Milivoj Despot

Kada lica odgovorna po toj osnovi budu kaznjena za ratne zlocine kao da su ih sama izvrsila, izvjesnost kaznjavanja ce mozda doprinijeti drukcijem pristupu pitanjima rata i mira

Presudom od 29. novembra 1996. godine, Medjunarodni krivicni sud u Hagu izrekao je vojniku Drazenu Erdemovicu kaznu zatvora u trajanju od deset godina, zbog ucesca u pogubljenju oko 1200 civilnih lica, u ratu, 1995. godine, na tlu nekadasnje Jugoslavije.*

Poslije nirnberskih sudjenja i sudjenja u Tokiju, to ce biti prvo kaznjavanje optuzenog za ratne zlocine, od strane nadleznog medjunarodnog suda.

Doprinos autoritetu prava

I u ovom kaznjavanju Medjunarodnog krivicnog suda zastupljena su obiljezja koja su svojstvena kazni kao krivicnoj sankciji. To su zakonitost, kao osnova kaznjavanja, i njeno - retributivno, socijalno i eticko svojstvo. Medjutim, u kazni koju je izrekao Medjunarodni krivicni sud, ispoljeno je i jedno posebno obiljezje, koje ce uticati na zivot onih koji su na razlicite nacine krivicno odgovorni za ratne zlocine. Prije svega, zivjece u strahu od kaznjavanja. Takav strah obuzima one koji znaju da su pocinili ratni zlocin. Cak i u slucaju da kaznjavanje ne stigne sve osumnjicene, jer to zavisi i od drzava koje imaju odredjene obaveze da saradjuju sa Medjunarodnim krivicnim sudom, ili od toga da i njihovi sudovi zakonito sude - strah od kaznjavanja za zlodjela, kakva su izvrsena u ratu od 1991. do 1995. godine na tlu nekadasnje Jugoslavije, dozivotno ce pratiti svakog koji se sluzio zlocinom kao sredstvom za ostvarivanje svojih zamisli.

Nema mira bez pravde

Niko pametan ne misli da treba kaznjavati krivca da bi se obnovilo, da bi se natrag vratilo, ono sto je bilo, nego da bi se sprijecilo ono tragicno sto bi u buducnosti moglo da se ponovi. I u tome je, takodje, to posebno obiljezje koje ima izrecena kazna. Takvo njeno obiljezje potvrdjuje klasicnu pravnu izreku - kazna se izrice radi buducnosti.

Neshvatljiv i neprihvatljiv je stav mnogih vlasti da su neke licnosti osumnjicene ili optuzene za ratne zlocine, heroji i casni ljudi i da bi kaznjavanje dovelo u pitanje cast tih ljudi. Rdjav glas ce skoditi gradjanskoj casti onog ko bude osudjen za ratne zlocine, ali takav glas je posljedica njegovog zlodjela, a ne izrecene kazne. Moze drzak krivac da odgadja kaznjavanje koje je zasluzio zbog ucinjenog zlodjela, ali ga ono nece mimoici, pa ni u slucaju kada ga u tom nastojanju podrzava autoritet vlasti u cijoj sjenci on zivi. Utoliko prije to vrijedi za nase cudi i nase vrijeme. Bez izrecene pravde, nece biti mira ni vladavine prava na ovim prostorima.

A osim toga, kaznjavanje za ratne zlocine ima svoje posebno znacenje i za vlasti. Na njima je da se zamisle nad toliko puta potvrdjenim iskustvom - da ona vlast koja oklijeva da kazni ucinioce krivicnih djela, stvara nove krivce. Tako je zapisao Publius Syrus. On nije bio pravnik, vec pjesnik iz dvije hiljade godina udaljenog prvog vijeka prije nase ere. Ali, ta misao je aktuelna. Jer, kako rece jedan moj umni prijatelj, sve je izvjesnije da ce godina 1997. biti godina vracanja izbjeglica svojim domovima i sudjenja ratnim zlocincima.

*) Ovdje ne komentarisemo presudu, vec pisemo o smislu i znacenju kaznjavanja i zato ovakva naznaka djela nije opis djela, kako se to radi u izreci presude. Ova naznaka ne daje odgovor na sva pitanja utvrdjena u postupku - ko je ucinio djelo, sta je ucinio, gdje, kada, uz ciju pomoc, na koji nacin i zasto, itd.

U navodjenju medjunarodnih zlocina ove vrste, upotrebljavaju se izrazi - ratni zlocin, zlocin genocida i zlocin protiv covjecnosti. Ovdje se sluzimo samo izrazom ratni zlocin.