Susedi
Drzava i nagodbe elita
I
Malo je drzava koje su doista usrecile kolektivitete za
koje su ili u cije su ime osnovane ili im nametnute. Uvijek su bile
sila nad ljudima, nad drustvom, iako su neke medju njima bile ili jesu
podnosljivije, pravednije, "socijalnije" i/ili demokratskije.
Drzava je, po definiciji, ona drustvena organizacija koja raspolaze
legitimnim monopolom sile nad odredjenim teritorijem i ljudima koji
na tom teritoriju borave (Max Weber). Naravno, dalo bi se raspravljati
o tomu sto je legitimno a sto nije.
I sam staroslavenski smisao termina drzava je zastrasujuce znakovit
i on se ponavlja u svim danasnjim slavenskim jezicima. Izvorno je znacio
da netko nesto drzi, a da bi se nesto drzalo to prethodno treba od nekoga
uzeti. Vlast je dakle oduzeta drustvenoj zajednici u cije je ime drzava
stvorena. Najvjerniji engleski prijevod izvornog smisla tog "drzanja"
bio bi holding ili tenure.
Uzgred, nesto je benignije porijeklo termina kojim se oznacuje drzava
na neslavenskim evropskim jezicima (stato, state, etat,
stadt). Ono je puno recentnije i za njegovo uvodjenje kriv je
Machiavelli koji je, kao drugi kancelar Fiorentinske vlade, poceo stavljati
izvjestaje pod nazivom Raporto sullo stato delle cose nella Repubblica
di Firenze (Izvjestaj o stanju stvari u Republici Firenze). Kasnije
on skracuje nazive tih izvjestaja koje naslovljava pocevsi s 1550. kao
Raporto sullo stato di Firenze. Tako je termin stato (doslovno
stanje) zamijenio starije termine regnum i principatus,
te su s tim pojmom pokriveni dotle odvojeni koncepti repubblica
(od latinskog res publica = javna ili zajednicka stvar) i monarchia
(tj. vladavina jednoga). Lo stato je tako postao sinonimom za
pojam drzave, a javna/zajednicka stvar (res publica) je potisnuta,
vjerojatno namjerno (Condorelli 1923: 223-234; Vries 1957: 99).
Historicar i sociolog Charles Tilly je uporedio proces utemeljenja evropskih
srednjovjekovnih drzava sa suvremenim mafijaskim poduhvatima: prvo,
jedna naoruzana banda terorizira stanovnistvo odredjene regije, vodeci
ratove, sijuci kaos i izazivajuci opcu nesigurnost; zatim ta ista banda
ponudi tom stanovnistvu uvodjenje reda i sigurnosti, te "zastitu"
od identicnog terora susjednih bandi; konacno terorizirani ocajnici
prihvate takvu "zastitu", legitimizirajuci tako drzavnu silu
koja im se nametnula (Tilly 1985). Kao oprezan covjek trebao bih sada
reci kako je svaka slicnost sa zivim ljudima i nacinima "dogadjanja
naroda" na ovim suvremenim prostorima - iskljucena; no nisam oprezan.
II
Ovu sam uvodnu digresiju ucinio zato sto smatram da se nijedna suvremena
drzava ne bi trebala svesti na puko "drzanje" ili nametanje
vlasti. Drzava ne bi trebala biti sama sebi cilj, vec bi trebala sluziti
zajednickom dobru, javnoj stvari, res publici. Hocu reci kako
je bitan karakter novostvorene drzavne zajednice, koga ona ukljucuje
a koga iskljucuje, kakvo je njezino unutrasnje uredjenje i kako se drzavna
vlast odnosi prema ljudima koji potpadaju pod njezinu jurisdikciju.
Osobno bih podrzao svaku politicku zajednicu, bez obzira kako se zove,
koja moze osigurati svim svojim gradjanima, bez obzira na njihov etnicitet,
spol, vjerska i politicka uvjerenja - bolji zivot. Kada kazem "bolji
zivot" mislim istovremeno na njegove materijalne (standard), politicke
(demokratsku) i kulturne (otvorenost prema vrijednostima suvremenog
svijeta, uz njegovanje lokalnih specificnosti) dimenzije. Nazalost,
malo je tko na ovim prostorima doista razmisljao o boljem zivotu. Sve
se svelo na to da hocemo "svoju" drzavu, u kojoj cemo biti
"svoj na svomu" ili, kao sto je nekada rekao Copicev Nikoletina
Bursac, u kojoj cemo "orati karakterom". Doduse, uvjeravali
su nas da cemo u nasoj (jedno)nacionalnoj drzavi zivjeti daleko kvalitetnije,
te uzivati u punoj demokraciji i u dobrobitima trzisnog gospodarstva.
Od toga se malo sto ostvarilo.
Kentaur koji plese, sa crnom pozadinom,
1948.
Naravno, biti u zajednickoj drzavi s Milosevicevom Srbijom moglo je
samo voditi u kolektivnu propast. Ispostavilo se da je to bilo pogubno
i za sam srpski puk. Milosevicev slucaj potvrdjuje da domaci vlastodrzac
moze biti i te kako gadan, nimalo bolji od nekog "tudjeg"
uzurpatora. To je dokazao i Tudjman, ali je i nama u Hrvatskoj trebalo
vremena to shvatiti. Mase su i tu i tamo, kako je objasnio kolega Jovo
Miric, bile fascinirane "vlastitim" drzavama.
III
No svidjalo se to meni ili ne - drzava se ne moze zaobici. Ne moze,
barem u sadasnjem vremenu, biti zamijenjena slobodnom asocijacijom gradjana
ili Kardeljevih samoupravljaca. Zato je bitno kakva je to drzava. Sam
atribut nezavisne, medjunarodno priznate drzave - cini mi se nedovoljnim,
jer sam po sebi ne pruza garanciju boljeg zivota. O tomu smo u ovih
posljednjih deset godina stekli vec neka iskustva.
Na prostorima bivse Jugoslavije prvo smo imali etnokracije, koje su
brze ili sporije evoluirale u partitokracije; elementi jednog i drugog
modela vlasti se jos uvijek prozimlju.
Etnokracije kakve su oblikovane na razvalinama SFRJ prije desetak godina
nisu se mogle odrzati u svom izvornom obliku iz jednostavnog razloga
sto su bile utemeljene na konceptu etnicki odvojenog razvoja. Ne samo
zato sto su de facto ili/i de iure iskljucivale manjine
iz sistema, proganjale ih i/ili diskriminirale, vec i zato sto se sistem
ekonomskog apartheida (svi nacionalizmi imaju i ekonomsku dimenziju)
nije mogao odrzati u sirem medjunarodnom ekonomskom okruzenju. Uostalom,
etnokracije kakve su bile oblikovane u Tudjmanovoj Hrvatskoj ili Milosevicevoj
Srbiji nisu usrecile ni vecinske narode u cije su ime uspostavljene,
kao sto ni bantustanski podijeljena daytonska Bosna i Hercegovina
nije donijela bolji zivot nijednom od tri konstitutivna naroda tog medjunarodnog
protektorata. To polako otkrivaju i Albanci u kosovskom protektoratu.
Na ovim balkanskim prostorima bolji zivot su sebi samo priustili vlastodrsci
i uzak krug njihovih trabanata, dok su mase njihovih suplemenika osiromasene.
Iako je ustavno primarno definirana kao drzava Slovenaca, Republika
Slovenija je od samoga pocetka svoje nezavisne egzistencije imala tu
prednost sto su njome upravljale koalicione vlade, u kojima su partneri
pazili jedan na drugoga. Nisu, kao mi u Hrvatskoj ili kao sto je bio
slucaj u Srbiji, imali jednu dominantnu stranku koja bi mogla vedriti
i oblaciti (i krasti) po svojoj volji. Milosevic i njegova SPS u Srbiji,
i Tudjman i njegova HDZ u Hrvatskoj, imali su ekskluzivne politicke
monopole. Oni su ustanovili etnokratske rezime cija se demontaza danas
odvija tako tesko i kontradiktorno. Slovenci su, pak, vise silom konstelacije
lokalnih politickih snaga nego namjerno, od samoga pocetka uspostavili
partitokratski politicki sustav, kojega smo mi u Hrvatskoj dobili tek
s izbornim porazom HDZ-a, a Srbi tek s pobjedom DOS-a.
IV
Partitokratski sustav je svakako veliki napredak u odnosu
na prethodni etnokratski, ali je jos uvijek daleko od participatorne
demokracije koja bi gradjanima omogucila da doista odlucuju o stanju
stvari u res publici. Umjesto njih odlucuju vrhovi stranaka,
koje se sve guraju u politicki centar i ciji se javni programi malo
razlikuju jedan od drugoga. Stranacki celnici se dogovaraju, pregovaraju
i vode medjusobne politicke ratove iznad glava onih koji su za njih
glasali, pa cak i iznad glava obicnih clanova vlastitih stranaka. Mimo,
a cesto i protiv njihove volje, sklapaju medjusobne aranzmane, a sve
sa ciljem da se odrze na vlasti ili da se je docepaju ili da sebi osiguraju
veci udio. To se u politickoj literature naziva pogodbom elita
(elite settlement). U tu kategoriju spada nagodba (jedna u nizu)
koju su ovih dana sklopili Racan i Budisa u Hrvatskoj. Istog je karaktera
pogodba potpisana u Beogradu izmedju Djukanovica, Vujanovica, Kostunice
i Djindjica u nazocnosti visokog predstavnika EU. Gospodin Solana je
tu nastupao kao posrednik, iako bi engleski termin powerbroker
bio adekvatniji. Kao i svi kompromisi te vrste - i ovaj je namjerno
dvosmislen kako bi i jednoj i drugoj strani ostavio prostora za razlicita
tumacenja i za dalje pregovore i nagodbe.
Sto je u oba navedena slucaja ostalo obicnim gradjanima? Ostala im je
mogucnost izborne osvete. Mogu kazniti one koje smatraju odgovornim
za neizvrsavanje programa za koje su glasali na prethodnim izborima.
Mogu svojim glasovima srusiti sadasnje koalicije i dovesti na vlast
neke nove. Mogu, kao sto su cinili i u ranijim prilikama, takodjer "glasati
u korist vlastite stete". Kao sto su prije dvije godine negativni
glasovi gradjana razvlastili HDZ, moglo bi se dogoditi da se negativni
glasovi okrenu protiv sadasnje koalicije, te da na vlast dovedu tzv.
Hrvatski blok, u kojem bi se Budisini liberali i jos neki od sadasnjih
koalicionih partnera - sasvim dobro snasli. Manje mi je poznata situacija
u Crnoj Gori, ali koliko sam razabrao ni ovdje "glasanje u korist
vlastite stete" nije iskljuceno, a s time bi se otvorile mogucnosti,
kao i u Hrvatskoj, za nove, pa i neocekivane nagodbe elita.
Nazalost, u partitokratskim sustavima kakvi su se oformili sirom istocne
Evrope dolazi do izrazaja fenomen cirkulacije politickih elita.
Elite se mijenjaju ali partitokratski sustav ostaje isti. Politicke
stranke i dalje nemaju jasno definirane socijalne ili elektoralne baze,
a demokratske institucije sustava jos nisu konsolidirane. Politika se
i dalje vodi mimo tih institucija, mimo parlamenata, pa cak i mimo samih
vlada, nagodbama stranackih vrhuski. S gradjanima se manipulira u vrijeme
izbora, a poslije ih se ignorira.
V
Neka mi bude dozvoljeno da nesto kazem o politickom trenutku u kojem
su se danas nasle Crna Gora i Srbija. Tu su dvije medjusobno povezane
komponente koje treba imati u vidu - medjunarodna i unutrasnja, s napomenom
da su unutrasnji problemi Srbije i Crne Gore razliciti.
Medjunarodna zajednica, odnosno inozemni powerbrokeri (EU, NATO,
SAD), temeljito su izmijenili svoj pristup Crnoj Gori otkad je Milosevic
uklonjen iz Srbije. Podrzavali su Djukanovica i crnogorski independentisticki
blok, dok je Milosevic bio na vlasti u Beogradu. Kada je on razvlascen,
opredijelili su se za formulu »demokratska Crna Gora s demokratskom
Srbijom«, vjerujuci po svoj prilici da ce se unutrasnja srpska
politicka zavrzlama lakse rasplesti bez inzistiranja na crnogorskom
izdvajanju. Tu je i problem statusa Kosova, koji se formalno-pravno
smatra dijelom jos uvijek postojece SR Jugoslavije. Ne ulazim u utemeljitost
takvog pristupa, ali, svidjalo mu se to ili ne, o njemu je morao voditi
racuna svaki ovdasnji politicar. Svi potpisnici beogradskog sporazuma
su to uvazili. Nije bilo nacina da Djukanovic ili Vujanovic eskiviraju.
Naravno, da su postojali izgledi da na crnogorskom referendumu pobijedi
sa znacajnom prednoscu independentisticka opcija, oni bi se nesumnjivo
za to odlucili. Medjunarodna zajednica ne bi imala kuda, vec bi morala
priznati "glas naroda". No independentisticki je blok propustio
priliku kada su crnogorske pro-Miloseviceve partije jedva privukle nekih
20% ovdasnjih glasaca. Poslije silaska Milosevica - podrska crnogorskom
izdvajanju je ocito erodirala i to toliko da se Djukanoviceva ekipa
nije usudila raspisati referendum.
Tri konja na obali, 1920.
Sada nesto o situaciji u Srbiji. Tamo jos nije doslo do konacnog raspleta.
U politickoj se areni sukobljavaju dvije opcije: jedna je pragmaticna,
koja se dobro uklapa u model partitokratskih igara; druga jos uvijek
nije raskrstila s istrosenim etnokratskim modelom. Problem je sto prva
kontrolira policiju, a druga vojsku, koje su izgleda izjednacene po
snazi. Nijedna strana ne raspolaze ekskluzivnim monopolom sile. To je
potencijalno opasna situacija ukoliko jedna od konkurentskih politickih
ekipa krene u vaninstitucionalnu akciju. To je recept za gradjanski
rat do kojega, nadam se, ipak nece doci. Puno je vjerojatnije da ce
se klupko pokusati razmrsiti izborima, a da li ce se doista razmrsiti
- to tek treba vidjeti. I ovdje bi narod mogao "glasati u korist
vlastite stete".
Oba prethodno spomenuta scenarija, naravno, ne garantiraju bolji zivot
gradjanima Srbije, a jos manje gradjanima Crne Gore. Crnogorci bi se
mogli osloboditi te neizvjesnosti kada bi izasli iz zajednicke drzave,
ali im time bolji zivot opet ne bi bio automatski zagarantiran. Zapravo,
ni zajednicka ni odvojene drzave nista takvoga same po sebi ne garantiraju
unaprijed. To znamo iz vlastitih iskustava, a to je pokazala i serija
studija o Separatizmu i demokraciji objavljenih u knjizi sto
ju je priredila Metta Spencer (Spencer 1998).
Da bi bilo izvjesnije sto ce se na kraju krajeva izroditi iz predstojecih
pregovora i trogodisnjeg srpsko-crnogorskog uvjetnog zajednistva trebalo
bi prouciti sto razliciti programi boljeg zivota nude (volio bih, na
primjer, vidjeti nacrt buduceg crnogorskog ustava). Nazalost takvih
programa zapravo i nema. Sve strane u sporu samo nude populisticke parole
s kojima pokusavaju mobilizirati svoje pristalice.
Zanimljivo je da se, osim beogradskih Crnogoraca, malo tko u Srbiji
uzbudjuje zbog perspektive izlaska Crne Gore iz sadasnje asimetricne
federacije. Vijest dana u Beogradu nije srpsko-crnogorska nagodba, vec
hapsenje potpredsjednika srpske vlade Perisica.
VI
Konacno nesto o samoj nagodbi kojom se stvara zajednica dvije drzave
- Crne Gore i Srbije. Pozdravljam prije svega odustajanje od imena Jugoslavija,
jer tvorevina koja se je proglasila SR Jugoslavijom nije imala nikakve
veze s onom zemljom, od Jesenica do Djevdjelije, u kojoj sam ja odrastao.
Uvijek sam smatrao kako su joj Milosevic & Co. uzurpirali ime.
Drugo, nagodba elita, bez konsultacije neposredno zainteresiranih, dakle
gradjana dvije drzave, nije nesto sto se uklapa u najbolje demokratske
uzuse. Ne bih, medjutim, zbog toga diskvalificirao postignuti kompromis.
On sam po sebi ne rjesava probleme koji su se svih ovih godina nagomilavali,
ali pruza okvir u kojem bi se oni mogli poceti rjesavati. Taj okvir
nije iskljucio ni opciju konacnog razdvajanja, ni opciju privremenijeg
ili trajnijeg zajednistva.
Trece - nije strasno ukoliko pregovori budu trajali tri slijedece godine,
no bilo bi strasno kada bi ti pregovori posluzili kao alibi za odlaganje
neophodnih reformi i konkretnih razvojnih programa koji bi vas priblizili
Evropi. Bez pomaka u tom pravcu nema boljeg zivota, pa ostali vi sa
Srbijom u novodefiniranoj drzavnoj zajednici ili se odlucili da krenete
vlastitim putem.
Ivan Ivekovic
Autor je profesor komparativne politike na Americkom
univerzitetu u Kairu u Egiptu. Prethodno je bio diplomata SFRJ i sluzio
je, izmedju ostalog, kao ambasador u Egiptu i Tanzaniji. Ovo je neizgovoreni
tekst koji je bio pripremljen za konferenciju "Crna Gora i Evropa",
sto je odrzana u Herceg Novom 15-17. 03. 2002.
Izvori:
Condorelli, Ottavio (1923), "Per la storia del nome stato. Il nome
stato in Machiavelli", u: Archivo guiridico.
Spencer, Metta (1998) (ed.), Separatism: Democracy and Disintegration,
Lanham et al., Rowman & Littlefield Publishers Ltd.
Tilly, Charles (1985), "War Making and State Making as Organized
Crime", u: Evans P., P. Rueshmeyer, D., and Skocpol T. (eds.),
Bringing the State Back, Cambridge,
Cambridge University Press.
Vries, Hugo de (1957), Essais sur la terminologie constitutionelle
de Machiavel, La Haye.
Svakidasnjica: Televizijski
ritam zlocina «
» Susedi:
Balkanska
saradnja
|