Izbjeglicama se nudi povratak u poznato, a to poznato je za vecinu njih uzasno zastrasujuce i neprihvatljivo

Nikola Viskovic

Danas bi vec trebalo biti nesporno da je prisilno raseljavanje milijuna osoba u BH, Hrvatskoj i Srbiji glavna i ne slucajna posljedica ratnog raspada Jugoslavije. Konacan i najtragicniji plod ovoga rata nece biti u teritorijalnim osvajanjima, nego u etnickom ciscenju teritorija ili etnocidu manjinskih nacionalnih skupina. To i jest bio kljucni cilj nacionalistickih strategija stvaranja etnickih drzava - mnogima jos uvijek tajna, ali ipak providna svrha juznoslavenskoga rata, pa su upravo zbog toga nasa etnicka ciscenja zacijelo ireverzibilni procesi dokle god su na vlasti sovinisticki ekstremisti koji te strategije nose.

Izbeglice

Sluzbeno se racuna da ima preko 3 milijuna izbjeglica iz spomenutih triju drzava - najvise Muslimana, zatim Srba, pa Hrvata i neopredjeljenih... Izvori podataka su vlasti tih drzava i ta brojka oznacava samo prijavljene i registrirane izbjeglice. Medjutim, sluzbeni podaci su nepotpuni. Faktickih izbjeglica ima znatno vise, mozda do 4 milijuna. Pri tom je evidentno da izbjeglicku masu cine najvecim dijelom oni koji su protjerani ili su napustili svoje domove kao ugrozeni pripadnici »neprijateljskih etnija«, ali vazno je znati da u njoj ima i ljudi iz etnija onih koji na pojedinim podrucjima provode etnicko nasilje - tj. ljudi koji bjeze pred nacionalistima »vlastite etnije«.

Ovdje je prilika da se precizira jedno sire i stroze znacenje izraza »etnicko ciscenje«. Pod njim bi trebalo shvatiti, jer je to prava tendencija nacionalistickih projekata etnicke drzave, ne samo nasilno iskljucivanje pripadnika drugih nacija iz korpusa gradjana (uze, u nas uobicajeno znacenje) nego i »duhovnu purifikaciju« supripadnika nacije - u smislu nametanja pravovjernog dozivljavanja svih kulturnih sadrzaja, cistote zbiljskog i izmisljenog nacionalnog jezika, cistote zbiljske i izmisljene povijesti, vjerske pripadnosti, pa i stranacke podobnosti za znacajnije drustvene funkcije. U tom smislu se onda etnicki teror primjenjuje ne samo nad »neprijateljskim nacijama«, nego i nad »nezrelim« pripadnicima vlastite nacije.

Neprijavljene ili »nevidljive« izbjeglice (iz »neprijateljskih etnija« i »vlastitih etnija«) ovog su sastava: a) osobe izbjegle zbog ratnih i teroristickih prijetnji, koje borave unutar drzave ili u inozemstvu, kod rodbine ili prijatelja, a zbog raznih razloga (medju ostalim sigurnosnih) nisu prijavljene kao izbjeglice; b) mladici koji su prebjezi od vojne obveze a nisu prijavljeni kao izbjeglice; i c) mnostvo ljudi iz BH, Hrvatske i Srbije koji su napustili zemlju zbog nepodnosljivih politickih i ekonomskih prilika. Ovi »emigranti«, pretezno mlade osobe, procjenjuju se npr. u Hrvatskoj na oko 100.000 osoba.

Vecina tih »nevidljivih izbjeglica« nalazi se u istim ili vrlo slicnim bijednim prilikama kao i prijavljene izbjeglice: napustanje ili gubitak stana, rada, skolovanja, uze ili sire obitelji i kulturnog okruzja... I uzroci obje vrste izbjeglistva bitno su jedinstveni. Apsurdno je kvalificiranje bilo koje znacajnije skupine iseljenih, i prijavljenih i neprijavljenih, kao ljudi koji su »svojevoljno otisli«, navodno bez prisile i neugrozeni: svi iseljeni su, na jedan ili drugi nacin, zrtve rata i terora postojecih rezima. A razumljivo je zasto u sutnji o »nevidljivim izbjeglicama« prednjace upravo nacionalisti i vlasti: a) jer im oni ruse opci i osobito nacionalni politicki ugled; b) jer im odgovara da njihovo izdrzavanje ne padne na teret drzave; c) jer im odgovara da se tzv. dezerteri ne spominju i ne priznaju, i d) jer u odlazenju iz zemlje mladih sposobnih ljudi ne vide nikakav gubitak nego naprotiv izraziti dobitak - buduci da od takvih mogu ocekivati uglavnom antinacionalisticku opoziciju. Istovremeno je zalosno i za dezorijentiranost svijeta spram juznoslavenske tragedije indikativno kako se europske drzave ravnodusno odnose spram mladica koji su napustili svoje zemlje u odbijanju da sudjeluju u etnickom ratu.

Nacin proizvodnje izbjeglica

Izuzetno je vazno shvatiti da su bitni uzroci izbjeglistva jedinstveni od Kosova i Sandzaka i Vojvodine do BH i Hrvatske, pa da su zbog toga i bitno jednaki uvjeti pod kojima bi se jednoga dana mogao postici povratak milijuna ljudi njihovim domovima. Jedna od najtezih manjkavosti Daytonskog sporazuma, zbog koje on vjerojatno nece uspjeti, jest u tome sto nije jedinstveno i kategoricki odredio politicke uzroke etnickih raseljavanja i postavio uvjete za povratak izbjeglica u sve tri drzave u sukobu. A Daytonski sporazum to nije ucinio zato jer je nedostajala medjunarodna volja da se razotkrije puna stvarnost nacionalistickih strategija stvaranja etnickih drzava putem istjerivanja i diskriminiranja »neprijateljskih« etnickih skupina sa svojih teritorija. Dakako, postoje razlike u sredstvima i intenzitetu nasilja pojedinih sovinistickih rezima, pri cemu je dosad onaj muslimanski bio najbenigniji, pa stoga ima i razlika u metodama istjerivanja stanovnistva (tu je npr. vazno i razlikovanje izmedju »prognanika« i ostalih » izbjeglica«); no, za razumijevanje i rjesavanje izbjeglicke krize ipak je primarno prepoznavanje elemenata zajednickih svim nacionalistickim strategijama koje tu krizu uzrokuju.

Tako se dolazi do kljucne teme nacina proizvodnje izbjeglica na juznoslavenskim podrucjima - tema o kojoj se vrlo manje govori, i to ili zato jer se ona ne poznaje ili, vjerojatno cesce, zato jer se sa svih strana ona izbjegava zbog straha od konzekvencija. I na unutarpolitickom i na medjunarodnom planu radi se o ideoloskom pojednostavljenju slike balkanskih sukoba i odgovornosti u njima zbog potreba odrzavanja kredibiliteta i legitimnosti rezima umjesanih u sukobe i njihovih vanjskih prijatelja - sto bi doslo u pitanje otvaranjem ove teme.

Rijec je, dakle, o sljedecem: glavni cilj rata na juznoslavenskom podrucju, protjerivanje milijuna ljudi iz BH, Hrvatske i Srbije, ostvaren je sistematskim terorom nacionalistickih ekstremista iz drzavnih aparata nad nepozeljnim etnickim skupinama. A upoznavanje tog sistematskog terora nije samo znanstveni zadatak, kojim ce se zacijelo uskoro pozabaviti sve drustvene znanosti: ono je sada nadasve nuzna pretpostavka za dvije prakticne operacije koje bi morala zahtijevati demokratska javnost. Prvo, ono je nuzno radi prepoznavanja tipova i mjera odgovornosti za juznoslavenske etnocide - svakako i preko onoga sto sada radi Haski sud. I drugo, ono je nuzno radi otklanjanja izvora etnocida i radi stvaranja uvjeta za povratak svih izbjeglica.

Razumije se, ovdje moramo zaobici dugu i slozenu kauzalnost juznoslavenskog rata. Sa svjescu da bez takve analize i ova nasa tema ostaje bez podloge bitnih pitanja i odgovora, ogranicit cemo se na brzi opis cetiri tipa djelovanja, sa zajednickim nazivnikom »etnicki teror«, koja su neposredni uzroci najvece tragedije iseljavanja u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Razumijevanju tog zlocinackog mehanizma pomaze cinjenica sto on postoji ne samo danas i ne samo na Balkanu: radi se o necemu sto se dogadjalo i u nacistickoj Njemackoj prema Zidovima i sto se danas dogadja u jos nekim etnickim sukobima izvan Europe.

Oblici »etnickog terora«

Prvi i temeljni nacin etnickog terora jest teroristicki politicki govor: rijeci netrpeljivosti, mrznje i prijetnji prema »neprijateljskim« etnickim skupinama kod nacionalistickih vodja i pokreta koji su krajem 80-ih i pocetkom 90-ih godina osvojili vlast u Srbiji, Hrvatskoj i pojedinim dijelovima BH. Taj govor, vrlo brzo sveprisutan u RTV, stampi i izbornim manifestacijama, u parlamentima i medju intelektualcima, imao je dvostruki ucinak: a) mobilizirao je masu i osposobio vlasti i masu za odlucno i prividno legitimno provodjenje drugih nacina terora prema kolektivnom neprijatelju, i b) zastrasio je »neprijateljske« etnicke skupine i uputio ih na njihove nacionaliste, koji su ih nista manje uspjesno upotrijebili za povratni teror. Vec na ovom stupnju nasilja jedan dio stanovnistva, pogotovo iz nacionalnih manjina, bjezi s podrucja gdje se osjeca ugrozen. Takva mobilizacija i zastrasivanje prethodili su nekoliko godina ratu i pripremali su rat: postoje studije o eskalaciji nacionalistickih histerija u politickim i publicistickim medijima za desetak godina prije rata, a o tome ponesto svjedoce npr. i opadanje broja mjesovitih brakova i migracijska kretanja stanovnistva k maticnim republikama tijekom 80-ih godina.

Najdrasticniji i najefikasniji nacin terora, koji je brzo i masovno raselio stanovnistvo, bile su ratne operacije - dakako, i od napadaca uvijek nazivane »obrambene«. Od 4 milijuna izbjeglica, najveci i najpovredjeniji dio njih dolazi s linija frontova od 1991. do 1996. godine. Pod vatrom i pred napredovanjem protivnika, koji je u pravilu malo ili nikako razlikovao civile od vojnika, stanovnistvo je napustalo napadnuta i zauzeta naselja (Vukovar, Drnis, Jajce, Srebrenica, Knin itd.), ili su se gradovi etnicki cistili i dijelili (Sarajevo, Mostar), ili su naseljavani drugim izbjeglicama (Bugojno, Doboj, Stolac), a praznile su se od svakoga zivota i citave oblasti (Krajina u Hrvatskoj i BH). Slicno kao u vjerskim ratovima 17. stoljeca.

Istovremeno su i na podrucjima gdje se ne vode ratne operacije, i gdje vecina stanovnistva zivi u vise ili manje civiliziranim uvjetima, pripadnici »neprijateljskih« manjina zlostavljani i protjerivani fizickim terorom. To cini juznoslavenske sukobe osobito surovim i odvratnim, te najjasnije pokazuje pravu narav, amoralnost i odlucnost strategije etnocida.

Iza linija frontova, na podrucjima gdje bi i za njih trebao vladati kakav-takav gradjanski mir i sigurnost, etnicke manjine su izlozene stalnom, sustavnom, slobodnom i nekaznjenom nasilju civilnih i uniformiranih ekstremista, u pravom znacenju bandita. Civile koji nikako nisu sudjelovali u oruzanim ili uopce u politickim akcijama ubija se, ponegdje se i kolektivno masakrira; na tisuce se zatvara u logore, pritvara i muci i ponizava i pljacka; dinamitira se na desetke tisuca njihovih kuca, a u gradovima naoruzani teroristi izbacuju obitelji, zena i djece iz stanova, obicno uz kradju cjelokupne pokretne imovine; radnici se zbog etnickih razloga, neprikriveno ili kao »visak radne snage«, izbacuju s posla... Zbog svega toga golemi i nepoznati broj ljudi (statistika je opasnost koju nacionalisti marljivo otklanjaju!) bijegom napusta svoje domove, odlazeci s pokojom torbom i s djecom u druge krajeve drzave ili u inozemstvo. A pri svemu tome zrtvama u njihovim sredinama nema pomoci. Drzavne osobe, od policije do parlamenta, prave se kao da se nista ne dogadja i kao da nista ne znaju. Sute i sredstva tzv. informiranja - s izuzetkom nekoliko nezavisnih publikacija, a sramotno sute i politicka opozicija, sindikati, intelektualci i vjerske ustanove - zbog nacionalistickih racunica ili zbog straha. Istinu uspijevaju reci, u vecoj ili manjoj mjeri, jedino neke organizacije za zastitu ljudskih prava. I medjunarodne organizacije registriraju nesto od toga uzasa, ali izdaleka, u izvjescima sto se zaboravljaju i prema kojima se medjunarodna zajednica odnosi ignorantski - kao da oni nisu dovoljna podloga za intervenciju i nadasve za delegitimiranje rezima i gonjenje zlocinaca. Toliko uspjesnom sutnjom, sve u okvirima ratnih mobilizacija, postize se da vecina gradjana zaista ne razmislja niti dopusta razgovor o zbilji zlocina i elementarnoj ljudskoj solidarnosti sa zrtvama - s problematicnom mirnom savjescu onih koji vjeruju i zele vjerovati da zive u normalnom drustvu i daleko od kriminala.

Cetvrti nacin terora, koji je dobrim dijelom pretpostavka i u svakom slucaju dovrsetak prethodnih, jest sluzbeni izraz strategije etnickih drzava: sistem institucionalno-pravne diskriminacije i sikane. Ovaj tip nasilja ima dva lica: pasivnost i aktivnost. O prvome je vec nesto receno: organi etnicke drzave ignoriraju, toleriraju i time podrzavaju vec spomenuta teroristicka djela. Premda se sva teroristicka djela odvijaju otvoreno i njihovi akteri su poznati ili lako odredljivi - i u sovinistickom govoru mrznje, i u ratnim zlocinima prema stanovnistvu, i u etnickom banditizmu u naseljima izvan frontova, nikakve mjere protiv njih ne poduzimaju ni policije, ni drzavna odvjetnistva, ni vlade, ni parlamenti, tako da nista od toga ne stize do sudova, ili ako nesto stigne onda je i to prilika za oslobadjajuce postupke koji su parodije razuma i pravednosti. Zato se na prste broje zavrsena sudjenja i osudjujuce presude koje valjano primjenjuju proceduralne i materijalne zakonske norme protiv ubojstva, razbojstva, unistavanja imovine, uzurpacije stanova, prijetnje smrcu, fizicka zlostavljanja od privatnih i sluzbenih osoba, otkazivanja rada zbog etnickih razloga itd. Ako se i donesu presude protiv nekih nasilja, npr. fizickih izbacivanja iz stanova, onda se one ipak ne izvrsavaju - zbog nezakonite pasivnosti pravosudja ili naknadne »legalizacije« nekaznjenog razbojstva. To znaci da se vazeca pravna pravila o zastiti zivota, sigurnosti, obitelji, imovine i rada ne primjenjuju kad su posrijedi delikti protiv pripadnika »neprijateljske« etnije - cak i onda kad oni nisu na bilo koji nacin sudjelovali u djelatnosti protiv drzave i uopce u politickom zivotu. Tako se stanovnistvo dijeli na gradjane prvog reda i na gradjane drugog reda - ovi drugi fakticki obespravljeni ne-gradjani (mimo onoga sto pise u Ustavu i zakonima, jer pravo nije samo norma nego i ostvarenje norme!) koje ekstremisti mogu po volji i na sve nacine zlostavljati. Gradjani drugog reda, izbezumljeni od maltretiranja ili od straha da budu maltretirani i nemocni, u velikom broju napustaju svoja dugogodisnja mjesta boravka i drzave. A to je upravo ono sto se htjelo, politicki i drzavni razlog nasilja nad njima.

Sikaniranje

To je pasivno sudjelovanje drzave i prava u etnickom teroru. No ne bi se radilo o etnickim drzavama kada se ne bi poslo dalje: u onu pravnu perverziju koja se sastoji u tome da se i putem normativnih akata i radnji drzavnih osoba diskriminira i cini nepodnosljivim zivot pripadnicima »neprijateljskih« nacija. To se radi na bezbroj krupnih i sitnih nacina. Evo nekoliko najkrupnijih - dok bi ostale i svakodnevno ponizavajuce administrativne sikane u svim oblastima zivota mogli samo romanima opisati Gogolj ili Balzak.

. Ljudima koji su godinama i cak desetljecima boravili na teritoriju drzave, ali su rodjeni u drugim republikama ili imaju neka nepozeljna etnicka svojstva, zakonski se (i presirokim upravnim, tj. samovoljnim ovlastima) onemogucava ili otezava stjecanje drzavljanstva. Oni se u vlastitoj zemlji pretvaraju u strance, koji onda gube ne samo politicka prava nego i mnoga radna, zdravstvena, obrazovna i ostala ustavna prava bez kojih je nemoguce opstati.

. Obiteljima koje su radom ili zamjenom stekle vojne i druge drzavne stanove ovi se oduzimaju zakonskim propisima i sudskim tumacenjima zakonskih odredaba koje ciljano daju siroke politicko-diskrecione ovlasti, tj. mogucnost samovolje. Pri tom nisu u pitanju nosioci stambenih prava sto se bore na neprijateljskoj strani i koji su stanove napustili, nego muskarci i zene i djeca koji nisu sudjelovali u ratu a koji dobivaju otkaz stana ili kojima se po upravnoj odluci odbija pravo na otkup stana - pravo koje drugi gradjani imaju. Naravno, stvarni kriterij razlikovanja onih koji mogu zadrzati ili otkupiti drzavni stan i onih koji to ne mogu redovito su etnicka obiljezja i (za gradjane »vlastite nacije«) politicka podobnost.

. Koliko ima obitelji u izbjeglistvu, toliko u selima i u gradovima BH, Hrvatske, Vojvodine i drugdje ima razorenih i napustenih kuca, stanova, zemljisnih posjeda i radionica. Napustene kuce i stanove, ako nisu (sto je pravilo) nasilno zauzeti, drzavne vlasti dodjeljuju na »privremeno koristenje« drugim beskucnicima i izbjeglicama ili pak svojim pripadnicima i politickim pristasama. Sto se tice beskucnika i izbjeglica, to je prihvatljivo, cak i neizbjezno. Pravni i moralni problem nastaje onda kad se ta imovina, nekretnine i pokretnine, prisvaja i kada drzava to prisvajanje priznaje - pa onda njihovi vlasnici, kad se vracaju ili kad se zele vratiti u dom, ne mogu stupiti u svoj posjed. Tako se od krajnje nuzde prave fakticka pravna stanja uzurpacije - i to ne toliko iz oportunistickih razloga prema privremenim korisnicima nego pre svega iz namjere etnickog istjerivanja. A ta nemogucnost povratka u vlastiti stan i na vlastitu zemlju, kombinirana sa svim ostalim politicko-sigurnosnim i psihickim preprekama, jest danas i bit ce jedna od velikih zapreka povratku izbjeglica. Posljednja potvrda tih kriminalnih situacija jesu nastojanja, vec i pravno oblikovana, planske kolonizacije krajeva koji su etnicki ocisceni.

. Zakljucimo krunom pravnoga nasilja, jer je sudstvo kruna pravnoga poretka i prava gradjana: polozaj sudaca. U krajevima ratnog stanja mnogi ili cak vecina sudaca je nestalo u izbjeglistvu. U tim krajevima, ali jednako i u onima koji nisu zahvaceni ratom, postavljaju se novi suci uglavnom prema kriterijima politicke podobnosti. Istovremeno se ubrzano smjenjuju suci za koje se pretpostavlja da bi mogli biti nezavisni u odnosu na nacionalisticke ideologije ili na vladajuce stranke. Tako je vec sada zavrsena smjena najveceg dijela sudaca, a i oni koji jos nisu smijenjeni dobro znaju da ih i najmanje odstupanje od tekuce drzavne politike u »dijeljenju pravde« moze stajati radna mjesta. Nacionalna uvjerenja novih sudaca i strah ostalih sada jamce da ce oni biti poslusni, a to znaci ni po cemu nezavisni. Kakve su onda sanse osoba koje su ugrozene na etnickoj i politickoj osnovi od nacionalistickih svemocnika, pa i uz sve sto obecavaju Daytonski sporazum i statut suda u Hagu, da ce od sudstva biti zasticene?

Sta dalje?

I zakljucimo osvrtom na naslov ovoga skupa: »Povratak u nepoznato«*. Nazalost, prije ce biti istina suprotno: izbjeglicama se nudi povratak u poznato, a to poznato je za vecinu njih uzasno zastrasujuce i neprihvatljivo. Kako se cuditi otporu mnogih izbjeglih da se vrate u svoje krajeve ako u tim krajevima i dalje djeluju pocinitelji svih spomenutih zlocina terora koji su ih pogodili? Stovise, posve je razumljivo i treba dati za pravo izbjeglicama koji odbijaju vratiti se u podrucja pod vlasti onih koji su ih tjerali i u kojima jos uvijek prevladavaju ekstremisti nesposobni da se ponasaju drukcije nego sto su se dosad ponasali. Jer, na vlasti su i dalje oni koji govore jezikom etnicke netrpeljivosti i koji toleriraju masovnost jezika terora. Na vladajucim funkcijama su jos uvijek oni koji su razarali i ubijali u ratu i koji bi sutra ponovno mogli krenuti u etnicki pohod. Na slobodi su i nekaznjeni, pa cak i postovani gradjani, oni koji su ubijali, pljackali i ponizavali svoje sugradjane i susjede zbog njihove etnicke pripadnosti. I na djelu su jos uvijek drzavna volja i propisi etnickih diskriminacija i sikaniranja.

Dok se sva ta stanja ne izmijene, najveci dio izbjeglica uistinu ima razloga i ima pravo odbiti povratak u svoje domove. Ali mi ujedno vidimo da medjunarodna politicka javnost nije spremna da podrzi ili nametne promjene tih okolnosti - a promjene se mogu podrzati ili nametnuti prije svega tako da se jasno i odlucno delegitimiraju svi nosioci politike etnickoga terora i da se podrze one politicke snage, makar to bili (sto izgleda neizbjezno) i umjereni ili »demokratski« nacionalisti, koje bi mogle jamciti miran i pravedan rasplet sukoba i obnovu povjerenja medju nacionalnim skupinama u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni-Hercegovini kao nezavisnih i prijateljskih drzava.

Hoce li se medjunarodna javnost u narednom periodu, kad se zacijelo bude osvjedocila da vladajuce grupe zaista nisu sposobne postivati potpisane sporazume i da ne zele i cak ne znaju graditi mir koji ukljucuje siguran i dostojanstveni povratak svih izbjeglica u njihove domove, opredijeliti za takvo rjesenje?

Ako se to ne dogodi, a mislim da se to nece dogoditi (jer medjunarodna zajednica, medju ostalim, nikada do danas nije inzistirala i postigla da se nakon etnickih ratova raseljeni dijelovi stanovnistva vrate u svoje domove - od Indije do Cipra), onda se zacijelo veliki dio izbjeglica nece vratiti u svoje krajeve, nego ce biti naseljen u krajeve i domove koje su napustile druge zrtve ovih etnickih zlocina. Tako ce se i konacno ostvariti cilj sovinistickih strategija etnicki cistih drzava - prisilno preseljenje ili razmjena stanovnistva medju drzavama nastalim na podrucju bivse Jugoslavije. Uz to je jos vrlo vjerojatna mogucnost da se zbog raznih razloga, medju inim i zbog ocaja izbjeglica koji se u jednom nepravednom miru nece moci vratiti ili nece htjeti vratiti pod upravu neprijateljske strane, obnove ratni sukobi. Ali novim ratnim prekrajanjima teritorijalnih granica, koji su moguci nadasve u Bosni i Hercegovini, moze se sada postici povratak dijelova jedne etnicke skupine u njihove krajeve samo po cijenu stvaranja novih kolona izbjeglica sa suprotne strane. I na kraju, ono sto je najgore i sto konacno obeshrabruje, mnogo cinjenica vodi nas ka uvjerenju da na takav scenarij fakticki i trajno pristaje i medjunarodna zajednica, koja je, cini se, pred usvajanjem novog politickog koncepta: da u suvremenom svijetu nije moguc miran suzivot nacionalnih vecina i manjina u multietnickim drustvima i da se treba pomiriti s raspadom takvih drustava - cak i putevima ociglednih zlocina.

*) Ovaj tekst je predstavljen na skupu »Povratak u nepoznato« koji je organizirala Evangelisticka akademija u Berlinu 7. 06. 1996.