Amateri koji nisu nasli posao u institucijama vlasti? Tragaoci za donatorima i lagodnom zaradom? Besposleni koji nemaju pametnijeg posla ili, pak, politicki eksponenti neke od ovdasnjih stranaka i zapadnih centara moci? Ovo su, nazalost, najprisutnija razmisljanja bosanskohercegovacke javnosti, ali i mnogih novinara o razlogu postojanja na stotine nevladinih organizacija u BiH. U nesto boljoj varijanti ponekim ce se nevladinim organizacijama odati priznanje za brigu i pruzanje svakodnevne pomoci u prezivljavanju najugrozenijeg stanovnistva, te se tako zatvara magicni krug nerazumijevanja – treci sektor u BiH valjan je samo kada djeluje na pukoj humanitarnoj osnovi, a za izgradnju civilnog drustva patronat jos drze poluprotektori u OHR-u, OSCE-u i poneki domaci politicar. Rijetko kad i NVO.
Zasto u Bosni i Hercegovini, za razliku od susjedne Hrvatske ili Srbije, nevladin sektor nema tu jacinu da kontrolira izbore i utjece na njihov ishod, razvija gradjansko drustvo ili pak svrgava autokratske lidercice kojima je ova zemlja jos prebogata? To prije sto ova poratna i otuzna drzava naprosto vapi za nevladinim organizacijama koje ce siroj javnosti govoriti i objasnjavati ono sto politicki i ekonomski centri moci zele da precute i sakriju, i snazno utjecati na izgradnju demokratskih institucija vlasti. Odgovori se mogu kretati od zluradog naklapanja da je Bosna i intelektualno uvijek zaostajala za susjedima, preko dokazive cinjenice da su nacionalizam i rat unistili ne samo ekonomsku osnovicu zemlje, vec i njeno gradjansko bice, pa do teze koja se ovdje ne govori javno – za razliku od susjeda gdje su pozamasne donacije za razvoj civilnog drustva i demokratizaciju direktno dolazile do treceg sektora i pomagale njihove akcije, u BiH je tako namijenjen novac zavrsavao u budzetu OSCE-a, a tek sporadicne donacije pomagale su egzistirajuce NVO. Umjesto gradjana BiH, ovdje je medjunarodna zajednica preuzela i novac i odgovornost za razvoj civilnog drustva. Rezultati su poznati – napredak uistinu postoji, ali je takav da s njim nitko normalan, izuzev ponekog prerevnosnog medjunarodnog aparatcika u BiH, nije i ne smije biti zadovoljan.
Nevladine organizacije u BiH nastajale su, slicno nezavisnim medijima, tijekom rata i zahvaljujuci povremenoj pomoci izvana. Danas kad je pomoc sve tanja, preostaje im, ponovo kao i medijima, tezak put pronalazenja svog istinskog identiteta, vizije i ciljeva kojima streme, te otkrivanje nacina djelovanja da se ti ciljevi ostvare.
Koliko god poslenici javne rijeci nerazumijevali znacaj NVO, a time i svoju profesiju, odnosno sta to uistinu znaci biti novinar (nedavno je jedna sarajevska kolegica izjavila da je ne zanima Helsinski komitet gradjana BiH jer je to »strana organizacija i nema nista sa nama u BiH«), cinjenica je da treci sektor nije napravio kvalitetan iskorak u borbi za ciljeve koje propagira. Sve se jos uvijek zadrzava na razini saopcavanja da nesto u BiH i dalje ne stima.
SDA–HDZ Vlada je u prosloj godini nevladinom sektoru urucila preko milijun i pol maraka, a na podugom spisku NVO koje su dobile novac ne moze se pronaci niti jedna koja je izgarala u borbi za istinsko gradjansko drustvo. Tu su svi koji su prirasli za srce nacionalnim centrima moci, i to po ravnopravnom principu – jedna tebi, jedna meni. Spisak otprilike izgleda ovako: Organizacija porodica sehida pa Udruga obitelji poginulih Mostar, potom Organizacija boraca BiH »Unija veterana« pa Udruga hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata, potom Vijece Kongresa bosnjackih intelektualaca pa Vrhbosanska nadbiskupija, Udruzenje mladih muslimana pa Hrvatska kulturna zajednica. I tako redom.