Odlomci iz knjige Stanka Cerovica, Njegoseve tajne staze (Montenegropublic, Podgorica 1996). Izbor i oprema redakcijski

Kobne istine

Ovo je pisano prije otprilike tri godine u feljtonu za nedeljnik »Monitor«. Tri kosmarne godine. Tri godine trijumfa sadistickog nasilja u kojem su se i Crnogorci pokazali kao korumpirane kukavice. Za covjeka »zdravomislecega«, kako bi to rekao Njegos, svaki je dan kosmaran, ali ima burnih vremena kad podzemni kosmar nasih tragedija izbije na samu povrsinu, ne upravlja zivotom iz daljine i skriveno, ostavljajuci iluziju o logici i smislu, nego grune u svakodnevicu, prekine rucak i razgovor, okrene uzareni reflektor pravo u oci, zdrlja masku drustvu i pojedincu, pa nije neophodno biti zdravomisleci genije da bi se dosegle kobne istine. (...)

Pagansko herojsko drustvo

Samoca je polazna tacka. Samoca gordosti, za koju velike religije smatraju da je Bog najljuce kaznjava. Bog voli poniznost i skrusenost. Satana je gordost. Ali je u herojskim drustvima obratno: bogovi nemaju posla sa poniznim vjernicima, samo sa gordim konkurentima. Za Bogove je ponizavajuce da se bave socijalnim sivilom, u Ilijadi se druze, kao neprijatelji ili saputnici, samo sa junacima. Crnogorska anegdota sa Adamom je jasna: da je Adam skinuo Bogu par andjela ovaj bi ga postedio jer bi vidio da je junak. A ukoliko Bog nije u stanju da postuje junaka onda nam takav Bog ne treba. Crna Gora je pagansko herojsko drustvo. Inace je kod Crnogoraca izrazen osjecaj »ako ja ne trebam Bogu, ne treba ni on meni«. (...)

Herojsko drustvo se razlikuje od monoteistickih znacenjem koje pridaje pojmu besmrtnosti. Paganska besmrtnost stoji nasuprot hriscanskoj vjecnosti. Besmrtnost je osvajanje zivota, sa ove strane, medju ljudima; vjecnost, napustanje ovostranosti, prezir zemaljskog. Besmrtnost nestaje sa unistenjem zivota; vjecnost tu pocinje. Sudnji dan je za besmrtnike kraj, za vjernike pocetak. (...)

Preziranje prirode i rada

Sela i prirode u Njegosevoj poeziji nema. Crnogorci preziru sve sto je prirodno, u djelanju, ponasanju, ili izgledu. To je bilo vrlo pozersko drustvo, kao sto su primijetili svi stranci koji su posjetili Cetinje. Herojski moral se uvijek odvaja od prirode: izgled, gest, akcija, narocito govor - sve je uzdignuto, artificijelno, smisljeno u funkciji isticanja individue. (...)

Cekanje je vazno u Crnoj Gori. Sve tipske svakodnevne situacije lice na cekanje, tj., napeto iscekivanje. To je strpljenje shvaceno kao izazov, strpljenje kao priprema smisla koji ce eksplodirati u naglosti akcije. Jedini zanat - ako se to moze tako zvati - je stocarski. Cuvanje stoke je cekanje: prizivanje opasnosti, negdje u sumi i samoci. Traziti bilo kakva ekonomska opravdanja za razvoj stocarstva, a nestanak svih drugih zanata, je smijesno: drugi zanati nestaju jer su sramotni, jer podrazumijevaju pravi rad koji nema nikakav odnos sa herojskom situacijom, ne mogu biti opravdani kao »cekanje« izazova i napada. Crnogorci nijesu ni nespretni ni neradni, ali njihovo drustvo se nije razvijalo u pravcu zanata. Ako se vec razvijalo u nekom pravcu, onda je tacnije reci da se razvijalo u pravcu stvaranja sto ljepse slike o sebi, u duhu onog izvora »gordosti« sa kojeg je to drustvo i poteklo. (...)

Bratoubilastvo

Dogadjaj koji je bacio Crnu Goru nepoznatim stazama je istraga poturica. Prica o istrazi postojala je u Crnoj Gori, poturice jesu istrazene na jedan ili drugi nacin iz Crne Gore i odlucujuca vaznost tog dogadjaja za sve sto je uslijedilo bila je upamcena i bez Njegosa. Njegos je svojim putevima dokucio skrivena znacenja tog dogadjaja. Tj., mozda su neka od tih znacenja ozivjela, »proradila«, da tako kazemo, tek u dodiru sa njegovim duhom.

Najprije, u osnovi mitova o Pocetku svih drustava - dok su mitovi bili mitovi - nalazimo uvijek neku varijantu price o najgorim zlocinima: ubijanje nevinih i najblizih. Vrlo cesto su u pitanju blizanci, ili bar braca - u svakom slucaju svuda se podvlaci bliskost da se ne bi dvoumili u pogledu strahote zlocina. Izgleda da strast mora da bude negacija. Ali zasto je stvaranje novog i velikog bas nuzno samonegacija, divljacko cupanje sopstvenog srca? Je li to zavjet nove ljubavi, ili nacin da se za sobom zauvijek poruse mostovi, da bi bojazljiva i sirota svijest znala da joj vise nema povratka?

Taj pocetni zlocin Crne Gore, u kojem se ona radja, je istrebljenje brace: gradjanski rat. To sto je rijec o »poturicama« samo je zgodna konvencija, opravdanje za one koji ne umiju da misle, i koji vjeruju da u Njegosu, i u Crnoj Gori, postoji istinska nepomirljivost prema Islamu. Nigdje dvije vjere ne zive lagodnije, i niko kao Njegos nije bio ravnodusan u kontaktu sa Turcima. Do dana danasnjeg - van politickih manipulacija - Crnogorci su ravnodusni na vjerske i nacionalne razlike. (...)

Iskupljenje

Njegos je imao »istragu« pod rukom, a i svojim genijem je dokucio da velikog Pocetka nema bez velikog loma, tj., velikog zlocina kad je u pitanju ljudsko drustvo. U iluzornost te »velicine« i opravdanost takvih djela, on ce i te kako sumnjati, ali ta sumnja je materijal za drugu pjesmu. Njegos hoce da shvati istoriju, a ne da je prezre, mada ce rezultat njegove socijalne mudrosti, da nazovemo tako njegovo saznanje o istoriji drustva, biti nesto izmedju sazaljenja i prezira. Na misao o zlocinu na izvoru civilizacije dolazili su mnogi veliki filozofi i pjesnici, ali je nijedan, da ja znam, nije mogao podnijeti, kamoli od nje napraviti djelo - osim pretvarajuci se u sterilnog ekscentrika. Misao jeste nepodnosljiva i opasna: to, da bez velikog zlocina nije moguce veliko stvaralastvo, mnoge ludake navodi na zlocine. Koliki su nesporazumi izmedju zlocinca i genija banalno je saznanje iz kriminalnih kartoteka. (...)

Tu pocinje razlika izmedju Stare Crne Gore i drugih crnogorskih plemena. Poslije velikog zlocina, Crna Gora vise ne moze da se smiri: da bi zlocin bio iskupljen, ili da bi bar neizvjesnost kazne trajala, potrebno je da bude »borba neprestana«. Da bi se umirila savjest zbog pocinjenog zlocina za koji ne moze biti opravdanja - mora se stremiti prozirnim visinama. Prvo se pocini zlocin, a onda se postavi veliki zadatak koji naknadno zlocin ispunjava smislom. Mozda je cilj da ga ispuni moralnim smislom. Dok se ne stigne do takve moralne ravnoteze, nema smirenja. Razlika izmedju sveca i zlocinca ponekad nije u djelu, nego u snazi kojom se trazi iskupljenje. (...)

Nagovor i opravdanje

Iguman pravda istragu. Ne pravda, nego nagovara Crnogorce na istragu. Zato je medju njih i dosao, kao sto dolaze grcki bogovi da poguraju neodlucne ljude u kobne avanture. Podvaljuju im i ne pokusavajuci da opravdaju svoje djelovanje drugim razlozima osim zeljom da karneval besmisla bude sto zabavniji. To je i jedina motivacija koju cemo naslutiti kod Igumana.

U momentu kad se Iguman pojavio odluka o Istrazi jos nije donijeta, zakletva dolazi tek sjutradan po Igumanovom govoru.

I kakav je taj »nagovor«, osim sto je pjesnicki genijalan?

Prvi Igumanov nastup je izlaganje herojske filozofije zivota. Iznad ponora koji otvara tragicni pogled na svijet, jer se u njemu covjek usudjuje na herojsku samocu, iznad ponora se otvaraju prekrasne iluzije u kojima covjekovi napori zasnivaju besmrtnost. (...)

Prihvatiti besmisao, gordo ga nositi, uprkos njemu zasluziti »cesno ime« - to bi trebalo da je veliki izazov koji covjek baca u lice nistavilu, uzdize se tako do »poluboga«, tj., izbjegava kandzama nistavila. Ovu filozofiju apsurda ce Iguman u najljepsoj formi prodati Crnogorcima. Sa tvrdnje da je svijet besmislen sam po sebi, on polako sklizne na tvrdnju da je besmislen jer je obescascen i da ce povratak casti biti isto sto i povratak smisla. Ovo je zasnivanje velikog morala iz kojeg ce nici crnogorska velicina i sam Njegos. (...)

Taj svijet Iguman podmece Crnogorcima. Njemu samom ce malo kasnije, od casa kad shvati da je uspio, taj svijet izazivati smijeh i ruganje, ali sad, dok zavodi Crnogorce, toliko je ubjedljiv da im mozda i zavidi. Zavidi im na naivnosti, na sposobnosti slijepog zanosa. (...)

Borbenost i mlakost

Borba i iskusenja jesu za sazrijevanje covjeka najvazniji, a tek onakva neprestana borba u crnogorskim uslovima! Ne samo s Turcima. Taj izazov je podnosljiv. Vec stalno odmjeravanje medju Crnogorcima koji svi do jednog zive u uslovima apsolutne slobode i ravnopravnosti, i kod kojih se, iz generacije u generaciju, iz vijeka u vijek, surova utakmica odabranih pretvorila u teatar u kojem se vise vodi racuna o malim estetskim dotjerivanjima, nego o otkinutim glavama i iskopanim kucama. Zeljno tisine i koncentracije, na to »krvavo razbojiste« gurnuto je Njegosevo srce, kao sto je djecak gurnut na glavarski skup onog dana kad su ga, prestravljenog, proglasili za Vladiku. Na kraju ce on doseci velike istine bas zahvaljujuci razbojistu, a ono ce se kroz njega ocistiti do sublimne pjesme, ali do tada je trebalo dokazati da ovaj covjek ima snagu da izdrzi iskusenja i izadje uvijek bolji iz metamorfoza kojima je bio izlozen.

Bio je zaokupljen mogucnostima preobrazenja. Iskra sto spava u pojmu metamorfoze kljucna je za umjetnost, ali kod Njegosa je ta pjesnicka opsesija pojacana brzim i potpunim preobrazenjima koja je na njemu vrsio zivot, bas kao da je sam bio djelo nekog vrlo surovog pjesnika lake ruke, sto kriza i brise bez dvoumljenja. (...)

Toga crnogorskoga foliranja, toboznje skromnosti, kod Njegosa ima dosta. Prvo Apolon pred divitom od kristala crvenoga, a zatim: ako me se neko sjeca.

U drugom pismu, gdje opisuje ljepote Rima i Napulja, ima jedna recenica gdje proviruju prezir i dosada, kao da se previse naslusao budala: »Pune su mi usi mlakavila«. (...)

Gordost

U »Gorskom vijencu« Njegos je smogao snagu da opjeva velicinu odvajanja od svijeta, velicinu samoubilacke gordosti, iako je cijelog zivota bio snazno svjestan nesrece koja prati ovakvu avanturu i politickim reformama je pokusavao da vrati Crnu Goru sa ovoga puta.

Poetski ga fascinira skriveni zakon u crnogorskoj istoriji koji predstavlja Iguman Stefan, o beznadeznoj pobuni. Fascinira ga san o gordosti i casti koji u jezivom kosmaru kosmosa sanja slabo ljudsko bice. Fascinira ga grupa golaca na crnogorskom kamenu koja se izdvaja iz socijalnog mlakavila. Vidi u tome odraz pramajke iskre koja je iz zgusnutog mraka pokrenula cikluse stvaranja i propadanja, onaj metafizicki »ludi vjetar« za koji se u jednoj od najljepsih strofa pita »ko ce ga zauzdati«.

Gluho je doba noci i svak spava. Njegosevi stihovi se zacinju u noci svijeta.

Zato je scena u »Gorskom vijencu« negdje izmedju neba i zemlje i zato cijela pjesma oscilira izmedju sna i materije, kao da se odvija u nekoj supljini u mozgu. Izdignuta je grupa heroja negdje u planinama i odatle osmatra beskrajnu barustinu punu trulezi iz koje dopiru nerazumljive poruke, jadanje, vracanje, prijetnje. Cas se neko zeni, cas se neko bije, cas stizu izaslanici velikih vojski sa zmijskim porukama pobunjenoj iskri - bilo kako bilo, izdvojenoj grupi usnulih sanjara u taj svijet vise nema povratka, do istrage jednih ili drugih. Probudila se i nad svakodnevnim zivotom izdvojila, prijeteca i neodoljiva, covjekova nepotkupljiva strast - koja je mozda samo mit, ali mit na kojem pretrajava duh u svijetu - beznadezno i herojski suprotstavljena zakonima materije.

Jasno je u pjesmi receno da oblaci prolaze »ispod« grupe heroja, heroji su blize plavoj prozracnosti, oni su na strani sunca. Svijest o uzaludnosti se kod Njegosa, po zakonu hirovitosti duha koji sebi sve dozvoljava, svaki cas pretvara u dokaz o mogucem trijumfu istine i dobra. (...)

Strast

U logici crnogorske pobune, Venecija mora da dozivi sudbinu Turske, tj. da bude odbacena, prezaljena od strane heroja koji se spremaju da prezale i svoju istoriju i svoj narod i ljudske zakone - jer slijede svoju zvijezdu, iskru koja im je u srcu zaigrala i srce im pokorila, slijede je s one strane najveceg zlocina i svoga zivota.

Turska je demonsko zlo, Venecija neodoljivo mlakavilo. U krajnjoj liniji, sa gledista vec raspaljene strasti, i jedno i drugo rezultiraju ropstvom, kukaviclukom, korupcijom. Strast je nezadovoljna zivotom, zato mora da plati i zato mora da bude slavljena. Zivot na nju izliva i milost i kaznu. (...)

Onaj koji ukrese strast i to iduci direktno, bez najmanjeg oklijevanja prema cilju, je Iguman Stefan. Poplava strasti koju on ubrizgava u Crnogorce cini sve dileme besmislenim, strpljivo trazenje razloga za pobunu je obustavljeno, tijelo je oslobodjeno straha, podignuti i poneseni silnom snagom krecu Crnogorci u susret svojoj sudbini. (...)

Crnogorska istorija, izvucena u jednom potezu, u svim detaljima je izrazito ostrascena, kao kratke biografije miljenika bogova, kao biografija samog Njegosa. I biografija covjeka i istorija njegovog naroda su zgusnuti tako da u njima nema praznog hoda. Malo je vremena, ali je tako prozracno da se stalno kroz njega moze pratiti svaka nijansa crnogorskog zanosa.

U rijecima buduceg Crnogorca, ideala koji ce tek nastati, jos prije pocetka istorije, prije Istrage, naslucuje se - kao da je sve unaprijed zapisano - kolika ce silina strasti ponijeti pokoljenja Crnogoraca, sta ce biti sustina te strasti i kako ce se ona, kroz patnju, transformisati od golog nasilja i stradanja, do trijumfa morala i poezije. U ovih devet stihova ima mnogo misli, istorije i ispovijesti. Tu je tajna rijeci i njeno uporedjenje sa akcijom, kao i tajna nad tajnama o preobrazenju akcije u rijec. Tu je i dvosmislenost junastva, kao zla i trijumfa nad zlom i misteriozno pijanstvo strasti koja upravlja pijanim brodom zivota. Tu je obecanje besmrtnosti onome ko kroz ovakve bure pronese neugasenu zublju ljudske velicine. (...)

»Borba neprestana«

Ova Njegoseva pitanja-tvrdnje sadrze objasnjenje. Zna se da rat stvara poseban moral, sa manje socijalne hipokrizije jer se zivot drustva sveo na neposrednu borbu za opstanak, podvlaci ljudski element u krajnjem iskusenju, ali ratnicki narodi i mentaliteti postoje i van Crne Gore. Crna Gora je »krvava« prica, a ne obican rat. U stvari - i nije rat. Crnogorci pocinju da ratuju tek na pocetku DzDz vijeka: u balkanskim ratovima, djelimicno vec u hercegovackom ustanku. Prije toga, to je vjekovno stanje »neprestane borbe«, tj., zivota u opasnosti i stalnom izazovu. To jeste zivot sa prstom na obaracu, ali nije pravi rat. I vise i manje od rata. Crnogorci nijesu u ratu, nego je njihova egzistencijalna situacija postala »neprestana borba«. Ono sto ce se u romanticnoj umjetnosti, u aristokratskom moralu, zvati »zivjeti opasno«, kao ideal i izbor, to ce za generacije Crnogoraca biti jedina vizija ljudskog zivota, jedina situacija u kojoj se dostojno nosi »ime tesko cojka«. Ali »zivjeti opasno« nikad nije iskazano kao ideal za kojim se tezi, nego kao nuznost koja se junacki podnosi. Zato nista ne bi bilo pogresnije nego vidjeti u Crnoj Gori zemlju nasilja: nasilje se prezire, nikad junak ne cini nista nasilno: potpuno suprotno od nasilnog cina, on tezi da prevazidje ranjivost i smrtnost neprijatelja koliko i samog sebe. On bdi nad drugim koliko i nad sobom: drugome je uvijek manje strasan nego sam sebi. U izvjesnom smislu ovo je univerzum ludaka i treba ga uzeti kao takav da bi se shvatila neuporediva dostignuca tog drustva: veliki pjesnik (jer je »rijec« podvig) i originalan ljudski tip. (...)

Heroizam i lesinarenje

U posljednjem bosanskom ratu je bilo nevinih zrtava i sadistickih zlocinaca, a Crnogorci su igrali ulogu lesinara. Taj pojam sadrzi tacno sve karakteristike svijeta protiv kojega je stara Crna Gora bila u vjecnom ratu. Ima li i u takvom okretu sudbine tajnog promisla?

Najuzbudljivije je uocavati kontraste: stara Crna Gora je velika time sto Crnogorci drze sudbinu u svojim rukama, i licnu i opstu; sto imaju osjecaj da nad njima nema sile (»najvise su stoga nepobjedni/jer se smrcu smiju i rugaju«), i sto traze velike izazove u kojima nece popustiti, nego ce saviti okolnosti u pravcu koji sami zele.

I onda, prakticno u jednoj generaciji, dobijamo negativ: masu bez glave i identiteta, povremeno izbezumljeno stado. Duh Crnu Goru napusta preko noci, kao sto je usao u nju jedne davne noci, u sred potresa po krvavoj mjesecini: jos u toku vladavine Kralja Nikole pojavljuju se znaci opustanja, inercije, nestaje naboj herojskog svijeta, pocinje da se nazire tjelesina koja pluta bez unutrasnje stege svojih zakona: to je sloboda materijalnog svijeta koji je ovladao covjekom, za razliku od one slobode duha preko koje su Crnogorci upravljali svojim svijetom i sudbinom. Crna Gora tako propada, jer tako propada svako veliko drustvo, i u tom propadanju se ukljucuje u modernu civilizaciju, konacno se srijeta sa svojom epohom, posto je nekoliko vjekova lutala u dubljim dimenzijama vremena. Koliko je njena istorija bila anomalija, vidi se i u brzini toga propadanja, pomalo kao one freske, sacuvane pod zemljom vjekovima, koje izblijede kad dodju u dodir sa prvim dahom vazduha, posto arheolozi, prethodnica druge epohe, otvore put ka njima.

Moze biti da je u crnogorskom univerzumu najveci kvalitet »postojanost«. Ja mislim da je taj pojam oznacavao njihovo duboko poimanje strpljenja. Strpljenje u napetosti, u teskim okolnostima, ali nimalo sposobnost mirnog cekanja u praznini. To je Crnogorcima izgledalo mlitavo, to je osobina stranaca, Turaka, Latina, Slovena. U nasoj epohi, jer je to stanje van nasih psiholoskih mogucnosti, ne mozemo reci da li je velika vrlina strpljenja kod starih mudraca imala ovaj crnogorski smisao napetog duha, »strasne postojanosti« kako Njegos kaze za Boga, ili je pak imala smisao potpunog mira pred prazninom svijeta.

Spolja gledano, Crna Gora se drzi istih oblika zivota kao ranije, gradjani su osjetljivi na pitanja casti i hrabrosti, patrijarhalna ugnjetenost ljudi je veca nego ranije. Ali osjetljivost je izvjestacena, kao da imitiraju sami sebe, na pravim izazovima uvijek podbace, stvara se krupan raskorak izmedju onoga sto misle i govore o sebi i onoga sto stvarno jesu. A ono sto je nekad bila silina patrijarhalne slobode, jer je crnogorska patrijarhalnost bila individualisticka i pobunjenicka, to se pretvorilo u patrijarhalnu servilnost pred svakim vlastima, nasilnost prema slabijem od sebe, ponizavanje zena.

Njegosa bi takva evolucija interesovala, jer se i u njoj otkrivaju tajni zakoni bica, ali nema sumnje da bi stara Crna Gora i njen Iguman Stefan, kojima su ovakve spekulacije bile dosadne, odmahnuli rukom na ove ljude. Za njih se vec moze reci, bez ogorcenosti i naprezanja mozga, ono sto je Makijaveli rekao za ljude posto ih je do srzi pretresao: »ne vrijede mnogo«. (...)

Nasilje

Istorija Crne Gore me stalno vraca enigmi nasilja. Mi zivimo u izrazito nasilnom svijetu i danasnja Crna Gora je posebno nasilno drustvo, puno agresivnosti, u gestovima, drzanju, glasovima ljudi. Kukavice su uvijek nasilne. Sadizam u bosanskom ratu nije bio posljedica agresivnosti, nego servilnosti. Iz nasega ugla stara Crna Gora izgleda jos mnogo nasilnije: stalni izazovi i stalna borba. Ali ja mislim da u staroj Crnoj Gori nije bilo nasilja i da bi se ondasnji Crnogorci zgrozili u nasilju sadasnjega svijeta. Junak ljudima uliva osjecanje sigurnosti, ne straha.

Vjerovatno bi im sadasnja Crna Gora izazivala odvratnost u svakom detalju: od govora i gesta do vrijednosti i djela. U staroj Crnoj Gori je nezamisliva neopravdana agresivnost, ili slabo smisljena rijec, ili ton u pogresnom trenutku i vjestacki podignut. Danasnji citaoci »Gorskog vijenca« su primijetili da je to pjesma o genocidu, da zapravo slavi genocid. U pravu su, to jeste pjesma o genocidu gledano iz nasega ugla, iz ugla osjecanja i djela koji su na raspolaganju nasoj svijesti. Hocu da kazem da, kad bi moderni covjek, Crnogorac ili neko drugi, radio tacno ono sto rade Crnogorci u »Gorskom vijencu«, to bi bio genocid, fanatizam, glupost i ludost. Ali nicemu od svega toga nema ni traga ako ta djela izvodi Vuk Micunovic sa drustvom i ako se ta djela radjaju u sumnji Vladike Danila i ako ih je Iguman Stefan smjestio u najdublje slojeve procesa stvaranja svijeta. Kad razliciti ljudi rade isto djelo, onda ta dva djela nemaju veze. (...)

Ljudi koje su preplavile mane i ciji gestovi ili rijeci uvijek otkrivaju nasilje, bilo kakve da su im namjere, sastavljeni su iskljucivo od povrsine. Sta se desava u njihovoj unutrasnjosti? Ona je netaknuta. Zato cesto imamo utisak da su veliki zlocinci nevini, ili da iza velikih zlocina modernih vremena - to sam vidio u bosanskom ratu - nema ljudi, nema pocinioca. Bol raspadanja je veliki, ali u njemu nema covjeka, to se raspada materija. (...)

Sloboda

Kad su zaboravili znacenje pojma slobode, Crnogorci su se pretvorili u nista, kao svi neslobodni ljudi drustva. Nijesu odmah bili moralno zbrisani, jer se moral, za razliku od duhovne avanture, drzi na ritualima, ali su odmah izgubili duhovno postolje svoga svijeta, ono postolje koje je odrzavalo vezu sa korijenom njihovog svijeta, iluzije, ili sna - sa njihovim poimanjem znacaja i velicine duha. Kad presusi taj metafizicki izvor covjekovog zivota, onda za umiranje ostalih »clenova« mozemo imati puno povjerenje u surovost vremena. Ono unistava tako sto ne prima u sebe, tako sto ostavi bica na vjetrometini materije. Covjek ulazi u vrijeme kao u skloniste, bice duhom preobrazeno vrijeme dalje u nedogled preobrazava. Odavde nije daleko ideja o obogotvorenju samoga vremena. Ali ta ideja se izgleda po nekoj pravilnosti javlja u umirucim civilizacijama, dabome kao iluzija, jer ljudi mogu da bace pogled na istoriju, znajuci da je njihova prica zavrsena, i u toj istoriji, kao uvijek sa vrha, kraja, ili prije posljednjeg daha, konacno nezainteresovani, otkrivaju duboku semu. (...)

Drustvo »gesta i rijeci« propada na najodvratniji nacin: sve se pretvara u galamu i glumu, ali u njima nema ni rijeci ni djela. Sve ostaje na povrsini vremena i duha. Dobijete umjesto herojskog gesta gestikuliranje ludaka, a umjesto velike rijeci laprdanje glupaka, umjesto postojanog izradjivanja velikih osjecanja, trzanje i kezenje bez psiholoskog pocetka i kraja, one maske zaustavljene u svojoj unakazenosti nad kojima se zgadio Vojvoda Drasko.