Ponovo procitati

Muhamed a. s. i dzihad

"I kad bi ti pruzio svoju ruku prema meni da me ubijes,

ja ne bih pruzio svoju prema tebi da te ubijem,

jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova."

Kur'an V, 28

"I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpocinjite borbu! - Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu", Kur'an, sura II "Krava", ajet 190 (prevod Besima Korkuta).
Smatra se da se iz ovog sto devedesetog ajeta druge sure iznjedrio "sveti rat", "borba na Alahovom putu", "rat za vjeru", dzihad.
Prevod 190. ajeta druge sure ("El-Bekare") Dzemaluddina Causevica i hafiza Muhammeda Pandze (Zagreb 1969):
"Borite se na Bozijem putu protiv onih koji se bore protiv vas! Ne prelazite granice! Zaista Allah ne voli one koji prekoracuju granice (onoga sto je dozvoljeno)".
Medjutim, tumacenja i biljeske koje je pripremio Dzemaluddin Causevic vrlo su dramaticni, zanimljivi i informativni.
"Ovo je prvi ajet koji dopusta ratovanje. Sest ajeta se bavi ovim pitanjem i zavrsavaju se 195. ajetom. Ovim ajetom se naredjuje muslimanima da stupe u borbu s onima, koji ih napadnu. Iz ovoga jasno razabiremo da rata moze biti samo u slucaju odbrane i da je propisan bio zato sto su muke i patnje muslimana postale nepodnosljive", zapisao je Causevic.
U ratu se nije smjelo prekoraciti granice onog sto je dopusteno. "Borba koja sadrzi ove uvjete naziva se 'borba na Bozijem putu'", naveo je Causevic. U cijelom Kur'anu nema nijednog ajeta koji bi dopustio rat u cilju sirenja vjere. Ono sto se govori da Kur'an dopusta ratovanje radi sirenja vjere proizvoljna su pricanja neprijatelja islama. Iz ovoga je posve jasno da je islam neprijatelj ratovanja, a dopusta ga samo u krajnjoj nuzdi, kada muslimanima prijeti zivotna opasnost.
Prve i druge hidzretske godine (622. i 623. n. e.) donesen je Medinski ustav, "prvi pisani ustav bilo koje drzave na svijetu".
Clan 44 Medinskog ustava: "Neka zidovi i muslimani priskoce jedni drugima u pomoc protiv svakoga ko napadne Jetrib (Medinu)". Clan 45a: "Ako se od njih (tj. od zidova) trazi da zakljuce mir i da ga postuju, oni ce ga zakljuciti i postovati. Isto tako, ako oni zatraze od muslimana to isto, imace iste obaveze prema vjernicima. Ovo ne ukljucuje slucaj rata za vjeru (d i n)".
Odbrana Medine i zakljucenje mira obaveza je svih, zidova i muslimana, a rat za vjeru (samo) islamskih vjernika! Ovo je jedan jedini put da se u Medinskom ustavu spominje "rat za vjeru" (Muhammed Hamidullah: Muhammed a. s., Sarajevo 1990, str. 186).
Abdulah Skaljic u Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku (Sarajevo 1979) naveo je i kratko objasnio: "dzihad-adu m (ar.) rat za vjeru, borba za odbranu vjere".
Milan Vujaklija u Leksikonu stranih reci i izraza (Beograd 1961) i ne spominje dzihad.
Hiljadu cetiri stotine godina pise se o "svetom ratu", "borbi na Alahovom putu", "borbi za vjeru", dzihadu, ali, naravno, posljednja rijec jos nije saopcena.
"Ti lijepim zlo uzvrati", moze da se procita u 23. suri, ajet 9, "Vjernici" ("al-Mu'minun").
U knjizi Tako je govorio Muhammed Resulullah koju je priredio Ahmed Mehmedovic (Novi Pazar 1998, str. 188) je hadis: "Najodabranija borba, dzihad, je reci istinu pred nepravednim vladarem".
Muslim (sened) je zapisao: "Dosao neki covjek Muhamedu (a. s.) i rekao mu:
- Dajem ti prisegu da cu krenuti u hidzret (preseljenje) i da cu se boriti na Allahovom putu, a sve u namjeri i zelji da me Allah nagradi.
- Je li ti ziv koji od roditelja? - upita ga Allahov poslanik.
- Jesu oba - rece covjek.
- Ti zelis nagradu od Allaha?
- Da - odgovori covjek.
- Vrati se roditeljima, cini im dobro i pazi ih, pa ce ti se racunati kao da si bio u ratu".
Abdulah Mesud kaze: "Upitao sam Allahovog poslanika:
- Koje je djelo najmilije Allahu, dz. s. ('dzelle sanuhu': 'neka je slavno Njegovo uzviseno bice!')?
On mi odgovori:
- Namaz koji je obavljen na vrijeme.
- A koji iza toga - ponovo sam upitao.
- Dobrocinstvo roditeljima.
- A koje onda - ponovo upitah.
- Borba na Bozijem putu - odgovori Boziji poslanik" (Buhari, Muslim).
Red najmilijih i bogougodnih djela je: namaz (molitva), dobrocinstvo roditeljima i tek treca je borba na bozijem putu.
Srodni hadisi se pojavljuju vise puta i zabiljezeni su u raznim zbirkama.
"Dzihad starijeg, mladog, nemocnog i zene je u hadzu i umri (posjeta Meki)", hadis je sacuvao Nesai.
"Dosao neki covjek Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme (s. a. v. s.: 'Bog ga blagoslovio i spasio', i rekao da zeli da se bori na Allahovom putu ali nema za to mogucnosti, na sto ga je on upitao:
- A je li ti ziv koji od roditelja?
- Ziva mi je majka - rece on.
- Trazi Allahovo zadovoljstvo u dobrocinstvu prema njoj, jer ako tako postupis, ti si obavio i hadz i umru i borac si na Allahovom putu" (Ahmed, Nejsaki, Bejheki).
Jakub Memic u Izboru poslanikovih hadisa prenijeo je nekoliko izreka a. s. Muhamedovih: "Zaradjivati na dozvoljen nacin (s halalom), isto je sto i rat na Allahovom putu (dzihad)" (str. 234. i 374). "Ko nema milosti prema ljudima, ni Allah nece imati milosti prema njemu."
Citaoca (savremenog) ponesto zbunjuju rijeci pejgambera koje je prepisao A. Hifzi Bjelevac u (svom) Muhamedu (Zagreb 1979, str. 208): "Bog mrzi one koji mrze." I narocito: "Cini dobro drugome. Nemoj da te vjera otvrdne nego omeksa". "Ne zastrasuj nikoga, razgovaraj prijatno i utjesi rastuzenoga!" "Temelj, uslov svega nije rat, nego mir, ali uvijek budite spremni i dobro naoruzani, da ne bi uslijed vase slabosti neprijatelj nasao kakvu izliku, da poremeti mir."
Hazreti Muhamed je primao nebeske poruke i nije bas mogao pa ni bas htjeo da proklamuje dzihad (kako se sugerise posebno sa zapadnohemisferske strane, osim u dozvoljenim prilikama).
U duzem hadisu o miradzu (cudu i usponu na nebo), resululahovoj posjeti onostranosti, moze da se procita i slijedeca epizoda (Tako je govorio Muhammed Resulullah, str. 43): "Vjerovjesnik (a. s.) prosao je pored skupine ljudi koji siju i istog dana zanju. Cim pozanju, vrati se kako je bilo. 'Sta je ovo, Dzibrile?' - upitao je Boziji poslanik. 'Ovo su borci na Bozijem putu - dobro djelo se nagradjuje sedam stotina puta. Sve sto su zrtvovali i uradili prati ih. A Allah je najbolji opskrbitelj' - odgovorio je Dzibril" (Taberani, El Bezzar).
A velicanstveni Buhari - cijoj se i ozbiljnosti i studioznosti u biljezenju hadisa i te kako divimo - sacuvao je rijeci bozijeg poslanika:
"Muhammed (a. s.) zabranio je da se u ratnom okrsaju mrcvare ili pale zivi ljudi. Rekao je:
- Samo Gospodar vatre moze kazniti vatrom".
Amerikanac Filip Hiti u monumentalnoj Istoriji Arapa (Philip K. Hitti: History of the Arabs from the earliest Times to the Present, Sarajevo 1973, str. 108-109) napisao je: "Sveti rat. Duznost svetog rata (dzihad) (sura 2, 186-190) podignuta je na dostojanstvo sestog stuba, u najmanju ruku od sekte haridzija. Njoj islam kao svjetska sila duguje svoju ekspanziju, kojoj se ne moze naci ravna u istoriji. Jedna od glavnih duznosti halife je da se brine da se ne potiskuje natrag geografski zid koji razdvaja dar-ul-Islam (zemlju islama) od dar-ul-harb (ratna teritorija). Ova bipartitna podjela svijeta na prebivaliste mira i prebivaliste rata ima svoju paralelu u komunistickoj teoriji Sovjetske Rusije. Posljednjih godina, medjutim, dzihad ima mnogo manje pristalica medju muslimanskim svijetom, uglavnom zbog rascjepkanosti i neodlucnosti mnogih njegovih dijelova koji se nalaze pod uticajem raznih stranih vlada koje oni smatraju suvise jakim ili previse blagonaklonim da ih ne treba uklanjati. Posljednji takav poziv na opci ustanak protiv nemuslimana uputio je u jesen 1914. osmanlijski sultan-halifa Muhammed Resad, ali se on potpuno neuspjesno zavrsio".
Filip Hiti se poziva da je sveti rat propisan drugom kur'anskom surom, ajetima 186-190, sto smo naprijed naveli.
Britanac William Montgomery Watt u svom Muhamed: prorok i drzavnik (Muhammad Prophet and Statesman, Sarajevo 1985, str. 108-109) objasnjava prelaz od pustinjskih i plemenskih prepada i pljackaskih pohoda na borbu na Alahovom putu, sveti rat i dzihad.
U takvim borbama su najcesce ucestvovali ashabi (iseljenici iz Meke), a potom i ansari (medinski vjernici).
Ashabi (prognanici iz Meke) napadajuci kurejske karavane svetili su se zemljacima i komsijama sto su ih izgnali sa rodne grude i iz zavicaja.
Medjutim, to vise nije bio plemenski rat. Muhameda a. s. je protjeralo njegovo pleme, a usvojila Medina. Umma je zajednica vjernika (islamskih) koja je prihvatila Svevisnjeg i Svemoguceg.
Dzahad se prevodi kao "boriti se", a odgovarajuca glagolska imenica je dzihad ili "borba" koja oznacava i "sveti rat". "Prepad je bio cin jednog plemena protiv drugog. Cak i ako bi dva plemena bila medjusobno veoma prijateljski raspolozena, njihovo se prijateljstvo moglo ohladiti, i za nekoliko godina moguce je bilo da dodje do prepada" - Montgomery Watt je naucavao u Muhamed: prorok i drzavnik, peto poglavlje "Izazov Mekancima" (str. 108-109). "Dzihad je, medjutim, bio cin jedne religiozne zajednice protiv nepripadnika toj zajednici, a zajednica je bivala sve veca. Ako bi pripadnici paganskih plemena koje su napali muslimani primili islam, oni bi smjesta bili postedjeni daljih muslimanskih ataka. Shodno tome, kako je islamska zajednica rasla, sklonost muslimana ka pljackaskim pohodima morala se sve vise okretati prema vanjskom svijetu. Upravo je ova 'religiozna' znacajka dzihada tako kanalisala energiju Arapa da su za manje od jednog vijeka stvorili carstvo koje se protezalo od Atlantika i Pirineja na zapadu do rijeke Oksus i Pendzaba na istoku. Cini se izvjesnim da bez koncepcije dzihada do te ekspanzije ne bi ni doslo."
To je, zapravo, sve sto je William Montgomery Watt u Muhamed: prorok i drzavnik saopcio o dzihadu.
Godine 1975. (1396. hidzretske) odrzan je Prvi islamski kongres u Pakistanu na kojem je Islamska liga (Rabita) raspisala konkurs (u vrijednosti 150 000 saudijskih rijala) "za pet najboljih napisanih djela o zivotu Resulullaha a. s.".
Prvu nagradu je osvojio Safijurrahman el-Mubarekfuri, predavac na Selefijskom univerzitetu u Indiji za Zapecaceni dzenetski napitak. Studija o zivotopisu Resulullaha, s. a. v. s. Studija je prevedena i izdata i u Sarajevu 1998. godine (1419. hidzretske).
"Uveliko su se promijenili ciljevi i teznje zbog kojih se do tada, u predislamskom dobu, raspirivao ratni plamen. Dok su ratovi bili sinonim za pljacku, otimacinu, kradju, ubijanje, paljenje, nasilje, nepravdu, neprijateljstvo, krvnu osvetu, potcinjenost slabijeg, rusenje kuca, sela i gradova, sramocenje zenskih vrijednosti, upropastavanje zena i potomstva, besposlicu i razvrat na zemlji, ratovi u periodu islama dobili su sasvim drugi smisao, smisao borbe na Allahovom putu za plemenite ciljeve, uzvisene i pohvalne teznje u kojima se postuje covjek kao dio drustva, u svakom dobu i na svakom mjestu. Rat je postao dzihad za spasavanje covjeka od poretka nasilja i neprijateljstva, do stvaranja poretka pravde i pravicnosti", napisao je Safijurrahman el-Mubarekfuri u prvonagradjenom djelu (str. 403). "Trebalo je iskorijeniti obicaj da jaci tlaci slabijega, jer treba da bude obrnuto, i jaci da postane slabiji nakon sto mu se oduzme dio te moci. Rat je postao dzihad za spas svih slabih, zena i djece, koji izgovaraju molbu Allahu, dz. s.: 'Gospodaru nas, izbavi nas iz ovoga grada, ciji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zastitnika, i Ti nam daj onoga ko ce nam pomoci'. Dzihad je postao ciscenje Allahove zemlje od nasilja, izdaje, grijeha i tiranije, a radi stvaranja sigurnosti, mira, milosti, paznje, prijateljstva i covjecnosti."
Islam je propisao stroga i casna pravila za vodjenje ratova kojih su se pridrzavali i vojska i njena komanda, obavijestio nas je Safijurrahman el-Mubarekfuri.
U izvanrednom Svijetu islama (Beograd 1979) na vise mjesta se spominje dzihad. "Vjerska duznost dzihada - vjecnog i obaveznog svetog rata koji vodi muslimanska drzava i zajednica radi sirenja islama - ostala je uvrijezena u muslimanskom zakonu i tradiciji, ali sa vise naglasenim odbrambenim nego osvajackim karakterom" - Bernard Lewis napisao je u "Uvodu" Svijeta islama (str. 18 i 19). "Medjutim, sa islamskog stanovista, mnogo je znacajniji dolazak naroda iz stepa sa sjevera. U prvom i najvecem talasu prodirali su Turci, koji su uspostavili novu hegemoniju i poceli drugo veliko doba islamske moci i ekspanzije, obnavljajuci dzihad i nastavljajuci osvajanja, preobracanja i kolonizaciju u novim prostranstvima Azije i Evrope." Ovdje podsjecamo na rijeci Dzemalludina Causevica o Kur'anu: "U cijelom Kur'anu nema nijednog ajeta koji bi dopustio rat u cilju sirenja vjere". Ovakve dezinformacije i deformacije, netacnosti i prevare, ceste su i jos cemo se njima zabaviti.
"Nema na svetu vere" - veli Hadrijan Relandi - "koja bi bila tako zlo tumacena od njenih neprijatelja i koja bi bila izvrgnuta tolikim pogrdama i mrznji kao sto je islam", naveo je Esad Bej u Muhamedu (Beograd 1990, str. 11). "Ovi su napadi dostigli vrhunac u vremenu krstaskih ratova, kada se ceo hriscanski svet i perom i oruzjem digao protiv islama." "Tada je" - veli Volter - "bilo vise vizantijskih kaludjera koji su pisali protiv islama, negoli janicara u turskoj vojsci".
Citirane Volterove rijeci, izmedju ostalih, prepisao je i Halil Halid u Borba polumjeseca i krsta (Mostar 1912, prevod M. C. Catica). Halil Halid je podsjetio da se ove rijeci nahode u Volterovom Filozofskom rjecniku (Dictionaire philosophique).
U cetvrtom poglavlju "Misticni put" (str. 129) koje je sacinio Fritz Meier (podnaslov "Sufizam i drzava") su i rijeci: "Mnoge sufije su dobrovoljno ispunjavale opstu obavezu odlaska u sveti rat, mada su smatrale borbu protiv samih sebe kao 'najvisi sveti rat'".
Osmo poglavlje Svijeta islama nosi naslov "Prorokove armije" (str. 205), u kojem je Edmund Bosworth napisao: "Jedna od popularnih stereotipnih predozbi koje su nastale kao posljedica dugih stoljeca muslimansko-hriscanske vjerske netrpeljivosti i ratova oko prevlasti nad Mediteranskim basenom, bila je slika o ratobornom i krvozednom Saracenu koga podstice fanatizam njegove vjere i nada da ce dospjeti u muslimanski raj sa hurijama i vrtovima, sto je bila nagrada za ratnika koji izgubi zivot u dzihadu, tj. u ratu za vjeru. I, zaista, najspektakularniji i najkontinuiraniji kontakt izmedju islama i hriscanskog svijeta odigravao se upravo na vojnom i pomorskom planu".
Edmund Bosworth jos dva puta je spomenuo dzihad (str. 206): "Vjerski entuzijazam kao pokretacki motiv u svim islamskim ratovima ne smije se potcijeniti; duh dzihada, na primjer, moze se otkriti i u tako nedavnim dogadjajima kao sto je kasmirski dzihad iz 1948, kada su muslimanski dobrovoljci iz sjeverozapadne Indije i Avganistana provalili u Kasmir u namjeri da ovu pretezno muslimansku provinciju prikljuce Pakistanu".
Na posljednjim stranicama Svijeta islama ponovo se podsjeca na dzihad u cetrnaestom poglavlju "Islam do sredine 20. vijeka" od Elie Kedourie. Rijec je o borbi i otporu kavkaskih i dagestanskih muslimana protiv ruskih osvajaca i imperijalizma. Dugotrajnost (od 1830. do 1859) i zilavost njihovog otpora bili su izvanredni. "Samil je postao (kao vodja) poznat u Evropi tog vremena", uputio nas je Elie Kedourie (str. 345-346).
U Leksikonu islama postoji odrednica "Dzihad", sveti rat (Sarajevo 1990, str. 160) u kojoj je zapisano: "U kur'anskim surama iz Meke upucuje se na strpljivo podnosenje napada; drugi stav nije bio moguc. Ali u Medini se javlja pravo da se odbije napad, a postupno to pravo prerasta u duznost da se bori i pokori neprijateljski nastrojene zitelje Meke".
Iz Kur'ana i Muhamedovog dopisivanja sa vladarima i silama u susjedstvu shvaceno je da protivnike "treba pokoriti, jer su opasni i nevjerni". I nakon Muhamedove smrti su "muslimani krenuli na pohode i izvan Arabije".
U Leksikonu je istaknuto: "Narod protiv kojega se priprema dzihad, najprije mora biti pozvan da prigrli Islam. Ako to odbije, jos ima jednu mogucnost: mora priznati muslimansku vladavinu, postavsi 'sticenik' (dimmi) i placajuci dzizju i haradz (harac) ili se mora boriti... Ako prigrle Islam, a to im je moguce cak i u casu kada se suoce s protivnickom vojskom, oni postaju dio islamske zajednice, sa svim pravima i duznostima". "Musliman koji pogine boreci se na Allahovom putu (fi sabil Allah) postaje mucenikom (sahid) i osiguran mu je Raj i u njemu posebne povlastice."
Dzihad je, medju temeljnim duznostima islama, postupno dobijao sesto mjesto, ali dosta brzo, sroceno u Leksikonu islama. "Za sumnjati je da je sam Muhammed prihvacao da njegov stav podrazumijeva stalnu i neizazvanu borbu protiv nevjernickog svijeta sve dok on ne bude podvrgnut Islamu; predaje su izricite u tome; no odlomci iz Kur'ana uvijek spominju nevjernike koje treba pokoriti jer su opasni i bezvjerni." Sjetimo se da nam je Dzemaluddin Causevic u Kur'anu (Zagreb 1969, str. 44) uputio rijeci: da u cijelom Kur'anu "nema nijednog ajeta koji bi dopustao rat u cilju sirenja vjere".
Prof. dr Norman Cigar, americki sociolog i publicista, dobar poznavalac balkanskih prilika i odnosa, aprila 2001. godine odrzao je u Sarajevu predavanje: "Uloga srpskih orijentalista u opravdavanju genocida nad Muslimanima BiH". Grupa srpskih orijentalista (Miroljub Jevtic, Darko Tanaskovic, Aleksandar Popovic, Milorad Ekmecic i drugi) "zdusno je radila da Muslimana nestane sa balkanskih prostora i iz Evrope", potcrtao je Norman Cigar. Objasnjavao je i metode kojima su se koristili takvi vajni orijentalisti: iskrivljavanjem cinjenica u svrhu podsticanja mrznje prema islamu i Muslimanima, navodjenjem dijelova tekstova gdje oni o islamu govore kao o necem inferiornom, zaostalom, nasilnom, destruktivnom i u svemu protivnom evropskoj civilizaciji. "Oni su znacajni ne zbog nauke vec zbog veze sa genocidom, jer su stvorili stereotipove o Muslimanima i doprinijeli uzdizanju paranoje kod velikog dijela Srba, cime su sacinili intelektualni okvir za genocid" (casopis SAFF, 30. 04. 2001, broj 52, Sarajevo).
A Darko Tanaskovic je saradjivao na izdanjima velicanstvenih islamskih djela i remek-djela.
Duzni smo da skrenemo paznju javnosti i gradjanstva na koban utjecaj holokaustovaca i genocidnasa (posebno Darka Tanaskovica) na islamsko izdavastvo, publicistiku i novinarstvo.
Tragali smo za istinom o tako velikom pojmu i izrazu kao sto je dzihad. Literature o dzihadu je i mnogo, ali istodobno i malo i nepotpuno i zlonamjerno interpretirane i iskrivljene.
"Dzihad, mozda najpogresnije upotrebljavan islamski izraz, ukljucuje mentalna, moralna i fizicka stremljenja i borbu na Allahovom putu", zapisala je Lejla Hasib, islamska knjizevnica iz Kanade (Nur, casopis za kulturu i islamske teme, broj 4, Beograd 1993). "Dzihad iziskuje potporu istine i pravde."
Lejla Hasib objasnila je da je dzihad istovremeno i bitka protiv zla i tlacenja (koje dopire izvana) angazovanjem citavog jezika, pera, ruke. Ali i bitka protiv covjekovih zlih namjera, losih zelja i loseg unutarnjeg ja! Lejla Hasib je naglasila da je to osnova svih drugih borbi "koje ce biti pobjednicke samo ako je dzihad protiv sebe pobjednicki".
Lejla je napisala: "Od otprilike 170 zemalja u svijetu, oko sezdeset imaju muslimansku vecinu. Islam je druga najveca religija u svijetu i najbrze rastuca, a muslimani cine oko cetvrtinu svjetske populacije". "Ako bi se ujedinili muslimani sirom svijeta i ukljucili u dzihad, muslimani ne bi bili vise tlaceni, ponizavani, maltretirani ni masakrirani." Ove rijeci su upucene svijetu, posebno Evropi i Americi.
Za 1400 godina islama sezdeset zemalja (od 170, koliko ih je u svijetu) ima muslimansku vecinu.
Hoce li se za sljedecih 1400 godina i ostale dvije trecine svijeta prikloniti islamu?
Hadis Muhamedov: "Ova vjera dostici ce do svakog mjesta do kog stizu dan i noc i Allah dz. s. nece ostaviti nijednu kucu, zidanu ili od neceg drugog pravljenu, a da u nju nece uvesti ovu vjeru ponosom ponosnih ili ponizenjem ponizenih. Ponosom kojim ce Allah pomoci vjeru Islam i ponizenjem kojim ce Allah poniziti kufr (nevjerstvo)" (Dragulj za porodicu, Sarajevo, str. 41).
Jesu li vjernici islama - najcesce (zasad) primitivni i neznalice, zaostali i neuki - ipak vjesnici i zagovornici buducnosti?!
"Dalje treba da znate da je zapadna civilizacija ukradena od islamske civilizacije, a to ce vam najjasnije biti ako se malo vratite u historiju i pogledate kakvi su bili prvi muslimani" (Dragulj za porodicu, str. 7).
Potresno je, dramaticno i zacudjujuce dalje izucavanje i studiranje dzihada i njegovog porijekla, sadrzaja i misaonosti.
Trevor Ling u ozbiljnoj i dokumentovanoj Istoriji religija Istoka i Zapada (SKZ, Beograd 1992, str. 32) naucava: "Ono sto ovde vredi takodje naglasiti jeste da je izraeljska religija zavestala zapadnoj kulturi... ideju o svetom ratu".
Tomas Man u romanu Zakon (Beograd 1958, str. 139-140): "Ovo ime, Izrailj, koje znaci: 'Bog vojuje', dao je Mojsije plemenu pred bitku, objasnjavajuci da je to vrlo staro ime, samo je palo u zaborav; vec Jakov, praotac, dobio ga je za sebe, a njime je nazvao sve svoje. Ono se pokazalo blagotvornim; ma koliko da su mu bratstva bila slabo povezana, sada su se sva prozvala Izrailj i borila se sjedinjena pod ovim ratnickim imenom, svrstana u bojni poredak i predvodjena Josuom, mladim vojskovodjom, i Halevom, njegovim porucnikom".
Kako povijesni tako i savremeni podaci i cinjenice, dokumenta i argumenti, visestruki su i veoma slozeni, dalekosezni, mozda cak kadsto nejasni i zamagljeni.
Medjutim, ne smijemo dozvoliti da svaki zanesenjak i ostrascenik zloupotrebi rijec "Izrailj" i rijec "dzihad"!...
Dzihad je i dobar odnos oca prema porodici i zeni. Dzihad je i valjana supruga muzu i djeci.
Dzihad je i borba perom i umom protiv zla. Dzihad je i protiviti se i zlotvoru nepravedne vlasti i okrutnih vlastodrzaca. Dzihad je i otpor zlu u samom sebi!...
Dzihad je i u razmjeni dobara i novca biti castan i ispravan.
Dzihad je i ucenost i savladavanje znanja i osvajanje naucnosti i umnosti.
Dzihad nije samo ogoljeli poziv na sveti rat, vec je dobrodusnost i dobronamjernost kako u intimnosti i privatnosti braka i porodice tako i u spoljnoj politici i odbrani domovine.
Moze li i smije li, ima li pravo i duznost svaki uskogrudnik i zastranjivac, da pozove u sveti rat?! I baci narode i vjernike u krvoprolice i smrt, glad i zedj, bijedu i nevolje?!...
Islam je zaostao u nauci, tehnici, unapredjenju i osnazivanju (zajednice)! Prema podacima kojima raspolaze autor ovih redova poslije Prvog svjetskog rata sve islamske zemlje bile su, bas zbog toga, kolonizirane i zavojevane.
Nastalo je neopisivo naprezanje i neizrecivo izmozdavanje da se islamske zemlje oslobode osvajaca i da se osnaze, uzdignu i povrate sebi.
Islam je preveo klasicne autore starog vijeka i predao ih zapadnoj hemisferi; pospjesio humanizam i renesansu. I omogucio otkrice Amerike i stvaranje industrijske civilizacije. Potom urbanizma i posturbanizma i postindustrijske revolucije!...
Islamske zemlje zahtijevaju obratan proces. Zahtijevaju oslobadjanje od neokolonijalizma i slobodu za sebe i vjeru islam, za svoje drustvene procese i unapredjenja, napore i namjere.
U tom smislu dzihad je borba protiv nazadovanja i zaostajanja islamskih drzava i zemalja.
Mozda bi grubo mogli da istaknemo da je dzihad boljitak i, eto, progres u savremenom svijetu.
Na zapadnohemisferskoj strani planete - na naprednoj i zakonski sredjenoj, ustavno propisanoj i oblikovanoj, industrijski i proizvodno, trzisno i novcano krajnje uznapredovaloj - ko je procitao i prostudirao Kur'an, hadis i sunet (posebno medju filmskim radnicima)!? Ko medju njima zapravo zna: sta je islam i dzihad!?
Zapadnohemisferski i istocnohemisferski, judejskohriscanski i islamskoarapski svijet su, nazalost, protivstavljeni!...
I ublazimo Izrailj ("Bog vojuje") i dzihad ili "intifadu" ("sveti rat", "bitka za vjeru"), sklonimo zlonamjernike i zloslutnike, zlotvore i mrzisvijete, i posvetimo se dobrosusjedstvu i saradnji, drugarstvu i prijateljstvu, ako je ikako moguce!?...
Tu smo. Jedni prema drugima. Jedni pored drugih. Ali, nazalost, i jedni protiv drugih.
Za sta i za koga da se borimo!? Velikonacionalisti i ultrasovinisti da ne satru muslimansko-bosnjacki narod i islamske vjernike u Bosni i Hercegovini, Sandzaku i Kosovu!...
Izraelci da ne pogaze Palestince, ne oduzmu im zemlje i imanja, rastjeraju i isele i, eto, otmu im i identitet!?...
Enkavedeovci (kagebeovci) da ne postrijeljaju islamske sljeditelje i miniraju bogomolje! Poslije hriscanstva, u Rusiji je, po snazi i brojnosti, islam druga vjera. Prije Oktobarske revolucije (1917) u ruskom carstvu je bilo 24 321 dzamija i 45 000 religioznih (vjerskih) casnika. U Rusiji ima blizu 43 miliona vjernika islama i samo 500 preostalih dzamija. U Leksikonu islama zapisano je: "Izmedju 1926. i 1938. godine bili su zatvoreni svi znacajni islamski svecenici, dijelom i pogubljeni ili prognani". "Nakon Drugog svjetskog rata, krimski Tatari i Kabardini, Balkari, Ceceni i Ingusi izgubili su nasilnim preseljenjem svoj zavicaj, sto je postalo stalnim izvorom nestabilnosti i medjuetnickih/medjukonfesionalnih sukobljavanja", prorocki je zapisano u Leksikonu islama.
"U periodu od pedeset godina (u Rusiji) je ubijeno dvadeset miliona muslimana", potcrtava se u Dragulju za porodicu (Sarajevo, str. 21). "Prema potvrdjenim ruskim statistickim podacima ustanovljeno je da je samo Staljin, ruski vodja i koljac, ubio jedanaest miliona muslimana."
Muhamed a. s. je izjavio: "Islam je cista vjera, pa budite i vi cisti! U Dzennet moze uci samo onaj ko je cist" (Jakub Memic: Izbor poslanikovih hadisa, str. 88). Ili: "Islam je uzvisen i nenadmasan (uvijek aktuelan)".
Ako znamo sve sto treba da znamo i sto smo iskusili; ako smo se obrazovali i uputili i ako vjerujemo u ono sto smatramo da je covjecno i prirodno; ako smo proniknuli i prosvjetlili se i posvetili; ako smo rodjeni u predaji Alahu i izabrali pravu stvar i ispovijedanje i opredijelili se za istinu; ako smo na sustinskom dijelu planete i najboljoj strani covjecanstva i njegovog bogosluzja; ako smo na najsavrsenijoj i najnaprednijoj i najuzvisenijoj ljudskosti - bez obzira na nesporazume i netacna shvatanja rijeci Boga, savremena zaostajanja i zadocnjenja (u razvoju i unapredjenju posebno tehnickom i tehnoloskom, humanom i medicinskom); onda smo sigurni da smo na sustinskoj i pravicnoj barikadi i bivstva, postenja i univerzalnosti; ako znamo da smo na cvrstom tlu misli i uma, osvijescenosti i zbiljnosti; ako znam da sam covjek i da se casno i savrseno ponasam i da nikom nisam zlo nanio niti ga bacio u bijedu i ocaj; ako znam da su Adem i Hava (Adam i Eva) zarad grijeha izgnani iz raja (dzeneta) i da u ovovremenosti cinim sve sto je najbolje, najuspjesnije i najpovoljnije; onda radim sto je najcivilizovanije i najsredjenije u ovozemaljskim uvjetima; a to su nebeske poruke upucene a. s. Muhamedu i prenesene ljudskom rodu. Rodjeni smo nagi i bespomocni od slabasne zene; islam nas ohrabruje i uvelicava, ojacava i uzdize nad takvom stvarnoscu i sudbinom; ako smo istiniti i ako je istinito to za sto se zrtvujemo i izmozdavamo, stradamo i ginemo, likovacemo ma kad i ma gdje i ma kojim povodom i u ma kojim datostima; ako smo mi mi, a oni su protiv nas, onda pobijedice islam i dzihad, eto!...
Turci su ustuknuli, ali je ostao islam snazniji i trajniji od vojne sile. Pobjedonosan i vjecan, covjecan i nenadmasan! Islam! Jer jaca je sila vjere negoli sila sile!...
Dzihad je bitka za covjeka, za obitelj i prijateljstvo, za ispravnost u spoljnoj i unutrasnjoj politici, medjudrzavnim i politickim odnosima.
Svijet se sve vise i vise priklanja Vjecnom i Mudrom, Jednom i Jedinom Alahu, pravom putu i istinskoj bogobojaznosti!
Poslije desetogodisnjeg izgnanstva, u nastupanju na Meku, njegov rodni grad, Muhamed (a. s.) je zapovijedio da prvi defiluje genijalni vojskovodja Halid bin Velid s tisucu "mudjahida" ("junaci vjere" ili "vjerski ratnici"). "Iza njih je nastupao Zubejr Avam sa cetiri stotine bojovnika. Iza njih je bio Ebu Zerri Gaffari s tri stotine vojnika, pet stotina konjanika iz plemena Beni Kaab, odjel Beni Hamze s cetiri stotine vojnika, tri stotine Esdja ratnika, osam stotina Djehinovih dobrovoljaca. Ostatak od pet tisuca raznih vrsta slijedio je ovu redovitu vojsku", zabiljezio je A. Hifzi Bjelevac u Muhamedu (Zagreb 1970, str. 247).
Muhamed je u Dzehenu posmatrao velicanstveni mimohod trupa na svetu i rodnu mu Meku. I sjecao se djetinjstva i mladosti, zenidbe sa Hatidzom i njenog mezara u Meki.
Okupao se i preobukao (cisto) rublje, stavio oklop i kacigu i stupio pred suborce i prvake. Cekali su ga: Ebu Bekr (prvi halifa), Ali (zet mu i cetvrti halifa), Osman ibn Talha, Esid bin Nazir, Bilal bin Rijah i ostali odabranici.
Istorijskim cinjenicama i podacima dokazujemo da se u prvobitnom islamu, ne bas direktno i neposredno, ne spominje dzihad i njegovi pripadnici.
Mozda bi ovdje mogli i smjeli, sa nesto slobode, da navedemo da je dzihad, u svoj svojoj velicini i zbiljnosti, herojstvu i odricanju, proizvod naknadnog sirenja islama i strasti, odusevljenja i zanosa. Koji su zapravo bili upereni protiv kolonijalizma i uzurpiranja, izrabljivanja i imperijalnih osvajanja i zaposjedanja.
Sta ce se zbiti i izroditi u buducnosti od kojih je i jedno rijesenje i (hegelovska) mogucnost, bas neprihvacena (kao prezivljeno i prevazidjeno), u islamu - dzihad! Moze se i smije se napisati da je dzihad vise nego bitka i iznuravanje, vise nego moral i intelekt, vise negoli saradnja i dobrosusjedstvo.
Dzihad je sve to, ali i vise od toga sto se moze saopciti i povjeriti, postici i ostvariti medju ljudima i u zajednici.
Dzihad!...
Svesvjetsko usmjeravanje i uredjenje! Sveljudsko i sveislamsko! Drustveno i poslovno, licno i intimno!...
Dzihad!...
Esselamu alejkum! (Pozdravljam vas!)...

Galib Omerbasic