Nalazimo se na milenijumskoj granici kad svijet ima, vise nego ikada, dvije oprecne mogucnosti: ili da srlja u brzo samounistenje i unistenje mnogo toga u prirodi ili da ubrzano krene u globalnu humanizaciju

Andrija Kresic

Kao religija svijeta koji se mijenja i krscanstvo se mijenjalo. Izvorno vjerovanje je kolikotoliko sacuvano u kanoniziranom Svetom pismu, ali, kao sto obicno biva, u raznim vremenima i socijalnim miljeima je razlicito interpretirano. Tokom prvog milenija svoje povijesti krscanstvo se malopomalo udaljavalo od svoga prvobitnog oblika i socijalno i organizaciono i doktrinarno. Izvorna vjera i crkvena vjera postale su razlicite. Prvobitno progonjena vjera i vjerska organizacija pretvorila se u dominantnu crkvenu religiju svjetskog Rimskog carstva osvojivsi i nekada progoniteljski carski dvor. Ona je nadzivjela Rimsku imperiju, njenu diobu i propast Zapadnog carstva, osvajajuci i tzv. barbarske osvajace carstva.

Hijerarhijsko ustrojstvo

Mimo spomenute bitne karakteristike ne moze se valjano razumjeti cijepanje (sizma) crkve na zapadnu (rimskokatolicku) i istocnu (pravoslavnu) krajem prvog i pocetkom drugog milenija, kao ni veliki raskol u zapadnoj crkvi sesnaestog stoljeca. Pitanje vlasti bilo je, i danas je, pitanje nad pitanjima u crkvenom krscanstvu.

Unutrasnje ustrojstvo crkve - katolicke i pravoslavne - bilo je primjereno staleskom drustvu i monarhistickom tipu vladavine, manje je bilo primjereno vremenu Reformacije i nastajanja kapitalizma (zbog cega je i doslo do drugog velikog raskola i do protestantizma na Zapadu), a jos manje je primjereno svijetu krajem drugog i pocetkom treceg milenija.

U dvadesetom stoljecu svijet je tragicno pogodjen totalitarizmom fasistickog, nacionalsocijalistickog i realsocijalistickog tipa, zbog cega je postao narocito osjetljiv i zainteresiran za demokratske norme i vladavinu prava, za slobode i prava covjeka i gradjanina. Medjutim, o pitanjima crkve i vjere odlucuje hijerarhija klera, a obicni vjernici su u tom pogledu potpuno zavisni od svecenstva. Oni nemaju nikakvog prava na izbor i opoziv svecenika. Crkvenog poglavara - papu, patrijarha i druge - samostalno bira uzi skup najvisih svecenickih zvanja. Jednom izabrani poglavar po pravilu vlada dozivotno i autoritarno, kao i nekadasnji svjetovni monarh.

U crkvenom ustrojstvu katolicizma i pravoslavlja osobito je inferioran polozaj zenskog dijela vjernika. Zene ne mogu sticati svecenicka zvanja i crkvene polozaje; dostupan im je u organizaciji crkve samo status monahinja. Ovim svojim patrijarhalnim muskim sovinizmom crkva osobito daleko zaostaje za ovovremenim svijetom.

Nije li doslo krajnje vrijeme na pragu treceg milenija krscanstva da se najozbiljnije promislja i priprema demokratska modernizacija ili novom dobu primjerena reforma crkvenog ustrojstva? Srednjovjekovnom drugom stalezu po svoj prilici nije mjesto u trecemilenijskom dobu.

Koegzistencija i proegzistencija

Na koncu drugog milenija postaje vidljiva materijalna mogucnost da ljudski rod "po sebi" u narednom dobu postaje rod "za sebe", da covjecanstvo kao cjelina racionalno uredjuje svoj opstanak. Vec se nazire proces tehnoloskoekonomske planetarizacije. Modernim telekomunikacionim i ostalim prometnim sredstvima i brzinama uveliko se smanjuje ili prakticno anulira prostor koji je izolirao i udaljavao dijelove svijeta, narode i ljude jedne od drugih. Ljudi su ovladali fantasticnim prirodnim silama kakve su se ranije mogle zamisljati kao moci natprirodnih bozanstava. Vidljive su, dakle, materijalne pretpostavke za sveljudski prosperitet u velikim zajednicama, bez neprelaznih ili tesko prelaznih unutrasnjih granica.

Da li je svijet duhovno na visini materijalnih mogucnosti?

U zivotinjskom svijetu egzistencija jedne vrste i njenih jedinki odrzava se po pravilu odnosom nagonske koegzistencije, a u manjim skupinama unutar vrste (stado, krdo, copor, jato, pcelinji roj i dr.) i odnosom proegzistencije u smislu "svi za jednog - jedan za sve". Medjutim, u vrsti (ili rodu) homo sapiens ima i antiegzistencije. Dosta je primjetno da se prahistorija i historija ljudskog roda podosta sastoje od ratnih pobjeda i poraza. Malo je bilo vremenâ kada se negdje u svijetu nije ratovalo. U dvadesetom stoljecu imali smo i dva svjetska krvoprolica. Mrznja je harala u ljudskom rodu uzimajuci mu silan danak u zivotima i dobrima i pored svjetske religije ljubavi ciji su vjernici, milom ili silom, ratovali jedni protiv drugih. Mrznja je ipak bivala nadvladavana nagonom ka egzistenciji; zato svijet nije unisten, pa se moze vjerovati u njegovu buducnost. (To, naravno, nije religijska vjera, nego empirijska vjerovatnoca na osnovu dosadasnjeg iskustva.) Ovovremena sredstva antiegzistencije, osobito ona koja ce se moci proizvoditi u narednom stoljecu, mnogostruko uvecavaju svoju ubitacnost, te bi mogla proizvesti apokalipticnu katastrofu i veoma dovesti u pitanje vjerovatnocu ljudske egzistencije. To je veliki izazov na granici milenija za svjetsku misiju religije ljubavi koja to ne bi bila samo po nazivu i novozavjetnom porijeklu, nego po spasilackom ucinku.

Da bi se krscanstvo efikasno posvetilo svjetskom spasenju ono bi se moralo osloboditi unutrasnjeg rivalstva svojih crkava, u sebi uspostaviti odnose proegzistencije, tolerisati dogmatske i obredne razlike - ionako previse izvjestacene1- koje ne smetaju sloznom djelu i cilju.

Koliko su samo crkve mogle uciniti protiv rata na prostoru bivse Jugoslavije da su - jos dok se vodio samo medijski rat - osnovale medjucrkvene stalne operativne organe za koordiniranu antiratnu akciju, slozno odvracajuci vjernike od nacionalnih "otaca", ratobornih mrzitelja i ratovodja. Bila bi to aktivnost u duhu novozavjetne vjere, mogla bi obuhvatiti i nekrscanske crkve i vjernike i postati paradigmaticna za spasilacku vjersku misiju u cijelom svijetu. Akciono jedinstvo ove vrste ne bi do vodilo u pitanje razumni identitet vjera i crkava niti bi se one nametale jedna drugoj. Nazalost, u nasoj javnosti uspjesniji su bili ratni huskaci; mirovnjaci su bili u manjini, a crkve - ili prakticno pasivne ili u savezu sa ratovodjama, sto sve svjedoci o moralnoj zaostalosti i nezrelosti.

(Ne)sputavanje humaniteta

Rimokatolicka crkva, koja je vec svojim nazivom upucena cjelosvjetskoj vjeri (katholikos=univerzalan), sebicno je iskljuciva pretenzijom rimskog pape da - kao "nasljednik" prvoapostola Petra - bude nepogresivi vjerskovladarski autoritet cijelog krscanstva, sto mu nacionalne crkve pravoslavlja i protestantizma ne priznaju.

Osobito su bile i ostale podlozne nacionalizmu pravoslavne crkve koje su dugo djelovale u zaostalijem (feudalnom i postfeudalnom) evropskom Istoku, dok je Reformacija (sa nacionalnim crkvama) na Zapadu koincidirala sa ukidanjem feudalizma i duha srednjovekovlja. (O tradicionalnom nacionalizmu u pravoslavlju uvjerljivo svjedoci protojerej Smeman, historicar pravoslavlja, koji pokazuje i spregu drzave i crkve pri sukobima unutar pravoslavlja.)2 Trenutno je na "dnevnom redu" u pravoslavlju spor izmedju moskovskog i carigradskog ("vaseljenskog") patrijarha

oko nadleznosti nad estonskom mitropolijom. Crkvena Moskva - koja se nije odrekla ambicije da bude "treci Rim" - htjela bi estonske pravoslavce pod svojom vlascu. Carigradski patrijarh zeli estonsku mitropoliju pod svojom "vaseljenskom" vlascu. On inace nudi pravoslavnom svijetu grcki "model spojivosti pravoslavlja sa Zapadom" kao sto to cini i grcka politika unutar Evropske unije. Iz srpskopravoslavne crkve izdvojila se makedonska crkva, a ima zahtjeva za autokefalnost crnogorske crkve, sto podsjeca na odvajanje nacionalnih crkava u dva velika crkvena raskola krscanstva. U ovoj pravoslavnoj crkvi primjecuje se "tendencija kvazigrecizacije", ali i otpor (kao i u grckoj crkvi) toj "mondijalistickoj i ekumenskoj delatnosti Vartolomeja". Dakle, opet i opet svadje oko crkvene vlasti i tek poneki znak medjucrkvenog zblizavanja.

Spoljne i unutarnje promjene

Sigurno je da ce se mijenjati koliko toliko s promjenama svijeta ili ce iscezavati u svijetu. Vjerski i profani zivot vjernika ne moraju biti i ne mogu biti u trajnom konfliktu niti bi se vecina vjernika mogla, po zahtjevu svojih crkava, stalno izolirati od svetovnih zbivanja i medjuvjerskog komuniciranja.

Da bi se crkve prilagodile sve izrazitijoj aktuelnoj demokratizaciji u svijetu, tj. da bi se same demokratski aktuelizirale, morale bi mijenjati, prvo, arhaicnu crkvenu hijerarhiju i, drugo, odnos povlascenog klera i podvlascenog vecinskog dijela vjernika.

Crkveni poglavar (papa, patrijarh) mogao bi se birati na odredjeni mandat kao primus inter pares u crkvenom poglavarstvu. Bivsi zivi poglavari bi sacinjavali pocasno i savjetodavno poglavarstvo. To bi bio moguci nacin napustanja autoritarne vladavine monarhistickog tipa i ukidanje glavne prepreke za sloznu aktivnost krscanskih crkava za dobrobit trecemilenijskog svijeta.

U principu, za pocetak, isti nacin bi vazio za izbor ostalih (nizih) crkvenih funkcionera i za pretvaranje prevelikih licnih ovlascenja u primjereno kolektivno odlucivanje u crkvi. Ovaj pocetni stupanj demokratizacije, naravno, ne bi morao biti i konacni.

Iz dosadasnjeg zastarjelog ugla posmatranja, bez ikakvog dosadasnjeg iskustva, nije dovoljno vidljivo kako u svakidasnjoj crkvenoj praksi pomijesati svecenstvo i ostale vjernike toliko da nestane dosadasnja institucionalna subordinacija vecine manjini. Odavno je trebalo, a u buducnosti moze biti jos potrebnije, da, na primer, parohijani biraju svoga paroha, zupljani svoga zupnika, da na crkvenim zborovima raspravljaju i odlucuju o crkvenim pitanjima ne ostavljajuci sve odlukama svoga svecenika.

Odavno je vrijeme da se sva vrata crkvene hijerarhije sirom otvore i zenama - ukljucujuci njihovo skolovanje u vjerskim skolama - kako bi one ravnopravno s muskarcima djelovale u crkvi. Nedostojno je smatrati ih nedostojnim za crkvene funkcije, a za neke crkvene poslove bile bi i pogodnije od kolega (npr. ispovijedanje zena, vjerska obuka djevojcica i dr.).

Moze se ocekivati da ce materijalni razvoj u svijetu stimulirati, vise nego do sada, stvaranje sirih zajednica od subkontinentalnih i kontinentalnih, kakve se vec uspostavljaju. Udruzuju se narodi razlicitih tradicija, kultura, vjera i crkava, pa i oni koji su dugo medjusobno ratovali. Zajednistvo cini svoje. Zastarjele sebicne iskljucivosti i crkvenonacionalisticki autizmi gube tlo u zajednici ljudi raznih vjera. Sva je prilika da istice vrijeme vjerskom sovinizmu, fundamentalizmu, vatrenom gnjevu prema zapadnjastvu ili istocnjastvu, "mondijalizmu", "novom poretku" i drugim "pogibeljima" za "vjeru otaca", za "nasu naciju", za "jedinu svetu crkvu", za "pravoslavno slovenstvo" i sl.

Svakidasnjim ljudskim komuniciranjem u multireligijskim zajednicama otvara se mogucnost za vjernike raznih crkava da se vjerski zblizavaju mimo crkava.

Preporod

Duh i praksa religijskog ekumenizma u modernom svijetu ne moraju se zauvijek vezivati za odnose dosadasnjih crkava i crkveno se ogranicavati. To bi moglo biti u vecoj mjeri vancrkvena stvar vjernika i vjerskih mislilaca raznih vjera, medju kojima ima sve vise modernista koji smjelo sinhroniziraju svoju religioznost sa duhom vremena.3 Optimisti koji djeluju s nadama u bolji svijet mogu ocekivati da ce u svijetu narednog milenija biti puno vise prijateljske komunikativnosti medju raznim ljudskim zajednicama nego neprelaznih granica i sukoba. Takodjer mogu ocekivati da ce se zauvijek zakopavati ratne sjekire izmedju religija, da ce biti medjureligijske religioznosti,4 religioznosti kao takve, sa vise slobodnog nego propisanog monistickog vjerovanja.

Moze se ocekivati i lula mira izmedju teizma i ateizma ako se promisljaju razborito, bez apriorne nepomirljivosti. Previse je nekriticno, komotno misljenje da je svijet podijeljen nekakvim "berlinskim zidom" na vjernike i nevjernike, da je covjek ili jedno ili drugo. Vec je nesto receno o tome da vjernik, noseci u dusi svoju

vjeru, nosi i nesto vjerske skepse i nevjerice, pitajuci se u nedoumici da li je zaista bilo i moglo biti ovo ili ono sto kaze vjersko predanje. Osim toga, duh vjernika ne moze biti okupiran samo vjerom, kao u hramu; on osjeca i misli ziveci povise izvan hrama (profanum), sa profanim iskustvima, bez nebeskih bica i bez racionalnoempirijskog potvrdjivanja vjerskog predanja.

Ateizam moze biti u "miroljubivoj koegzistenciji" sa teizmom ako se temeljito razgranici sa antiteizmom. Za razliku od antiteizma, ateizam se ne bavi razuvjeravanjem vjernika, ne bavi se negiranjem religijskih vjerovanja kao zabluda i obmana, kao sto cine duhovni i prakticni progonitelji religije. Ostavljajuci vjerniku da vjeruje sto moze vjerovati ateizam uvazava samu svjetovnu cinjenicu religioznosti kao utjecajnu komponentu kulture i zivota ljudi tokom milenija, dostojnu proucavanja u raznim oblastima znanja (u historiji religije, filosofiji religije, sociologiji r., psihologiji r. i dr.).

U metod naucne spoznaje, naravno, ne ulazi nikakav deus edz machina niti bilo kakvo natprirodno ili neprirodno "objasnjenje". Zato ateisti moze biti sasvim prihvatljivo nastojanje znacajnih modernih teologa da "ili ukinu ili barem svedu na minimum natprirodni element i akcenat" u krscanskom vjerovanju.5 Nalazimo se na milenijskoj granici kada svijet ima, vise nego ikada, dvije oprecne mogucnosti: ili da srlja u brzo samounistenje i unistenje mnogo toga u prirodi ili da ubrzano krene u globalnu humanizaciju. Starinsko crkveno krscanstvo, koje se pretezno bavi natprirodnim bicima i zbivanjima, propovijedajuci nebesko spasenje kao cilj zemaljskog zivota, marginalizira samo sebe u spomenutoj dilemi svijeta. Za novi svijet treba novo krscanstvo.

Obnovljena religija ljubavi - u skladu sa vjerskim samozrtvenim Kristovim covjekoljubljem - moze imati puni smisao i siguran opstanak u buducem svijetu kao univerzalni vjerski pokret duhovne i prakticne humanizacije svijeta koji bi djelovao u plodnoj kooperaciji sa ostalim humanistickim nastojanjima u svijetu.

Novi pokret

Nova vjerska organizacija bavila bi se osobito moralnim odgojem vjernika (u vjerskim skolama i ostalim ustanovama vjerske obuke) i to u skladu sa dva temeljna eticka principa: sa principom koegzistencije ("Ne cini drugom sto ne zelis da drugi cini tebi") i sa principom proegzistencije ("Cini za drugog sto zelis da drugi cini za tebe" ili "Ljubi bliznjega svoga kao samog sebe"). U ime takve etike intenzivirala bi se i krscanska etika (u crkvenim glasilima i inace) svakojakog necovjestva, netrpeljivosti, egoizma i mrznje u svakidasnjem zivotu.

Doktrinarno-teoloska obnova krscanstva moze biti nastavak ranije zapocete demitologizacije biblijskog vjerovanja, uz vise priznanja, podrske, sistema i popularizacije. Sam pojam bozanstva u judeokrscanskom vjerovanju u vidu jednog antropomorfnog bica, koje je stvorilo svijet i vlada njime, ne razlikuje se bitno od starogrckog Zevsa ili rimskog Jupitera, osim sto je jedan jedini (mada i on ima brojnu nebesku svitu andjela, svetaca i svetica). Po misljenju biskupa od Njoolnjicha Johna Robinsona, mitski termin "Boga" treba napustiti tako da se teologija ne bavi opisivanjem posebnog bica koje se zove "Bog", nego je analiza interpersonalnih odnosa u njihovoj osnovi.6 Osnova je princip ljubavi, ljubav je bozanstvena. Mitoloska biblijska vjera ce se, po svoj prilici, dugo odrzati u krscanstvu kao nezvanicna ili poluzvanicna popularna forma vjere ili kao retorickostilska prezentacija vjerske doktrine. Neokrscansko bozanstvo nadahnjuje duse kao apoteoza najvise pravde i ljubavi u svijetu.

Pored duhovne obnove, tj. nove svijesti i savjesti, glavna odlika i prednost obnovljenog krscanstva je neokrscanska praksa. Za razliku od dosadasnje karitativne djelatnosti crkava i drugih krscanskih organizacija, dobrotvorna djelatnost svjetskog neokrscanskog pokreta moze biti i kvalitetom i kvantitetom neuporedivo dobrotvornija.

U neokrscanskom svjetskom pokretu nalazili bi utociste oni koji su ponizeni u svojoj osobnosti, kao subjekti svoga zivota, koji su podvlasceni i trpe samovolju povlascenih mocnika, koji pate u siromastvu, koji su pogodjeni nepravdama i ugrozeni mrznjama, koji su bespomocni i liseni normalnog ljudskog nacina opstanka, tj. zivota svjesnih, slobodnih, kreativnih i drustvenih (moralnih) bica. Pokret je organizacija i za dobrotvore koji mogu i zele pruziti bilo kakvu vrstu pomoci bespomocnima. Pokret je, ujedno, organizacija krscana za efikasan praktican otpor svakom necovjestvu, svemu sto se bilo kako namece ili protivi covjestvu kao mjerilu svih vrijednosti.

Za svoju dobrotvornu djelatnost Pokret bi imao svoja obdanista i domove za nezbrinutu djecu, svoje djacke, studentske, staracke domove, svoja ljecilista, oporavilista, apoteke, svoja ucilista bez skolarina, svoje ustanove osiguranja, svoje zgrade i naselja za beskucnike, svoje sluzbe pravne pomoci itd. itsl. Za sve to potrebni su obilni fondovi razlicite namjene koji bi se alimentirali iz privrede u vlasnistvu Pokreta i donatorstvom.

Odnosi medju zajednicama neokrscanstva - lokalnim, regionalnim, zemaljskim, medjudrzavnim itd. - uredjuju se i prakticiraju po nacelima krscanske uzajamnosti, prelazeci sve granice (politickoadministrativne, etnicke, socijalne i druge) do svjetske cjeline Pokreta. Tako bi duh krscanskog covjekoljublja djelovao kao sama spasonosna stvarnost u svijetu. Ima li od ovoga uvjerljivije vjere u inkarnaciju Logosa iz prologa Cetvrtom evandjelju: "I Rijec tijelom postala i nastanila se medju nama"?

*) Rad pripremljen za Medjunarodni skup Granice - izazov interkulturalnosti, odrzan u Beogradu od 30. maja do 1. juna 1996; skracena verzija.

1) Svojim patrijarhalnim muskim sovinizmom crkva osobito daleko zaostaje za ovovremenim svijetom

5) Ateizam moze biti u "miroljubivoj koegzistenciji" sa teizmom ako se temeljito razgranici sa antiteizmom

[Posaljite nam vas komentar]

[© Copyright Republika & Yurope 1996 - Sva prava zadrzana]