Postoje li kod nas klanovi
Sistem tajnih društava ima duboke korene u našoj
sredini. Crna ruka nije mrtva. Legendarna Crna ruka u svakoj oblasti
našeg života ima bar po jedan prst. Crna ruka, ilegalna partijska ćelija,
tajno društvo, komisija itd. Danas su naši klanovi unutar javnih institucija.
Kad je reč o književnosti klanovi su unutar Udruženja književnika, poznatijeg
kao Francuska 7, potom unutar srpskog PEN-a, Akademije nauka, partija.
Klanovi unutar velikih izdavačkih i medijskih kuća su izumrli sa jednim
dobom, komunističkim, kao trogloditi, dakle, prirodnim putem.
Nestalo je državnog novca i nema više klanova oko "Prosvete",
BIGZ-a, "Nolita"... Kakva tragedija genija?! No, geniji su
se udružili u široki nacionalni front onako kako je to vladajući klan
zahtevao. Tu se našlo u gazdinoj kesi nešto cekina i za nacionalne bardove.
A kad to nije bilo dovoljno žicarili su po našoj raji u dijaspori. Spori
i prespori da se svojim znanjem i osećanjem uključe u svetske tokove,
bili su kadri stići i uteći, kao pravi vitezovi od torbe,
na sva ona mesta gde je bilo vruće i gde je trebalo baciti na vatru
još malo slame njihove poezije. Pošto se za njih nacionalna književnost
ne sastoji pre svega i isključivo od dobrih književnih dela,
nego od nacionalno posvećenih pisaca, oni su u širokom nacionalnom frontu
koji ima preko 380 (i slovima: trista osamdeset) književnih nagrada,
u bezbroj klanova i klančića (žirija, komisija, redakcija, izvršnih
odbora, upravljačkih tela) javno pretvarali u tajno, plemenito u perverzno,
uzvišeno u banalno, a sve u slavu svog naciona. Ušli su, koristeći politički
trend, kao iskusni torbari, u fabrike aspirina, šerpi i lonaca, rafinerije
jestivog i motornog ulja, žicajući pare za čistu poeziju. I sve bi to
bilo tako smešno da nije žalosno i da ne traje užasno dugo. No, ako
postoji pravilo tržišta da sve ima, pa i čovek-stvaralac, svoju cenu,
postoji i sveto pravilo poezije, poduprto tolikim primerima u prošlosti,
da je svaki istinski talenat preskup za pare jednog klana pa makar on
bio vladajući, preskup za svaku tendenciju i svaku veru, a o časnom
krstu da i ne govorimo. Jer, poezija je ili nešto više od nacionalnog
ili nije ništa.
Predrag Čudić
|