Antropoloska misao u nas*

U nasoj je filozofiji razmjerno rano aktivirana humanisticka i antropologijskoj bliska orijentacija u marksizmu. Ona je s jedne strane bila potaknuta recepcijom Heideggerove filozofije i egzistencijalizma u zagrebackom filozofskom krugu. S druge strane vaznu ulogu odigralo je u tom pogledu razmjerno rano objavljivanje Mardzovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i drugih njegovih ranih radova. Na takvoj osnovi proveden razracun sa staljinistickim marksizmom imao je i jake politicke konotacije, ali je ubrzo rezultirao poticajnim i utemeljenim raspravama i djelima.

Inauguraciju takve orijentacije predstavljao je u tekstualnom smislu zbornik Humanizam i socijalizam (Zagreb 1963), a vrlo ekstenzivno i raznostrano ta je pozicija uoblicena u djelima G. Petrovica, V. Sutlica, P. Vranickog, M. Kangrge, B. Bosnjaka i drugih, te u casopisu Pradzis, preko cijih je izdanja stekla i veliku medjunarodnu reputaciju.

U takvom kontekstu Vranicki eksplicitno pise o antropologijskom momentu u historijskom materijalizmu, te o odnosu covjeka i povijesti, Sutlic vehementno povezuje Mardza i Heideggera u koncepciji povijesnog misljenja, Petrovic analiticki vrlo precizno rekonstruira ontologijske i antropologijske dimenzije Mardzovih ranih spisa s intencijom da naznaci mogucnost autenticnog ljudskog opstanka, a Kangrga posebno iscrpno s takve pozicije tematizira etnicki fenomen. Covjek kao prakticko bice ili bice prakse - ideja rekonstruirana iz ranih Mardzovih spisa - tu je teorijska paradigma kojom je zaokupljen veliki broj rasprava i knjiga, a veliku pozornost - kao i u svijetu - u to vrijeme izaziva tematika otudjenja u najrazlicitijim aspektima. Inzistira se na stvaralastvu, slobodi i spontanosti kao bitnim odredbama covjeka i na njegovoj povijesnosti.

Kod Vranickog ta je intencija uoblicena u jednu na toj osnovi reinterpretiranu historiju marksizma, Petrovic je svoje misljenje vrlo sistematicno i u mnogo radova razvijao u smjeru misljenja revolucije, a Kangrga je u poznijim spisima zaokupljen problematikom svijeta, vremena, subjekta i razmatranjem povijesne i povijesnotvorne dimenzije covjeka.

Na granici filozofije i sociologije poticajne je priloge ovim diskusijama dao R. Supek, narocito ranom recepcijom francuskih filozofa, antropologa i socijalnih teoreticara (Piaget, Lévi-Strauss i drugi), a socijalnom antropologijom u nizu djela bavila se Z. Pesic-Golubovic.

Ideja humanizma, koja je tu neprekidno u sredistu paznje, tumaci se i zagovara ne samo teorijski, kao samoodredjenje i samostvaranje covjeka i njegova svijeta, nego i kao aktivno ukljucivanje u svjetonazorske, pa i politicke rasprave, pri cemu sredisnju ulogu ima pojam revolucije koji se zeli razumjeti u smislu demokratske orijentacije.

Antropologijsku tematiku u uzem smislu razvijao je B. Debenjak, a duze vrijeme tom je tematikom iscrpno zaokupljen A. Sarcevic, i to kako autorskim radom u velikom broju publikacija, tako i uredjivanjem i komentiranjem velikog broja klasicnih spisa s podrucja filozofske antropologije.

___________

*) Iz: Hotimir Burger, Filozofska antropologija, »Naprijed«, Zagreb 1993, str. 164-165; izbor i oprema redakcijski.