Najkrace: to je »olujni vetar iz jugoistocnog kvadranta (od istoka do jugoistoka) koji duva u severoistocnom delu Jugoslavije. U Srbiji se, ponegde, i hladni zapadni, odnosno severni vetar naziva kosavom, a istocni – kosavac«.
Vetrovi nose razlicita imena; nazivaju se prema stranama sa kojih duvaju, a imaju i narodne nazive, kao Gornjak, Moravac, Bosnjak, Vardarac. Jedino je rec kosava tudjica (doduse postoji i stara, zaboravljena rec – ustoka). Tacnije turcizam. Lingvista Petar Skok tvrdi da je u pitanju turska sintagma kos – brz i hava –vazduh. Drugim recima, balkanski turcizam, kao i kosija – trka konja (Etimologijski rjecnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, II, Zagreb 1972, 167).
Kos je, medjutim, imperativ od glagola kosmak – trcati, a kus znaci ptica, ali i brz, okretan. Mogla bi, znaci, biti imperativna imenica: kos hava, odnosno sintagma kus hava – brzi vazduh.
Ili je to, prosto, kosan hava – vazduh koji trci?
Postoji misljenje da je, mozda, rec i o eufemizmu sintagmi: hos – prijatan, ugodan, lep, i hava – vazduh.
Ne treba sasvim iskljuciti ni mogucnost da je kosava nastala od tur. reci k’s – zima, hladnoca, hladan, i hava.
Sintagma je skovana na nasem prostoru, za lokalnu upotrebu, pa je, shodno tome, nema ni u turskom jeziku ni u raspolozivim turskim recnicima.
»U narodu se kazuje da je vetar veliki bozji dar. Kad ne bi bilo vetra, uhvatila bi se paucina od zemlje do neba i od nje ljudi ne bi mogli da vide kuda idu, pa bi glavom udarali cas o drvo cas o stenu« (Srpski mitoloski recnik, drugo dopunjeno izdanje, Beograd 1998, 91).
Da li je kosava koja je duvala u noci izmedju 31. marta i 1. aprila bila dovoljno jaka da oduva nasu »paucinu«?