|
Susedi
Smetnje na jezickim vezama
Hajde da zborimo... crnogorski
Na rijeci je sazdan ovaj bozji dunjaluk.
I. Andric
Prema jednom svedskom izvoru u Evropi danas ima 49 drzava i cak 224
jezika. Kako se ni drzave ni jezici ne navode poimenice ne znamo da
li je tu Crna Gora samostalna drzava, a crnogorski poseban jezik. Prvo
je malo vjerovatno, drugo je - moguce. U samoj Crnoj Gori koja danas,
zajedno sa Srbijom, cini Jugoslaviju, o drzavnosti se govori na sva
usta, svejedno sto kanda svaka druga kuca tamosnja nije bas zagrijana
za tu drzavnost. O eventualnom razlazu tih dviju republika vjerovatno
ce odluciti referendum koji vlasti u Podgorici pripremaju, bez obzira
sto svjetski "faktori", koji cesto kroje sudbinu malih naroda
- najbolji primjer je danasnja BiH - nijesu bas naklonjeni nekoj samostalnoj
Crnoj Gori... ukoliko ta njihova uzdrzanost nije samo njihov politicki
manevar. U politici se, kao i u seksu, ne lako preokrene u da.
S imenom jezika, pak, stvar stoji drukcije. Koliko naroda nema svoju
drzavu ali ima svoj jezik! Otkuda bi inace na nasem kontinentu bilo
skoro pet jezika po svakoj drzavi. U Indiji ih inace ima blizu 900,
u Kini preko sto, isto i u Rusiji, a u Vijetnamu preko pedeset. Kazu
da se nekada samo u Brazilu opstilo na 1200 jezika, a sad ih ima "svega"
180, od cega bar polovinu govori jedva sto osoba. Trumai, aweti i cuicuro
su upravo preminuli, zajedno s onima koji su ih govorili, a jednom nogom
u grobu je i jezik maku, kojim govori samo jedan 70-godisnji starac.
A, bogami, ni sama Jugoslavija, s njenih desetak narodnosti, kako su
se kod nas nekad zvale nacionalne manjine, nije los primjer jezickog
sarenila: pored glavnog, srpskog, tu je jos citavo tuce manjinskih jezika.
Srpski je, zvanicno, lingua franca i u Crnoj Gori... bar za polovinu
njenih zitelja. Ona druga polovina ima svoj crnogorski. U jednoj
podgorickoj skoli - zasad samo u jednoj - taj se jezik tako zove i u
skolskom dnevniku!
Medjutim, cak ni u malenoj Montenegro, kako stranci nazivaju nasu Crnu
Goru, ne gospodari samo... montenegrinski, kako pise na omotu
jedne djacke sveske u jednoj stokholmskoj skoli, nego i on ima svoje
"drustvo po srodnosti". Najbolji dokaz za to je CKL, Crnogorski
knjizevni list, glasilo DANU, Dukljanske akademije znanosti i umjetnosti
u Podgorici, koju je prije dvije i po godine ustolicio robustni Jevrem
Brkovic s grupom svojih istomisljenika, kao pandan starijoj istorodnoj
instituciji s atributom crnogorska, CANU. Pored naslova tog lista
za knjizevnost, kulturu, umjetnost, nauku i politiku - politika, nazalost
preteze! - krupnim slovima pise da izlazi na crnogorskom, srpskom, hrvatskom
i bosanskom jeziku. To je zacijelo prva takva stampana stvarca na svijetu.
Onaj ko zna bar jedan od pomenutih jezika ne mora da traga za nekim
od ona tri preostala, jer ce i ovaj, crnogorski, razumjeti "do
balcaka", kao da je u njemu rodjen. Drugim rijecima, ta nabrajanja
su posve izlisna, jer - bar jezika sto se tice, bar dosad, o radosti!
- ne moze nas niko zedne preko vode prevoditi, posto jos nijedna majka
nije rodila nijednog Crnogorca, Bosanca, Hrvata ili Srbina koji s lakocom
ne kapira sva ta cetiri jezika, kao da su mu, svi, maternji, od kolijevke
do groba. Pa, onda, imaju li Crnogorci pravo svoj jezik da zovu crnogorski?
Hm, jos pitas, coce boz'i! Zasto bi ga zvali drukcije, ako taj isti
jezik, i mimo svih inacica unutar njegove ukupnosti, ona tri druga naroda
zovu svaki svojim imenom! Zasto bi Crnogorci bili "sirokogrudiji"
od drugih u jednoj tako ozbiljnoj stvari? Zasto da im se ime ne cuva
i u imenu jezika kojim govore? Kad na tome za sebe, i po cijenu rata,
istrajavaju oni drugi narodi nekadasnje jugoslovenske zajednice, moramo
istu pravdu ozakoniti i za Njegoseve nasljednike. Tu nema druge. A,
"ko izdao onoga te pocne..."
U DANU su se potrudili da ukazu na neka obiljezja svog jezika, koja
drugi jezici u ovoj jezickoj familiji nemaju, bas kao sto su se i ona
preostala tri jezika u grupi, svaki sa svoje strane, svojski zalozili
da se sto vise "odalece" jedan od drugog, premda su svi iznikli
iz groba nekad svima nam dragog sh., odnosno hs. U tu svrhu ovi podgoricki
akademici su konstruisali cak tri nova slova, tri nova znaka za one
glasove koji postoje samo u crnogorskom govoru. Kako mi u nasem kompjuteru
nemamo te znakove, to cemo ih ovdje samo opisati. To su tri palatala,
s, z i dj, koji se izgovaraju sliveno, kao, primjerice, u rijecima sjekira,
izjelica i brondzin. Prve dvije imenice lako je prepoznati,
a ni s trecom nema nejasnoca ako se zna da je bron(d)zin talijanizam
za manji bakrac ili lonac s vrijeslom. Pravopis ih dosad nije uvazavao
u toj formi, smatrajuci ih lokalizmima. U stvari, pravopis nije imao
znakove za te glasove, jer se "otac srpskog jezika", Vuk,
o njih oglusio, mada ih je sigurno cuo u govoru starih Crnogoraca, od
kojih je, inace, kazu, saznao za glas h. Pa je g. Vojislav Nikcevic,
promotor svih novih lingvistickih strujanja u Crnoj Gori, inace profesor
jezika na nastavnickom fakultetu u Niksicu, njegosolog i pisac jezickih
udzbenika, istom i clan DANU, razumije se, i za ta tri slova nasao rjesenje.
Tako se sjekira i njoj slicne rijeci s istim glasom, pise slovom s
koje ima nad sobom crticu kao latinicno c, a od z sa istim dijakritickim
znakom postao je onaj drugi glas, kao u liku izjelica. Trece
slovo je diftong dz, brondzin. Takvih rijeci je malo u Crnoj Gori, dok
je onih sa umeksanim s i z znatno vise, barem u govoru tzv. obicnih
ljudi. (sva ta tri grafema inace postoje u poljskom jeziku i obilato
se rabe i u govoru i u pisanju.) Crnogorski PEN kao i pomenuta akademija
("Jevremova akademija") ta slova takodje koriste i u govoru
i u pisanju. To je jedina grafijska novina u crnogorskom pravopisu,
sve ostalo je, uglavnom, kao i kod drugih, svakako uz dobru porciju
kolokvijalnih morfoloskih znamenki, cemu inace ne ustupaju ni drugi
iz naseg jezickog kvarteta, svaki u svojoj avliji, bezbeli! Pa, kad
Beograd, Sarajevo i Zagreb mogu da forsiraju neke svoje leksicke i stilske
fosile, izvlaceci ih iz dubokih naslaga arhaicnosti, onda dajmo to pravo
i Titogradu, pardon, Podgorici. Tu nema druge. Pravda nije pravda ako
je krnja.
Kako na ovaj crnogorski "lingvo-separatizam" gledaju ona tri
"bratska" jezika u zaglavlju CKL? Bosanski, po svoj
prilici, s blagonaklonoscu, hrvatski s uzdrzljivoscu, a srpski... ne
dao ti bog! samo sto jos nije osuo iz topova umjesto sto - zasad - bije
perima svojih znanih i neznanih jezikozboraca. Tu se bosanski jos uvijek
pise pod navodnicima - doduse sve rjedje - hrvatski je "los plagijator
srpskog", a crnogorski neka tamo jezicka kerefeka, kao lalinski,
pirocanski ili dorcolski (Ivan Klajn u NIN-u). Nemaju svi srpski "misleci
subjekti" sirinu i dosljednost nepotkupljive Republike (izuzetni
beogradski polumjesecnik "protiv stihije straha, mrznje i nasilja")
niti naucnu utemeljenost jednog Ranka Bugarskog (prije rata profesor
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu) koji smatra da su etnicke cistke
u jeziku jedan vid oruzane agresije i najgora vrsta "lingvisticke
sizofrenije" (Jezik od mira do rata, Beograd 1995). A jedan
beogradski dnevni list - nekad, uoci raspada Jugoslavije, nebeska truba
jezicke i svake druge intolerancije - u nazivu crnogorskog jezika vidi
nista manje nego... smrt Crne Gore! Jer, "bezocno preimenovanje
srpskog jezika u crnogorski" znaci "rasrbljavanje Crne Gore,
ubijanje jednog zivog jezika da bi se stvorila tri vestacka, rasturanje
nase nevidljive (valjda 'nedjeljive'?) crkve" itd., do zakljucka
da ce Njegos s neba, zbog te jezicke raspre medju bracom, anatemisati
vaskoliko srpstvo! Mora da je ovoj "fetvi" kumovao onaj cetinjski
pop-raspop koji se stalno muva oko nazadnih pisaca i politicara u Beogradu
i na Cetinju, svakako ne na dobro drugih svojih, precih, obaveza. Jadni
njegovi parohijani!
A kad vec spomenusmo slavnoga Petrovica sa Lovcena, koji je znao da
manji potok gubi svoje ime kad se ulije u veci, spomenucemo i Vuka Minica,
doktora iz Niksica, koji kaze: "Nema ziva Srbina koji moze razumjeti
Njegosa i Beckovica bez rjecnika". Zatim i ovo: "Da li iko
u Crnoj Gori uci svoje dijete da svoga djeda zove deda? Ako je tako,
onda tu nesto nije u redu... Jezicka norma stvarala se u Beogradu; sve
ono sto je njima bilo nepoznato nazvali su lokalizmom" (Bjelopoljske
novine, 1. februar 2001). Kao i mnogi Crnogorci danas, i on misli
da je Crna Gora bila stidljiva i nesposobna da se bori za svoj jezik,
zato sto su mnogi Crnogorci, odlaskom u jace kulturne sredine, prije
svega u Beograd, iznevjerili svoju maternju rijec, zamjenjujuci cak
i svoju ijekavicu srbijanskom ekavicom. Takve u Crnoj Gori zovu "posrbicama".
Njihov rodonacelnik je Miodrag Bulatovic. (Zanimljivo je napomenuti,
uzgred, da su autori novog pravopisa srpskog jezika - Beograd 1995.
- tri Crnogorca! To je udzbenik kojem bi bilo tesko naci neku ozbiljniju
zamjerku, cak i u tretmanu ijekavskih leksickih jedinica i pravopisnih
regula.) Pomenuti prof. V. Nikcevic u srpskom u Crnoj Gori ipak vidi
"tudji jezik, koji je toj zemlji donio ponizenje, neslobodu i poricanje
njenog narodnosnog, nacionalnog i kulturnog identiteta". A pitanje
jezika je - pitanje svih pitanja, pise on, zakljucujuci da "bez
samostalne Crne Gore nema crnogorskog jezika niti pak nje bez tog jezika"
(CKL, Podgorica, 1. avgust 2001).
No, lakse je jedan jezik "krstiti" nego, receno njegosevski,
"dovesti ga k poznaniju prava", to jest uobliciti ga u cjelovit
i funkcionalan lingvo-sistem i time sprijeciti njegovo cijepanje i usitnjavanje.
Ako se ne ide tim putem, onda se vremenom svaki dijalekat moze osamostaliti
i proglasiti se u zaseban jezik. Uostalom, mnogi jezici su i nastali
iz dijalekata. Nema jezika koji se pise kao sto se govori. Nema takvog
jezika, bez obzira na Vukovo nacelo - preuzeto iz njemackog - pisi kao
sto govoris. Mozda bi trebalo reci: pisi kao sto ti nalaze pravopisna
norma, pred kojom i kraljevi moraju "nikom poniknuti". A pravopisna
norma se zasniva na govoru vecine korisnika odredjenog jezika, nikako
na onome sto postoji samo kao usmeni relikt u nekoj zaturenoj nahijici.
Dakako, i rijeci strogo lokalnog karaktera su dobrodosle u rjecnik,
ali se moraju uklopiti u vazeci gramaticki kalup. Jer, rjecnik je "ono
sto se moze reci, a gramatika ono sto se mora reci", precizira
doktor Bugarski. Mimo sve svoje gorljivosti za svoj jezik, crnogorski
lingvisti, lingvisti uopste, morali bi toga da se pridrzavaju. Inace
bi neka dalja buducnost lako mogla Ivanu Klajnu dati za pravo. S tim
sto bismo tada, pored lalinskog, sosinskog i slicnih, imali i bokeljski,
moracki, polimski... Sakloni boze!
Ilja Sijaric
Dogadjanja: »Vidimo
se na prolece!!« «
» Susedi:
Specijalne veze
|
