Daleko je Evropa

Dobili smo novu državu. Prestala je višemesečna medijska tortura. Nama, građanima, ostaje zagonetka šta smo to dobili i u kakvoj ćemo zajednici da živimo.
Ponašanje političke elite ne omogućava nam da poverujemo da je urađen ozbiljan posao koji će rezultirati stabilnijim socijalnim odnosima i razvojnim procesima. Smušenost i brzopletost u izjavama političara neverbalno nam prenose njihovu sumnju da će buduća zajednica biti korisna njenim građanima.
Očekivanja građana da će sa promenom vladajuće garniture sve jednostavno krenuti novim tokovima koji će omogućiti da svakodnevica bude lagodnija i ekonomski stabilnija, objektivno nisu mogla da budu ispunjena jer je prethodni režim svojim patološkim delovanjem razorio svaku instituciju i organizaciju. Funkcionalnost ekonomskog sistema ne može da bude jednostavno uspostavljena ma koliko je svima jasno da je materijalni status prioritetan građanima.
Ako uporedimo javne aktivnosti onih koji su sišli sa političke scene i aktuelno prisutnih na njoj, otkrićemo naizgled apsurdnu situaciju: da smo zlodela bivših psihološki jasnije podnosili. Oni su delovali usaglašeno na našem uništenju. Njihove aktivnosti su po svojoj retrogradnosti, destruktivnosti i sumanutosti otvoreno rađale egzistencijalni strah i mobilisale na otpor. Javno delovanje sadašnjih predstavnika vlasti ne izaziva strah ali ne omogućava ni neophodan minimum poverenja ili razumevanja. Inflacija reči i devalvacija stavova koji imaju dnevnu upotrebnu vrednost ne dozvoljavaju nam da svoje političke lidere doživimo kao ozbiljne i odgovorne ličnosti. Fluidna osećanja koja se kreću od nerazumevanja, neprihvatanja, sumnje u časne namere, nipodaštavanja, besa ili mržnje, deluju opterećujuće i zbunjujuće. Distanciranje građana od socijalnih zbivanja onemogućava stvaranje validnog javnog mnenja, a političarima ostavlja slobodan prostor za delovanje koje nije podvrgnuto sudu javnosti.
Verovanje da će se odlaskom bivših stvoriti uslovi da novi ljudi grade nove društvene odnose, raspršilo se kao mehur od sapunice pred ogoljenim otkrićima da novi sve češće u svom ponašanju i delanju liče na one za koje smo verovali da su definitivno postali naša nevesela prošlost. Izneverene nade i očekivanja, uz mučnu svakodnevicu nad kojom se kao zlokobni oblak nadvija sveopšta nesigurnost, čine da dojučerašnji vernici u novi pravedniji sistem postaju skeptici, razočarani gubitnici i nezadovoljnici.
Hipokrizija i elementarni nedostatak stila u socijalnom obraćanju, koji su i danas prisutni kao u "ona nedemokratska" vremena, podstiču da se u svesti ličnosti pojavi sav asocijalni talog gomilan u smutnim vremenima u kojima smo živeli ili donet kao genetski zapis iz mračnih vremena naših predaka. Sa opterećujućom prošlošću i maglovitom sadašnjošću, kao u psihodeličnom transu, mešaju nam se slike doživljenog, već viđenog, ružnog i neizvesnog, i sa nevericom otkrivamo da nam se ponovo u svest kao usud gura Kosovo, i ponovo udaraju ratni bubnjevi, i ponovo se spremamo na odbranu.
Virtuelni temelji nove države, vitalni zakoni u nacrtima, pravni sistem koji još uvek poštuje pravo nekih ličnosti da budu iznad i izvan zakona, neotkriveni stari i počinjeni novi zločini opterećuju našu svakodnevicu i zamagljuju nadu da smo bliži Evropi. Sa tih strana kao eho odzvanjaju višemesečni apeli da ispunimo preuzete obaveze prema Haškom sudu.
U apsurdnost tvrdnji da smo mi uvek bili i danas jesmo deo te civilizacije uveravaju nas stavovi profesora sociologije sa Beogradskog univerziteta objavljeni u nedeljniku Vreme. Ksenofobija, retrogradnost, paranoidnost i iracionalan strah od promena mentalnog diskursa prema dogmatskim stavovima o takozvanim nacionalnim interesima podsećaju nas da smo još uvek na terenima na kojima su suprotstavljeni strani plaćenici, patriote i izdajnici. I tako, kao i do sada, u krugu bez kraja i početka. Oni van našeg kruga ne korespondiraju sa takvim atavističkim stavovima. Evropa je još uvek daleko.

Dragica Stanojlović