Šverceri vlastitog života Milana Kangrge

"Republika", Beograd 2001, i "Feral tribune-Kultura i rasvjeta", Split 2002.

Odgovori poznatog zagrebačkog filozofa, jednog od osnivača i urednika časopisa Praxis i Korčulanske ljetnje škole, na izazove istorijski tragičnog vremena u zemljama bivše Jugoslavije u poslednjoj deceniji dvadesetog veka kada je sve ljudsko nemilosrdno uništavano, a mladi građani pretvarani u topovsko meso, sadržani su u svojevrsnoj trilogiji koju čine knjige Izvan povijesnog događanja ("Feral tribune", Split 1997), Šverceri vlastitog života ("Republika", Beograd 2001, i "Feral tribune-Kultura i rasvjeta", Split 2002) i Nacionalizam ili demokracija (Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci-Novi Sad 2002). Mada je prvo, neznatno skraćeno, izdanje Švercera vlastitog života izašlo 2001. godine u Beogradu i splitski izdavač je svoje izdanje označio kao "prvo" i tako stvorio izvesnu konfuziju kod čitalaca, jer se autor, Milan Kangrga, u splitskom izdanju svog dela korektno poziva na prvo izdanje izašlo u Beogradu (videti, na primer, str. 132. splitskog izdanja).
Za izdavača prvog izdanja Nebojšu Popova i beogradsku Republiku napisao sam avgusta 2001. godine sledeću recenziju:
Knjiga Milana Kangrge, na prvi pogled neobičnog ali veoma preciznog naslova, Šverceri vlastitog života - Refleksije o hrvatskoj političkoj kulturi i duhovnosti, je veoma uspešna kombinacija autobiografskog kazivanja, promišljenih filozofskih iskaza i analiza, delimične rekonstrukcije sudbine Praxisa i Korčulanske ljetnje škole i snažne kritike hrvatskog etnonacionalizma i na ustaškoj ideologiji i šovinizmu zasnovanog političkog ponašanja. Kangrga otvoreno i bespoštedno iznosi ne samo činjenice nego i svoje stavove "koji se možda nekome neće svidjeti". Njegova knjiga je ispovest, iskrena i istinita, pisana s ciljem da otrgne od zaborava i, kao iskaz autentičnog svedoka, onemogući postojeće i naknadne falsifikate najznačajnijeg i najdragocenijeg ploda hrvatske kulture u drugoj polovini dvadesetog veka - filozofskog časopisa Praxis i Korčulanske ljetnje škole.
U centru Kangrginih razmatranja stoje čovek, sloboda i problemi ljudskog dostojanstva. U traganju za odgovorom na osnovno pitanje Kantove filozofije - Što je čovjek - Kangrga se obilato služi Hegelovim i Marksovim idejama, ali bi bilo krajnje pogrešno zaključiti da je njegov odgovor hegelijanski ili marksistički. Nije potrebna osobita analitička domišljatost da se iza tih ideja otkrije autentična Kangrgina misao o ljudskoj egzistenciji kao nečemu što čoveku nije dato nego je zadato. Samim rađanjem ljudsko biće nije čovek; ono to tek mora postati svojim nastojanjem da bude slobodno i da se izbori bar za minimum ljudskog dostojanstva. Čovjek je, po Kangrgi, zapravo biće koje svojim vlastitim djelom premošćuje i prevladava svoju ograničenost i nesavršenost. Rečeno "u ključu" egzistencijalističke filozofije, čovek je, kao "povjesno-djelatno biće", tek projekt jer stvara sebe kao čoveka, dospeva sebi kao čoveku u onoj meri u kojoj se bori za istinu. U pojmu mišljenja impliciran je pojam slobode, a boriti se za istinu znači boriti se za slobodu.
Kangrgina razmišljanja o hrvatskoj političkoj kulturi pisana s namerom da budu prilog boljem snalaženju u neposrednoj budućnosti, "... bez ponavljanja onog najgoreg iz naše prošlosti", snažan su pledoaje za slobodu i autonomiju autentičnog kulturnog stvaralaštva. Njegova odbrana kulture od uticaja raznih ideologija i dnevno-političkih interesa centara političke moći je kontinuirana beskompromisna borba za autentičnost i autonomiju kulture od njegovog prvog članka, objavljenog pre više od pola veka, do rukopisa ove knjige.
Svoje stanovište o nezavisnosti kulture od praktične politike i ideologije Kangrga gradi u protivstavu švercerima vlastitog života, koji glume svoje, a švercuju i svoje i tuđe živote, švercuju svim i svačim - od ljudi i ideja, do nacije i države. Za razliku od svojih prethodnika - ketmana - kojima se bavio Česlav Miloš, Kangrgini šverceri vlastitog života su životniji i prepoznatljiviji; imaju imena i prezimena, tačno se zna na koje su sve gadosti spremni, koliko su prevrtljivi i koliko zla mogu da nanesu slobodi kulturnog stvaranja. Kangrgina ideja o švercerima vlastitog života je pomak ka boljem razumevanju funkcionisanja sistema "realnog socijalizma" u odnosu na ketmana. Dok ketman svoj najbezbedniji zaklon vidi u bezličnom služenju partijskom aparatu, šverceri vlastitog života svoje najsigurnije pribežište vide u etnonacionalizmu. Šverceri vlastitog života služe Kangrgi da precizno uoči i registruje "zverinjak u nama i oko nas" koji identifikuje kao desničarsko-konzervativni nacionalizam tzv. hrvatskog proljeća ranih sedamdesetih, kao i ustaški zločinački šovinizam devedesetih godina u hrvatskoj političkoj kulturi.
"Švercer vlastitog života" je tip rasprostranjen u politici i kulturi, koji službouljudno služi šefa, provereni je partijac bilo koje partije na vlasti, ali je beznačajan intelektualac. Služnik je svake postojeće vlasti, dobro snalažljivi partijac i nacionalist, neprekidni predsednik svega što postoji, a u stvari ordinarni lažac, falsifikator, doušnik i šovinist. To je tip koji glumi svoj život, švercuje svoj i tuđe živote. To je moderni Čičikov koji ne trguje mrtvim dušama jer je njegova duša već mrtva. Tim tipovima ne treba verovati. Mogu biti sve i sva! U biti su samo šverceri - idejama, ljudima, nacijom, državom. Kangrgina galerija takvih likova u hrvatskoj kulturi i politici je impresivna: od akademika, profesora univerziteta, književnika, "kolega" filozofa i sociologa, do gomile kameleonske služinčadi u politici, bez obzira da li su na hijerarhijskim ljestvicama moći postali "poglavnici", "doglavnici" ili "savetnici".
Najbezbedniji zaklon "švercera vlastitog života" je etnonacionalizam. Odbacujući optužbe za "nacionalni nihilizam" izrečene na račun Praxisa kao tendenciozne i lažne, Kangrga upozorava da se pod firmom nacionalnoga želi prošvercovati nacionalizam i šovinizam. Otuda za njega nema "dobrog nacionalizma". On precizno uočava i registruje "zverinjak u nama i oko nas" koji identifikuje kao desničarsko-konzervativni nacionalizam tzv. hrvatskog proljeća ranih sedamdesetih, kao i ustaški zločinački šovinizam devedesetih godina u hrvatskoj političkoj kulturi. Tim retrogradnim ali dominantnim strujama, koje su duboko usidrene i sa svih strana u Hrvatskoj podržavane, Praxis i Korčulanska ljetnja škola bili su i ostali, po Kangrginom mišljenju, "najveći i najopasniji neprijatelj". Tu svoju tezu Kangrga je ubedljivo obrazložio i dokazao bespoštednom, razornom kritikom hrvatskog nacionalizma.
Pisana perom strasnog polemičara Kangrgina knjiga obiluje jakim, ponekad prejakim izrazima. U žaru polemike, ponekad mu promiču neke činjenice, koje nisu samo detalji. Neka naknadna razočarenja u ljude čine njegova sećanja selektivnim na jedan način koji nije uvek u saglasnosti sa realnim tokom zbivanja. Neka ovde budu pomenuta samo dva primera. Prvo, činjenica je da je saradnja beogradskih kolega u Praxisu bila intenzivnija nego kolega iz inostranstva. Kangrga je s dobrim razlozima razočaran ponašanjem i stavovima nekih beogradskih saradnika Praxisa tokom tragične poslednje decenije dvadesetog veka, ali to ne bi trebalo da bude razlog da se njihova saradnja krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina minorizuje, da se previdi da je saradnja beogradskih kolega u tom periodu bila redakcijski organizovana. Drugo, razumljivo je njegovo nezadovoljstvo uticajem i učinkom "hercegovačkog faktora" ili, što ne reći, ustaškog lobija u hrvatskoj politici. Zagrebački malograđani optužuju "Hercegovce" za sva zla, pljačke i zločine počinjene sa hrvatske strane, za pljačku Hrvatske u celini i na taj način dosta nevešto skrivaju vlastitu političku bedu. Slično čine i srpski šovinisti koji optužuju "papke s brda", bradate primitivce koji su čak i za četnike uvreda, da su počinili sve pljačke i zločine, kao da ta politika nije pravljena u krugovima političke i kulturne elite u Beogradu, kao što su Predsedništvo Republike, Akademija nauka itd. Kangrga je apsolutno u pravu kada ukazuje na poguban uticaj "Hercegovaca", ali to ne sme da postane isprika za široku javnost u Hrvatskoj koja i danas strasno brani "heroje domovinskog rata". Ubistva nemoćnih staraca i starica širom Hrvatske, ubistva celih porodica u gradovima u kojima nije bilo borbi samo zato što su srpske, svakako nisu delo samo "Hercegovaca", nego smišljene političke strategije političke i kulturne elite u Hrvatskoj.
Napokon, Kangrgina knjiga kao hommage svojim preminulim prijateljima iz Praxisa - tim velikim tvorcima evropskog duha u hrvatskoj i jugoslovenskoj kulturi - je dirljiv ljudski dokument. Jednako se to odnosi na beskrajno poštovanje i ljubav iskazanu prema Gaji Petroviću koji je za Kangrgu neupitni autoritet, na opise duha i duhovitosti Danka Grlića, gospodstvenu uzdržanost Branka Bošnjaka i prijateljsko gunđanje povodom beskrajne ljudske širine Rudija Supeka. Te stranice posvećene prijateljima služe na čast Milanu Kangrgi.
Danas već daleke 1925. i 1926. godine Srpska književna zadruga objavila je u Beogradu Uspomene iz mladosti u Hrvatskoj Imbre Tkalca koje su sadržavale snažnu kritiku političkih, posebno nacionalnih, i kulturnih prilika u Hrvatskoj u 19. veku. Nažalost, ta knjiga nije ostavila veći trag ni u hrvatskoj ni u srpskoj kulturi. Danas će svakako biti čitalaca u Srbiji koji će Kangrginu kritiku hrvatskog nacionalizma oduševljeno prihvatiti. Bilo bi mudro ako bi taj deo čitateljstva imao na umu staru izreku De te fabula narratur! Srpski nacionalizam još uvek čeka svog autentičnog kritičara; Kangrgina knjiga Šverceri vlastitog života će mu u tom poslu biti izvanredan podsticaj i putokaz.

*

Splitsko izdanje Švercera vlastitog života štampano je na kvalitetnijoj hartiji, a sadrži i fotografije koje imaju nesumnjivu dokumentacionu vrednost. Kao dodatak izdanju objavljen je "Stenografski zapisnik razgovora sa članovima redakcije Praxisa i predstavnicima Korčulanske ljetnje škole koji je održan 3. srpnja 1969. u prostorijama Filozofskog fakulteta u Zagrebu" (str. 387-463) koji je vodio tadašnji partijski funkcioner Jure Bilić. To su na prvi pogled uočljive razlike. Splitsko izdanje je, takođe, bogatije i za poglavlja koja ne ulaze u meritum: "Ivan Supek i filozofija" (str. 102-106), "Što je 'građanin'" (str. 217-227), "Hercegovci i rasizam", "Hadezeovci, pomozite Budiši do vlasti" (str. 310-328) i "Primjer teme jednog zasjedanja" (378-383).
Daleko su zanimljivije izmene koje je autor izvršio u splitskom izdanju. Pri tom treba imati u vidu da su urednik Republike Nebojša Popov i pisac ovih redova kao recenzent tretirali Kangrgin rukopis kao dragoceno svedočanstvo, kao ličnu ispovest i dokument, pa namerno nisu intervenisali iako su u rukopisu uočavali očigledne greške i naknadne pristrasnosti. Najuočljivija je korekcija stava prema beogradskim kolegama koji su nesumnjivo bili praksisovci. Pre svega, autor je skinuo znake navoda iz naslova odeljka "Beogradski praxisovci" i izbacio neka ogrešenja o činjenice i najoštrije osude, zadržavši opravdano kritički stav prema promeni pozicije nekih od beogradskih kolega ka nacional-socijalizmu ili nepatvorenom nacionalizmu. Ta ispravka izvršena je na krajnje korektan način i znak je intelektualnog poštenja i moralnog digniteta autora. Time je autor, kako sam kaže, "otupio sve one oštrice tzv. kritičara Praxisa koji difamiraju časopis i Korčulansku školu sa stanovišta klerikalno-ustaške duhovne pustoši i intelektualne mucavosti". Do koje mere sâm autor ovu ispravku smatra značajnom potvrđuje njegov uzvik na kraju Dixi et salvavi animam meam! Druga bitna korekcija je lična, ali ne manje značajna. Autorovo odbijanje da prihvati beskrajnu ljudsku širinu svog prijatelja i kolege Rudija Supeka sam u recenziji nazvao "prijateljskim gunđanjem". Kangrga je časno postupio kada je iz splitskog izdanja izbacio jednu invektivu o tobožnjoj ambiciji Rudija Supeka da bude jedan od glavnih urednika časopisa Praxis internacional, a posebno kada je u splitskom izdanju naglasio da je Rudi Supek bio za nas "u mnogom pogledu pravi uzor" i zapisao: "Zato moram ovdje post mortem našem najstarijem drugu i suradniku, jednom od glavnih urednika redakcije Praxisa, kao i osnivaču (zajedno sa mnom) Korčulanske ljetnje škole odati puno priznanje za sve ono što je radio i učinio sve do svoje smrti 1993. god. Bio je hrabar, kritičan i pošten čovjek i intelektualac, kakvih je bilo i jeste malo u našoj sredini!" (str. 68-69). Čudno je jedino zašto se među fotografijama urednika Praxisa u splitskom izdanju nije našla i fotografija jednog od glavnih urednika redakcije Praxisa i osnivača Korčulanske ljetnje škole - Rudija Supeka.
Nisu sve autorove korekcije kazivanja izvršene u splitskom izdanju jednako značajne i uspešne. Tako, na primer, Kangrga u splitskom izdanju odaje priznanje Stipi Šuvaru "zbog njegove idejne dosljednosti", naglašavajući da je Šuvar "jedini političar koji je nakon preuzimanja vlasti od strane Tuđmana i njegovih 'domo-keso-ljubaca' ostao na socijalističkim pozicijama, te osnovao po ideji jedinu progresivnu stranku u današnjoj Hrvatskoj" (str. 22). Kao da je Kangrga zaboravio svoje primedbe povodom Šuvarevog izbora za redovnog profesora, Bijelu knjigu sa listom "anarholiberalnih intelektualaca" na kojoj je Kangrgino ime obilato prezentirano, na Šuvarevo posprdno političko obeležavanje kolega koji su argumentovano ukazivali na krizu jugoslovenskog društva sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka kao "krizologa" itd. Moguće je (i verovatno da je tako) da je Šuvar promenio svoje osnovno stanovište, ali ako je ostao, kao što piše Kangrga, na svojim "socijalističkim pozicijama", onda je to katastrofalno za "jedinu progresivnu stranku u današnjoj Hrvatskoj". Pa, Kangrga je i u ovoj knjizi i u svojim drugim delima veoma ubedljivo pisao o tome da socijalizma na temeljima visokorazvijene građanske demokratije i ljudskih vrednosti građanskog društva nije ni bilo!
Napokon, zanimljivo je da Kangrga ni u beogradskom ni u splitskom izdanju svog dela u odeljku "Praxis br. 3-4/1971. godine" nije našao za potrebno da pomene činjenicu da je pisac ovih redova bio jedini saradnik Praxisa koji je zbog članka u tom broju časopisa bio hapšen i suđen. Činjenica da je saradnik Praxisa zbog članka u časopisu hapšen i suđen nije bila beznačajna i za redakciju. O tome svedoči podatak da je Praxis u broju 1-2/1973 objavio prilog "Dokumenti o istrazi i suđenju protiv Božidara Jakšića" (str. 255-272).
Postoji nada da je pojava Kangrgine knjiga Šverceri vlastitog života i u Srbiji i u Hrvatskoj, kao što je to slučaj i sa delima Dubravke Ugrešić, jedan od prvih znakova da se i jedno i drugo društvo kreću u pravcu normalizacije svakodnevnog života. Da li će Kangrgino delo Šverceri vlastitog života postati vredan deo kulture i jednog i drugog društva ili će perači vlastitih biografija, ta srpska braća hrvatskih švercera vlastitog života, učiniti sve što mogu da takve knjige ostanu prećutane i bez uticaja, ostaje da se vidi. Uticaj takvih dela u kulturi biće ujedno i znak koliko su i jedna i druga kultura uspele da se približe osećanju samopoštovanja i dostojanstva.

Šta čitate: Enciklopedijski triptih pravoslavlju