Reci cu ovo sto je jasnije moguce: Kornilios Kastoriadis je jedan od najznacajnijih ljudi u mom zivotu, onaj koji mi je dopustio da uspostavim svoje teorijske osnove. Uvijek cu pamtiti da je zivio i djelovao kao intelektualac; a to, kao sto svi dobro znamo, ni u kojem slucaju nije nesto sto se samo po sebi podrazumijeva. Prema tome, za mene Kastoriadis predstavlja simbol zivog intelektualca.
Kornilios je uticao na razvoj i nacin mog misljenja. Naucio me da razmisljam radikalno, tako da cak nije bilo potrebno da prolazim kroz tradicionalne teorije; ni komunisticke (autarhicne i tiranske) ni oslobodilacke (nesigurne i opskurne). 
Uistinu mi je pomogao da izbjegnem nemale zablude prije nego sto sam poceo da se bavim politikom. On i nekoliko drugih intelektualaca iz tog vremena, poput Kloda Lefora, odavno su prozreli svu bijedu totalitarnih rezima. Njihova kritika i analize tih sistema izuzetno su olaksale moj politicki put; pruzile su mi mogucnost da se ne upetljam u svekoliki idiotizam komunizma (staljinizma, trockizma, ali i maoizma).
Korniliosa sam upoznao preko svog brata prije otprilike tri decenije. Moj brat, stariji od mene nekih devet godina, odrzavao je kontakte sa grupom i casopisom Socijalizam ili varvarstvo, koji – to mozda znate – nije bio poznat u sirim krugovima. Da biste postali njegov citalac, morali ste da licno poznajete nekog drugog citaoca. Ja sam, prirodno, znao casopis preko brata i dosta dugo prije maja 1968. citao sam ga sa posebnim zanimanjem.
Sjecam se jedne simpaticne price – to mi se dogodilo kratko vrijeme prije majskih desavanja, dok sam bio student na 10. pariskom univerzitetu, na odeljenju za sociologiju. Ondje su predavanja drzali Anri Lefevr, Zak Bodrijar, Alen Turen, koji su u ono vrijeme bili vrhunski sociolozi. Jednog dana Alen Turen nam je izlozio svoju ideju o kraju proletarijata i kraju borbe izmedju klasa. Malo prije toga procitao sam u casopisu Socijalizam ili varvarstvo jednu veoma ostru kritiku na racun Turena, koja je na mene ostavila dubok utisak. Tako sam iskoristio priliku, javio se za rijec i pomenuo tu kritiku, koja je, naravno, i samom Turenu bila poznata i to ga je veoma naljutilo. Ali tako je u seminaru pocela diskusija o casopisu Socijalizam ili varvarstvo, koja mi je bila izgovor da kazem nesto i o Kastoriadisu.
(Medjutim, moram da napomenem da se Turen tada nasao u neugodnoj situaciji: on je bio profesor, a Kastoriadis nije. Kada studenti sude svoje profesore, prirodno je da se sluze argumentima sa druge strane.)
Vraticu se malo vise na casopis Socijalizam ili varvarstvo, koji – premda je bio list istoimene politicke grupe – nosi Kastoriadisov licni pecat, pecat autora najbitnijih tekstova.
Jedan od magicnih elemenata tog casopisa? Cinjenica da ga je nadahnjivao koncept politike sa kulturnom dimenzijom. Sve u svemu, davao je politici sve dimenzije svakodnevne stvarnosti. Bio je to prvi casopis u Francuskoj – i mozda jedan od rijetkih izvan Sjedinjenih Drzava – koji je opsirno analizirao dogadjaje u Berkliju 1962–63.
Jos jedan magicni element tog casopisa? To sto je – premda je u jednu ruku bio tradicionalan casopis ljevice (kada je rijec o tumacenju drustva, klasne borbe, proletarijatu itd.) – u isti mah prevazilazio tradicionalni duh ljevice. Tako je ustupao prostor pokretima mladih (kao, na primjer, na Berkliju), pokretu protiv rata u Vijetnamu itd., a nijednom nije pokusavao da ubaci – da »uglavi« – te pokrete u tradicionalne sheme ljevice.
Ove godine dosta se pricalo o maju ’68, posto je od tada proslo trideset godina. U vec cuvenoj knjizici Maj ’68: Pukotina, koju je napisao zajedno sa Edgarom Morenom i Klodom Leforom, Kastoriadis je dokazao da je duboko shvatio institucionalnu funkciju ustanka ’68. Stoga je savrseno opisao kako je francusko drustvo – uzimajuci svoju sudbinu u sopstvene ruke i autonomizovano – uistinu dopustilo da u prvi plan izbiju misao i politika. Ta knjizica objavljena je nepune tri nedjelje poslije kraja majskih dogadjaja. Smatram da je to najostrovidnija analiza ikad napisana o majskim gibanjima.
Na ovom mjestu podsjeticu na nesto poslije maja sto obicno zaboravljamo. Dakle, po okoncanju majskih dogadjaja prevladale su »tradicionalnije« tendencije – trockisti... maoisti... kasnije su se, stavise, razmnozili brojni i jos razlicitiji.
 Od 1968–69. do 1980. Kastoriadisova skola misli nije bila priznata u Francuskoj. Hocu da kazem da su tada postojali ljudi poput Altisera i drugih – necu reci blesavi, jer bi to bilo blesavo – koji su se nalazili u prvom planu. Za razliku od njih, bilo je potrebno da prodje dvanaest godina da bi Kastoriadis, kao i Klod Lefor pa cak i Edgar Moren, nasli svoje mjesto u svetu intelektualaca; mjesto koje su morali imati vec odmah poslije ’68.
Od svih mojih susreta sa Korniliosom uvijek cu se sjecati onog u Belgiji, na jednom univerzitetu, u februaru 1980. Pozvali su nas da zajedno govorimo o temi »Antinuklearno oruzje, ekologija i politika«. Nakon sto smo odrzali uvodne govore, uslijedila je uistinu zanimljiva rasprava sa publikom – otprilike osam stotina osoba – koja je u velikoj mjeri prevazisla predvidjanja organizatora. Stavise, dva uvodna govora i diskusija objavljeni su u knjizi pod naslovom Od ekologije do autonomije. Bila je to izuzetna manifestacija, tokom koje su vodjene strasne diskusije, a potrajala je vise od tri sata. Pokusali smo da u prvi plan gurnemo ekolosku misao zajedno sa problematikom autonomije.
Oni koji su poznavali Korniliosa pricaju o neiscrpnoj energiji, humoru, njegovoj mentalnoj i fizickoj snazi. Na toj manifestaciji bio je neprevazidjen u svakom pogledu. Meni je tada bilo gotovo trideset pet godina, Korniliosu pedeset osam. Bio je mnogo mladji od svog stvarnog doba. U svakom slucaju, uvijek je bio mladji od mene...
U ono vrijeme, 1980, vec sam krenuo jednom reformistickom putanjom, dok se Kornilios i dalje drzao ideje o revolucionarnoj radikalnosti. No radilo se o revolucionarnoj radikalnosti koja nema nikakve veze sa konkretnim revolucionarnim pokretima, koja je bila mnogo privlacnija.
Poslednji put smo se sreli u aprilu 1996. Ucestvovao sam u jednoj diskusiji na radiju »France Culture«, posvecenoj Korniliosu i njegovom djelu. Sama emisija snimljena je u njegovom stanu u Parizu. Sada osjecam veliku nostalgiju za tom diskusijom. Tada nisam mogao ni sanjati da se radi o oprostajnoj diskusiji.
Da privedem kraju. Hocu da kazem da Kastoriadis nije samo politicki filozof. Umanjujemo njegov znacaj ako ga tako nazovemo. I to ne samo zbog toga sto u njegovom djelu postoji dimenzija psihoanalize. Kastoriadis je jedan novi tip mislioca koji spaja filozofiju, politiku i psihoanalizu.
Kastoriadis nas je oslobodio autarhizma marksizma, ponovo nam je dao dimenziju radikalnosti koja odlikuje slobodnu misao. Posebno za one sto se bave politikom, Kastoriadisova misao ostaje zauvijek jedan pol sa kojim snage treba da se nanovo odmjere. Ukoliko ne odgovore na ona pitanja koja on postavlja – kada je rijec o politickoj akciji – dolaze u opasnost da potonu u mocvaru.
Je li nam danas poznata Kastoriadisova misao? Poznata je onima koji to zele. U drugu ruku, to nije obaveza. Sto se mene tice, meni jeste poznata. Kastoriadis je za mene neko sa kim vodim dijalog. Za nekoliko dana napunice se godina od njegove smrti. Uistinu, jedan mislilac poput Kastoriadisa nam nedostaje. Tako je, Kornilios mi nedostaje.