Prevod

Zasto progresivne fondacije daju preveliki broj premalih donacija?*

Progresivne fondacije moraju se pripremiti, kao sto su to ucinile njihove konzervativne kolege tokom protekle generacije, na ulaganje u ozbiljno intelektualno istrazivanje - u knjige, casopise, clanke i konferencije - ne ocekujuci brze rezultate

Michael H. Shuman

Nacionalni odbor za odgovornu filantropiju (NCRP) nedavno je objavio izvjestaj da je dvanaest velikih fondacija s desnice izmedju 1992. i 1994, cesto djelujuci uskladjeno, plasiralo preko 200 miliona dolara u konzervativne grupe angazirane na diskreditiranju postojecih javnih institucija i oslobadjanju privatnih korporacija od bilo kakve drustvene odgovornosti. Najvece iznose su primili visenamjenski think-tankovi kao Heritage Foundation, American Enterprise Institute, Free Congress Research & Education Foundation i Cato Institute.
Posto sam upravo navrsio sest godina kao direktor i glavni sakupljac donacija za Institute for Policy Studies, jedan od rijetkih visenamjenskih think-tankova na ljevici, na te brojke gledam s mjesavinom zebnje i zavisti.
Da bismo ih stavili u perspektivu uzmite u obzir da bi godisnji budzet IPS-a od 1,5 miliona dolara bio dovoljan za samo oko trinaest radnih dana rada Heritage Foundation. Heritage je primila cetrdeset dva granta od onih dvanaest fondacija u ukupnom iznosu od 9 miliona dolara, od kojih je svaki prosjecno iznosio vise od 200 000. Nasuprot tome, IPS postize godisnje jedan ili dva granta koji dosezu 200 000, dok vecina njegovog novca potjece od mnogo manjih poklona.
Kad je autor izvjestaja NCRP nedavno nastupio na nacionalnom radijskom programu u kojem se diskutiralo o nalazima izvjestaja, slusaoci su izrazavali ogorcenje zbog nepravde da desnica ima toliko vise novaca od ljevice. No, to objasnjenje djelotvornosti desnicarske filantropije, koje liberalni voditelji programa i aktivisti ponavljaju jedni drugima, zapravo je dimna zavjesa koja prekriva jednu sramotnu cinjenicu: fondacije koje podrzavaju napredne programe zapravo imaju mnogo novaca, vise nego konzervativci s druge strane. Stvarni je problem - i to treba konacno javno reci - da se previse tog novca trosi uludo.
Ova opaska potjece od covjeka koji naoko ne bi trebao imati razloga za prigovore. U toku posljednjih 15 godina prikupio sam od fondacija vise od 12 miliona dolara. Radio sam mozda sa sto voditelja programa, od kojih su mnogi pametni, angazirani pojedinci s hvale vrijednim vizijama drustvene promjene. Vi znate tko ste, stoga vas molim da ovo sto slijedi ne shvatite osobno. Ali, mislim da je bitno da svi mi, osobito primaoci i davaoci donacija koji imaju i osobni ulog u igri laganog novca, postavimo neka teska pitanja o ciljevima i sredstvima.
Ulozi su golemi: vodi se monumentalna borba za buducnost upravljanja i javne politike kakvu poznajemo. Ako progresivni filantropi insistiraju da igramo kolebljivo dok nasi protivnici igraju ostro, sudjeno nam je da izgubimo.
"Progresivna filantropija" moze djelovati kao oksimoron. Moze li se u borbi klasa stvarno vjerovati vlasnicima i upravljacima kapitala da ce financirati vlastito rusenje? Zbilja je, medjutim, mnogo zanimljivija - i uznemirujuca. Enorman broj fondacija financira neke progresivne grupe neko vrijeme. U tu kategoriju spada sedam od deset najvecih fondacija u SAD, cija aktiva prelazi 50 milijardi dolara: Ford, Robert Wood Johnson, Kellogg, MacArthur, Packard, Pew i Rockfeller. Da dam samo jedan primjer, IPS je primao donacije od cetiri od njih.
Provedemo li tu vjezbu na 100 najvecih fondacija, naci cemo da negdje izmedju trecine i polovine njih financira neke progresivne skupine (premda tocan broj ovisi o tome kako definirate "progresivno"). Ipak, obzirom na to da je mnoge velike fondacije osnovala i vodi ih korporativna elita, nikoga ne bi smjelo iznenaditi sto se vecina prema ljevici drzi ambivalentno i sto nisu pouzdana potpora radu aktivista. Teze je objasniti donacijsku politiku onih financijera koji nas otvoreno prihvacaju kao prijatelje.
Mnogi od tih voditelja programa pripadaju National Network of Grantmakers, sa sjedistem u San Diegu. Prema izjavi o svojem poslanju, NNG djeluje "unutar organizirane filantropije radi uvecavanja financijskih i drugih sredstava skupina angaziranih na postizanju socijalne i ekonomske pravde". Njen je cilj da "eliminira diskriminaciju i tlacenje na osnovi dobi, klase, invalidnosti, etniciteta, roda, rase, religije i seksualne orijentacije", te da "promice znacajnost i vitalnost udruzivanja gradjana u sirem pokretu za sistemsku progresivnu drustvenu promjenu".
U progresivnoj zajednici postoji mit da te fondacije imaju ogranicene resurse. Medjutim, dvanaest najvecih fondacija navedenih u godisnjem adresaru NNG raspolaze aktivom od gotovo 8 milijardi dolara - pet puta vise od onoga cime raspolaze desnicarska dvanaesteroclana banda o kojoj se raspravlja u izvjestaju NCRP. (...)
Ako nasi prijatelji trose vise novca nego nasi neprijatelji, zasto u debatama o javnim politickim mjerama nacije ostavljamo tako slab dojam? Odgovor, uvjeren sam, nema nikakve veze s vrijednoscu nasih argumenata ili s politikama odredjenih voditelja programa. Zbiljski je problem sto je sadasnji sistem progresivne filantropije izgradjen na nacelima doniranja koja su opasno kontraproduktivna. Evo samo pet najgorih krivaca, od kojih cu svaki predstaviti parafrazama komentara koje sam mnogo puta cuo od voditelja programa.

1. "Zao nam je, mi financiramo samo ova problemska podrucja"

Biodiverzitet, zenska pitanja, obrazovanje, zdravlje, nuklearna proliferacija, gradjanske slobode itd. Danas se svaka fondacija nastoji specijalizirati za jedno ili dva od ovih podrucja. Taj impuls je prirodan, jer rukovodioci fondacije steknu iskustvo, upoznaju primaoce svojih donacija i nauce kako da mjere rezultate.
Medjutim, desnicarske fondacije uvjerljivo pokazuju upravo to da kljucne institucije uspjesnog politickog pokreta moraju biti viseproblemske, bas kao sto i zbiljski ljudi imaju mnogo aspekata.
Cak i oni medju tim konzervativnim primaocima donacija koji su najvise koncentrirani na odredjene probleme jos uvijek pokrivaju prilicno siroka podrucja, poput kulture, privrede ili vanjske politike.
Nasuprot tome, najveci primaoci donacija Public Welfare Foundation gotovo se svi bave samo po jednim pitanjem. Zapravo, cijela je fondacija organizirana u vrlo odvojene odjele: za krivicnu pravdu, za zapostavljene stare ljude, za omladinu slabijih sansi, za okolinu, zdravlje, stanovnistvo i reproduktivno zdravlje, te za pomoc zajednicama. Na popisu dvadeset najvecih nema nijedne viseproblemske skupine. (...)
Desnici se ovakvo ulaganje u javnu politiku lijepo isplatilo. Njena dugorocna potpora konzervativnim javnim ucenjacima omogucuje im da razvijaju i promoviraju brojne "nove ideje". Za razliku od svojih kolega u akademskom svijetu, ovi mislioci su oslobodjeni nastave, koja oduzima vrijeme, kao i administrativnih zahtjeva, a potice ih se da svoja istrazivanja postave na vrlo pristran nacin.
Dobro opskrbljeni desnicarski intelektualci poceli su tokom protekle decenije dominirati nacionalnom debatom o politickim mjerama. Popis pojmova iskrslih iz konzervativnih tvornica politickih mjera prilicno je dugacak: term limits, unfunded mandates, school vouchers, amandman o uravnotezenom budzetu, workfare, pausalni porez, pravo na rad, sporazumi o slobodnoj trgovini, enterprise zones, komercijalni slobodni govor, i jos toga. Obilato financirani, oni svoju poruku uspjesno utuvljuju u glave miliona, sijuci zbunjenost, apatiju i protivljenje javnom reguliranju privatnih korporacija. Institucije na desnici koje se bave razlicitim problemima takodjer omogucuju svojim javnim ucenjacima da iznesu koherentnu, uvjerljivu pricu o navodnim strahotama Velike Vlade, pricu koju vecina americke javnosti sada prihvaca.
U medjuvremenu, da bi se lijepo uklopile u smjernice progresivnih fondacija, gotovo sve organizacije na nasoj strani koncentriraju se na pojedinacne probleme, kao sto su kontrola naoruzanja ili djeca. Unatoc odlicnom radu mnogih medju tim skupinama, sve to rezultira fragmentiranjem pokreta za drustvenu promjenu. Malobrojni zagovornici koji se bore za svaki od tih problema, pri cemu svaki od njih koristi parohijalne argumente, neizbjezno uzmicu pred onime sto se uspostavilo kao vizionarski, dobro koordinirani konzervativni pokret.

2. "Mi se ne mijesamo u politiku"

Nista ne veseli konzervativce vise od odanosti liberalnih donatora "nepristranosti", "nepoliticnosti" i stajalistu "s onu stranu ljevice i desnice". Koliko god bilo iritantno sto fondacije maticne struje dijele svoje portfolije, njihov krajnji razlog je, obzirom na njihovu politicku orijentaciju, razumljiv. Ali kad ih nasi prijatelji u tome slijede, to je naprosto bezocno.
Mnoge progresivne fondacije dat ce grant konzervativnijem primaocu s "kredibilitetom" ako on zauzme neocekivano pozitivan stav spram nekog omiljenog pitanja. Na primjer, vanjskopoliticki analiticari iz Brookings Institution uzivaju zamjetnu potporu progresivnih donatora, premda sef odjela Richard Haass, bivsi visi funkcionar u Bushovom Savjetu za nacionalnu sigurnost, vecinu vremena provodi napadajuci nuklearno razoruzanje i trgovinske sankcije protiv represivnih vlada poput Burme. Jedna lijeva fondacija, koja velik dio svoje potpore usmjerava na otvaranje odnosa SAD i Kube, nedavno je dala velik grant Haassovom odjelu Brookingsa - odbacivsi neke druge visegodisnje primaoce donacija iz progresivne zajednice.
Misljenje u okvirima pojedinacnih problema takodjer dopusta donatorima da se postave kao napredni u nekom pitanju, a ostanu vrlo konvencionalni u svim ostalima. Mnogi "zeleni donatori" usvajaju politike protivne okolisu kao sto su slobodna trgovina i opca deregulacija. Neke fondacije teze boljem ukljucivanju odrzivog razvoja i ljudskih prava u vanjsku politiku SAD, dok istodobno onemogucuju nacionalno ulaganje u te prioritete dajuci grantove apologetima vojnih intervencija i golijatskih vojnih budzeta.

Dok nasi prijatelji zamagljuju svoje ciljeve plitkim opcenitostima, desnicarske fondacije ne skrivaju svoje ciljeve: demontirati institucije vlasti (osim zatvora, policije i vojske) i uciniti svijet sigurnim za poduzeca i za povlastene. Dodjeljujuci svoj ograniceni novac iskljucivo svojim ideoloskim prijateljima, one postizu mnogo veci utjecaj. William Simon, koji je bio predsjednik John M. Olin Foundation, jasno je izlozio tu koncepciju pre dvadeset godina u A Time for Truth, gdje je napisao: "Savez izmedju teoreticara i ljudi od akcije u kapitalistickom svijetu uvelike kasni u Americi. On se mora pretvoriti u istinski krizarski pohod ako kanimo opstati u slobodi".

3. "Ne dajemo donacije za opcu potporu"

Jos jedan razlog tolike uspjesnosti fondacija s desnice jest sto daju potporu manjem broju dobro odabranih institucija, a ne velikom broju projekata. Public Welfare, s aktivom nesto manjom od Bradleya, daje grantove znatno vecem broju primalaca. Dok je prosjecni Bradleyev dar svakome od dvadeset najvecih primalaca u 1995. bio skoro 350 000 $ namijenjenih opcoj potpori, odgovarajuca brojka kod Public Welfare bila je 110 000 $ za potporu odredjenim projektima.
Progresivni donatori, mozda vodjeni povijesnim nepovjerenjem nove ljevice spram vodstva i hijerarhije, skloni su izbjegavati pruzanje opce financijske potpore. Prirodni je rezultat proliferacija kratkorocnih projekata vezanih uz slabasne institucije. A u institucionalnoj slabosti inherentan je los rad s medijima, slabo razglasene publikacije, lose upravljanje i slabo placeno osnovno osoblje, niskog morala i visoke fluktuacije.
Institucionalna slabost takodjer znaci i krhku osnovicu financiranja. Ona znaci da se mladi aktivisti nevoljko uspinju na vodece pozicije i radije umjesto toga pokrecu vlastite domene posvecene samo jednom problemu, cime jos vise usitnjuju vec balkanizirano progresivno gibanje. A znaci i to da neka organizacija ne moze s lakocom odstupiti od projektnih obecanja i brzo odgovoriti na iznenadne dogadjaje u casu kad nastaju.
Toj steti dodaje se jos i uvreda, kroz neprestane "savjete" koji dolaze od nekih financijera, o tome kako treba kuziti medije i biti vise samodovoljan. Gotovo uvijek se pokaze da je to topla voda. Voditelj programa iz New Yorka jednom mi je ostro zamjerio sto sam otpustio honorarnog predstavnika za javnost, dok je istodobno isti taj funkcionar odbacio zahtjev za financiranje koji bi otpustanje ucinio nepotrebnim.
U doba kad vecina Amerikanaca dobiva informacije iz masovnih medija - televizije, radija, novina, kablovskih programa, filmova, videa, interneta - stalni otpor da se daje financijska potpora na tim podrucjima propusta temeljnu priliku za promicanje politicke promjene. Medijska strategija, publicitet, marketing i oglasavanje su kljucne komponente politickog djelovanja. Oni ne samo da odasilju poruku, nego takodjer omogucuju aktivistima da aktivno sudjeluju u obostranom razgovoru s americkim narodom.
Neprofitne organizacije bi takodjer s odusevljenjem primile grantove za institucionalni razvoj koji bi im omogucili da postignu vecu samodovoljnost. Direktna posta ili oglasavanje, ili poslovni poduhvati poput izdavastva, spadaju medju najvjerojatnije nacine stvaranja raznolikih osnova financiranja. Ipak, vrlo ce mali broj fondacija pomoci pokretanje takvih nastojanja, cak i putem zajmova. A cak i medju onima koji podupiru takva nastojanja nitko ne daje dovoljno da se osigura da se posao posteno obavi.

4. "Dajemo samo jednogodisnje grantove"

Malo je vrijednih rezultata koje se moze postici za godinu dana. Koliko je zakona doneseno, koliko je javnih politickih mjera primijenjeno ili velikih projekata dovrseno u jednoj godini? Nasuprot tome, visegodisnja potpora omogucuje koherentno planiranje i razvijanje programa. Desnica to priznaje i daje velik dio potpore institucijama na visegodisnjoj osnovi.
Medjutim, progresivni financijeri obicno insistiraju na tome da primaoci njihovih donacija godinu za godinom skacu kroz iste obruce. Izvrsni direktori i direktori projekata na ljevici prisiljeni su da vise vremena trose na pribavljanje donacija nego na stvaran rad. Obeshrabrujuce velik broj progresivnih fondacija daje grantove od nekoliko hiljada dolara ili manje, sto je gotovo sigurno manje od gubitka vremena na pisanje prijedloga, putovanje na sastanke s voditeljem programa, prepravljanje budzeta, ispunjavanje obrazaca i podnosenje zavrsnog izvjestaja.
Zasto progresivni financijeri zadaju primaocima svojih donacija toliko muke za tako malo koristi? Oni tvrde da je razlog "odgovornost". Pravi odgovor, po mojem misljenju, blizi je naravnoj sklonosti birokracije da opravdava vlastitu egzistenciju. Mnogi voditelji programa u progresivnim fondacijama su bivsi aktivisti koji su odlucili da sa strane potraznje predju na stranu ponude, kako bi uzivali bolje place, pogodnosti i radno vrijeme. Ipak, oni i dalje zele iz druge ruke zivjeti poput aktivista - bez njihovih rizika - vrseci utjecaj nad primaocima donacija kroz bezbrojne sastanke, izvjestaje, konferencije i "sugestije".
Ukratko, dok konzervativni financijeri tretiraju primaoce svojih donacija kao sebi jednake, ciji rad zasluzuje dugorocnu potporu, postovanje i povjerenje, i suvise mnogo progresivnih financijera tretira primaoce svojih donacija kao neposlusnu djecu koju treba neprestano drzati na oku i dovoditi u red. Njihov otpor cak i najjednostavnijim reformama jos jace istice taj problem. Prije nekoliko godina NNG je odlucila da zatrazi usvajanje kratkog, zajednickog formulara za podnosenje molbi, sto bi uvelike smanjilo administrativni posao primalaca donacija. Do sada, cak niti cetvrtina institucija koje daju donacije a povezane su s NNG nije podnosiocima molbi za donacije dopustila da koriste taj obrazac.

5. "Treba se samo organizirati"

Dok desnica velikodusno ulaze u vodjenje ratova oko javnih politickih mjera, ljevica velik dio svojeg novca usmjerava na hiljade lokalnih, medjusobno nepovezanih grupa, odvojenih od nacionalne politike. Ta organizacijska nastojanja - od kojih su mnoga vazna, plemenita i nedovoljno financirana - zasluzuju velikodusnu potporu individualnih clanova i fondacija vezanih uz lokalne zajednice. No, krupne fondacije usmjerene na nacionalna pitanja, koje zele podupirati organiziranje, trebale bi insistirati na tome da primaoci donacija budu u vezi sa sirim nacionalnim debatama, pokretima i institucijama.
Premalo se danas ulaze u trazenje odgovora na temeljno pitanje: za sto se mi zapravo organiziramo? Mnogi nasi pogodni "odgovori" su zastarjeli. Drzavni socijalizam lezi u rusevinama, a liberalizam Velikog Drustva je sve vise demodiran. Jedno od pitanja sto se pomalja bez odgovora, na primjer, jest kako osigurati pristojan rad za svakoga a da ne unistimo nasu ekolosku osnovu. Moze li itko pouzdano reci sto je nas ekonomski program?
Progresivne fondacije moraju se pripremiti, kao sto su to ucinile njihove konzervativne kolege tokom protekle generacije, na ulaganje u ozbiljno intelektualno istrazivanje - u knjige, casopise, clanke i konferencije - ne ocekujuci brze rezultate. A ako hocemo da taj rad bude relevantan, on se mora provoditi paralelno i zajedno s lokalnim organiziranjem. Intelektualni rad ne moze se vise odvajati od organiziranja ili vodjenja kampanja.
Ako konzervativni genij zeli razoruzati ljevicu, moguc je slijedeci plan: odbacite progresivne grupe posvecene raznovrsnim problemima, poput Midwest Academy i Pacifica Radio, i podijelite novce prvenstveno grupama koje se bave samo jednim problemom. Dajte svakoj upravo onoliko koliko je dovoljno da prezivi, ali ne i da uspije. Rasprostrite svoja sredstva na hiljade projekata, ne na kljucne institucije, tako da svi budu baceni u konkurentsku borbu protiv svih drugih. Pobrinite se da najbolji mislioci i organizatori budu zaokupljeni pribavljanjem donacija za svoju slijedecu placu umjesto da se bore za stvarne promjene. Poticite organiziranje oko zastarjelih politickih ideja, umjesto razvijanja novih. I voilá! Imate prilicno marginaliziranu ljevicu, kakva i jest danas.
Ne vjerujem u teorije zavjere i ne mislim da nema mogucnosti reformiranja progresivnih fondacija. Neke od malobrojnih novijih prica o uspjesima na ljevici, kao sto je kampanja novih zelenih i radnickih koalicija protiv predsjednickog ovlastenja za ubrzano sklapanje trgovinskih sporazuma, djelomice su i rezultat odluke nekoliko fondacija da preispitaju dio svojih donacija.
Reforme bi olaksale zivot voditelja programa u fondacijama. Davanje manjeg broja grantova vecem broju inicijativa koje traju vise godina smanjilo bi radno opterecenje. Donacije za opcu potporu lakse je administrativno pratiti nego grantove za projekte. Ulaganje u medije, u pribavljanje financijske potpore i u institucionalni razvoj mora otvoriti nove izvore filantropske podrske za progresivne ciljeve. A jacanje angazmana na raznovrsnim problemima trebalo bi odteretiti dio konkurentske potraznje za financiranje direktnih usluga.
Mnogo je izvrsnih voditelja programa s kojima sam godinama radio, koji razumiju ove probleme i zeljeli bi izmijeniti svoje institucije, ali se boje zaljuljati camac. Tko bi, iznutra ili izvana, htio ugristi ruku koja ga hrani?
Cak i NCRP, taj samoimenovani pas-cuvar fondacija, ovisi o donacijama i ima brojne voditelje programa koji sjede u njegovom odboru.
Evo jednog skromnog izazova sefovima fondacija: ako sumnjate u ono sto je ovdje receno, zatrazite od primalaca vasih donacija da anonimno ocijene vasu fondaciju. Ili neka ih anketira neka neovisna treca strana, ili ih okupite na prvi razgovor. Postoji hitna potreba za iskrenim dijalogom izmedju davalaca i primalaca donacija. Studija NCRP ostro nas podsjeca da progresivne fondacije imaju mnogo toga nauciti od desnice, te da treba da pocnu radikalno preispitivanje svoje prakse i prioriteta.

Michael H. Shuman, clan Institute for Policy Studies, radio je kao direktor od 1992. do 1997. Zeli zahvaliti Davidu Callahanu, Jeffu Cohenu, Billu Collinsu i Davidu Kallicku za pomoc u formuliranju ranije verzije ovog clanka.

S engleskog preveo Srdjan Dvornik

Copyright (c) 1997, The Nation Company, L. P. All rights reserved. Electronic redistribution for nonprofit purposes is permitted, provided this notice is attached in its entirety. Unauthorized, for-profit redistribution is prohibited. For further information regarding reprinting and syndication, please call The Nation at (212) 242-8400, ext. 226 or send e-mail to Max Block at mblock…thenation.com.

* Objavljeno u magazinu The Nation, 12/19 January 1998.

Susedi: Joanidis i Vertilis «

» Ogledi: Kultura, nacija, teritorija

 


© 1996 - 2002 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana 
Posaljite nam vas komentar