Vesna Terselic

Odgovornost za rat

Ono o cemu mozemo govoriti na razini naroda i drzava nije krivnja, vec odgovornost za rat. Za razliku od krivnje koja je jasna i nedjeljiva, odgovornost se moze podijeliti medju svim upletenim stranama. S...C

Kad god se krivnja i sva odgovornost pripise samo jednoj strani, posljedice su kobne, jer se na nasim prostorima vec previse puta pokazalo da se ocrnjeni, okrivljeni, »drugi« osvecuje prvom prilikom. Moc nikad nije dana zauvijek i odnosi snaga se mogu okrenuti. Kotac nasilja moze ponovo krenuti - samo u drugom smjeru.

U procesu odredjivanja odgovornosti ima jasnih i vrlo slozenih slucajeva. Jedan od jasnih je utvrdjivanje odgovornosti za rusenje Vukovara i ubojstva civila, za koje su neki od pocinitelja vec trebali odgovarati pred tribunalom u Haagu. Pocinitelje terete brojni svjedoci i vrlo su vjerovatno krivi za ratne zlocine. Za krvoprolice nisu odgovorni samo egzekutori, vec i oni koji su naredili napad, dakle vodstvo JNA i srpske drzave. Svoj dio odgovornosti nose i svi oni koji nisu digli glas protiv toga.

Kome, pak, mozemo pripisati odgovornost za zlocine u Krajini nakon akcije »Oluja«? Krivi su oni koji su pljackali i ubijali preostale ostarjele Srbe u Krajini. Ali, tko je odgovoran? Ne samo pocinitelji zlocina. Zasto policija nije zastitila stanovnike tog podrucja? Zar nakon tolikih ubojstava, paleza i podmetanja mina ne trebaju odgovarati i predstavnici Ministarstva unutarnjih poslova? Zar nije odgovoran nadlezni ministar? Velik dio odgovornosti pada na politicare koji su sada na vlasti u Hrvatskoj. Odgovornost pada i na sve koji zive u Hrvatskoj i ne podizu glas protiv zlocina. Neki bi rekli da pada i na vodje pobunjenih Srba, i na one koji su zivjeli u Krajini i nisu zastitili svoje prognane susjede, jer je pljacka Krajine u ocima dobrog dijela hrvatske javnosti neka vrsta reakcije na patnje kroz koje su prolazili prognanici i zrtve rata iz 1991. S druge strane, dublji pogled u povijest govori i o razlozima velikog srpskog straha koji je tolike naveo da se prikljuce pobuni. Sjecanja na stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu bila su dovoljno svjeza da su mnogi rekli: »U onom ratu ustase su pobili pola moje obitelji. U ovom ratu nece«.

Potreba za istinom

Sve zrtve, njihovi rodjaci i viktimizirane grupe i zajednice imaju potrebu za izricanjem istine.

Zele reci svoje price u javnosti, zele da ih cuju oni koji su pocinili zlocine, ili su ih presutno podrzali, zele da se dokumentiraju dogadjaji i objave svjedocenja. Tu potrebu nemaju samo zlostavljani Hrvati, vec i zlostavljani Srbi! Neki od izbjeglica iz zapadne Slavonije koji sada zive u istocnoj Slavoniji u toku ovog rata bjezali su vec tri puta. I oni zele da se cuje njihov glas. I oni zele izreci svoje vidjenje ratnih dogadjaja.

Oni koji sami nisu bili direktne zrtve nasilja prisiljeni su zauzeti strane. U vremenima nakon krvoprolica, izuzetno je tesko ostati neutralan. Polarizacija je neizbjezna. Stanovnici Hrvatske vec su se podijelili na one koji smatraju da se ljudska prava moraju stititi bez obzira na neciju nacionalnu i vjersku pripadnost, i druge koji smatraju da su zlocini nad Srbima opravdani, jer su Srbi cinili zlocine nad Hrvatima!

Neprijateljsko raspolozenje prema aktivistima za zastitu ljudskih prava raste. Prostor za utvrdjivanje istine se, zapravo, sve vise suzava.

Potreba za pravdom, oprost i kazna

Tek kada se utvrde cinjenice moze se zadovoljiti pravda. U idealnom slucaju ce oni koji su pocinili zlocine biti kaznjeni.

U toku cijelog rata ponavljali smo »zlocin se mora kazniti«, iako smo znali da svi koji su pocinili zlocine nece biti kaznjeni, kao sto nisu bili kaznjeni oni iz prethodnih ratova. Sto uciniti s teretom gorcine spram onih koji nece biti kaznjeni, sto uciniti s teretom gorcine koja pada na cijeli narod ili vjersku grupu kad nije moguce (ili se ne zeli) pronaci prave pocinitelje?

Iskustva iz drugih zemalja nisu siguran putokaz. »Knjige istine« koje su pripremile Komisije u Argentini i Cileu nisu koristene da bi se kaznili vojnici i policajci koji su ubijali ili oni koji su omogucili takvo politicko nasilje. U Cileu Parlament je 1978. usvojio Zakon koji garantira »oprost za sve koji su kao inicijatori, izvodjaci ili pomagaci sudjelovali u zlocinima u toku izvanrednog stanja, s iznimkom onih koji su u sudskom postupku ili su vec osudjeni«. Time su amnestirali sve koji su pocinili zlocine od pocetka vojnog udara 11. rujna 1973. do 10. ozujka 1978. Nevladine organizacije se jos uvijek bore i pokusavaju bar neke od zlocinaca dovesti pred sud.

Zrtve se osjecaju prevarene jer do danas nisu pronasli stotine nestalih a oni koji su odgovorni za njihov nestanak su slobodni. General Pinochet sve do nedavno se pojavljivao na godisnjim vojnim paradama u drustvu predsjednika drzave. Vojska do danas nije prihvatila odgovornost za pocinjene zlocine.

Prvi demokratsko izabrani predsjednik Cilea nakon 1973. Alvyn, jasno je vidio da se krivci za patnje svih zrtava nece moci osuditi zato se uvijek zalagao za »justicia en lo posible«, za sto vise pravde. S...C

Kakva normalizacija?

U danim okolnostima pravda ce se moci zadovoljiti samo do odredjene granice. Vrijedi ipak ustrajno inzistirati na postovanju ljudskih prava i gradjanskih sloboda. Buduci se svi krivci i odgovorni nece moci kazniti vrijedi razmisliti o realno ostvarivom modelu normalizacije. U danim uvjetima nejednake moci izmedju Srba i Hrvata u Hrvatskoj pronalazenje dobrog modela ne bi bilo jednostavno ni najdobronamjernijoj vladi - sto sadasanja vlada svakako nije!

Od potpisivanja Erdutskog sporazuma hrvatske sluzbene institucije ne prestaju s demonstracijama moci koje onima koji sada zive u Istocnoj Slavoniji i Baranji ne ulijevaju povjerenje.

Rasprava o odgovornosti za rat i zlocine je tabu tema - bar u drzavnim medijima. A bez te rasprave je gotovo nemoguce zapoceti normalizaciju na razini lokalne zajednice. Nevladine organizacije pak mogu predloziti hrvatski model pomirenja. Mada je korisno znati za iskustva drugih iz njih ne mozemo izvuci direktne zakljucke. Ipak u svim drzavama pocinju na slican nacin. Utvrdjivanje istine je zajednicko svim modelima pomirenja od pocetka osamdesetih. Vlade ili parlamenti osnivaju Odbore za istrazivanje zlocina i pocinju sistematsko istrazivanje. U Hrvatskoj bi u takvu komisiju trebali biti ukljuceni hrvatski i srpski pravnici. Zbog najvece mogucnosti za povratak Srba u zapadnu Slavoniju mogli bi poceti sa sistematskim istrazivanjem zlocina na tom podrucju te zbog specificne povijesti sukoba obuhvatiti razdoblje od 1941. godine do danas. Tek kada proradi takav Odbor povjerovat cu da hrvatske vlasti stvarno pripremaju normalizaciju kroz ponovno uspostavljanje odnosa izmedju Srba i Hrvata a ne kroz protjerivanje Srba iz Hrvatske.

* Odlomci iz: Arkzin, megazin za politiku i kulturu civilnog drustva, br. 72, Zagreb, 30. 08. 1996, str. 12.