DOGADJANJA

Hrvatica u Beogradu

Vida Tucan

Jos u ozujku stigao je poziv iz Beograda za skup koji ce se odrzati koncem svibnja i pocetkom lipnja (Granice - izazov interkulturalnosti).

"Probijanje"

Dvadeset osmog maja "96, dva sata ujutro, prijelaz Baja, madjarskosrpska (pardon, jugoslavenska) granica. Moj prijatelj prof. Veljak i ja. Kisa pljusti kao iz kabla, u somborskom autobusu nas desetak putnika, a srpska policija nesmiljena. Veljak sa svojih cetrdeset i nesto godina, muskarcina, nema sto traziti u Srbiji bez posebnih papira i dozvola koje navodno nisu na vrijeme stigle. Ostaje s torbicom u onom mraku i pljusku na milost i nemilost svim mogucim "granicama". Usput, proveo je sljedecih trinaest sati u obliznjoj telefonskoj govornici, da bi ga na kraju ipak propustili. Tko dulje izdrzi. Mene ne abadiraju. Hajde, bar da su negdje zene privilegirane!

Od autobusne stanice do Kalenica pijace taksist me je opeljesio za 20 DM, iako ta voznja vrijedi najvise 5 DM, ali to je turisticka taksa.

Susreti

Nasa mala Neda (Arnericka) otvara mi ranom zorom vrata, sva bunovna, u kratkoj sarenoj majici, sa smijeskom klinke, gostoljubivoscu savrsene domacice i s radoscu nicim poljuljanog prijateljstva.

U "Metropolu", na skupu, mnoga stara lica, poneka nova, atmosfera uvijek podjednaka s takvim ljudima i na takvim mjestima: mnogo dobre volje i jos mnogo, mnogo vise nemoci. Ciljevi: "Suprotno dominantnom politickom poimanju granice kao ogranicenja, sprecavanja i zabrane - razmotriti pitanje granica kao prostora medjusobnog darivanja kultura i zajednickog zivota razlicitih entiteta, razumijevanje pripadnika razlicitih naroda i vjeroispovijesti, kao i ljudi razlicitih politickih uvjerenja". Ima tu na pretek teorije, pa zato zurim u Savacentar na premijeru filma mladog redatelja Srdjana Dragojevica, koji je pred dvije godine snimio zapazen film "Nismo mi andjeli". Milena Dravic ustupa mi svoju kartu, a ona ce lako.

Umetnost i stvarnost

Ogromna sala Savacentra, cetiri tisuce gledatelja i film "Lepa sela lepo gore". Ratna prica Srba i Muslimana u BiH. Sve je puno pirotehnike, krvi, sentimentalnih retrospektiva, ali i divnih mladih glumaca i vec ofucani Bata Zivojinovic (cesto si postavljam pitanje, kako moze, na primjer, tako sjajan glumac... Ah, vrijeme je da si vec jednom prestanem postavljati neumjesna pitanja), pa humora na koji uredno reagira prepuno gledaliste. Tu sam strano tijelo. Nakon rata u Hrvatskoj, nakon sto ste vidjeli Mostar uzivo, prosetali se Bosnom, vozili cestama Dalmatinske Zagore u neposrednoj blizini nepreglednih minskih polja i sretali godinama prognane i izbjegle - ovo je samo film, kojemu je realnost nedokuciva.

Zanosi

Bjezimo iz bljestavila filmske premijere prema Zemunu. Do dva poslije ponoci uzivamo u evergrinima nezaboravnog basa iz "Sedmorice mladih", sastava nasih vremeplova, u maloj kavani "Reka" na samoj obali Dunava. Kavanu su otvorile neke inventivne zenske koje nas hrane bezbrojnim vrstama salata, a kazu: pruzaju garanciju da ovamo ne navracaju novokomponirani. Sve se zavrsava tako da ljudi ozbiljnih godina stoje po stolovima i stolicama i uz udaranje takta pjevaju neku Bajaginu pjesmu iz nekog filma Mise Radivojevica.

Klinci

Za neke predstave u Jugodrpu nema karata po mjesec dana unaprijed, ali, jasno, Cveja (Branko Cvejic), nekad vrlo popularni Bumbar iz serije "Grlom u jagode", ostavlja mi kartu na blagajni onog istog Jugodrpa gdje su u doba naseg skolovanja vladali Marija Crnobori, Rahela Ferari ili Milivoje Zivanovic. Onog istog Jugodrpa Plese, Mire Stupice ili Zigona.

U "Potpalublju" Vladimira Arsenijevica (NINova nagrada 1995. za roman godine) doduse igraju jos Branka Petric - Fehmiu, Olga Savic i neunistivi Rade Markovic, ali u ovom zdanju gde se stolice pod nama raspadaju, a zamjenjuju ih ponegdje obicne drvene, pokupljene negdje u obliznjem dvoristu, vladaju neki novi klinci.

Nisam sigurna igraju li to oni sami sebe? U potresnoj ratnoj prici, klaustrofobicnom potpalublju velegrada bez rata, klinci pogibaju, ubijaju se ali se i radjaju, a ludi Vanja zeli krenuti u redove Zenga ili HOSa zbog posebno lijepih beretki, a "vrhovna komanda je i tako jedna te ista" veli on. U bifeu gdje smo nakon predstave popili pice, orile su se kazete ET i Olivera.

Prijatelji

Na petom katu u ulici Majke Jevrosime kod Pavlovica provodimo Milena i ja jednu divnu veceru uz Neninu nenadmasnu proju (zato su joj valjda sinovi izrasli preko metar i devedeset), a Zika nas ponosno nudi svojim specijalitetom: kolacicima s medom i jagodama. On jos uvijek ustaje u pet, da bi u tisini jutra iz godine u godinu povecavao svoj romansijerski opus. Kako je tesko povezivati privatnost i javnost! Nespojiva mi je jednostavnost Zikine prijateljske njeznosti i svega onoga od opsade do hajke. Cini mi se da je njegov brk postao u ovih nekoliko godina sasvim beo, ali nikako mrtav.

S Milenom se vidjam svakodnevno. Draga, njezna Milena sa promisljenim darovima za moju djecu, sa sirom otvorenim prelijepim plavim ocima, kojim uvijek gleda sugovorniku ravno u oci. Nedavno su "Filmski susreti - Nis" izdali monografiju "Gluma kao sudbina i kao saznanje". Sedamdeset i sest snimljenih filmova. Listam naprijed, pa natrag. I opet ta nespojivost privatnog i javnog. Milena - cudo!

Razgovori

Na skupu u "Metropolu", koji je i bio moj povod dolaska, dobivam rijec. Zelim reci nesto korisno i prakticno nakon svih onih teoretskopovijesnih analiza proteklih dana. "Morat cemo poceti od cinjenice da prosjecni gradjanin Hrvatske ne zeli cuti ni S od Srbije ni J od Jugoslavije" - kazem ja, ali sam presutjela da se Bajaga i Balasevic slusaju, a njihove snimke umnozavaju.

Na Kalenica pijaci prodavac pojaseva upitao me je zacudjeno: "Da li ste vi iz Zagorja?" Odgovorih da tako govorimo i mi Zagrepcani. Mrmljao je nesto kako je sve to sto se dogodilo jedna velika steta... i nasa se konverzacija zavrsila mojim cjenkanjem za pojaseve koje sam kupila sinu i kceri.

Gde cemo se sresti

Sparno je popodne. Sofer je zapalio bucni motor autobusa. Stisnula sam siroko rastvoren dlan na staklo, a dolje na stanici stoje Milena i Neda, za javnost filmske zvijezde nekadasnje Jugoslavije, a privatno moje prijateljice s kojima se nisam mogla druziti vec pet, sest godina, samo zato jer su one Beogradjanke, a ja Zagrepcanka.

Mukotrpna su bila ona devedeset i cetiri sata droncanja u autobusu do Splita gdje sada zivim.

Bas se mislim ne bismo li slijedeci sastanak mogle dogovoriti negdje na pola puta, mozda u Sarajevu.

Republika br.141-142 1-30. jun 1996.