Ako vec nismo uspjeli promijeniti svijet i preurediti ga u skladu sa nasim vizijama podnosljivog ljudskog zivota, jedina alternativa nije da promenimo kafanu

Problem je i u nasoj vlastitoj ostecenosti i umoru, »zasicenosti materijala«, u kompliciranosti licnih odnosa unutar male grupe koja godinama (decenijama) zivi pod tenzijom politickih pritisaka i stigmatizacije, postizuci malo u odnosu na ulozeno

Rudiju Supeku i Miladinu Zivoticu

Mira Oklobdzija

Treba vremena da se novi prostori prihvate, bez obzira koliko su nam i na prvi pogled bliski, a ljudi koji ih nastanjuju i stvaraju - prepoznatljivi. Jezik je neki drugi (u ovom slucaju ne bas melodican), pejzazi su lijepi ali ipak strani. Meni je trebalo vise od pet godina da se priviknem na to »drugo« kao prisno. Ali to su bile godine u kojima se onaj moj stari svijet lomio i nestajao i nista novo nije moglo nadjacati uspomenu na »ono prije« (kao da bi moj licni zaborav znacio doprinos razaranju) i hipnotiziranost uzasom rata. Zbog »Oluje« nisam u ljeto 1995. otisla u Dalmaciju nego na Vlieland. To je mali otok u Sjevernom moru kojim prelijecu sjeverni vjetrovi i drugaciji galebovi, sa pjeskovitim i prostranim plazama otvorenim sivilu oceanskih valova. Samo mjestani upotrebljavaju automobile (kad je bas nuzno); gosti obilaze dine, sumarke i pticje rezervate pjesice, biciklom ili na konju. Objektivno, otok je lijep i idealan za odmor. Ali »objektivna« se ljepota moze samo misliti, ona nas ne pogadja fizicki. Nema nacina da joj se, po odluci, pridje osjecajima. I tako je realno prisutni sjeverni otok izgubio i prije starta u natjecanju sa nekim malim mediteranskim mjestom, njegovim lavandama, maslinama, zrikavcima, »pravim« galebovima, zalom... Nije izgubio u fer borbi. Ono drugo mjesto, uz mnogo plavije more, vise realno u stvarnosti ne postoji onakvo kakvim ga ja vidim. Ali duh u vremenu nestalog prostora moze vezati jace od stvarnosti koja je neposredno dodirljiva. Realni i imaginarni krajolici kao da se neprestano bore za prevlast nad pojedinacnim zivotnim pricama.

Sasvim licno

Trebalo mi je jos jedno ljeto da duh tog mjesta koje je za mene bilo »kod kuce« stavim u uspomene, dopustim postojanje promjenjenom mjestu i pogledam da li mi se tu nesto eventualno svidja. Mnogo vremena, prije i poslije, utroseno je na analiziranje korjena, »kuce«, pripadanja... To su teme na koje se sigurno vracaju svi koji su u izabranom ili nametnutom egzilu, kao i oni koji jednostavno zive izvan prostora u kojem su odrasli i na koji su bili navikli, pa cak i oni ciji su roditelji odrasli negdje drugdje. Na srecu, mnogi su se pametni ljudi na razne nacine time bavili, pa nije nuzno da sve sami smislimo. I tudje znanje pomaze kad nas uspije pogoditi na pravo mjesto. Vlastite i opcenito ljudske potrebe postaju jasnije i objasnjivije, reflektirane kroz prizmu dobrih analiza i iskustava drugih. Simone Njeil govori o potrebi za slobodom i redom - prvom u smislu prostora za nenametnuto delovanje, drugom u smislu harmonije i osjecaja sigurnosti. Ljudski zivot se odvija »negdje«, na nekom odredjenom mjestu a ne u zrakopraznom prostoru. To je okvir u kojem se najlakse snalazimo, po S. Njeil zato sto su nam tamo »korjeni«.1 Izbjeglicama je najteze, jer oni nisu sami slomili, odbacili ili nadrasli svoj okvir - netko ih je izbacio iz njega, protiv njihove volje. Pitanje volje za mijenjanje okvira ovdje se ne moze zaobici. Ono omogucava nijansiranje pojedinacnih sudbina i shvacanje kvalitativnih razlika koje neke ljude stavljaju u kategoriju »zrtava«, a druge bas i ne. Ne treba zaboraviti, na primjer, one kojima je iskakanje iz okvira - druga priroda. Njima preduboko korjenje gusi a ne hrani zivot. Drugi autor, James Conjan, unosi nesto sumnje u neupitnost znacaja korijena. Za njega oni nisu najbitniji element egzistencije, kao sto ni rodjenje na jednom mjestu ne mora znaciti osudjenost na njega. Nomadi su Conjanov primjer za slobodu bez harmonije geografski precizno lociranih korjena: »... nomad zivi u otvorenom svijetu koji je omjedjen samo granicama maste«.2 Ovo je, prije svega, dobra uvodna recenica za dugu raspravu, ali ovaj tekst nije ni antropoloska studija. Recenica je tu jer se meni svidja njen dublji smisao i zvuk neprekinut tockom.

Mircea Eliade dolazi najblize onome sto ja o kucama mislim: »Upravo kao i grad ili svetiliste kuca je, u cjelini ili djelomicno, posvecena kozmoloskim simbolizmom ili ritualom. Zbog toga nastanjivanje na nekom mjestu - gradnjom sela ili samo kuce - predstavlja ozbiljnu odluku koja je povezana sa samim postojanjem covjeka; ukratko, on mora izgraditi svoj vlastiti svijet i preuzeti odgovornost za njegovo odrzavanje i obnavljanje. Nastambe se ne mijenjaju olako jer se ne moze lako napustiti svoj svijet. Kuca nije samo objekt, 'naprava u kojoj se zivi'; to je univerzum koji covjek za sebe stvara imitirajuci paradigmatsko djelo bogova, kozmologiju. Svaka gradnja i svaka inauguracija nove gradjevine do neke je mjere ekvivalent novog pocetka, novog zivota. A svaki pocetak ponavljanje je onog primordialnog, kada je univerzum po prvi put ugledao svjetlost dana«.3 Eliade ostavlja mjesto za vlastitu volju i nove pocetke, bez obzira koliko oni mogu biti teski. Novi univerzumi stvoreni od nas samih mogu zadrzati u sebi tacno onoliko elemenata starog koliko nam se svidja. Antikni namjestaj baka i djedova izvrsno se uklapa u mnoge moderne prostore. Ne uklapa se u nas/moj prostor ono sto je, od upotrebe ili zloupotrebe, izgubilo vrijednost. I namjestaj i ljudi.

Ratom tamo daleko/blizu oduzeto mi je nesto sto su godine trebale uciniti boljim - mnogi ljudski odnosi. U Podgori, svi oni gosti iz drugih djelova zemlje (danas - iz drugih zemalja) koji jos ne mogu ili ne zele doci, oni mjestani sa kojima sam odrastala a sad su neprepoznatljivi; svuda drugdje oni prijatelji i kolege koji su zaboravili sto su govorili i pisali, koji su se nacionalno probudili i prihvacaju novo pisanje ne samo drustvene vec i vlastite proslosti i odbacuju sa gnusanjem ideale koji su im nekad (izgledalo je - uistinu) bili cvrste tocke zivota. Ostalo je, ipak i na srecu, u svim tim novim zemljama tamo i ovim starim zemljama ovdje dovoljno konzervativno nepromijenjenih da se ne osjecam usamljeno i da »probudjene« mirnije spremim u proslost (bar kao prijatelje, ako vec ne i kao uspomene). Istovremeno, doslo je vrijeme da se stihovi poput: »... Ovdje vam svatko bratski ruku steze, U tudjem svijetu za vas pelen cvjeta... Za ovu zemlju sve nas, sve nas veze: - Ime i jezik, bratstvo i krv sveta!...« pazljivije citaju. Takvim citanjem ne mozemo previdjeti patetiku koja izmice jedino bez udubljivanja u stvarna znacenja pojmova. Ne mogu se ne pitati sto znaci »bratsko stezanje ruke«, »tudji svijet«, »sve nas veze«, »bratstvo«, »krv sveta«... »Krv i tlo« vode misli u neprijatnim pravcima i prema koordinatama oko kojih ne treba graditi gnijezda. Gnijezdima je, u svakom slucaju, mjesto na granama, blize nebu.

Sve promjene u vlastitom i tudjim zivotima, u vremenu i prostoru, ostavljaju tragove, traze analize i razumijevanje. Kada znamo tko smo i od kuda dolazimo, gdje smo i kuda i s kim idemo, mozemo naci pravac onog sto jos zelimo. Ja znam (manje-vise) tko sam, od kuda dolazim, sto se tamo desilo, gdje sada zivim, kako zelim zivjeti, te sa kim, za koga i sto hocu raditi. Nakon sedam godina odbijanja, privikavanja, pospremanja uspomena i nesto rada, mogu jasnije vidjeti »sto djelat«. Ja i drugi »mi«.

Polako je oslabio osjecaj krivice (zbog odsustva). »Iskupila« sam se u vlastitim ocima, a sigurno (ili bar vjerojatno) i u ocima onih do cijeg mi je misljenja stalo, sa nekoliko godina rada na pomoci nezavisnim medijima u bivsoj Jugoslaviji. Nisam zavrsila doktorat (sto mi je bila namjera), ali sam napravila nesto za »opcu« stvar pa se osjecam korisno. Osim toga, ostajuci angazirana nisam morala u svemu prekinuti kontinuitet sa prosloscu. Da nisam dopustila sebicnim razlozima da me udalje, napravila bih mnogo manje. Time osvajam pravo da se konacno pocnem baviti i vlastitim stvarima. U nekoj tacci pomirila su se dva impulsa - onaj koji vodi ka aktivizmu ili drustvenoj angaziranosti i onaj ka mirnijem, privatnijem zivotu. U svakodnevici samo balans medju tim impulsima (kod onih koji osjecaju oba) odstranjuje frustraciju i osjecaj zakinutosti, potiranja jednog dijela sebe. Ignatieff tacno kaze: »Mi nemamo samo potrebe za sebe nego i u ime drugih... Najdublji motivacioni impulsi politickog angazmana mogu se naci upravo u toj ljudskoj sposobnosti da osjeti potrebe drugih«.4 Posebno je pitanje percipiramo li te potrebe tacno. (Ponovo jedna od tema o kojoj se moze napisati bar esej.) U svakom slucaju postoje male grupe u kojima te percepcije mozemo provjeriti i preispitati pa zatim pokusati napraviti nesto za druge, istovremeno zadovoljavajuci vlastitu potrebu za korisnoscu. Ispunjeni osjecajem sigurnosti koji je rezultat vidjenja sebe kao korisnog, mozemo se posvetiti bilo kojoj akademskoj disciplini ili skupljanju maraka sa Madagaskara (s tezistem na serijama flore i faune stampanim prije 1937), na primjer. Angazman intelektualaca »u dijaspori« uglavnom se artikulira kroz gradnju ljudskih mreza i ulogu mosta. To mi izgleda dovoljno elegantno i solidno (osim ponekad) da prihvatim kao svoj izbor.

Iz ovog, sasvim licnog dijela, ocigledna je moja preokupacija raznim vremenima i prostorima, njihovim duhovima, kidanjem korjena, gradnjom gnijezda, konstrukcijom mostova. To transparentno ukazuje na potrebu nadvladavanja sile teze i tendenciju ka levitiranju. Zasto ne?

Sasvim grupno

Ponekad se neke misticne sile i objektivne okolnosti isprepletu na nacin koji pogoduje budjenju - ljudi se trgnu, pogledaju oko sebe (a i u ogledalo) i pocnu ponasati dostojanstveno. U vrijeme demonstracija u Beogradu i drugim gradovima Srbije, prije vise od godinu dana, izgledalo je da se vecina gradjana osvijestila. Pobuna protiv tiranije materijalizirala se u masovnom skoku iz letargije izazvane dugogodisnjom manipulacijom i ponizavanjem. »Njalking about«, iz dana u dan, tokom tri mjeseca bio je pokusaj osvajanja vlastitog grada, teritorije, zivota. Australijski Aboridzini, uglavnom neshvaceni od bijelih doseljenika, isto tako secu, samo mnogo duze - od kada su sebe kao plemena svjesni. Za njih je to »putovanje u snu« cija svaka faza obiluje elementima ritualnog povezivanja proslosti i sadasnjosti, obnavljanje kozmickog ciklusa, utvrdjivanje i preplitanje granica imaginarnog i stvarnog. Kroz setnju, Aboridzini ostvaruju vezu sa svojim prostorom sto vide kao preduvjet snazenja sebe. »Zemlja kojom prolaze dio je njih samih... Njihov susret sa vlastitim teritorijem susret je sa duhovnom genezom, licnom i kolektivnom«.6 Beogradjani su (bar dobar dio njih) osjecali slicno. »19. januara 1997... Atmosfera je fantasticna. Danas su krenuli da setaju u jos nekoliko opstina u Beogradu. Ovo vise ne mogu ni da zaustave ni da izmore. Jer ce ljudi naci nacina na svome prostoru, gdje znaju svaku ulicu i pasaz... Takodje je veoma popularno skakanje u mjestu i otegnuto zapevanje; mislim da tako pevaju Masai u Keniji...«7 Sve slicnosti, transkulturalne i interkontinentalne, sve su prije nego slucajne. Ali su znacajne i razlike. Australijom jos zna prosetati pokoja grupica prezivjelih starosjedilaca; Masai jos otegnuto pjevaju i skakucu ali najcesce pred turistima; Beogradom se danas hoda bez zanosa s pocetka devedeset sedme. Mnogi »mi« su setali sa demonstrantima, neki skepticni od pocetka, neki razocarani naknadno. Mnogo je analiza vec napravljeno, jos ce brojnije uslijediti. Steta sto je netko pokvario kraj; dobro je da je uopce bilo.

Da bi »mi« znali sto jos mozemo i zelimo velika pospremanja su nuzna. Ona krecu od govora o sebi i prethode razgovorima o vaznim pitanjima. Samo oni koji se nisu razisli po nekim bazicnim pitanjima mogu znati kuda zajedno. Zato prvo treba vidjeti sto se desilo sa svim brojnim »neautoritarnim« komunistima, malobrojnim anarhistima, liberalima i prije svega sarolikom grupom ljevicara. To smo bili »mi«. Gledano izvana, nekako mi se cini da je »unutra« previse drugova prebrzo zaboravilo na vlastita dugogodisnja uvjerenja. Naravno, ljudi se mijenjaju, sazrijevaju (ponekad i prezrijevaju) i nalaze nove okvire koji su im prostraniji i udobniji. Mene, svejedno, fascinira tako radikalna promjena, u statisticki vise no znacajnom postotku. Izgleda kao da je, ironijom sudbine, onaj totalitarni sistem od prije kroz svoje politicke nasljednike od danas, konacno porazio »unutrasnje neprijatelje« koji su ga bili nadzivjeli. Analizu ovog fenomena ostavljam prijateljima »na terenu« koji su svakako kvalificiraniji od mene da je provedu. Ona moze biti primjereni doprinos obiljezavanju tridesetogodisnjice.

»Mi« ne moraju i dalje biti komunisti (termin upotrebljavam u nezagadjenom smislu ideala, a ne u danas posvuda prisutnom smislu »kako je to sto se tako samonazivalo izgledalo u praksi", ali moznati da su to jednom bili; ne moraju biti politicki jugounitaristi, ali moraju osjecati nostalgiju prema mozda umjetno stvorenom svijetu (a koja je drzava, ikad, bila - prirodna?) koji se sigurno nije spontano srusio nego je umjetno, brutalno i krvavo razoren; ne moraju zauvijek ostati ljevicari, ali ne mogu otici ni preko neke granice udesno. Vrijeme, vokabular i ideali su se promijenili (meni je na primjer danas blizi Stirner od Kropotkina i to ne zato sto Kropotkina manje cijenim, nego zato sto sam previse naucila i promijenila misljenje o ljudskoj prirodi). Pojmovi su jasni i opisani; posao je redefinirati sebe i »druge«. U ovom kontekstu ti »drugi«, oni na vlasti i, nazalost, stotine hiljada uz njih, nisu mnogo drugaciji od svojih oceva (ili sebe samih, u drugim uniformama). Ali situacija je drugacija pa to moraju biti i nasi odgovori na nju. Da opet ne prodju decenije trosenja zivota i uludog rasipanja energije. Elasticnost nije primjerena zrelom dobu, ali uz nesto napora mozemo se prilagoditi novoj realnosti. Ne mozemo postati sasvim »novi«, ali ne mozemo ni do kraja ostati »stari« ako nam je ambicija ostati akterima grupnih igara.

Ono sto preostali »mi« zelimo je slobodno, otvoreno, demokratsko drustvo/a, dakle ono ocisceno od totalitarizma, autoritarizma (u mjeri u kojoj je to uopce moguce), krsenja ljudskih prava na svim nivoima, manipulacije medijima... Tezeci tome, prvi je posao intelektualaca da analiziraju i razumiju stvarnost kako bi uopce mogli ponuditi alternative. A to je teze no sto se cini. Problem je i u nasoj vlastitoj ostecenosti i umoru, »zasicenosti materijala«, u kompliciranosti licnih odnosa unutar male grupe koja godinama (decenijama) zivi pod tenzijom politickih pritisaka i stigmatizacije, postizuci malo u odnosu na ulozeno. Zbog toga brojna pitanja ni »mi« jos ne nacinjemo ili ne preispitujemo do kraja. (Osim umora, dio razloga za dobrovoljnu sutnju o temama koje mogu izazvati konflikt svakako lezi u potisnutom ili neizgovorenom strahu od daljih gubitaka prijatelja. Vrlo razumljiv i tesko rjesiv ljudski problem.) »Drugi« na ta pitanja imaju gotove odgovore; »mi« tek moramo uspjeti naci bolje i uvjerljivije. To su pitanja o ratu, krivici, zaboravu, katarzi, pomirenju... I nijedno u nasem slucaju nije puka akademska tema, vec cvor izmjesanih emocija, iskustava, znanja, informacija i dezinformacija koji jedino dijalog moze razmrsiti. Bez volje za dijalogom »mi« ne postojimo.

Sasvim opcenito

Ian Buruma u svojoj knjizi o osjecaju krivice Njemaca i Japanaca poslije II svjetskog rata posebnu paznju posvjecuje razradi teme zrtava (na nivou nacije) koje su istovremeno i krivci. Citira Murakami Hatsuitchia, danas kustosa u muzeju, koji je tokom rata bio zaposlen u najvecoj japanskoj tvornici bojnih otrova (prema kineskim izvorima, oko 80 000 Kineza je stradalo od produkata te tvornice): Kada se borite sa drugim covjekom, kad ga pogodite ili udarite, on ce uzvratiti na isti nacin. Jedan ce pobijediti. Kako ce to biti zapamceno? Sjecamo li se da smo bili udareni, ili da smo sami zapoceli sa udarcima? Bez bavljenja tim pitanjem ne mozemo imati mir«.10

U zemljama koje su jednom bile Jugoslavija mnogo je krivaca za rat koji tek sto je prestao. Hrvatska je, kao popriste rata, izasla iz centra paznje, Bosna i Hercegovina je na izgled na putu ka normalizaciji, a Kosovo polako ulazi u medijski zanimljive teme (i kao takvo ce, vjerojatno i nazalost, jos dugo biti prisutno). »Mi« moramo naci odgovore na pitanja: »Tko je i za sto kriv?" "Tko je prvi poceo?«, »Odnos kolektivne i pojedinacne krivice«... Ne pomaze ni nama ni ikom drugom da ih preskocimo. Istina je skliska materija, ali mozda uhvatljivija no sto sugerira Kurosanja. Ljudska priroda nas sve cini potencijalno ravnopravnima u talentu za izvrsenje zla. Ali postoje i razlike. One se pokazuju kroz ponasanje pojedinaca u kriznim situacijama i atmosferi kojom dominira agresija. (Grupno ponasanje je daljnje komplicirano dodatnim faktorima.) Ponasanje pojedinca, osim genetike, zavisi od njegovog odgoja, obrazovanja, samoobrazovanja, nivoa civiliziranosti, kulture kojoj pripada, integriteta licnosti, moci samokontrole, osjecaja za mjeru. Po mom misljenju netko tko udari ili ubije covjeka nije jednako kriv, ne spada u istu kategoriju kao i onaj tko bi to mozda zelio uraditi (ili je pomislio na to), ali ga nesto zadrzava. Upravo to »nesto» od izuzetne je vaznosti i vrijedi napora da ga se analizira dublje i bolje no sto ja u ovom tekstu mogu. No, bar ukratko, pocetak takve analize ukazuje na dva nivoa odgovora: 1. To »nesto« je jednostavno kukavicluk, ili osjecaj da »jos nije pravi trenutak«, ili svijest da nas netko promatra (da postoji svjedok); 2. To »nesto« moze biti i nesto plemenitije, sto je takodje dio nas (prirodni i/ili nauceni) i sto nas drzi izvan redova ubojica. Taj drugi, pozitivniji ali teze uhvatljiv dio analize moze nam omoguciti utvrdjivanje realnije granice izmedju krivice i nevinosti i baze za nijansiranje krivice.

Preispitivanje krivice konkretnih individua i grupa u konkretnoj situaciji neizbjezno je kao sto je neupitna cinjenica da ce dijalog o tome smanjiti (i vec je smanjio) i nasu »mi« grupu. Ali bjezanje od neizbjeznog besmislen je poduhvat, a besmisla je toliko svuda uokolo da mu ne trebamo i mi uvecavati obim.

Daljnja su pitanja o zaboravu, katarzi i pomirenju. Michael Ignatieff to artikulira na slijedeci nacin: »Sto to znaci da se jedna nacija pomiri sa vlastitom prosloscu? Da li nacije, kao pojedinci, posjeduju psihu? Moze li proslost nacije dovesti do bolesti, kao sto znamo da potisnute uspomene uzrokuju bolest kod pojedinaca? Moze li nacija, ili neki njeni dijelovi, biti pomirena sa svojom prosloscu, kao sto pojedinci mogu, zamjenjujuci mit sa podacima, a lazi sa istinom?«11 Pitanje je slojevito, postavljeno na pocetku teksta ciji kraj spominje konkretni, nama blizak primjer: »Iskustvo rata u Jugoslaviji cini teskim razmisljanje o pomirenju u obliku klisea - 'oprastanje i zaboravljanje', 'okretanje lista', 'ostavljanje proslosti iza sebe'«.12 Po mom misljenju, kako na nivou pojedinca tako i na nivou kolektiviteta, zaborav nije moguc. Moguca je amnezija (koja je klinicko stanje, dakle bolest) i potiskivanje koje vodi u razlicite tipove oboljenja. Normalno stanje podrazumijeva sjecanje. Ono lose, ruzno i traumaticno cega se sjecamo mora biti demistificirano a ne potisnuto, objasnjeno a ne ostavljeno na miru (kroz koji se samo produbljuje, komplicira i moze uci u fazu neizljecivosti). Mozda su oprosti moguci, ali nikako bez znanja sto, kome i zasto oprastamo. Zaborav zlocina opasna je iluzija cije prihvacanje (koje je uvijek prihvacanje sa zadrskom) daje plodno tlo nekom buducem totalnom odbijanju (kad se prisjetimo ili nas podsjete). Potpuno odbijanje na nivou kolektiviteta sinonim je rata. Richard von Njeizsäcker je 1985. rekao u Bundestagu: »Svaki onaj tko zatvori oci pred prosloscu slijep je prema sadasnjosti. Tko god odbije pamtiti neljudskosti izlozen je riziku nove infekcije«.13 O »ljudskom« i »neljudskom« je vec bilo rijeci, a inace bi ova izjava trebalo da predstavlja opce mjesto za ovu temu. Navodim je zato sto i neki »mi« misle da bi bilo bolje jednostavno - zaboraviti. Razumijem ih, ali svejedno nisu u pravu i to prvenstveno zato sto se zaboraviti, ni uz najbolju volju, ne moze. Bolje pitanje je kako naci istinu i u kojoj mjeri je to uopce moguce, kojim se metodama moramo sluziti, kako oduzeti monopol na istinu onima koji tesko mogu da razumiju sto taj pojam uopce znaci, kako neutralizirati udice raznim »ribarima ljudskih dusa«, kako izvaditi vatu iz tako mnogobrojnih pari usiju. Ako istina nije potisnuta (iako cesto to sto potiskujemo i nije »istina« nego nesto sto nam je kao takvo predoceno - istina moze biti i gora i bolja od tog surogata) vec izlozena, razgledana sa svih strana, analizirana svim raspolozivim metodama, postoji sansa da je odlozimo u sjecanje koje je izgubilo snagu potencijalnog fitilja.

Provodnik izmedju traume i »smirenog sjecanja« je katarza. Za Aristotela je to predstavljalo »prociscenje« ili olaksanje emocija kroz umjetnost, prije svega tragediju ali i komediju koja, sluzeci se smijehom, tezi k istom cilju. U 18. stoljecu o tome pise Gotthold Ephraim Lessing, a Goethea posebno zanima katarzicki efekt muzike. U ljudskom zivotu mnogi dogadjaji izazivaju traume. Na nivou grupe najsnaznije traume izazivaju ratovi i sve sto uz njih ide. Te traume moraju biti izlijecene, sto je moguce efikasnije, da bi drustvo ozdravilo. Ignatieff kaze: »S vremenom, kroz razmisljanje i razgovor, trauma se premjesta iz sadasnjosti u proslost. Kroz taj proces smanjuje se bol, a ono sto je bilo nocna mora postaje sjecanje«.14 On, naravno, ne predvidja teskoce i dugotrajnost tog procesa koji je jednostavan samo na papiru. Ne zaboravlja ni cinjenicu da govor o ozdravljenju drustva predstavlja samo metaforu. Isto naglasava i Nebojsa Popov: »'Prociscenje' se moze najpre ocekivati od licnosti sklonih moralnom, intelektualnom i emocionalnom usavrsavanju. Ako se ono zbiva na jednom mestu - u pozoristu, na radiju ili televiziji - to znaci da se pruza veca sansa za 'prociscenje' veceg broja pojedinaca, ne i svih ucesnika u javnom zivotu. U svakom slucaju 'prociscenje' ne znaci uklanjanje afekata, nego samo vaspostavljanje kontrole nad njima, nalazenje nove ravnoteze u strukturi licnosti, a posredno i u drustvu i drzavi. Zbog toga je ocekivanje kolektivne katarze samo jedna iluzija, nesto sto spada u puste snove«.15 Ne moze ozdraviti drustvo i time automatski procistiti sve svoje segmente. Pravi put vodi u obrnutom smjeru. Segmenti drustva, pojedinci, moraju jedan po jedan proci kroz katarzu, izlijeciti svoje lakse ili vrlo teske traume, pa tek tada poceti razmisljati o oprostu i pomirenju. O tome se moze i treba razmisljati i dok su uspomene jos nocne more, ali to je faza koja je jos daleko od normalnosti i osvajanja toliko prociscenog pogleda da u njegovo vidno polje (ili viziju buducnosti) mogu bez mrznje biti primljeni i oni koji su traumu izazvali.

Rat sigurno izaziva traume koje se ne mogu zaboraviti, ali se mogu lijeciti nekim, pazljivo izabranim, oblikom katarze. Katarza, u teoriji, ali cesto i u praksi, smiruje sjecanje i tako otvara vrata nekoj vrsti pomirenja (sa prosloscu, sa uspomenama, sa okrutnoscu zivota, sa samim sobom, pa cak i sa »svojim« krivcem). Tom procesu, u svim njegovim fazama (utvrdjivanje cinjenica i krivice, dijagnosticiranje trauma, izmisljanje katarzickih rituala, predlaganje realno mogucih oblika suzivota kao baze eventualnog dubljeg pomirenja) mnogo je posla za intelektualce koji zele biti socijalno angazirani. U nasem slucaju tesko mu je izbjeci jer je, nazalost, Enzensberger u pravu: »Veliki broj jugoslavenskih intelektualaca je pokazao kako je proizvodnja mrznje i priprema za gradjanski rat jos uvijek jedna od glavnih preokupacija kreativnog umjetnika«.16 I mnogi bivsi »mi« nasli su za shodno da svoju kreativnost iskazu u izazivanju Tanatosa, kroz podilazenje vodjama i huskanje masa. Rezultati su poznati, a poslijedice su posvuda vidljive u obliku rusevina naselja i ljudi. Destrukcija je uvijek brza i laksa od konstrukcije; teski poslovi tek predstoje. Jedan od bazicnih je uvodjenje distinkcije izmedju kolektivne i individualne krivice ili, preciznije, nalazenju nacina da ta distinkcija, svijest o njoj, dopre sto dalje (i dublje). Kad neciji neprijatelj dobije ime i prezime i tako prestane biti samo apstraktni Srbin, Hrvat ili Musliman (bilo koji, dakle, »svi oni«), prvi korak ka demistifikaciji je napravljen. Medjunarodni sud, nezavisni mediji i grupe za ljudska prava rade sto mogu; treba im pomoci da svoj posao obave sto bolje. Da se imena zrtava i identitet krivaca odvoje od nacionalnih oznaka (koliko god je to moguce) i ponovo postanu odredjena ljudska bica, a ne bezimeni dijelovi amorfne mase koja je strasna i u teoriji a o praksi da i ne govorimo.

O pomirenju je do sada napisano barem toliko knjiga koliko i o ratovima, krivcima, zrtvama.17 Neke su opcenite, vecina se odnosi na konkretne situacije iz blize ili dalje proslosti. Balkanci nisu izmislili ratovanje, ali mogu imati casno mjesto u nalazenju efikasnih formula pomirenja. U tome ih mogu preduhitriti Juznoafrikanci, Irci, Baski... ali sigurno je krivo govoriti o natjecanju. Kao sto veliki generali proucavaju iskustva svojih geografski udaljenih, ali mentalno bliskih kolega, bilo bi korisno nauciti ponesto od onih koji, u situacijama slicnim balkanskoj, zele neutralizirati uspjehe ratobornih vodja. Postoje teorije, politika i prijedlozi za pomirenje, ali i konkretni pokusaji. Neka iskustva vrijedi prouciti i provjeriti na nasem terenu. U osnovi svih mora biti utvrdjivanje istine, dostupnost do informacija o njoj, ukidanje anonimnosti krivaca. Rezultate niko ne moze garantirati, ali neki pomaci ka prihvatljivijem zivotu moraju se realno ocekivati. (U mnogim krajevima situacija tesko da moze biti ljudski nezdravija nego sto je jos uvijek.) U angazmanu bilo koje vrste u smjeru pomirenja, svaki izucavalac ljudske prirode (dakle, svaki skeptik) ne moze zatvoriti oci pred kratkocom dosega dobrih namjera, humanitarnih akcija i inteligentnih planova. Vjerujem da Ignatieff nije daleko od istine kada kaze: »Pravda ce sluziti interesima istine. Ali istini se nece nuzno vjerovati; davanje je prevelikog povjerenja istini vjerovanje da ona moze lijeciti«.18 Mozda to nije tacno. Sigurno nije potpuno tacno. Prostora za djelovanje ima cak i ako mislimo da je uzak u istoj mjeri u kojoj je prostor istine sveden na margine impresivnog i dominirajuceg prostora lazi.

Uz ova pitanja kojima se moramo baviti, postoje brojna druga koja su manje ispunjena emocijama, manje traumaticna ali su od gotovo jednake vaznosti. Da se dodje do njih treba se setiti da nismo sudbinski/mazohisticki osudjeni na bavljenje iskljucivo vec spomenutim temama. Zivot tece i mijenja se svuda oko nas. Ako se ne ogledamo oko sebe uskoro cemo postati muzejski primjerci nesposobni za bavljenje icim drugim osim vlastitim dvoristem, njegovom tragedijom, izgubljenim iluzijama... A u Sarajevu su se i usred rata priredjivali koncerti i izlozbe... Teme kojima se ostali Srednje-Istocno-Juzni Evropljani postedjeni rata bave prvenstveno su povezane sa tranzicijom. A i mi smo u njoj. Sto to znaci? Sto se promijenilo, sto je ostalo isto, sto se mora mijenjati, u kojem pravcu? Koji su nam novi/stari ideali? Koje smo od starih zaboravili, a mozda nije trebalo? Tko su novi/stari prijatelji/neprijatelji? Kako se mijenja identitet, kolektivni i pojedinacni? Tko su nam i kakvi novi susjedi? Tko su nam sad manjine? Tko su danasnji marginalci? Koje alternative vrijedi razvijati? Sto je Evropa? Sto nudi, sto zahtijeva a sto odbija Evropska unija? Koji su novi mitovi?... Pitanja su brojna, vazna i zanimljiva, za nas kao i za druge. Ne mozemo ih ostaviti po strani jer im ubrzo necemo znati prici. Baviti se, na primjer, ekologijom ne znaci zaboraviti vlastita i tudja ostecenja u nasem krugu, u »nasoj zemlji«. To samo znaci da postoje i neki drugi nivoi i drugacija ostecenja, globalno mnogo vaznija za sve. Ako svi nastavimo promatrati vlastiti pupak lako se moze desiti da nesvjesna, univerzalna ljudska teznja ka nadvladavanju sile teze i levitiranju, mnogo opasnija od moje privatne, uskoro prekine lanac potencijalnih studenata povijesti, zgrozenih nad malim komadicem zemljinog teritorija, u malom broju godina jednog dijela jednog stoljeca. I ljudski lanac uopce. Najidealnije bi bilo meditirati ali ostati svjestan okoline. Mozda je i to moguce. Ako itko moze, to smo sigurno »mi«! (Za ovo nemam razradjene, uvjerljive argumente, ali dobro zvuci.)

Sasvim na kraju

Svako listanje starih novina slici igri s vremenom. Prateci istu temu, zacas smo u novembru 1993. godine. Tri su broja Vjesnika koje imam pred sobom. Naslov prvog teksta je »Barbari i - oni drugi« (10. 11. 1993). Precizirano je da je Stari most srusen 9. 11, to se karakterizira kao zapanjujuca vijest, navedeno je da su Srbi srusili sve ostale mostarske mostove, a takodjer tokom agresije na Mostar u ljeto 1992. tesko ostetili i Stari most. Kraj teksta nije potpuno precizan: »...u topnickim borbama u ponedeljak i utorak most (je) vise puta pogodjen i oko devet sati srusio se u Neretvu«. Spominjani termini su »barbarstvo«, »divljastvo«, »krajnji primitivizam« i »teski politicki avanturizam«. (Autor danas ne bi imao problema objasniti bilo kojoj lokalnoj grupi da je mislio na one druge.) U krivce je uvrsten i Svijet (ma sto to bilo). »Pad Starog mosta samo je jedan od dokaza sramotnog ponasanja Velikog Svijeta!« Drugi novinar nastavlja sa razvijanjem tog motiva dan kasnije. Svijet je kriv jer nije napravio nista da zaustavi rat. Tu stranu (7) ilustriraju dvije fotografije slikane iz iste perspektive ali u raznim vremenima; na jednoj je most prisutan a na drugoj ga vise nema. Govori se o simbolici mostova, ne preskace se da je ovaj grad, zajedno sa svojim minaretima, mahalama i drugim turskim oznakama ili utjecajima ipak disao punim plucima Mediterana. »Reklo bi se pravi dalmatinski grad, ali u Hercegovini.« Upozorava se da ipak prvo treba plakati za ljudima, pa tek onda nad gradovima i mostovima. Naglasava se da treba zapamtiti kako ni Hrvati ni Muslimani nisu namjerno srusili svoj najdrazi simbol - most su srusili Rat i Svijet. Na istoj strani je i tekst dopisnika iz Rima koji kaze da Talijani za rusenje Mosta ne traze pojedinacnog krivca vec optuzuju sve Hrvate. (Najkraci tekst na istoj strani govori o »neuvjerljivim« optuzbama izrecenim od strane muslimanskih snaga na racun Hrvatskog vijeca obrane.) Tema se ponovo vraca 25. 11. pod naslovom: »Tko je ubio stari most«. Ponovo se relativizira vaznost gradjevina u odnosu na vaznost ljudskih zrtava, podsjeca da su glavni krivci »zlo rata«, »balkanski barbarizam« i »svijet«. I sve je to u elementima tacno, ali su mnoge interpretacije propagandisticke a razni nivoi nespomenuti. Rat je kriv za sve, ali su za rat krivi ljudi. Nekako imam problem zamisliti rat u ljudskom drustvu koji se stvorio sam od sebe, iz prvotnog ili nekog kasnijeg kaosa.

Rat proizvodi zrtve, prijatelji zrtava (ili vodja) proizvode nove zrtve, njihovi osvetnici (ili, ponekad, jednostavno osvajaci) ruse. I nikad sami za nista nisu krivi. Oni, ludo hrabri, ponekad priznaju gresku. Jedan most koji su drugi vec bespovratno ostetili, »greskom« ili u »ratnoj situaciji« je primio jos jedan udarac koji je bio samo kap, ali nazalost bas »ona kap«. Ali ispravit cemo.

Rekonstrukcije su moguce.19 Ako ne mozemo probuditi mrtve, mozemo izvuci staro kamenje iz korita rijeke. Sa svojim poznatim britkim smislom za bitno Feral Tribune pise na naslovnoj strani jednog svog broja iz tih dana: »Izgradit cemo jos ljepsi i stariji most«! Cekanje je u toku. Mozda zainteresirani graditelji misle da je pametnije docekati pravu podjelu teritorija pa se onda upustiti u skupe investicije (koje ce Svijet svakako pomoci, ali radije jednom nego dva puta). Cekanje, bojim se, nece potrajati decenijama.

Stari most je bio simbol jednog grada, njegove proslosti i uspesne izmjesanosti kultura, a onda je postao simbol ratnog bezumlja. Mene za njega vezuje jedna zajednicka fotografija stara vise od trideset godina. (Lazemo ako kazemo da nam je stotina anonimnih zrtava vaznija od jednog poginulog prijatelja; na isti nacin vise zalimo za mjestima sa kojima smo bar jednom bili u direktnom kontaktu, nego neuporedivo ljepsim, starijim i poznatijim, ali nama stranim.)

Ljudi su, nedvojbeno, vazniji od kamenih pa i prastarih mostova. Ali su i mostovi vazni, kao materijalizacija ljudskog duha ili kao simboli. Realno, mostovi otvaraju mogucnost spajanja dviju tacaka u prostoru medju kojima je neka provalija; simbolicki, oni to rade i u vremenu. Oni su veza medju ljudima, kulturama, idejama, izmedju svjetova koji inace ne bi imali dodirnu tacku. Veza koju uspostavljaju nije jednodimenzionalna - prostor je ukrsten sa vremenom. Ako spomenemo i samane kao mostove, shema dodiruje i transcendentalne nivoe. »Obicniji« mostovi nisu izgradjeni od cestica mentalne energije, vec od opipljivijih materijala, a uvijek ih grade ljudi. Ponekad su i neki ljudi (osim samana) - mostovi. Oni dodiruju razne obale, omogucavaju prije nepostojece kontakte i daju oslonac za komunikaciju medju fizicki udaljenim pojedincima i grupama, idejama i situacijama. Ako se zadrzimo na nasem kontekstu, njihova glavna funkcija je odmicanje granica u svim pravcima. Tu funkciju obavljaju u istom vremenu u kojem se odvija cijepanje i suzavanje teritorija, stvaranje novih drzava omedjenih primaknutim, novim i kracim granicama. »Mi« smo bili mala grupa, na odredjenom prostoru, u odredjenom vremenu. Onda smo se smanjili, a prostor se prestrukturirao. Taj proces implozije katapultirao je mnoge od nas negdje, prostorno mnogo dalje. Ako je ostalo dovoljno energije i volje za dijalogom, rekonstrukcije su moguce, ali je svakako pozeljnije nesto ambicioznije, u smislu originalne nove konstrukcije. A za to je, uz energiju i volju, potrebna i masta. »Mi« ne moramo ponovo izgraditi jos stariji most, ali mozda mozemo napraviti ljepsi. U svakom slucaju, izazov je baviti se konstrukcijama kakve arhitekti ne mogu predloziti niti politicari ostvariti, a koje bi trebale povezivati prostore transcendirajuci prirodne i neprirodne granice. Takav most moze izgledati poput kaoticne mreze, ali rezultat njegovog postojanja moze biti novi tip komunikacije i angazmana koji treba domisliti. Minimum koji to promisljanje i domisljanje nudi je izlazak iz zacaranog kruga poznatih konstelacija. Maksimum je utopija, naravno. U svakom slucaju, nije dosadno, predstavlja izazov, mozda se isplati a drugo nam i ne preostaje.

Kao sto rece S. Schama, precizirajuci nakanu svoje knjige o prostoru i sjecanju: »Umjesto da bude jos jedno objasnjenje onoga sto smo izgubili, ova knjiga je istrazivanje onoga sto tek mozemo naci«.20 U slucaju ovoga teksta »istrazivanje« je prejaka rijec. »Skiciranje« je blize istini (i skromnosti). Ako vec nismo uspjeli promijeniti svijet i preurediti ga u skladu sa nasim vizijama podnosljivog ljudskog zivota, jedina alternativa nije da promenimo kafanu. Mozemo promijeniti konstelacije i kuce, odrediti pogled s prozora i otvoriti vrata onima koji skice mogu obogatiti doradjenim detaljima i svjetlijim bojama. Mozda ce uci cak i oni najumorniji, koji su podnijeli najveci teret represije proslog rezima, koji su skepticni prema buducem grupnom radu ali ipak nisu izabrali potpuno zatvaranje u individualizam cak i kad misle da jesu. Jedan od njih, L. Stojanovic, kaze: »Disidenti, prilican broj njih, jos uvek poseduju znacajan moralni kapital i nesto energije. Mozda ce se, narocito ako dodje do ponovnog masovnog osporavanja tekuceg rezima i poneki disident odluciti da snove iz mladosti pokusa da pretoci u politicku misiju. Samo, sanse su male, teren rdjav, a pravila igre su se bitno izmenila«.21 Sanse su uvijek bile male, o kvalitetu terena da i ne govorimo, a pravila igre mozda bas i nisu toliko drugacija. Ako i jesu, pa sta? U svakom slucaju, vjerujem da i ti ljudi imaju jos »nesto energije«. Oni sa »laksom prosloscu« sigurno imaju vise. Pitanje je zele li tu energiju utrositi na razvijanje nedovrsenih skica. Jer ako ne na to - na sto drugo?

Autorka zivi i radi u Amsterdamu

__________

1 Prema tekstu Zarka Koraca »Izbeglistvo i covekova potreba za ukorenjenoscu« (Odgovor, br. 169, 15. 01. 1998).

2 James Conjan, Mysteries of the dream-time (Prism Press, 1989, str. 89).

3 Mircea Eliade, Occultism, njitchcraft and cultural fashions (The University of Chicago Press, 1976, str. 27).

4 Michael Ignatieff, The needs of strangers (Vintage, 1994, str. 17).

5 Zdenko Lesic (urednik), Children of Atlantis (Central European University Press, 1995).

6 J. Conjan, op. cit., str. 48/49.

7 Aleksandar Kolon, Nogom pred nogu (Vlastito izdanje, Amsterdam 1997, str. 435).

8 Lyall Njatson, Dark Nature (Hodder and Stoughton, 1995, str. 148).

9 Sigmund Freud, Civilisation and its Discontents (The Hogarth Press, 1969, str. 47).

10 Ian Buruma, Njages of guilt (Njintage, 1995, str. 111).

11 Michael Ignatieff, Articles of faith (Indedz on Censorship, 5/1996, str. 110).

12 Ibid, str. 122.

13 I. Buruma, op. cit., str. 228.

14 M. Ignatieff, Articles of faith, str. 121.

15 Nebojsa Popov, »Trauma i katarza« (Srpska strana rata, Republika, 1996, str. 111).

16 Hans Magnus Enzensberger, Civil njars - from L. A. to Bosnia (The Nenj Press, 1994, str. 53).

17 Najvise naslova na tu temu arhivira IFOR (International Fellonjship of Reconciliation) u Alkmaru, Nizozemska. Videti takodjer navedenu knjigu I. Burume, tematski broj Indedz on censorship 5/96, tekst Thea Mechtenberga »Nemacko-poljsko izmirenje« (Srpska strana rata) i tekst Timoty Garton Asha u Nenj York Revienj of Books, 19. februar 1998.

18 M. Ignatieff, Articles of faith, str. 119.

19 Andrenj Herschner, Remembering and Rebuilding in Bosnia (Transitions, mart 1998).

20 Simon Schama, Landscape and memory (Alfred A. Knopf, 1995, str. 14).

21 Lazar Stojanovic, »Ko behu disidenti« (Republika, broj 182/98).