Sta citate

Hommage Gaji Petrovicu, prvome covjeku Praxisa, filozofskog casopisa za »bespostednu kritiku svega postojeceg«

Prava strava zaborava*

Srecko Pulig

»U sjecanje na mog prijatelja Gaju - koji je poziv filozofa hrabrije
izvrsavao i ulogu filozofije ofenzivnije branio od nas, kojima je uzor. «
Jürgen Habermas u spomenici za Gaju Petrovica.
Zbilja i kritika, Antibarbarus, Zagreb 2001.

Zbornik koji je nedavno izasao u spomen na zagrebackog filozofa Gaju Petrovica (1927.-1993.) nije prvi rad o njemu i filozofiji prakse otkad je Hrvatska postala drzava. No to je prva knjiga "poslije nove ere" koja nije napisana sa stajalista "hrvatske ideologije". Iako napisana i uredjena jos 1995., nije slucajno sto je knjiga cekala neka bolja vremena. U to bi vrijeme, naime, bila ugrozila neke domace karijere. Na 352 stranice citamo danas 36 priloga, od kojih je 19 inozemnih, a medju autorima su i poznata imena svjetske filozofske scene.
Povijest praksisovaca, samog casopisa po kome su dobili ime, Korculanske ljetne skole, njihovih prekretnickih knjiga itd. poznata je na barem tri nacina.
Prva dva nacina odnose se na samo vrijeme dogadjanja (1964.-1974.), vrijeme izlazenja casopisa i odrzavanja ljetne skole. Tada su svi znali sto se dogadja ili su barem mislili da znaju, bilo da su pripadali relativno maloj skupini insidera, praksisovaca i njihovih simpatizera, ili onoj vecoj, partijskih aparatcika i inteligenata koji su Praxis napadali, bilo da su spadali u "promatrace", kojih je u svakom dobu najvise i koji se nasladjuju promatranjem tudjih borbi.
Iako je casopis pokrenut sredinom 60-ih, pretpovijest grupe filozofa i sociologa koji su se u Zagrebu okupili oko casopisa seze do u 50. godine. Sve je pocelo kritikom staljiniziranog marksizma, teorije odraza itd., da bi se razvilo u samostalnu poziciju filozofije prakse, te, noseno duhom 60-ih, u misljenje revolucije, ideju nadilazenja filozofije iz nje same. Zamisljeno je to kao priprema revolucije po naputku "autenticnog" Marxa, onoga iz Ranih radova.
U toj grupi ljudi Gajo Petrovic nije bio samo jedan od najvaznijih vec upravo najvazniji. Cvrstu jezgru iz koje je izrasla prva redakcija casopisa cinili su uz Petrovica filozofi Branko Bosnjak, Danko Grlic, Milan Kangrga, Danilo Pejovic, Predrag Vranicki i sociolog Rudi Supek. U redakcijskom savjetu bili su najrelevantniji mislioci tadasnje svjetske lijeve scene, bez kojih se ne moze napisati idejna povijest 20. stoljeca: Ernst Bloch, Herbert Marcuse, Erich Fromm, Georg Lukács itd.

Udari na casopis ponavljali su se ciklicki. S danasnje distance najzanimljivijima se cine dogadjaji povezani uz dvije "mitske" godine: 1968., koja nesto znaci i u svjetskoj povijesti, i 1971., godinu kada je svjetska povijest u nas zamijenjena "lokalnom", sto je razlog da je i danas slavimo. No prvi udar na casopis zbio se vec 1966. Tada odlazi jedan od clanova redakcije, Danilo Pejovic, da bi se prometnuo u zestokog kriticara projekta. Praksa "renegatstva" pratila je grupu cijelo vrijeme, a kulminirala je medju "Praxisovom djecom", drugom i trecom generacijom filozofa u 80-im i 90-im godinama. Sve to bilo bi legitimno da su razlozi bili teorijski ili politicki, a ne politikantski.
I zato se devedesete moze oznaciti kao trece razdoblje, razdoblje u kojemu je Praxis bio prisutan jos samo po "zna se" logici, uostalom kao i cijela kritika jugoslavenskog socijalistickog projekta. "Praxisova djeca", sveucilisni profesori druge i trece generacije, izabrali su dvije strategije: "roditelje" izdati ili zatajiti. Barem na neko vrijeme.
Vratimo li se dobu izlazenja, cijena za javnu podrsku studentske '68. za Gaju je bilo izbacivanje iz komunisticke partije. Cijena za kritiku stanja jugoslavenskog drustva 1971. bila je prva zabrana jednog broja casopisa. Cijena za upornost u "nepostednoj kritici svega postojeceg" u 70-ima bila je definitivna zabrana casopisa, koja se dogodila 1974. g. Cinicno obrazlozenje glasilo je da radnici stamparije u Sisku odbijaju tiskati takvo stivo. U tada nastupajucem i od Kardelja projektiranom pluralizmu samoupravnih interesa nije bilo "interesa" za Praxis.
Oni koji su intelektualno stasali u zadnjem, "hrvatskom" desetljecu, ne znaju o svemu tome nista - ili gotovo nista, osim usmene predaje ili prihvacanja zdravo za gotovo novo-hrvatske istine: da je Praxis jugoslavenska i socijalisticka filozofija, pa da smo se zajedno s tim omrznutim pojavama resili i njega, a da ne moramo propitati sto je ostalo zivo, a sto je zastarjelo u toj misli.
U izvrsavanju poslanja hrvatske usudbene povjesnice da se sve jednostavno prekrije zaboravom mnogi su bili spremni i pripomoci. Rijecju, djelom ili "samo" propustom - necinjenjem. Nema politicara i "politicara od formata", od Tudjmana nanize, koji se nije obrecnuo na Praxis. I to je razumljivo. Ta radi se zaista o dva nepomirljiva svijeta, od kojih onaj drugi, nacionalisticki, i zivi, poput vampira, od pijenja krvi svojih protivnika.

Sve to sto je 90-ih nahrupilo na nasu anti/intelektualnu scenu Gaji se nije cinilo supstancijalno novim, sto ne znaci da mu je zato lakse padalo. Pred smrt, 1993. g., kada svi drugi pisu svoje optuznice, on, duboko ironicno, pise tekst, neku vrstu misaonog testamenta, naslovljen "Priznajem", objavljen u nekoliko zemalja, a u nas u Nedjeljnoj Dalmaciji. Prepoznavsi u pobjedonosnom nacionalnom socijalizmu/kapitalizmu kolektivisticki dogmatizam slican onome protiv kojega se pod imenom staljinizma cijeli zivot borio, on tu, persiflirajuci stil pokajnika na staljinistickom montiranom procesu, iznosi svoje "priznanje": "Mislim da je, za opce dobro, bolje da javno priznam barem neke od svojih brojnih gresaka na podrucju filozofije". Vrijedi navesti zakljucak:
"Uvjeren sam da ce se ovi politicari koji blate nasu filozofiju pokazati uspjesnima u plemenitom zadatku rehabilitiranja onih koje u civiliziranom svijetu nazivaju staljinistickim mracnjacima. Jer ovi potonji su znali, mnogo prije danasnjih bakljonosa, kako prokazati istinsku narav Praxisa i onih koji su bili u njegovoj orbiti; za to dostignuce oni zasluzuju svu zahvalnost svojih sadasnjih imitatora i ucenika."

Ono sto je bitno zakljuciti jest da je neovisnoj Hrvatskoj, izmedju ostalog i potiskivanjem fenomena Praxisa, uspjelo temeljito potisnuti svoju stvarnu intelektualnu pa i filozofsku proslost, a vjerojatno i povijest. Taj tabu na Praxis remetio je i jos uvijek remeti samo Milan Kangrga (zahvaljujuci dijelom i Feralu), braneci pri tome, kako kaze u jednom objavljenom pismu Franji Tudjmanu u kojemu od blacenja brani upravo svojega pokojnog kolegu Gaju "i svoj zivot, i svoje djelo i svoj moralni integritet".
Dogadja li se sada, "zakasnjelim" izlaskom ovoga zbornika posvecenog Gaji Petrovicu, svojevrsna rehabilitacija Praxisa u nas? Odgovor je: i da i ne.

Da, u smislu da je ponovo postalo moguce citati suvisle tekstove na hrvatskom jeziku o praksisovskoj filozofiji, da ce zbornik u novinama i strucnim casopisima dozivjeti vise neutralnih ili kritickih prikaza od difamatorskih itd.
Ne, u smislu da bi suvremeno filozofiranje ozbiljno uzelo u obzir u toj filozofiji vec "odradjene" teme. Naslijedje Praxisa uzet ce se na znanje i uredno arhivirati, sada u povijest hrvatske filozofije, a s njime ce se postupati onako kako se i inace u nas barata arhivom.
Zato bismo pitanje mozda trebali drugacije i postaviti: treba li uopce rehabilitirati Praxis? Ili i na njega treba primijeniti "bespostednu kritiku svega postojeceg", kako su svoj kriticki pristup formulirali sami praksisovci? Gajo Petrovic bio bi uvijek za ovu drugu soluciju.
Na posljetku, ono najgore sto bi se Praxisu moglo dogoditi bilo bi to da dozivi sudbinu jednog drugog "mandarinskog" fenomena hrvatske kulture - sudbinu Miroslava Krleze. Da bude "rehabilitiran" na nacin smjestanja u "hrvatsku uljudbu". Krlezi su novo-Hrvati izvukli jugoslavenski, i jos vise ljevicarski zalac - disidentski i dogmatski, "obranivsi" ga time od njega samog i ucinivsi ga podobnim za herbarij hrvatskih "gradjanskih" duhovnih velicina, koje "po prirodi" ne mogu biti jugoslavenske i lijeve.
Da se to ne dogodi Praxisu, vise od ma cijih duhovnih napora do sada je pomogla ista ta "priroda". A ona je htjela da su vodeci ljudi Praxisa, vise-manje, etnicki Srbi. To nedostojno prekapanje krvnih zrnaca potrebno nam je spomenuti zato sto je ono u Hrvatskoj 90-ih moglo biti razlogom da se priceka s ideoloskom "preradom". Vasem novinaru ostala je u glavi recenica Nikice Valentica, izgovorena doduse u kontekstu privrednih, a ne filozofskih pregnuca bivse vlasti: "Mi bismo prihvatili i socijalizam, kada bi to za Hrvatsku bilo dobro". Dakle, i socijalizam lakse nego Srbe.

Kakva je dakle sudbina naslijedja Gaje Petrovica i Praxisa? Gajo je pred kraj zivota vise tekstova posvetio problemu je li on (jos uvijek) marksist i u kom smislu danas marksizam treba dekonstruirati i rekonstruirati. No to 90-ih vise nije bila diskusija za hrvatske usi. Nju je vodio u Evropi, nekoj drugoj od one o kojoj se u Hrvatskoj tada kao i sada uglavnom samo pjeva.
Da se u nas danas pojavi neka "domaca" lijeva misao, a kamoli zbilja, koja bi ozbiljno uzela u obzir naslijedje Praxisa, za to je po svemu sudeci i jos prerano i vec prekasno. Samoblokada, tako temeljito izvedena na primjeru Praxisa, toliko je snazna da je jedino sto sada realno mozemo ocekivati u nas pocetak sustavnijeg prevodjenja recentnije svjetske lijeve misli. Zato ce do daljnjega jedini hrvatski filozofi koji pisu i objavljuju relevantne rasprave o npr. Marxu i Lenjinu, o kojima je i Gajo puno pisao, biti - Slavoj Zizek, Rastko Mocnik ili neki pojedinci i grupe izvan tzv. akademske zajednice. I neki novi klinci koju surfaju Internetom. A naslijedje Praxisa? "Bolje je izgorjeti nego izblijedjeti", rekli bi stari kontrakulturnjaci.

*) Iz: Feral Tribune, 16. veljace 2002, str. 84-86.

Preispitivanja: Bazdarenje kritickih misli «

» Ponovo procitati: Mi i Zapad