisac Edhem Mulabdic odgovorio je kranjcevicevskom retorikom. Nije tocno da su Bosanci koji su »zamijenili krst polumjesecom« po prirodi stvari i gusle posve zamijenili orijentalnom sarkijom. Tocno je da im je sarkija ostala kao »miraz« od turskoga saza, ali je tocno i to da je njihova guslarska epika jos ziva i da muslimanski narod »i ne cita svoje povjesti ni iz cega drugog osim iz gusala« (Rizvic 1990: 100).

No, medju Hrvatima se u odredjenim situacijama usporedo s guslama pojavljuje jos jedno glazbalo simbolicna znacenja. Dok gusle ostaju simbol muzevnosti i junastva, drugu polovicu stvarnosti -mir i drustveni sklad, pa i ljubav -predstavlja tamburica i tek s oba ta pola zemlja zadobiva puninu. U »Vjekovima Ilirije« Ivana Mazuranica kroz smjenjivanje dvaju glazbala ocituje se smisao povijesnih zbivanja: u prvobitnome »blazenu vijeku« mira i sloge Ilir »veseo prebrajase / na pastirskoj tamburici zice«, s prodorom tudjinskog osvajaca »izgibose mirovne sa tambura strune« i nastade junacko vrijeme otpora, na kraju kojega obnovljenu slobodu i u bitkama osnazenu samosvijest oznacuje »radostan« zvuk javor-gusala (Mazuranic 1979: II, 63-67).

Ipak, juznoslavenska politicka muzikologija bila bi odvec jednostavna disciplina da ne sadrzi barem trunku povijesne ironije. Ona je pak u tome sto sva tri neslozna glazbala -gusle, saz i tamburicu -veze zajednicko porijeklo.

Izvorna je domovina danasnjih gusala zapadna i sredisnja Azija, odakle su pod utjecajem islamske kulture izmedju VIII. i Dz. st. preko Bizanta presle medju Juzne Slavene. Prostor gusala nekad je obuhvacao cijelo podrucje na zapad do Kupe osim obalnih dalmatinskih gradova, ali se naglo suzuje od pocetka DzDz. st. Gradski muslimani, posebno age i begovi, sâmi su rijetko guslali, jer su gusle drzali seoskim glazbalom, no rado su dovodili guslare sa sela, a vecina muslimanskih kavana unajmljivala bi guslara da zabavlja goste za ramazanskog posta (Murko 1951. Balic 1973. Lord 1990). Preblago je stoga reci da je paradoks sto su u hrvatskom, a posebno u srpskom nacionalnom imaginariju, kao i u onome jugoslavenskog integralizma, gusle postale simbol otpora Turcima i islamu. Ni u jednome narodu, pisao je u predvecerje prvoga svjetskoga rata jedan ideolog s filozofskim ambicijama, neko glazbalo nije imalo »tako jak i plodan uticaj na razvice kulturno socijalnih i politickih dogadjaja kao sto su bile gusle u Jugoslavena«. Guslari su »bili najmocniji pokretaci mase u sudbonosnim trenutcima, bili su vrli ucitelji, savezne sudije i cestiti novinari narodni«, »najsnazniji budioci herojskih vrlina i najsladji tesitelji nevoljnika«. Dvanaest godina kasnije bosanski srpski pisac Cedomil Mitrinovic zagovara da se muslimani u BiH »socijalno dezislamiziraju«; inace ostaje »samo jedan odgovor, kratak, jasan, neumoljiv. Guslar ga je prorekao i opevao, a peva ga jos i danas. Ponavljati ga ovde necemo jer ga znamo svi« (prema Banac 1988: 347).

Takva je simbolizacija vrhunac dozivjela upravo u ratu 1990-1995, kada je ionako hipertrofirani srpski kult gusala dosegao paroksizam. Stoga ni reakcija nije mogla biti manje emotivna. Kada je u nemocnome gnjevu nakon pokolja u Srebrenici bosnjacki publicist Rasim Muminovic guslanje nazvao »arlaukanjem uz dlake konjskog repa« odnosno »opijumom sto udara iz dlaka konjskog repa« (Bosnjak, 22, 22. 08. 1995), bio je to drastican, ali logican obracun s glazbalom koje je srpska ideologija ucinila mozda najradikalnijim materijalnim simbolom svoga velikodrzavnog projekta, ujedno i radikalno odbacivanje svake muslimanske veze s glazbalom koje se zbog takve svoje agresivne ideologizacije neizbjezno moralo kad-tad medju zrtvama percipirati, ako vec ne kao znak gotovo demonskoga zla, a ono svakako kao utjelovljenje barbarstva i nekulture. Muminoviceva se izjava u toj perspektivi ukazuje kao logican kontrapunkt stoljece i pol staroj metafori srpskog romanticarskog pisca i nacionalnog ideologa Jakova Ignjatovica, koji je u toj istoj struni vidio »pravu vilinsku kosu, orosenu krvlju i suzom Srbinovom« (Ignjatovic 1951: 18).

Stotinu godina nakon gorljive Mulabdiceve obrane bosnjackoga prava na gusle krug se zatvorio: glazbalo koje je njemu bilo krunski dokaz da Bosnjaci nisu nikakvi azijski dosljaci nego autohton slavenski svijet, i rasprostranjenost kojega je imala dokazati da upravo kroza nj temeljni sloj pucke kulture i herderovski shvaceni duh naroda nadilaze vjerske razlike medju Juznim Slavenima, sada je s prezirom izrugano, medju ostalim, i kao simbol pravoslavlja, odnosno nepremostivih vjerskih razlika. Velikosrpskim propagandistima dano je sto su odavna zahtijevali -ekskluzivno pravo na gusle.

[...]

Selo i grad i selo u gradu

Medjutim, mnogi tako poradniceni seljaci povremeno su se vracali na selo ili cak zivjeli ondje, svakodnevno putujuci u gradove. Tako su se pretvorili u posebnu klasu seljaka-radnika koji su dobivali beneficije iz obje drustveno-ekonomske sredine, ali su kulturoloski postali svojevrsni homo dupledzi s podijeljenim lojalnostima, izmedju pucke kulture i nove urbane subkulture. Taj svijet zamrznut u raskoraku izmedju sela, odakle je istrgnut forsiranom industrijalizacijom i petoljetkama kojima je vladajuca ideologija post festum stvarala sebi radnicku klasu, i grada, s kojim se nikad nije dokraja suzivio, i u kojemu je bio prisiljen igrati drustvene uloge za koje je bio nepripremljen i kojima se tesko prilagodjavao, bio je sa svojom patrijarhalnom kulturom unaprijed spreman prigrliti antiintelektualizam komunistickih propagandista i ideologa, poduprijeti njihovu trajnu sumnju u humanisticku inteligenciju i drugu »pokvarenu gospodu«, implicite se sloziti s predodzbom da je vlast zapravo jednom zauvijek zadobiveni ratni plijen, a drustvo u funkcionalnome smislu isto sto i patrijarhalna obitelj s nepogresivim i autoritativnim, strogim, ali pravednim i u dusi dobrohotnim domacinom na celu.

Neovisno o promjenama u ideoloskom omotacu i kvantitativnim pokazateljima modernizacije drustva, u njegovoj dubini opstajao je uglavnom nedirnut kulturni obrazac znacajke kojega su vojnicka organizacija i sklonost vojnickim akcijama, ratnicki duh i silovitost, nesklonost proizvodnom radu i neuvazavanju trzista. Ni politicka ni znanstvena elita koja je u tom kontekstu govorila o odnosu selo-grad i nastojala ga odrediti uglavnom nije uvidjala da se »zapravo radi o fenomenu sela u gradu« (Rihtman-Augustin 1970: 34). Godina 1945. jest donijela pobjedu jedne vojske, jedne ideologije i jednoga politickoga projekta naspram dvaju njegovih najjacih konkurenata, no ispod toga malo se sto mijenjalo. Cinik bi cak mogao kazati kako cetnici i ustase nisu ni znali da zapravo i nisu izgubili rat, kao sto ni mnogi iskreno pluralisticki nadahnuti partizani nisu uocili da ga dubinski -kulturoloski -nisu dobili.

Po nacinu partizanski se zivot (a to je takodjer kultura) cesto, silom prilika, podudarao sa seljackim. Stoga gotovo i nije bilo prijeloma s tradicijom nego su se, naprotiv, neka tradicionalna shvacanja potvrdjivala, jacala. Razvio se svojstven folklor, posve u okviru tradicionalnoga (Rihtman-Augustin 1970: 41-42).

Dosavsi na vlast, komunisti zapravo velik dio ljudi nisu ni trebali formalno predobivati za svoj projekt preuredjenja drustva; dovoljno im je bilo nasljedovati neke vazne elemente puckoga, patrijarhalnog svjetonazora, neutralne u smislu formalno ili manifestno shvacene komunisticke ideologije, u koje su mnogi vec duboko vjerovali i bili s njima suzivljeni. U medijima pod kontrolom vlasti ti su elementi, istina, bili podvrgnuti narativnoj transformaciji, ali niposto tolikoj da bi izgubili vezu sa zivom, izvornom usmenom kulturom. Jos u ranim osamdesetima u normativnovrijednosnom sustavu jugoslavenskoga drustva perzistirale su tradicionalne vrednote kao sto su radikalni egalitarizam i herojski kodeks te autoritarnost kao njihova bitna sastavnica (Zupanov 1983).

I kulturoloski stabilni stanovnici pravoga sela i kulturoloski smeteni stanovnici »sela u gradu«, istina, tesko su mogli imati svijest o tome kako sluzbena interpretacija kultne Titove izjave s bombaskog procesa 1927. godine da »priznaje samo sud svoje partije« i smisao koji joj se daje u pozeljnom vrijednosnom sustavu jugoslavenskoga komunizma zapravo znaci razaranje opce pravne sigurnosti i psiholoski koci modernizaciju drustva. No, u njoj su oni iz svojega tradicijskog svijetonazora mogli intuitivno prepoznati afirmaciju epskoga koncepta junacke slobode uz koji su mnogi medju njima odrasli i koji utjelovljuje trajni otpor herojskog patrijarhaliteta svakom organiziranom pravu i formaliziranoj vlasti. Parole »kako cemo radije svi jesti korijenje negoli potciniti se diktatu imperijalistickih sila« bile su ne tako daleka jeka koncepta junacke siromastine koja se u arhaicnom drustvu svladava herojskim uvjerenjem i cijelom hijerarhijom etickih i socijalnih vrednota za koje sudjelovanje u dobrima ovoga svijeta nema vaznosti (Gesemann 1968). Tim je ljudima katkad mogao biti smijesan hipertrofirani kult heroizma, pogotovo kada su ordene heroja rada dobivali nemusti partijski cinovnici, no sam kult nije bio dvojben, jer je prirodno proistjecao iz mnogo starijih, tradicijski i iskustveno sankcioniranih predodzbi o drustvenim odnosima.

Mediji su sugerirali sliku drustva pod trajnom izvanjskom prijetnjom i u trajnom unutrasnjem ratu, ostro polariziranoga na prijatelje i neprijatelje. Sliku je dodatno snazila bojovna odnosno ratnicka terminologija koja je prozimala sav diskurs politike (Zanic 1987. Gredelj 1988: 145-146). Upravo na tom univerzalnom, ahistorijskom predlosku ne samo sto je moguce nego je na odredjen nacin i prirodno da se Slobodan Milosevic iz standardiziranoga aparatcika koji je operirao kojim desetkom bezlicnih konferencijaskih fraza preko noci pretvori u idola milijunskoga mnostva stanovnikâ »sela u gradu« koje zahtijeva ispravak nepravdi starih nekoliko stoljeca i vodju vojske zeljne obracuna s »Latinima« i »Turcima« sto ih je samo ona vidjela.

S obzirom na takav drustveni i psiholoski kontekst, moze se reci da nisu guslari ti koji su, bilo nakon 1945. godine, bilo potkraj osamdesetih, promijenili ambijent svojih nastupa i nekome se otvoreno ponudili kao pronositelji njegovih stavova nego je taj netko -aktualni politicki vodja ili pretendent na takav status -dosao k njima, odnosno svojim djelovanjem i vrijednosnim sustavom ucinio da medju njima i u njihovu socijalno razvedenome ali psiholoski homogenome auditoriju bude prepoznat kao junak vrijedan potpore i stavljanja u gusle.

Guslarska estrada, festivali, trziste

Guslarsko drustvo »Filip Visnjic«, osnovano 1961. u Sarajevu, na Vracama, bilo je prvo u Jugoslaviji koje je djelovalo kontinuirano i imalo status pravne osobe, pa je tako postalo uzor za osnivanje ostalih drustava. Veoma brzo naraslo je na 200 clanova, a pionirsko je bilo i u tome sto je uvelo konferansu, dotad nepoznat -i pred izvornim konzumentima zanra zapravo nepotreban -element guslarskog nastupa: prije svake izvedbe voditelj, najcesce sam predsjednik drustva, ispricao bi slusaocima o kakvu je dogadjaju u pjesmi rijec, tko su njegovi sudionici i kakvo povijesno-politicko znacenje ima. Redovno su nastupali na lokalnim postajama Radio-Romanija i Radio-Ilijas, odlazili na turneje, a izuzetan uspjeh njihovoga prvoga nastupa u Beogradu izravno je potakao osnutak dvaju drustava u tom gradu -»Vuka Karadzica« (180 clanova) i novobeogradske »Jugoslavije«. Potom su drustva nikla u Kragujevcu, Smederevu, Niksicu, Prijepolju, Podgorici, Kuli (Radovanovic & Lovrenski 1985).

Clanovi tih udruga bili su razlicitih zanimanja -od tvornickih radnika i ucitelja preko trgovaca i strojarskih tehnicara do pravnika, ekonomista, inzenjera i direktora, no njihovi zivotopisi pokazuju kako je u vecini slucajeva posrijedi tipicni socijalisticki poluradnik-poluseljak, neovisno o tome kakvo je formalno obrazovanje ili status stekao. Donekle ekstreman, ali ne i netipican primjer u tom je smislu doktor geografskih znanosti i sveucilisni profesor iz Beograda Momcilo Lutovac, koji je dugo bio djelatan guslar, a kada mu je dob onemogucila nastupe, posvetio se pisanju epova za druge guslare. Cak se na stanovit nacin specijalizirao za pjesme u kojima »raskrinkava« zagovornike crnogorske samobitnosti i drzavnosti (v. Djukic 1988). Svi oni guslali su u slobodno vrijeme odnosno, kada bi odlazili na turneje i natjecanja, uzimajuci dopust ili dobivajuci placene slobodne dane, i u tom obzorju ponistavale su se inace znatne statusne, obrazovne ili imovinske razlike.

U oci pada jos nesto, naime nerazmjerno velika uloga profesionalnih vojnika ili drzavnih sluzbenika povezanih s JNA u tom procesu nagla ozivljavanja i sirenja guslarske scene: jedan od najaktivnijih i najcjenjenijih guslara radio je kao referent za narodnu odbranu u tvornici »Prva iskra« u Beogradu; predsjednik »Vuka Karadzica« -sto, kako je receno, najcesce znaci voditelj na javnim nastupima -bio je kapetan prve klase; jedan od »dvojice entuzijasta« koji su najvise pridonijeli da se sindikalne guslarske sekcije organizacijski osamostale i prerastu u drustva bio je pukovnik JNA (drugi je bio kontrolor karata i vozar u beogradskom tramvaju); dvojica od cetvorice utemeljitelja »Filipa Visnjica« bili su zastavnici (druga su dvojica bili radnik i trgovac), a za prvoga je predsjednika izabran potpukovnik JNA, Beogradjanin koji je 1959-1973. sluzbovao u Sarajevu (usp. Radovanovic & Lovrenski 1985). Te cinjenice postaju dodatno intrigantne s obzirom na iskustvo rata 1990-1995. godine, ali i opcenitu socijalnu zatvorenost vojske i profesionalnu izdvojenost njenih pripadnika u drugoj Jugoslaviji.

Guslarska scena posebno se razgranala i ojacala u osamdesetima, s produbljivanjem kosovske krize i usponom Miloseviceva populizma, to lakse sto su vec postojali organizacijska mreza, uhodano trziste i publika s navikom i potrebom da konzumira takva djela. Prema publikaciji koja daje pregled scene upravo u tom prijelomnom trenutku, »ima vec desetak godina kako je nastala renesansa guslarstva i velika je jagma za guslarske priredbe«, neki su guslari »postali prave estradne zvezde«, a ploce im se prodaju »u desetinama hiljada primeraka« (Radovanovic & Lovrenski 1985: 11). Nije bio nikakav izuzetak zasluziti zlatnu plocu, tj. prodati 50.000 primjeraka ploce odnosno kasete: jedno zajednicko izdanje cetvorice guslara 1980. godine, objavljeno u 1500 primjeraka, dotiskivalo se i u kratkom roku planulo u 100.000 primjeraka, a drobnjacki guslar Bosko Vujacic, inzenjer u podgorickom Aluminijumskom kombinatu, prodao je do te godine ukupno pola milijuna ploca i kaseta.

Jedno novo drustvo, podgoricki »Petar I. Petrovic Njegos«, osnovano u ljeto 1988, do kraja je godine naraslo na 180 clanova koji su izvodili »klasicni narodni repertoar« i pjesme o NOB-u, ali i pisali nove o ubojstvima ili tragicnim prometnim nesrecama. Prema predsjedniku drustva M. Filipovicu, njegova kaseta »Serdar Jole i vojvoda Peko«, o dvojici crnogorskih cetobasa iz sredine DzIDz. st, nasla je u osam godina postojane prodaje 65.000 kupaca, a kaseta clana drustva Milomira Miljanica »Vjetrovi Kosova« prodavala se 300 primjeraka na dan (Pobjeda, 22. 01. 1989). Hrvatski guslar Zeljko Simic, barem iz naknadne perspektive, i znatno manje naklade drzi izvrsnima: za Jugoslavije je, kaze, dobro zaradjivao, prodajuci »po sest tisuca komada kazeta« u Crnoj Gori, Bosni, Hrvatskoj, »cak« Srbiji, ali »danas je trziste smanjeno, pa mi Hercegovci guslamo samo za Hercegovinu« (Panorama, 126, 25. 09. 1996). Pod smanjenjem trzista ne misli se, dakako, na pad interesa za guslarske izvedbe nego na nove drzavne, pa i etnicke granice.

U dijelovima BiH pod srpskom vlascu guslarstvo se od pocetka sustavno promicalo kao svojevrsna sluzbena umjetnost, a gusle uzdizale u rang drzavnoga glazbala, sve do prijedloga da se u sklopu banjaluckog sveucilista, na glazbenoj akademiji, osnuje studij guslara. Broj guslarskih drustava, objedinjenih u Savez guslara Republike Srpske, stalno je rastao, cemu je poseban poticaj davao natjecateljski ustrojeni Festival srpske poezije i guslara Republike Srpske. Ta »znacajna manifestacija nase duhovne kulture«, kako ju je nazvao banjalucki dnevnik (Glas srpski, 19. 06. 1995), dio je obiljezavanja Vidovdana kao sluzbenog praznika u RS, ujedno krsne slave VRS, te se tako vezuje uz jos jednu tradiciju -povezanost vojske i guslara.

Na prvome festivalu u Trebinju 1994. nastupilo je 55 guslara iz osam drustava. Najbrojnije medju njima, Guslarsko drustvo »Stojan Jankovic« iz Banjaluke, svecano je osnovano 6. lipnja 1994. u Banskom dvoru, te je odmah priredilo dva nastupa u Domu Vojske. Imalo je 80 clanova, zanimanjem u rasponu od vojnika do profesora, te 15 clanova podmlatka, osnovnoskolaca (Glas srpski, 14. 07. 1994).

I u Kraljevini Jugoslaviji odrzavala su se guslarska natjecanja, a potaknuo ih je 1927. ministar prosvjete, kasnije predsjednik vlade V. Vukcevic, ciji je »ideal bio da zasnuje narodnu kulturu i odgoj na narodnim pjesmama« (Murko 1951: 377). Kao u mnogim drugim stvarima vezanim za guslarsku scenu u drugoj Jugoslaviji, sarajevski »Filip Visnjic« imao je pionirsku ulogu i u obnovi takvih festivala s natjecateljskim karakterom, u sklopu kojih se proglasavao najbolji jugoslavenski guslar. Na prvi, odrzan u Sarajevu 1971. godine, bilo se prijavilo 180 guslara, sto se »i danas smatra za najveci skup u istoriji guslarstva« (Radovanovic & Lovrenski 1985: 35). Drugi i treci festival odrzani su u Kosovu Polju pokraj Pristine, kolonistickom naselju osnovanome 1921, koje ce se u osamdesetima procuti kao srediste izvaninstitucionalne srpske politicke akcije. Potom su se guslari okupljali u Zenici, Niksicu i Podgorici, dvaput za redom u Beogradu, pa opet u Sarajevu (Vogosca) i jos jednom u Beogradu.

S druge strane, cini se da u hrvatskom dijelu Hercegovine, bez obzira na zivu epsku tradiciju i upornost pojedinaca, ni rat nije guslarstvu udahnuo novi zivot na duzi rok. Zeljko Simic, istina, najavio je ujesen 1996. osnutak drustva »Hercegovina«, ali se i pozalio na slab interes, pogotovo medju potencijalnim podmlatkom -najmladjemu je guslaru 18 godina, sto je mnogo, jednoga nadarenoga djecaka koji je bio poceo naukovati kod Simica otac je odgovorio od guslanja, a i medju slusateljstvom su odreda ljudi stariji od trideset godina (Panorama, 126, 25. 09. 1996).

Guslari i vojska

Prema svjedocenju putnika koji je potkraj ljeta 1991. godine putovao automobilom iz Sarajeva u Sofiju, guslarska izvedba bila je emocionalni vrhunac »velikoga narodnog zbora« u Kraljevu kada se, uz vatreni govor predsjednika SRS Vojislava Seselja, JNA ispracala u napad na Hrvatsku (Mladen Matic; Vijenac, 16, 04. 08. 1994), a moze se razlozno pretpostaviti da je takvih ispracaja bilo jos dosta, posebno u unutrasnjosti Srbije. Posebno masovno i sustavno u vojne operacije ukljucili su se crnogorski guslari. U Doljanima pokraj Podgorice, gdje se u rujnu 1991. godine JNA okupljala za napad na Konavle i Dubrovnik, vlasti su vojnicima, ponajvise seljacima i radnicima iz pricuvnog sustava, priredile nastup guslara koji su izvodili pjesme protuturske tematike i one o ugrozenosti Srba i pravoslavlja, ali i spontano sastavljali nove »o Tudjmanovim ustasama i "nasoj jadnoj braci" preko Drine« koju treba zastititi (Koprivica 1996: 12).

Sav znacenjski i emocionalni naboj koji je guslama pridan u sklopu osvajackog pohoda na Hrvatsku i kasnije BiH mozda je najbolje sazela jedna reportaza popularnoga pisca trivijalnih romana Mome Kapora. Posto je prosao kroz popaljene i opljackane Konavle o Novoj godini 1992, uvecer je u restoranu trebinjskog hotela Luksor, medju dobrovoljcima i vojnicima JNA, zajedno s pjesnikom Matijom Beckovicem, slusao kako »momak u maskirnoj uniformi« gusla pjesmu o bici crnogorske i turske vojske na Vucjem dolu 1876. godine. Iako gradski covjek, Beogradjanin, Kapor se u tom trenutku, dok »odjekuju silna brda hercegovacka«, okruzen naoruzanim muskarcima, »ozbiljnima u svojoj misiji na granicama« katolicanstva i pravoslavlja, sjeca da je porijeklom upravo iz istocne Hercegovine. U njemu se budi »zaboravljena sustina« i »spadaju sminka i lazni intelektualni namaz«, zaboravljaju se »dzojsovi i elioti, seratoni i interkontinentalni letovi, uctivosti i citati« jer je »taj zvuk stariji od nas, i ovaj rat takodje«. Suceljavanje dviju kultura, dvaju vrijednosnih sustava jest konacno, potpuno i neopozivo, a granica koja se medju njima uspostavlja odnosno obnavlja -neprekoraciva. Preobrazba koja se pritom odvija je i sudbinska:

Nikada Johan Sebastijan Bah nije uspeo da mi najezi kozu ili Mocart izmami suzu u oku, koje je videlo sva svetska cuda. Ali ovaj zvuk i ovaj glas koji oplakuje, koji besni, preti i jeca, inadzijski i u falsetu kad se uzbudi, u stanju je da me povede kuda hoce. -Zvuk gusala- niko ne moze da izdrzi, pa ni onaj momak u uniformi, koji grabi automat, podize ga i prosipa rafal u nebo.

U ranu jesen 1991. vojnici JNA u Konavlima, medju kojima su bili i neki profesionalni guslari, objasnjavali su novinaru podgoricke Pobjede kako je »sa guslama lakse ratovati«, a on im se pridruzio u takvu stavu zakljuckom kako »sa gusala u redove jedinice starjesine Peronica kao da dolaze svi oni junaci koji su nam sa usana i iz srca pricali pricu o slobodi«. Na bojistu u Konavlima susreo je trojicu dobrovoljaca, clanova Guslarskoga drustva »Starac Milija« iz Bijeloga Polja. »To sto sam guslar nekako mi dodje obaveza vise da u svemu ovdje prednjacim«, objasnio je jedan a drugi ga je dopunio: »Ko bi vjerovao nasim pjesmama kada danas ne bi bili na prvoj liniji (...) Borba i sloboda se podrazumijevaju kad kazes guslar. Nama rat dodje kao neko strucno usavrsavanje. Zaradjujemo pravo grlu i dusi da junake u pjesmu stavljamo. Kad god ne pucamo onda guslamo. Red rafala pa red gusala.« Treci je pak skrenuo paznju na osobit takticki ucinak sto ga njihove izvedbe imaju na one s druge strane fronta, naime na branitelje Dubrovnika:

Cuju oni nase gusle. I strah ih je nase pjesme. Kad god zaguslamo, pocnu da gadju snajperima.

U zakljucku, ocevidno je kako su u tijeku duboke krize jugoslavenskoga drustva i uspona velikosrpskog populizma u osamdesetima, te u ratu koji je pratio raspad SFRJ, obnovljene visestruke veze izmedju protagonista guslarske estrade i pripadnika vojno-politicke elite koja je rat pokrenula, veze kakve su postojale na pocetku stoljeca, ali ni kasnije nikad nisu bile posve prekinute. Interes i probitak bili su obostrani: elita je u guslarima dobila brojnu, organizacijski razvedenu mrezu koja je u kategorijama svoje poetike slavila njena junastva i promicala njen kult, te joj tako pribavljala legitimitet u dijelu stanovnistva do kojega bi frazeologija njene redovne propagande, njena diskurzivna legitimacijska formula, inace tesko, ako ikako, doprla; guslari su pak dobili mogucnost reconljuiste podrucjâ (i drustvenih slojeva) koja su, cinilo se, nepovratno gubili u procesima urbanizacije i modernizacije od pocetka DzDz. st. Tip razvoja jugoslavenskoga drustva nakon 1945. omogucio je guslaru da premosti socijalno-komunikacijski i svjetonazorni jaz izmedju sela i grada. Posredstvom jedinstvenoga sloja radnika-seljaka i fenomena sela u gradu on je prirodno usao u gradove, posebno u obodne slumove i novosagradjene cetvrti stambenih blokova poput Novoga Beograda ili Vogosce. Ondje ga je pak cekala publika koja je tim aglomeracijama samo formalno pripadala, a ustvari je svjetonazorno i kulturnim potrebama bila ista ona kojoj se izvorno obracao na seoskim sajmovima, prostenjima i sijelima.

Dva popratna procesa dodatno su pojacala tu ekspanziju i srpsko-crnogorske guslare uvela u sredine koje bi im iz demografskih razloga bile posve nedostupne, a koje su se u osamdesetima pokazale kao vitalni centri guslarske subkulture i jezgre masovnih izvaninstitucionalnih pokreta u sluzbi Miloseviceva projekta. Prvi je drzavna kolonizacija Crnogoraca i Srba iz Hrvatske i BiH, bilo stvaranjem novih naselja unutar kompaktna teritorija druge nacionalne zajednice, kao sto pokazuje slucaj Kosova Polja na dominantno albanskom Kosovu, bilo napucivanjem naselja iz kojih su prisilno iseljene »nepodobne« zajednice, prije svega Nijemci, donekle Madjari, kao sto pokazuje slucaj Kule u Backoj (Vojvodina). Drugi je sustav sluzbovnog razmjestanja casnickog osoblja JNA, u sklopu cega se ocito znatan broj njih, ojacan opcim ugledom vojnicke profesije u patrijarhalnim sredinama i politickim statusom pripadnika svojevrsne vojne korporacije pod partijskim patronatom, pojavio kao autoritativan promicatelj guslarske estrade i personalna poveznica izmedju raznih njenih segmenata.

Na predlosku svega toga i potpomognuta uznapredovalim tehnickim mogucnostima distribucije svojih proizvoda (radio, gramofonske ploce, audio-kasete), guslarska je estrada s vremenom postajala ne samo paralelna informacijsko-komunikacijska mreza s kojom stotinom veoma mobilnih »novinara« nego i mocan politicki cinilac, zadobivajuci drustveni utjecaj kakav zacijelo ni sama nije ocekivala. U predvecerje samoga rata guslarsko je drustvo vec bilo referentan i autoritativan press-centar s pouzdanom prevodilackom sluzbom koja je aktualnopoliticke poruke simultano prevodila u drevne epske slike i kategorije, i obratno.

[...]

---------------

*) Iz: Ivo Zanic, Prevarena povijest. Guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995. godine, str. 10-11, 20-26, 28-32, 51-56, 62-73. Oprema redakcijska.