O "svagda{njoj Bosni" Emira Dragulja

Pro~itano na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 23. 12. 2002.

Ko je nekad bio na Studentskom trgu gost Nedeljka Gvozdenovi}a, jednog od u~itelja Emira Dragulja, taj zna za ovaj ritual: najpre, trebalo je nekako popiti tanku i slatku kafu koju je kuhao ovaj gospodin i majstor i pojavom i delom; zatim, ne tra`iti ni{ta preko izbora slika koje je on odlu~io da poka`e; najva`nije je ipak bilo izbe}i banalnost, to jest re}i ne{to suvislo o toj maloj privatnoj izlo`bi {to je za mene, s vremenom, postala prazni~ni dan. Na kraju je bilo pitanje: gde stoje njegove slike, {ta je pored njih. Jednom prilikom odgovorila sam da su na istom zidu pastel Stojana ]eli}a i grafika Emira Dragulja, dugogodi{njih prijatelja i, kao {to je poznato, ]eli} je pisao o Emirovim grafikama, a ovaj ga je majstorski nacrtao sa onim karakteristi~nim izrazom dobrote na licu; ]eli} je i jedan od minijaturnih portreta na povr{ini lista Dali. Moj, uostalom iskren, odgovor slo`io se sa Gvozdenovi}evim izborom dru{tva, kazao je da je takav raspored dobar i neka tako ostane.
O vi{egodi{njoj dru`bi s Draguljem mogu se ispri~ati razne pri~e, ali nijedna, makar reducirana kao {to je ovaj zapis, ne bi bila autenti~na bez konstanti koje odre|uju ljudski lik po prirodi povu~enog, ~estitog i skromnog ~oveka. Njegov usavr{en prirodni dar otisnut je na grafikama i ne podle`e prolaznosti. Ne mogu govoriti jezikom stru~njaka o Draguljevom zanatu, ali mogu da pro~itam njegove grafike, njegove minijature kao neku vrstu zna~enjski slojevitog, reklo bi se vi{ejezi~nog teksta (ili pesme) napisanog kaligrafskim pismom, {to me svakad ~udilo koliko fino}om izrade, toliko i nekim fluidom, tajanstvenim prisustvom u pustom pejza`u onoga svojstva {to ga je Ivo Andri} nazvao "bosanskom ti{inom". Postoji razlog da se ime ovoga pisca spomene u ovom kontekstu ne samo zato {to je Dragulj izradio njegove portrete, nego zato {to ga je iznutra ~itao i nosio u sebi kao nerazlu~ni deo li~ne i zavi~ajne kulture. Draguljev grafi~ki list Poplava iz 1995. godine (datiranje je va`na odredba) tragi~ni je komentar, likovno obnovljen si`e o velikom povodnju iz romana Na Drini }uprija. U dubini potonulog grada, kojeg je sagradila Draguljeva imaginacija a u koji gleda jedan ~ovek kao potonji svedok smaka sveta, izvija se luk Starog mosta u Mostaru. Iza njega su svete gra|evine svih vera, skup simbola raznolikosti kulturne istorije Bosne i Hercegovine, {to je do danas ostalo veliko dobro na{eg `ivota. Arhai~ni motiv potopa, osavremenjen i konkretizovan, zapis je ~ija motivacija le`i u na{oj skora{njoj istoriji. Ali vrednost tog pramotiva i jeste u tome da otvori prostran horizont asocijacija i podtekstova, da pove`e i ozna~i sveljudsku situaciju kad jedna dru{tvena stihija zadobije razmere prirodne kataklizme. Danas mo`emo da se upitamo, pokraj ostalog, nisu li osamljene ku}e i ljudi, no}ni konjanici i odlasci, stajanje pred zidom nepoznatog, u tamnoj gami prethodnih Draguljevih grafika, nisu li mo`da neke slutnje koje su svojim putem do{le iz budu}nosti da nagoveste potop koji ne poti~e od hirova prirode.
Mi koji smo iz istog podneblja primamo Draguljeve starinske bosanske ku}e sa divanhanama kao svoje, ali konkretnost toga do`ivljaja ne}e, jer ne mo`e, ograni~iti opseg delovanja univerzalnog pojma ku}e, to jest traja}e uvek izdavna natalo`ena zna~enja u polju toga simbola, kao god i ona nasluta, {ta je iza crte ~ovekovog zemaljskog `ivota. Nama }e i Draguljeva tegla, na ravni podataka, zna~iti ne{to posve prisno, doma}e i tradicionalno: u nju je potopljen plod smreke s kolutom limuna, potom izlo`ena suncu i svetlosti da bi se ubrzalo vrenje i dobio miri{ljav kiselkasti napitak, dobar za zdravlje, govorilo se, kao {umski zrak. Skru`ene osobenom Draguljevom melanholijom, male stvari iz svakida{njeg `ivota, predmeti, zatim biljke i ptice, su emocije uzajamnosti me|u svetovima, imaju svoju istoriju jer su iskustvo polo`eno u dugo pam}enje. Zato ih je Dragulj i odabrao.
Pozva}u se na jedan izri~ni tekst Ive Andri}a koji mi izgleda kao razvijen oblik njegove kratke i prividno jednostavne re~enice koja glasi: "Sve je moje iz Bosne". Re~ je ovde o druga~ijoj Andri}evoj ispovesti, a taj retko citirani tekst navodim kao klju~ za Draguljev unutarnji svet, jer ne znam za tako sa`et i tako potpun, do kraja dore~en, opis unutarnje biografije, njene prave stvarnosti, niti mi je u znanju neki Andri}ev tekst koji bi bio uporediv sa ovim po potpuno otkrivenom ose}anju duhovnog i du{evnog pripadanja. Neobi~ni su, naime, za Andri}a tako gusta koncentracija re~i afektivne vrednosti, visoko podignut ton, uzlazna intonacija re~enice, re~ju, govor ispovedne naravi duboko emotivan, {to odstupa i od Andri}evog stila i od ritma njegove sabrane i stalo`ene re~enice.
"Zemlje i mora, lica i re~i, utisci i saznanja koji se javljaju preda mnom imaju boju i oblik minulih do`ivljaja. Jedan jedini izuzetak u tom pravilu jeste: Bosna. Sarajevo i Bosna, kako se ka`e u pesmi. - Njih se ne se}am, jer ih nikad nisam ni zaboravio; oni stoje trajni i stvarni preda mnom, neizmenjeni i `ivi, jer ne podle`u ni sili zaborava ni magiji se}anja, jer sam ih uvek nosio u sebi, jer nikad nisam ni prestajao da `ivim u njima (...) Davno je to bilo, ali nije se}anje nego `ivi `ivot. I sada, evo, zagledan u modre povr{ine neba koje se javljaju na mestu opalog li{}a, vidim jednu po jednu godine i decenije svog `ivota, ali ne vidim nijednog trena koji nevidljivo a ~vrsto ne bi bio vezan za Bosnu, za Sarajevo i Bosnu (...) Presli{avam se strogo i vidim da - za svoje veliko dobro! - ni{ta nisam zaboravio, da u meni (ne u mom se}anju nego u meni!) `ivi, `iva i cela, sva svagda{nja Bosna. Sarajevo i Bosna."
Nije trenutak za komentar ovom jedinstvenom fragmentu sastavljenom od samih tvrdnji koje isklju~uju svaku drugu mogu}nost. Re}i }u samo, obzirno i sa skromno{}u, da u ovoj Andri}evoj introspekciji, u opisu svoga sveta, le`e ~inioci unutarnje stvarnosti Emira Dragulja.
Pre}utati istinu o toj "svagda{njoj Bosni" i Sarajevu u proteklih deset godina bilo bi neljudsko licemerje i bezo~no kukavi~ki prestup ruganja mrtvima ispod crte do koje va`i na~elo ~ove~nosti, bilo bi i krivotvorenje Emirove biografije. Gledali smo zajedno svakovrsne dokumentarne zapise o umorstvu gradova i ljudi kao trijumfalni ratni pokop zakona i vrednosti `ivota zga`enih pomahnitalim nacionalizmom. Introvertan i }utljiv Dragulj je dr`ao u sebi do`ivljaj prizora iz Sarajeva, Mostara, Srebrenice, njegovog rodnog kraja, Gora`da.
Taj potres pro{ao je najdubljim slojevima njegovog bi}a i ostavio neizle~ivo bolan o`iljak. ^emer se skupljao, njegovo srce kucalo je mimo normalnog ritma i sve vi{e slabilo. Te godine, koje su presudile nebrojenim nedu`nim `rtvama, bile su odlu~uju}e i za stvarala~ku i za ljudsku biografiju Draguljevu. Nova tematika, estetika, i kraj `ivota.
Na grafikama se pojavila dramati~na sudbina `rtava, portreti ljudi izobli~eni stravom i zaustavljenim krikom; Emirova tema, ruke, pokrivaju sada izmu~eno lice, nose ustra{enu decu, sirotinjske zave`ljaje, bespomo}no padaju niz telo, grle nekoga svoga pred spaljenom ku}om. Re~ju, crte`i su progovorili jezikom i dinamikom neumoljivih ~injenica.
Dragulj je {tampao prvi ciklus 1997. godine u sklopu jedne knjige koja sadr`i ispovesti `rtava. A njegova poslednja mapa novih crte`a sa istom tematikom objavljena je kao zasebna knjiga u Belgiji (L'étoile née des cendres, 2002) u tri stotine primeraka (nekoliko crte`a reprodukovano je posmrtno u sarajevskoj Reviji slobodne misli iste godine u tematskom bloku posve}enom Dragulju). Ova mapa/knjiga, oslobo|ena konkretnog konteksta i bilo kakvih podataka osim datuma - to je onaj kona~ni potez univerzalizacije koji dovr{enu sliku zuluma zla priklju~uje op{teljudskoj povesti stradanja.
Rekvijem Emira Dragulja za `rtve ratnog zlo~ina jedinstveno je umetni~ko i istorijsko svedo~anstvo, verodostojno na oba ta plana. I isto toliko kao individualni, moralni ~in.

Hatid`a Dizdarevi} Krnjevi}