U predvecerje trecih po redu parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. proputovala sam kroz cijelu zemlju. Sta sam trazila? Mozda nadu? Da li sam je pronasla? To je tesko reci, jer tamo gdje sam bila jos uvijek vladaju bijeda i siromastvo. Tamo nestaju posljednji tracci nade. Posjetila sam ljude koji u svojoj zemlji zive kao u azilu. Rijec je o 700 000 prognanika.
Sedmi novembar 2000. Prvi dan mog putovanja. Sjedim u autu i putujem iz Sarajeva za Mostar. Kisa neprestano pada i samo s mukom mogu prepoznati mjesta kroz koja putujem. Na srecu, moj suvozac je vrlo pricljiv covjek. Vec nekoliko minuta nakon polaska ustanovili smo ko smo, odakle dolazimo i koje smo nacionalnosti. Moj suvozac se zove Vujadin Berberovic, 44-godisnji Srbin iz Hercegovine; na pocetku rata je zajedno sa svojom obitelji napustio svoj rodni grad Mostar. Vujadin Berberovic i njegova obitelj 15 mjeseci su zivjeli kod rodjaka njegove zene Hrvatice u Bosni. Ostatak izbjeglickih godina proveo je u hercegovackom gradu Nevesinju, sve dok se u junu 1998. nije vratio u Mostar. On je i predsjednik udruzenja povratnika Srba u Mostar. »Dejton je donio mir i to je najvece bogatstvo ovog sporazuma«, misljenja je Berberovic o, u novembru 1995. godine potpisanom, Dejtonskom sporazumu. Dalje, Berberovic misli da postoje ljudi koji se zalazu za izmjenu sporazuma. On sam smatra da to nije potrebno, jer vrijeme ce doprinijeti tome da ljudi zaborave ratne strahote. »Onda bi predstavnici sva tri naroda trebalo da se dogovore sta treba da urade s Dejtonskim sporazumom. Sporazum je osigurao mir i omogucio ekonomski razvoj. Sta je Dejtonski mirovni sporazum jos omogucio? Omogucio je povratak izbjeglica«, tvrdi Berberovic. Medjutim, po njegovom misljenju, ljudima je jos uvijek potrebna pomoc. Od kraja rata u Bosni i Hercegovini prije pet godina u Mostar se vratilo 200 srpskih obitelji. Berberovic smatra da je u ovom trenutku prioritetni cilj pomoc ovim obiteljima, kako bi one dobile ili finansijsku pomoc ili sredstva za obnovu. Tako bi mogli dalje zivjeti i biti neovisni od lokalnih vlasti. Doduse, lokalne vlasti tvrde da su za povratak, ali u stvarnosti su glavni faktori koji koce proces povratka izbjeglica, tvrdi Berberovic.
Nakon dva sata voznje dolazimo u Mostar. Kisa i dalje pada. Prvi utisak nije bas ugodan. Mostar, nekad jedan od najljepsih gradova u Bosni i Hercegovini, u ratu je pretrpio golema ostecenja. Grad su najprije opljackali i rusili Srbi, a svoju propast je dozivio u sukobu izmedju Hrvata i Bosnjaka. Grad je danas jos uvijek podijeljen, na istocni, bosnjacki, i na zapadni, hrvatski dio.
Vozimo se u sjeverni dio grada, gdje su se vratile srpske obitelji. Na putu prema Potocima prolazimo pokraj Vrapcica, gdje je rodjena moja baka. Kao dijete sam tamo cesto posjecivala moje rodjake. Kuce su popaljene i prazne i ne znam gdje moji rodjaci sada zive.
Dva dana kasnije, 9. novembra, obiljezena je sedma godisnjica rusenja Starog mosta. Ovaj most, ponos svih Mostaraca, pogodjen je 9. novembra 1993. godine od strane pripadnika HVO-a i na kraju se srusio u Neretvu. Ucenici su u znak sjecanja na Stari most bacali cvijece u Neretvu.
»Ovaj cin simbolizira zelju za dijalogom i pomirenjem. Sada se preduzima sve, kako bi se obnovio Stari most uz pomoc sredstava UNESCO i Svjetske banke«, citam dva dana kasnije u Oslobodjenju.
Srpska obitelj Lecic se prije godinu i pol vratila u svoju kucu u mjestu Potoci, u sjevernom dijelu Mostara. Milorad Lecic i njegova zena Stoja, sin Sinisa, snaha Katica i unuka Tea zive u dvije sobe. Sobe su bez prozora, sa improvizovanim vratima. Grije se samo u jednoj sobi. Otac Lecic apelira na medjunarodnu zajednicu da ubuduce ne daje novac lokalnoj vlasti, nego direktno povratnicima, odnosno njihovim udruzenjima.
»Smatram da postoji sansa za mir. Nikada mi nije palo na pamet da dijelim ljude prema njihovoj pripadnosti. Vazno je biti covjek«, smatra otac Lecic. Otkako se prije godinu i pol vratio redovito se susrece sa Hrvatima i Bosnjacima. Dobro se slaze sa njima, samo nesretna politika, tj. nacionalizam je posvadjao ljude, siguran je Milorad Lecic i dodaje da medjunarodna zajednica mora iskorijeniti ovaj nacionalizam, jer u protivnom u Bosni i Hercegovini vise nece biti srece.
Ne misle svi kao M. Lecic. Ivo Banac je profesor povijesti na Yale univerzitetu. Autor je nekoliko publikacija koje se bave Dejtonskim mirovnim sporazumom. Prema profesoru Bancu, najveci problem ovog sporazuma lezi u tome sto nije dokraja doprinio suzivotu u Bosni i Hercegovini.
»Najslabija tacka Dejtonskog sporazuma je pitanje povratka izbjeglica; do sada je po tom pitanju jako malo uradjeno. Postoji vise primjera gdje se izbjeglice nerado vracaju, jer ih tamo docekuje politicko okruzenje koje je velikim dijelom neprijateljski raspolozeno prema njima«, kritican je Banac.
Drugi dan putujem autobusom na liniji Sarajevo–Gorazde. Put vodi preko Foce, tj. Srbinja. U normalnim okolnostima put traje dva sata, ali u Foci je autobus morao stati. Razlog: penzioneri iz Foce strajkuju, jer im vec sest mjeseci nije isplacena penzija.
Foca je grad gdje je prije osam godina pocela agresija srpske armije na Bosnu i Hercegovinu. Grad se danas zove Srbinje i prema Dejtonskom sporazumu pripada Republici Srpskoj. 
Nakon sat vremena blokade penzioneri su se uspjeli dogovoriti sa predstavnicima vlasti. Dobili su obecanje da ce im biti isplacena penzija od maja mjeseca. Nakon sat vremena kasnjenja dolazim u Gorazde.
Foca, Gorazde i Visegrad pripadaju jugoistocnom dijelu Bosne, u kojem su se dogodili najveci zlocini u ovom najnovijem ratu.
Vahid Kanlic, predsjednik regionalnog odbora za povratak u jugoistocnu Bosnu tvrdi da se upravo u Visegradu desio najstrasniji genocid. Ovaj nekad turisticki grad, koji se nalazi na granici Bosne sa Srbijom, poznat je po svojoj cupriji i knjizi nobelovca Ive Andrica Na Drini cuprija. Na pocetku agresije ubijeno je 4000 Bosnjaka iz ovog grada, a mnogi se i dan-danas vode kao nestali.
Zelja da se vrate u svoje selo Medjedja kod Visegrada je bila toliko velika, da se u maju mjesecu vratilo nekih 30 ljudi. Ovi ljudi zive u kuci bez prozora, vrata, struje, grijanja. Ne znaju kako da prezive nadolazecu zimu. Pomoc dolazi iskljucivo iz Federacije BiH, a svaka pomoc lokalne srpske vlasti izostaje. Refik Duran se u svoje selo Medjedja vratio u maju mjesecu. On je otac sestoro djece, njegova zena je Srpkinja, njegova 70-godisnja majka i petoro brace sa svojim obiteljima zive zajedno. »Nemamo dovoljno hrane. Dobijamo pomoc iz sarajevskog kantona. Medjunarodna zajednica bi se trebala pobrinuti da dobijemo malo novaca kako bi mogli nahraniti djecu, kako bi stari ljudi mogli prezivjeti i kako bi mogli prezivjeti ovu zimu«, ocajan je Refik Duran.
Njegova majka Devleta Duran zivi zajedno sa svojih 20 unucadi, 6 sinova i 6 snaha u kuci u kojoj nema vrata, prozora, poda. Ipak, Devleta je sretna sto se vratila. »Molimo medjunarodnu zajednicu da nam pomogne. Potrebna nam je hrana, pec, tepisi... Upravo mi iz Medjedje smo kriticna tacka u procesu povratka u drinskoj regiji. Moramo prezivjeti ovu zimu.«
Sedamdesetogodisnji Hazim Okovic se u svoje selo Kopaci, blizu Gorazda, vratio 11. marta. Ovaj Bosnjak objasnjava kako su susjedi Srbi docekali njega i druge povratnike. »Docekali su nas zaista lijepo. Najprije su pred nasim ocima zaklali svinju i nabili na kolac. Poklon za Bajram. Policajci su samo posmatrali i pili. Jednom je neko bacio eksploziv na nasu kucu. Drugi put je neko ostetio nas auto«, prica Hazim Okovic, isticuci svoje nepovjerenje prema snagama sigurnosti u selu. Austrijanac Volfgang Petric je od avgusta 1999. visoki predstavnik medjunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu. Neki u njemu vide covjeka koji rjesava probleme. Drugi, pak, misle da nije dovoljno uradio za Bosnu i Hercegovinu.