U Zagrebu se u organizaciji Hrvatskog helsinskog odbora (HHO) od 18. do 20. oktobra razgovaralo o Srbima u Hrvatskoj. Odnosno, kako je u uvodu rekao Ivo Banac, clan Predsednistva HHO, to je prvo »javno osmisljavanje deetnizacije Hrvatske koje mora poceti s realnim prijedlozima i to ne samo na razini drzavne politike«. Medjutim, na skup, iako su bili pozvani, nisu dosli predstavnici hrvatske oporbe. Dosli su samo i to na najvisem nivou, delegati onih stranaka koje imaju »srpska« u nazivu i drzavni cinovnici

Na pocetku skupa Banac se zapitao da li ce se proces »drobljenja zemalja sljednica SFRJ zaustaviti na sadasnjem stanju ukoliko i one ne uspiju tamo gdje je Jugoslavija zakazala, tj. u zastiti gradjanskih i ljudskih prava svakog pojedinca bez obzira na nacionalnost; dakle u stvaranju drustvenih preduvjeta za deetnizaciju drzave. Jer, u protivnom ce se nova ili stara manjina, pa i osvijesteni regionalizmi i dalje boriti za svoju nacionalnu drzavu u uvjerenju da je bolje biti vecina u svojoj drzavi, nego manjina u tudjoj«. Banac analizira: »Kada se saberu sve cinjenice i obave sve analize o raspadu jugoslavenske drzave, od kosovske krize 1981. do Daytona, postat ce bjelodano da 'etnicko ciscenje' i izgradnja nacionalno homogenih drzava nisu bile posljedice, nego upravo cilj sukoba i rata. Tek u uvjetima rata i terora moguce je nagnati ljude na bezuvjetno napustanje doma i ognjista, dakle osobne i obiteljske utemeljenosti - svih ljudskih svetinja. Prednacionalni osvajaci zadovoljavali su se novom zemljom, moderni nacionalizam trazi i novi narod, makar uz cijenu dugorocne beskorijenjenosti... Prihvacanje nacionalnog inzinjeringa pretpostavlja odbacivanje civilne drzave, pomirenje sa nasiljem i prihvacanje dugorocne nestabilnosti i to ne samo u vanjskopolitickim odnosajima. No, moze li se drustvo homogenizirati bez 'etnickog ciscenja'? Postoji li nenasilna zamjena za homogenizaciju? Tradicionalno orudje za ovu navodno beskrvnu operaciju je nacionalna asimilacija. Danas su glasni novi apologeti ovog u biti imperijalnog projekta, koji se pod krinkom borbe protiv nacionalizma zapravo bore protiv malih naroda i njihovih teznji za emancipacijom... Sve te price o siljatim glavama i necistoj krvi samo govore o barbarizmu naseg vremena«.

Srbi nisu ni hrvatski ni srpski

Banac je zakljucio: »Suzbijanje nacionalisticke javne kulture i poticanje dragovoljnog povratka Srba u Hrvatsku nuzni su koraci s hrvatske strane u procesu normaliziranja hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj. Tomu treba dodati i posredne mjere koje ce doprinjeti opcenitom poboljsanju odnosa u Hrvatskoj. Ovdje u prvom redu mislim na preokret u politici hrvatske vlade prema BiH, jer bez ostvarenja cjelovite i jedinstvene Bosne - i to preko linije 'entiteta' - ratni ce sukobi biti nastavljeni mirnodopski, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj... U samoj Hrvatskoj potrebno je promicati decentralizaciju. Sadasnji zagrebacki centralizam sustavno nagriza profiliranje lokalnih interesa, a oni su uvijek realniji u rjesavanju problema pluralizma nego formule nametnute iz jednog centra. Jasno je da ne moze biti govora o opcenitoj hrvatsko-srpskoj normalizaciji bez zadovoljstine sa srpske strane za agresiju na Hrvatsku i BiH. To pretpostavlja jos temeljitiji obracun sa velikosrpskim nacionalizmom u svim njegovim javnim oblicima i, sto je vaznije, odustajanje od projekta Velike Srbije. Deetnizacija Hrvatske zacijelo ce uticati na deetnizaciju cijelog prostora bivse jugoslavenske drzave. Srpske organizacije u Hrvatskoj se moraju cuvati ovisnosti o Beogradu, ali i o sluzbenom Zagrebu... Hrvatska drzavna nezavisnost nece biti potpuna ako je ne prihvate i Srbi. Mi Hrvati koji se borimo za deetnizaciju Hrvatske borimo se za prelazak Hrvatske u modernu Evropu... Dok ne bude moguce u isto vrijeme biti i nacionalni Srbin i drzavni Hrvacanin, o vjerskim, politickim i osobnim opredjeljenjima da ne govorimo, bit cemo dio Balkana. Drugim rijecima, koliko god bilo nuzno govoriti o Hrvatima i Srbima kao kolektivnim identitetima, ni trenutka ne smijemo smetnuti s uma da se, zapravo, stalno radi o brojnim Hrvaticama i Hrvatima, Srpkinjama i Srbima i njihovim INDIVIDUALNIM odnosima«.

Mato Simic, predsednik Zajednice prognanika Hrvatske nazvao je Milana Martica »najvecim hrvatskim herojem«, jer je, kada nije omogucio mirnu reintegraciju sektora »zapad«, »sjever« i »jug«, omogucio »Bljesak« i »Oluju«. On misli da bi bilo najbolje da se i u sektoru »istok« pojavi novi Martic, jer ne vidi zelju istocno-slavonskih Srba da se mirno integriraju u Hrvatsku i dozvole da se Hrvati vrate u istocnu Slavoniju.

Desetkovani Srbi

Stipe Suvar kaze da nije bilo prve i druge Jugoslavije, te prve nezavisne i druge samostalne Hrvatske, danas umjesto 1,5 miliona, nakon reintegracije istocne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, u Republici Hrvatskoj ostaje 150.000 Srba. »Srbi u Hrvatskoj su bili ona skupina, ili dio jednog naroda koji je, uz Zidove, najvise stradao u Drugom svjetskom ratu na prostorima bivse Jugoslavije. Bili su izlozeni genocidu kojem su se oduprli antifasistickom borbom. Cinili su trecinu aktivnih ucesnika NOB-a u Hrvatskoj. U cetnike je otisao samo jedan broj Srba oko Knina i Plaskog, dok se nijedan cetnik nije pojavio u Slavoniji, pa ni na Baniji, Kordunu i ostaloj Lici. Jedna od najbesramnijih lazi danasnjeg hrvatskog nacionalizma je prica o velikosrpstvu Srba-partizana u Hrvatskoj. Srbi u Hrvatskoj bili su svoji na svome i u svemu ravnopravni sa Hrvatima u vremenu propalog socijalizma od 1945. do 1990. Bili su uz Hrvate konstitutivni narod hrvatske drzave, clanice jugoslovenske federacije, a sto nije dovodilo u pitanje Hrvatsku, kao drzavu hrvatskog naroda. Osjecala se i sve veca integriranost Srba u kulturu vecinskog naroda, a sto je bilo daleko od asimilacije i ugrozavanja njihovog nacionalnog identiteta, kako su to trubili ideolozi i pobornici antibirokratske revolucije, koja je s nacionalistickim ambicijama rusenja avnojske Jugoslavije povedena iz Beograda«.

Suvar zakljucuje: »Situacija bi se mogla promijeniti nabolje ukoliko bi sadasnja vlast bila uklonjena voljom hrvatskih gradjana na izborima, pa ma kada se oni odrzali. No, ni u tom slucaju ne bi trebalo gajiti neki veliki optimizam, jer o srpskom pitanju u Hrvatskoj ni glavnina sadasnje opozicije ne zauzima pozicije koje se bitnije razlikuju od pozicije sadasnje vlasti«.

Milan Djukic, predsednik Srpske narodne stranke konstatovao je da Srbi u Hrvatskoj, ako su ikada imali pravo na unutarnju svadju, danas to pravo nemaju. »Zavadjeni smo sa Srbima Krajine, zatim izmedju sebe... Srbi u Hrvatskoj trebaju stvoriti jedinstvo i tako anulirati bolesne ambicije, licne interese« i mogucnost da ih rezim jednokratno iskoristi. »Pitanje povratka izbjeglih Srba je samo po sebi vrlo osjetljivo... Oni su oprezni, obzirom da su izigrani od vlastitog rukovodstva i ostatka srpskog naroda«, rekao je Djukic. Uzvratio mu je Bogdan Denic: »Jedinstvo medju Srbima nije potrebno. Sve dok se u ime jedinstva brane sovinisti u redovima Srba ne moze se krenuti u gradjansko drustvo«.

Na sednici o »katolicizmu i pravoslavlju danas« prvi je govorio Milenko Popovic, arhijerejski namesnik u Zagrebu. Konstatujuci da su u najnovijem ratu najvise stradali sakralni objekti, Popovic je dodao da SPC nije bila agresivna, jer nijedna crkva drzavne granice ne smatra granicama svog verskog delovanja. Namesnik je zakljucio: »Srbi pravoslavne vjere imati ce vise razloga da postuju hrvatsku drzavu od Hrvata ako dobiju ista prava kao i Hrvati u Republici Hrvatskoj«. I njemu je uzvratio Denic: »Sve tri crkve u bivsoj Jugoslaviji stavile su se na nedozvoljen nacin u sluzbu etnonacionalizma i nisu osudile rusenje tudjih svetih mesta. Svaka od tri crkve je samo o svom narodu govorila kao o muceniku i nije smirivala nacionalne strasti.

Rade Bulat, potpredsednik Gradjanskog odbora za povratak kuci smatra da ce dijalog katolika i pravoslavaca poceti kada se poglavari dve zajednice sastanu u glinskoj crkvi i u Jasenovcu. Luka Vincetic tek nakon razgranicenja drzava bivse SFRJ vidi istinske sanse za ekumenizam, a Ivan Zvonimir Cicak, predsednik HHO kaze da su svi crkveni ljudi trebali zahtevati da se biblijski kanoni i ajeti Kurana primenjuju u svakodnevnom zivotu.

Ili drzava ili zavicaj

Posebno poglavlje zagrebacke diskusije bilo je podsticaj suzivotu u Hrvatskoj. Zarko Puhovski, potpredsednik HHO naveo je da se, prema sluzbenim podacima, u Hrvatsku vratilo oko 12.000 Srba. On kaze da nije bitno koliko se ljudi vratilo, vec kakvi su uslovi za povratak kada vlast, recimo, u porodici od cetiri clana dozvoljava povratak samo troje. Puhovski kaze da pomirenju treba da prethodi normalizacija odnosa - zivite jedni pored drugih, ako ne mozete ziveti jedni sa drugima, kaze on.

Mirko Tepavac iz Beograda kaze da je Srbija ocistila Hrvatsku od Srba, jer to Hrvatska sama nije mogla uciniti. »Pravo na zavicaj i domovinu drzava ne moze ni dati ni uzeti. Tamo gde se mora birati izmedju domovine i rezima, nema mesta za slobodnog coveka. Ako se Srbi u znacajnijem broju ne vrate u Hrvatsku, duze ce se pamtiti sta je Hrvatska ucinila Srbima, a ne sto je Srbija ucinila Srbima«, kaze Tepavac.

Zivko Juzbasic je inicijator organizovanja odbora za medjunacionalno pomirenje, koji nisu naisli na odobravanje hrvatske vlasti. Juzbasic je upitao: »Zasto se i danas suti o tome da je veliki broj Srba ucestvovao u obrani Vukovara. Presutkuje se time da je suzivot moguc i u Vukovaru. Na Kordunu, Baniji i u Lici, barem u selima, nema nade u suzivot, za razliku od Gorskog kotara«, zakljucio je.

Teolog Miroslav Volf sasvim je kratko govorio o pretpostavkama koegzistencije: »Suzivot je moguc ako bude politike pravde i mira i ako se dozivljena nepravda pretvori u poticaj da se cini pravda«. Odnosno, recima Puhovskog kazano »zlocin se ne moze opravdati zlocinom«.

Petar Mrkalj, clan i donedavno predsednik HHO interpretira da u istocnoj Slavoniji ni jedna ni druga vlast ne stvara uslove za suzivot. Na osnovu posebnih, neobjavljenih i Ustavu Hrvatske suprotnim uputstvima, pogranicna policija, ponekad i protiv svoje volje, onemogucava povratak Srba. Na Baniji su naseljeni Hrvati iz BiH. Vlast jedino vapi - nemojte internacionalizirati problem Srba u Hrvatskoj. »San o Velikoj Srbiji u Srbiji je pokopan. U Hrvatskoj traje ideja o Velikoj Hrvatskoj«, kaze Mrkalj.

Simo Rajic, bivsi potpredsednik Sabora Hrvatske uocava da su predstavnici hrvatske vlasti na sastanak o polozaju Srba u Hrvatskoj dosli kao da idu na prinudni rad, a oporba nije ni dosla. Oporba nije zainteresovana ni za politicku ni za egzistencijalnu sudbinu 12,2 odsto biraca, koliko je Hrvatska imala gradjana Srba od 1991. »Ako se ovako bude resavalo srpsko pitanje, ono ce biti vecno pitanje u Republici Hrvatskoj«, kaze Rajic.

Na skupu je vise puta receno da NVO moraju, ukoliko zele pomoci onima koji pomoc trebaju, saradjivati sa vladom, iako su im interesi razliciti. Hrvatska vlast je istog dana kad joj je cvrsto obecan prijem u Savet Evrope, u Osijeku uskratila reizbor osmorici sudija srpske nacionalnosti. Sudbina Srba u Hrvatskoj ostaje u drzavnim rukama.

Tamara Kaliterna