Knjizevnici o politici*

Ezen Jonesko

I nas je bilo vrlo malo, vrlo malo koji smo se odupirali opstem fasistickom ludilu i koji smo bili za demokratiju. Do te mjere nas je bilo malo da smo se pitali da li smo u pravu i da li samo jedan covjek moze da bude u pravu protiv vecine. I zamalo sam podlegao toj bolesti totalitarizma. [...]

A Kafkina Metamorfoza me je prosto frapirala, mislio sam da je to stvar koja se svima nama moze dogoditi. A jos strasnije mi se ucinilo to sto sam shvatio da mi svi mozemo da postanemo cudovista, to jest, da ono sto je u nama monstruozno moze da nas nadjaca i sve strahote koje nastaju: ratovi, ubistva, kolektivni zlocini, tiranije, tlacenje, jeste, u stvari, dehumanizacija svetine. Dok sam citao Kafku bio sam izbezumljen. Uvijek taj strah od cudovista koje u nama moze da se probudi.

Emil Sioran

Da bi neko igrao vaznu ulogu potreban je istorijski kontinuitet. A toga za sada tamo nema. To su narodi koji nisu glupi, ali idu iz poraza u poraz. I to je njihov napredak. Jer od poraza do poraza ipak se zivi, ali postoji nesto sto se ne uspjeva postici, nesto se ne dovodi do kraja, civilizacija koja se krece od neuspjeha do neuspjeha. Isto je tako i sa ljudima: imate prijatelje koji odlicno pocnu sa studijama, cak su i medju prvima ili prvi, ali kako nema stalnosti i kontinuiteta, oni zasvijetle na trenutak, a onda nastaje praznina, pa se ponovo pojave, ali nema istorijske postupnosti i stabilnosti. Vecina naroda je skup promasenih genija, koji daju utisak neceg izvanrednog, ali to su pomalo blistavi neuspjesi, pomalo tamni, ali to nema znacaja za istoriju. Znacajni narodi za istoriju su oni koji su mogli da se odrze dosta dugo vremena i gdje postoji istorijski kontinuitet. Neosporno je da balkanski narodi imaju vitalnosti, ali je poraz njihova sudbina, a i to je neka vrsta zivota.

Misel Bitor

Nadin Gordimer

Umberto Eko

Receno je jos u srednjem vijeku, i to je ponovio Rable, da je smijeh svojstven covjeku. To je samo tehnicki izraz u Aristotelovoj filozofiji. Znaci da je smijeh osobina koju posjeduje samo covjek, a ne i zivotinja ili neko drugi. Koje druge osobine ima samo covjek? Nije to cinjenica sto on umire, jer sve sto zivi umire, nego cinjenica da on zna da ce umrijeti. A zivotinje ne znaju. Oni imaju instinkt odrzavanja, a one nisu u stanju da kazu: »Sokrat je smrtan«. To ne znaju ni andjeli, jer oni ne umiru. Samo covjek je svjestan svoje neumitne ili neizbjezne smrti. Nasa osobina da smo razumni nije svojstvena samo covjeku, jer su i andjeli takodje razumni, kao i Bog. Znaci, covjek posjeduje dvije osobine: zna da se smije i da ce umrijeti. Da li postoji neki odnos izmedju te dvije osobine? Ja mislim da postoji. Smijeh je na izvjestan nacin pokazivanje nistavnosti zivota i egzistencije, nacin da se iz te drame nekako trenutno izadje. Na taj nacin mi se stitimo protiv smrti i nesrece. »Umrijecemo, svijet ce nestati«, pa sta, mozemo se ipak nasmijati u svakom obliku kao u obliku humora ili ironije, jer nam ta igra dopusta da ne shvatamo svijet suvise ozbiljno i dozvoljava nam da u njemu zivimo s izvjesnom distancom i tolerancijom. Jer, inace, sama misao u mojoj glavi da moram umrijeti toliko je strasna da bih ja zelio da pobijem sve ostale, neka umru sa mnom. Mogu da poludim od ocajanja. Dok nam smijeh daje mogucnost izvjesnog stanja ravnodusnosti. [...]

Mislim da je fasizam, koji moze biti i nacizam i staljinizam, postojana teznja, a povezana je za strah o zivotu, postojana potreba za preciznim odgovorima, strahom od sumnje, strahom od svih teskoca, nista nije sigurno, covjek sam lakse se prevari, dok neko ko je iznad vas kad govori neku istinu, oni drugi ne moraju da se time bave, da razmisljaju, posto neko za njih misli, kaze nam nasu istinu koja je jedina i mi tako mirno zivimo i slusamo. U tom slucaju ne postoji ona zedj za znanjem o kojoj smo govorili, nemamo potrebu za ironijom. Fasizam je oblik lijenjosti duha koji se rodio u nasem vijeku u tom obliku, a druge forme su postale u drugim vremenima, tako sto su to bili religiozni predikatori koji su imali istu diktatorsku funkciju.

Mario Vargas Ljosa

Sasvim se slazem sa vama sto se tice rata kod vas. Fanatizam se oduvijek pojavljuje poslije velikih katastrofa ili velikih kataklizama u drustvu. Fanatizam je vjerovanje u neku apsolutnu istinu, jedinu, i vi mislite da imate pravo da je nametnete drugima na bilo koji nacin. To je fanatizam. On moze da bude religiozni, politicki, ali mehanizam je savrseno isti: samo jedna istina postoji, a ne dvije, moze to da bude i istorija, vama je »jasno« da su istorijski zakoni na vasoj strani, znaci, vi radite za istoriju, u pravcu istorije. Nije vazno sto sijete za sobom leseve. To je upravo stav muslimanskih integrista. Oni imaju svoju istinu i namecu je, pa makar zbog nje desetkovali covjecanstvo. Mogu oni da desetkuju covjecanstvo, jer je Bog na njihovoj strani: »Bog je sa nama!« Tako, ako ste ubijedjeni da je Bog sa vama, vi mozete da radite sta vam je volja. Eto sta je fanatizam: apsolutna istina. Najstrasnije je to sto to nije neka anomalija u istoriji covjecanstva. Reklo bi se cak da je to tradicija. To je bila normalna pojava u jednom datom momentu evolucije covjecanstva, kao sto je inkvizicija, to je bio zakon jacega. Srecom, to se izmijenilo. Ljudi su shvatili da su istine relativne i od tog trenutka moze se govoriti o civilizaciji pred kojom varvarizam pocinje da odstupa. I ta bitka traje vec vjekovima, ali nije zavrsena i mislim da se nikada nece ni zavrsiti. To je rat u kojem se neke bitke dobijaju, a neke gube, ali rat nijesmo dobili. Mislili smo da smo ga dobili sa padom komunizma, novim medjunarodnim poretkom ciji je cilj tolerancija, demokratija, sloboda, i odjednom se svuda pojavljuju novi izazovi protiv te demokratske kulture: razni religiozni fanatizmi i nacionalizmi. Jer nacionalizam je oblik fanatizma. [...]

Patriotizam je kad volite zemlju, kraj, mjesto, svoju kulturu. I to je pozitivno. Dok je nacionalizam politicka doktrina, to je vjestacka tvorevina. Eto razlike. Nacionalizam je fikcija, i tu fikciju predstavljaju kao naucnu istinu, ali to je ipak fikcija. [...]

Nije »skoro« nego jeste fanatizam. Jer je nacionalizam dogmatska afirmacija koja polazi od ideje jedne nacije kao homogene zajednice i koja je metafizicki ogradjena i tom zajednistvu se namece jedan zajednicki imenitelj koji je u svakom slucaju vjestacki, jer eliminise sve nijanse i sve razlike. Drugim rijecima, vi i ja mozemo biti rodjeni u istoj zemlji, istoj ulici, govori ti isti jezik, imati iste pretke, a ipak biti sasvim, sasvim razliciti. Pa prava civilizacija upravo pocinje onda kad clanovi neke zajednice imaju mogucnost da izaberu razliku, da izaberu ono sto jesu i sto hoce da budu. A nacionalizam je n egacija svega toga. Nacionalizam je kolektivisticka kategorija u kojoj nestaje i ndividua, jer cini od nje obicnu pojavu u kolektivu. A to je netacno. Postoji jo s jedan fenomen: pripisati sve nase nesrece ili nedostatke drugima, »onom d rugom«, te se na taj nacin oslobadjaju cijela drustva ili individue od zla, ako ne sasvim, a ono im barem to dozvoljava da ga podnose i da zive mirne savje sti. Taj stav, sakriven iza suptilnih rezonovanja uvijen u nejasnoj retorici, je ste korijen, tajna osnova daleke gluposti koja se rodila u DzIDz vijeku, a sto j e nazvano nacionalizmom. Postoji i nacionalizam u kulturi: ono sto je svoje ima apsolutnu neporecivu vrijednost, a tudje nema nikakve vrijednosti, to je nesto sto osiromasuje i prijeti duhu zemlje. Kao takav, nacionalizam je vjestacki, a kao sve vjestacke stvari on moze biti nametnut samo silom. Snagom se namece ta vrsta kolektivnog identiteta, ali nasilje je uvijek prisutno, jer nacionalizam se uvijek pretvori u nasilje zato sto je uperen protiv »drugog«, sto je on nepovjerenje prema drugom, negacija drugog. Kako je moguce tvrditi da je najvazniji izraz individue nacija kojoj on pripada, a da ne negira ili odbaci drugoga ili proglasi neprijateljem ili sebi inferiornim sav ostatak covjecanstva?! Zato je nacionalizam zabluda, abnormalnost sasvim u kontradikciji sa demokratskom kulturom i idejom slobode koja je neodvojiva od individue sa suverenim tendencijama. Zato je borba protiv nacionalizma najvaznija bitka koju sada treba dobiti. To je izazov DzDzI vijeka. Nije to borba protiv komunizma nego protiv nacionalizma. Ja cak mislim da je nacionalizam opasniji od religioznog integrizma. Na primjer, islam u svom fanatickom izrazu, integrizmu, pravi masakre, ali to ipak ne predstavlja izazov modernoj civilizaciji, jer je to upravo negacija modernosti, on ne moze da predstavlja nikada ono sto je komunizam bio, integrizam zavodi varvarizam, ali on ne moze postati nikada opasnost za moderni Zapad koji je razvijen ekonomski, naucno, tehnoloski. Ali nacionalizam moze, jer je on usadjen u samo srce Zapada i u sve najnezdravije manifestacije zapadne kulture, tako se neprijatelj nalazi medju nama, zato se treba boriti protiv njega, jer nije on samo u Jugoslaviji vec svuda, i u Francuskoj sa petnaest posto Lepenovih pristalica krajnje desnice, ali to je isto. To je strasno! Za mene je to borba koju odmah sada treba povesti. I vasa bolest u zemlji je ta. I sto je najstrasnije, ono sto se dogadja u Jugoslaviji, mozda je samo pocetak. I to moze u mnogim drustvima danas da se desi. Bojim se i vise bih volio da se varam. [...]

Meni je to jednostavno nevjerovatno da se biju narodi koji govore isti jezik! Mislim da ni religija nije u pitanju, jer je sekularizacija kod vas bila znatna, tako da religija nije bila element neke strasne podjele. Ko je to prouzrokovao? Male grupe? Politicari koji su htjeli vlast? Znate, nacionalizam nije kultura i zato se brzo uvlaci u masu i dezinformisane slojeve, to je kultura nekultivisanih. To se i kod nas dogodilo, i to ce se, za nesrecu, jos dogadjati. Rizik je pred nama i, ako ga nijesmo svjesni, ako se ne mobilisemo, ako se ne borimo na efikasan nacin, nacionalizam moze da unisti mnogo onoga sto smo stekli civilizacijom: demokratiju, slobodu, kulturu. Nacionalizam je prijetnja za kulturu, opasnost za nju. Moj poziv je poziv kosmopolita i apatrida i uvijek sam mrzio nacionalizam. Mrzio sam nacionalizam kao ljudsku nastranost zbog koje je poteklo najvise krvi, a znam da patriotizam, kako je napisao doktor Dzonson, moze da bude »posljednji zaklon olosi«. Dugo sam zivio u inostranstvu i nikada se nigdje nijesam osjetio sasvim strancem. Nacionalizam je arhaicna i restriktivna doktrina koja je u Juznoj Americi gurnula narode u bratoubilacki rat i upropastila nasu ekonomiju. [...]

Iluzije su bile velike, mislilo se da ce rusenje komunizma odmah donijeti napredak, bice posla, da ce se nivo zivota poboljsati. Ali da bi se to postiglo trebalo je mnogo raditi. Komunizam je imao neobicnu sposobnost da unisti svaki stvaralacki mehanizam ili bogatstvo u nekom drustvu. Komunizam je Atilin konj, kud prodje komunizam bogatstvo nestaje. Znaci, zemlje poslije pada komunizma su morale da pocnu prakticno od nicega, a ono sto je ostalo vise je bilo prepreka za stvaranje bogatstva. Eto u cemu je problem. [...]

Oni koji su se otvoreno suprotstavili morali su da napuste zemlju. Zelio bih da napravim ovu razliku: kad je jedan intelektualac angazovan zbog neke ideje koju brani na permanentan i koherentan nacin, ja to postujem, ali ono sto nije za postovanje to je kada intelektualac mijenja stavove i ide tamo gdje ima koristi, beneficije, u raznim oblicima, za mene je to oportunizam, bolje receno, cinizam. Takav intelektualac devalvira ne samo sebe, nego i svu intelektualnu aktivnost i pokazuje koliko moze neki intelektualac da bude stetan za kulturni zivot neke zemlje.

Antonjin Lim

Cim se komunizam nasao u teskoj situaciji pokusao je da se spase najodvratnijim nacionalizmom. Komunizam je za to savrsen primjer i antikomunizam, uostalom. Na upraznjeno mjesto komunisticke ideologije usadio se nacionalizam.

Olzas Suljejmenov

Ana Blandijana

A sto se tice lazi drzave, ona je do 89. bila jasna, direktna, sramna i skoro nepotrebna, jer je svako, u stvari, znao da je crno bijelo, a bijelo crno. Ta primitivna laz je zamijenjena suptilnom mjesavinom lazi i istine, mnogo efikasnijom i opasnijom jer daje utisak raznolikosti i slobode misljenja. Najjasniji primer u tom domenu je televizija od strane vlasti kao instrumenta diverzije i sredstva za stvaranje vjestih konfuzija. Dok je u »zlatno doba« rumunska televizija imala dva sata emisije dnevno, ispunjena obicno hronikom diktatorove familije koja nikog nije interesovala, sada ona raspolaze citavim programima koje cio narod religiozno prati i gdje je zabava (koja ispunjava vecinu vremena) upotrijebljena kao zalog i argument za manipulaciju informacija koje su tako predstavljene da postaju politicki kapital vlasti i mogu da kompromituju ljude i ideje koji se suprotstavljaju vlasti. Tako su bili kompromitovani u narodnoj svijesti visepartijski sistem, demokratska opozicija, ekonomske reforme, slobodno ekonomsko trziste, cime su stvorili uslove za totalitarizam. Glavne sadasnje metode otpora neokomunista u Rumuniji su odlaganje promjena i pokusaji izolovanja. Strah od Zapada i izolacija su klasicne karakteristike neokomunista u Rumuniji. Jer, otvaranje prema Evropi oduzelo bi im sve sanse da ostanu na vlasti i zato sve cine da kompromituju zemlju i prekinu veze sa inostranstvom. Deklaracije u Strazburu, Briselu ili Njujorku su samo za izlog, jer se unutar zemlje organizuju medjuetnicki i medjuvjerski konflikti. Napolje salju slavne ekstremiste, a Doinu Korneu pozivaju na sud. Nisu to politicke greske koje doprinose izolaciji zemlje nego precizno izracunate posljedice.

U ekonomskom domenu reforme se sprovode tako da se samo stara nomenklatura pretvori u novu burzoaziju. Oni su ti koji drze novac, koji namecu pravila igre: pustaju fabrike da propadnu da bi ih privatizovali jeftinije, sefovi otvaraju privatne firme unutar drzavnih preduzeca i prave posao s obje strane kraduci drzavu za svoj racun. Prodaju se na aukciji inventari zemljoradnickih kooperativa, a onda daju zemlju seljacima koji nemaju cime da je obradjuju i koji ce na kraju biti prinudjeni da je prodaju vlasnicima orudja i alata. Ekonomska proizvodnja i nacionalni proizvod su se katastrofalno smanjili i poremetili ravnotezu izmedju cijena koje neprekidno rastu i plata, penzija i stipendija koje su nedovoljne. Uz sovjetski mentalitet i uz balkansku korupciju materijalna bijeda i moralno ciscenje su totalni. Organizovani haos je stara komunisticka metoda koja daje odlicne rezultate. Medjutim, iako imaju sva drzavna sredstva i sve politicke instrumente na raspolaganju, situacija neokomunista koji danas drze vlast u Rumuniji je beznadezna. Ne mogu se oni vratiti u komunizam (ne samo zato sto istorija ne ide unatrag, nego i zato sto komunizam kao sistem ne postoji vise), a ne mogu ni ici naprijed prema pravoj demokratiji, jer ce biti eliminisani njenim objektivnim mehanizmima. Dakle, njihova jedina sansa je da se ne mrdaju sa tacke na koju su dosli skoro apsurdnim putem. Ali, to je nemoguce, jer istorija moze biti lijepa ili ruzna, ali nikada nepokretna.

Vasilis Vasilikos

Lambrakis me interesovao kao simbol, jer me je vise inspirisao mehanizam politickog zlocina, nego stvaran zlocin. Zelio sam da govorim o korumpiranoj desnici, o lumpenproletarijatu cija egzistencija zavisi od policije, a policija zavisi od desnice, desnica od vele-(super) desnice, skrivene, u stvari, od Amerikanaca. Poslije 1947-49. svako je morao da potpise izjavu da nije bio komunista. Mnogi je nisu potpisali i proveli su dvadeset godina u zatvoru. Vecina ih je potpisala i zivjela u stidu i grizi savjesti. I istorija se ponovila sa generalima, opet je trebalo potpisivati. I cio moj buduci zivot bice zatrovan mislju: preda mnom je covjek koji je potpisao ili koji nije potpisao? U doba Papandreua osjecali smo se kao da se budimo poslije dugog sna a diktatura je izabrala taj momenat da ga pretvori u kosmar. Bilo je to zaista tuzno.

Ko su bili savjetnici pukovnika?

I klerikalizam je bio uzeo maha?

Da, vracena je vjeronauka ili »cas religije« u skole, jer se na taj nacin i uz militarizam ide totalnom zaglupljenju. Ako pogledate sadrzaj tih knjiga, vidjecete da, sto se vise bojite Boga i sto ste rezigniraniji, to je za njih bolje. To u Grckoj znaci fasizam.

Ismail Kadare

Opozicija je toliko snazna u Albaniji da rezimski ljudi kazu da je »opozicija toliko jaka da ce nas sve otjerati«. Opozicija se obraca cvrstim govorom, bez ikakvih kompromisa i moljakanja. Tako su se uloge promijenile, sada komunisti mole da ih postede. Opozicija je za radikalne promjene. Nije to samo opozicija iz intelektualnog domena, nego je ona i fizicki snazna, tako da komunisti pred njom drhte. [...]

Ja sam pisac svoje zemlje, Balkanskog poluostrva, evropski. I pored strasnih stvari koje su se desile medju Srbima i Albancima, mislim da je sada najvaznija buducnost. Nikakav zlocin iz istorijske proslosti ne treba da bude opravdanje da bi se svadja nastavila. Ubijedjen sam da bi svi bili srecni ako bi se neka vrsta mira uspostavila medju te dvije nacije, da bi bili zadovoljni i intelektualci i obicni ljudi, pa cak i politicari, koji su danas zaslijepljeni. Siguran sam da ce jednog dana reci da kako je moguce da su bili toliko zagrizeni jedni protiv drugih. Sanjam o dolasku tog uzvisenog trenutka. Sluzice na cast objema nacijama da prekinu neprijateljstvo i da pruze jedni drugima ruku. Nije ovo ni romantizam, ni moralisanje, ni sentimentalizam, ni neka politicka kalkulacija. Uvjeren sam da je to moguce i da bi bilo veliko olaksanje da demoni nestanu, da demoni koji razdvajaju nacije isceznu. Ubijedjen sam da ce taj dan doci. Ako ne, jedna od nacija ce nestati, a mozda i obje. Zato bi bilo dobro da neko uzme zastavu i krene u pomirenje. A ko to moze bolje od intelektualaca koji su po duhu slobodni, prosvijeceni, humanisti, najobavjesteniji. Osnovna i sustinska stvar je da Albanci dobiju ista prava kao Srbi. Ja sam spreman da vodim dijalog sa svima. Dijaloga svakako nema bez osnovnih prava. Ljudi bi trebalo da budu iskreni i da pocnu sa tim, inace, ostalo je komedija ili hipokrizija. Ubijedjen sam da ce jednog dana neko preduzeti inicijativu da oslobodi te narode od demona, da oslobodi obicnog covjeka koji ne shvata sta se dogadja i zasto se dogadja, ali koji je spreman da se bije i ostavi taj jedinstveni zivot za gluposti koje mu je nametnuo neko odozgo... [...]

Vrlo su razlicita misljenja i raspon odgovornosti i krivice je razlicit. Vidio sam u stampi albanske opozicije i drugih istocnih zemalja da postoji kolektivna krivica. Ja sam za onu vrstu misljenja kakvo imaju Njemci: kolektivna krivica postoji, ali ne treba pretjerivati i dozvoliti da se pravi zlocinci kriju u toj kolektivnoj krivici. Ja sam za kompromis: krivi smo zajedno, ali krivica kriminalaca treba da je jasno odredjena. Jer danas u istocnim zemljama obicni ljudi okrivljuju intelektualce: vi ste znali, jer ste shvatili prije i nijeste nam objasnili. To je hipokrizija, po mom misljenju. Slazem se da su intelektualci prvi shvatili u opstim konturama i teorijski, ali za obicne stvari nista nije sprecavalo i male ljude da i sami shvate, jer ako mu je brat zatvoren ili ako ga je policija ubila nije potrebno da mu dodje intelektualac i da mu kaze: »Znas, policija ti je ubila brata!« I sam si ljudsko stvorenje i shvatio si. I ako si siromasan ne treba ti nikakva velika filozofija da shvatis da nemas sta da jedes. Ne treba ti nikakav intelektualac da ti dodje i da ti objasni da ti nemas sta da jedes. [...]

Zelim da porucim mojoj jugoslovenskoj sabraci, piscima, Srbima, Slovencima, Hrvatima, Crnogorcima, Albancima, Makedoncima, Bosancima, svima, da sam cijelog zivota radio imajuci u vidu buducnost, svi pisci uvijek misle na buducnost, nema toga koji ne misli na to i nijedan pisac ne zeli da rizikuje, zrtvuje cast svog djela sovinizmu, sitnim intrigama i zadnjoj misli, pa se obracam svim jugoslovenskim piscima da pokusaju da shvate sve narode i to ce njima ciniti cast, da se ne ide tako daleko sa mrznjom, cak i uz alibi ravnodusnosti. Mi moramo da neposredno ucestvujemo, da se angazujemo da bi atmosfera na Balkanu postala jasnija, cistija. To kazem iskreno svim piscima Balkana u koje podrazumijevam i albanske pisce i one sa Kosova za koje sam ubijedjen da su zadojeni sovinizmom koji u meni izaziva isti revolt kao i svaki drugi. To sam izjavio vise puta u Albaniji i to ne podnosim. Hocu reci da se obracam mudrosti svih pisaca da pomognu svom narodu da se oslobodi demona mrznje da ne bi doslo do nemilih dogadjaja i da ne treba svuda vidjeti zavjeru.

*) Iz: Branka Bogavac Razgovori u Parizu 2, ITP »Unireks«, Podgorica 1997, str. 32, 35, 42, 61, 70, 85, 89, 109-113, 167-168, 285-286, 375-377, 416-418, 422, 423, 425-426, 435, 460-461.