Kao i uvijek, Dubrovnik je jos i danas grad utocista. U ovom trenutku ovdje je nasao skloniste izvjestan broj beskucnika, hriscanskih izbjeglica iz Hercegovine. Jedna njihova grupa vec se nastanila izvan Vrata od Ploca, ili morske kapije, u nekim gradjevinama koje su danas slicne stalama, ali su nekad sluzile kao bolnica za zarazne bolesti. Prosli smo i pored turskog trzista. Turci su tu kupovali so, zito i stocnu hranu za gladne i oskudne sultanove trupe u pobunjenim oblastima.

Nasli smo izbjeglice u stanju koje cini cast gostoprimstvu Dubrovcana. Ocekivali smo da cemo naici na grupu bijednih nesrecnika, izmorenih gladju, odjevenih u dronjke i iscrpljenih brigom za odsutne oceve, muzeve i sinove. Naprotiv! Svi su dobro hranjeni. Zene nisu izgledale sasvim izgubljene. Svojim lakim i bijelim maramama i kosuljama pruzale su sliku cistoce koja bi zasramila prljavstinu velikog broja dalmatinskih Talijana. Medju bosanskim izbjeglicama iz Posavine mogli su se vidjeti snazni ljudi. Ovdje je daleko drukcije. Hercegovci su tvrdjeg kova. Medju izbjeglicama ne vide se djecaci iznad trinaest godina, a ni ljudi ispod sedamdesete, izuzev jednog hromog. Ovdje je cak malo bilo i ovih. I zene su, takodje, pokazivale duh starih matrona. One su prodale svoje jedine dragocjenosti, srebrni nakit, da bi se kupilo oruzje za njihove muzeve. Mnoge su vec poskidale sa svog fesa voljene ukrasne novce, sa svog pasa srebrne pafte, koje su, po obliku, kao dva lista slaka, siroke pojase ukrasene, kao odezda, grubo odsjecenim parcadima karneola, ahata, ametista i nekom vrstom smaragda. Svi su ovi dragulji slicni srednjovjekovnim koji se nalaze ovdje u susjednoj riznici. Ovakav sjajan pojas jos se nalazio kod jedne zene i ponudila mi ga je za dvadeset forinti - nesto ispod dvije funte sterlinga. Ona nam je rekla da su ovi dragulji iz hercegovackih dolina iz okoline Nevesinja, ali nije znala da su ahati i karneoli iz ovih planina davno vec izvozeni u pristanista rimske Dalmacije i tamo, kao i sada, usadjivani u prstenje i nakite i ljepse glacani klasicnim orudjima. Njihova je nosnja tako prijatna i lijepa da je nepotrebno ukrasavanje varvarskim nakitom. Preko sjajnocrvenog fesa prevucena svijetlobela marama pada oko ramena i pravi umjetnicke nabore, a tamnoplavo jelece je u skladu sa keceljom tamnocrvenih i narandzastih boja. Sve je ovo bilo dovoljno da nacini male grupe zena neobicno slikovitim, dok su sjedjele ili se sagibale pred svojim novim kucama, vrteci brzo i marljivo svoja vretena. Ispred ovih zena igrala su se mala djeca tako iskrena i prijatna lica i cesto tako plavih kosa da su izgledala kao mali andjeli.

U ovom mjestu nalazi se oko sezdeset izbjeglickih porodica. To smo utvrdili prilikom raspodjele malog dara od deset krajcara po porodici. Pored ove grupe nalazi se i druga u Gruzu. Austrijska vlada daje prosjecno svakoj porodici dnevno dvadeset krajcara, a opstina dubrovacka do trideset sest. U nasem novcu ova suma ne iznosi vise od osam penija, ali je dovoljna za izdrzavanje. Danas je (treci septembar) pocelo trodnevno primirje izmedju Turaka i pobunjenika i turski guverner Hercegovine izdao je proglas kojim obecava punu naknadu stete i slobodu svim izbjeglicama koji bi zeljeli da se tokom ovog perioda vrate kuci. Ipak, sasvim je malen broj prihvatio ovaj plemeniti poziv, i to iz potpuno opravdanog razloga: nisu im Turci postedjeli kuce za povratak.

Iz: Artur Dz. Evans, Pjeske kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka avgusta i septembra 1875, »Veselin Maslesa«, Sarajevo 1973, str. 300-302.