Pepeo besmislene avanture

U projekcijama normalizacije odnosa sa bivsim republikama SFRJ, a sada suverenim drzavama, Saveznoj Republici Jugoslaviji se Boka Kotorska ukazuje kao pogranicno podrucje vrlo osetljivog karaktera. Za sada, medjutim, granica prema Hrvatskoj i (manjim dijelom) Bosni i Hercegovini, odnosno Republici Srpskoj, ostaje neumitno zatvorena i bez vidljivih perspektiva.

Tokom vulkanski burne predizborne bitke izmedju dva bivsa celnika nekada jedinstvene vladajuce partije u Crnoj Gori, jedan od argumenata kojim su se gadjali Momir Bulatovic i Milo Djukanovic bila je - Prevlaka (Ostra Punta, kako kazu Bokelji).

Mnogo sta je nejasno kad je rijec o Prevlaci. Da li je ona konacno i neopozivo hrvatska, kako tvrde zvanicnici iz Zagreba, ili je jos uvijek artikal oko kojeg su moguca pogadjanja, kako je spreman da se zakune Momir Bulatovic, poznat po tome sto je u Dejtonu branio interese Crne Gore? No, sama Prevlaka je, u slucaju ovog teksta, samo uslovni refleks - iza tog simbola jednog poraza (ne samo JNA i ne samo gazimestanske politike) prostire se polje prekriveno pepelom. Pomenuti pepeo su, na uzas jednih i zakrvavljeni ponos drugih, Bokom rasuli mobilisani i dobrovoljni bojovnici idejnog haosa koji je, svojevremeno, istodobno spasavao SFRJ, vaspostavljao Veliku Srbiju i rekonstruisao Dubrovacku Republiku. Od svega ostala je Hrvatska sa jedne strane zatvorene granice i pepeo donijet na cizmama »oslobodilaca« pri povlacenju - pepeo u kojem jos ima ratobornog osvajackog zara. U Boki taj pepeo jos uvijek mirise na konavoske pozare.

Usred svoje predizborne predstave Momir Bulatovic je, na samo njemu svojstven nacin, govorio Bokeljima o tome kako je samo pitanje dana kada ce posmatraci Ujedinjenih nacija i hrvatski redarstvenici pokupiti prnje prepustajuci Prevlaku »nama«, bas kako je kobajagi dogovoreno i potpisano u Dejtonu. Nesto kasnije u televizijskom duelu sa Djukanovicem ponovio je isto, dodajuci i da »kada se radi o Prevlaci, zastupa politiku interesa Crne Gore na stetu Hrvatske«?! Otprilike tih dana Bokom je pocela da se pronosi glasina (»potvrdjena sa najviseg mjesta«) da ce svi ucesnici srpsko-hrvatskog rata 91/92. godine bise postedjeni nezgodnih pitanja kada se pokrene masovna istraga protiv »biznismena« profiterskog i svercerskog tipa, sto je Bulatovic gromoglasno obecavao - u slucaju svoje izborne pobjede - ciljajuci na, u Crnoj Gori nasiroko rasireno, uvjerenje o kriminalu »pod zastitom vlade«, kojoj jos uvijek predsjedava Milo Djukanovic.

U nacional-socijalistickoj salati koju vec godinama mijesaju Milosevic i Seselj, Bulatovicev zacin je odlicno posluzio ponizenim i uvrijedjenim aspirantima za povratak na mjesto zlocina, koji su vec poluglasno poceli da podgrijavaju svoj nedosanjani dubrovacki san, podrazumijevajuci i ispunjenje zelje da se iz Boke (mirno ili drugacije) isele preostali Hrvati. Izborni uspjeh provelikosrpskog programa Momira Bulatovica u Herceg Novom, i to i u prvom i u drugom krugu, mogao je samo da ohrabri autore i potencijalne neposredne realizatore revansistickog elaborata.

Tijesna pobjeda Mila Djukanovica, dakle gradjanske opcije, protiv naostrokondjenog nacionalizma, samo je probudila pridrijemalo cudoviste, koje se i te kako izazivacki iskezilo umalo uspjelom reprizom »dogadjanja naroda«. U Boki Kotorskoj su se, ispod povrsine pepela besmislene avanture (nezaboravljene jer nepriznate), zazarili prizeljkivani odjeci troprstaske osvete, zatalambasane julsko-radikalskom psovackom retorikom, na racun »balista, muslimanskih separatista, crnogorskih ustasa i nasih izdajnika«. Mnogi su se ponadali da je doslo vrijeme definitivne podjele na »nas« i »njih«, vrijeme dokazivanja istorijskog prava na ekskluzivno etnicko cistunstvo, vrijeme podizanja konacnih zidova izmedju nasljednika mucenicke Vizantije i vatikansko-masonsko-jevrejskog imperijalizma olicenog u »novom svjetskom poretku«.

Balkanskom loncu je tako pruzena jos jedna (sigurno ne posljednja) mogucnost da poveca pritisak na svoje sastojke. Cinjenica da je iz tog usijanog vrenja isplivao program donekle osvijestenog dijela Demokratske partije socijalista Crne Gore, personifikovan u novom predsjedniku republike, atakuje na ventile, izaziva nepredvidive reakcije i svakako komplikuje situaciju, ali i budi zilavo uvjerenje da su promjene (ma kako neocekivane i nevjerovatne) ipak moguce. Sazdana na strahu, zadojena strahom, sijuci strah u nedostatku iceg boljeg, tiranija kreatora geopoliticke nakarade »svih Srba u jednoj Srbiji« nasla se zbunjena pred mozda svojim najvecim moralnim porazom uopste, a svakako prvim koji su potpisali sami gradjani jednog dijela sumnjive federacije. Poruka je jasna - glasaci, autori pobjede Mila Djukanovica, usudili su se da odbiju koegzistenciju sa strahom ksenofobicne koalicije »strogo lijevo - jos strozije desno - Slobodan Milosevic«.

U podijeljenoj Boki Kotorskoj jedni na tu pobjedu gledaju kao na mogucnost otreznjenja, a drugi kao na razlog za ostrenje zuba. I jedni i drugi su svjesni da ce im odgovore na sva zamisliva i nezamisliva pitanja moci dati - novi predsjednik republike Crne Gore, Milo Djukanovic i njegov, trenutno prilicno uvjerljiv, tim. One prve moze (ne lako i ne brzo) ubijediti da je normalan, pristojan, gradjanski zivot i te kako moguc, ako mu podje za rukom da ostvari barem osnovni dio ambicioznog programa za civilizovanu Crnu Goru. One druge bi obradovao ako bi se povukao iz neravnopravne borbe protiv 1,7 miliona glasova ljubitelja Seselja i 1,6 miliona glasova omamljenih poklonika Slobe i Mire - tada Crne Gore gotovo da ne bi bilo.

Zivorad Tasic