Broj 256-257
Sta citate

Zlocin, kazna i pomirenje*

Proslo stoljece je bilo stoljece paradoksa. U vijeku posvecenom covjeku, ulagani su veliki napori na obezbjedjivanju cetiri slobode: slobode misljenja, slobode religije, slobode od straha i slobode od bijede. Medjutim, osnovno pravo covjeka, pravo na zivot, bilo je ugrozenije nego ikad.

*

Komisije za istinu i sudski procesi pokusaj su provodjenja kolektivne terapije, kako bi se zalijecile rane i bol u jednom drustvu nakon teskih krsenja ljudskih prava. Oni su poruka da se ucinjena nepravda ne moze tolerisati. Ali oni su istovremeno i upozorenje da se buducnost moze graditi samo kroz obracun sa traumatskom prosloscu, sa zadatkom da se pronadje istina i uspostavi pravda koja nas moze dovesti do procesa pomirenja.

*

Istorijski gledano obracun sa grubim krsenjem ljudskih prava u pravilu je bio aktueliziran u slucajevima kada je proces demokratizacije bio u toku, dakle kada je napravljen prelaz od nedemokratskog u demokratski rezim. Ovakvi prelazi se mogu podijeliti u dve faze: (1) urusavanje postojeceg rezima dovodi do politicke liberalizacije ili »demokratskog otvaranja«, sto tokom vremena dovodi do ustolicenja demokratski izabrane vlade i (2) konsolidacije novog rezima.

*

Efekat sudskog postupka moze djelovati pomirujuce ili razdorno, politicki stabilizirajuce ili destabilizirajuce, zavisno od ciljeva kojima se pridaje vaznost i kako se sudski postupak provodi i shvata.
Sudski postupak ima dva glavna cilja. Kao prvo, samim izvodjenjem pojedinaca pred sud i osudjivanjem krivaca narodu se pruza osjecaj pravde. Zrtve na ovaj nacin dobivaju moralnu odstetu, samim time sto se krivci kaznjavaju. Tamo gdje postoji prostor za kaznjavanje, postoji i prostor za oprost.
Kao drugo, treba se nadati da ce sudski postupak imati preventivno ili zastrasujuce djelovanje – sto ce reci da potencijalni kriminalci nece u buducnosti moci racunati sa izbjegavanjem kazne. Ovo ce ojacati pravnu drzavu i oslabiti kulturu bespravnosti, i na taj nacin napraviti razliku izmedju starog i novog rezima. Time se moze osnaziti i povjerenje prema demokratiji generalno i pravnom aparatu specijalno. Pored toga, moze se i argumentovati za sljedece. Mirovni proces ne moze zapoceti, a da se odgovorni ne izvedu pred sud. Postoji shvatanje da ukoliko se ne obracuna sa prosloscu, nece biti moguce ni graditi pravu demokratiju. Sudski postupak je zbog toga neophodan za osiguravanje demokratske konsolidacije.

*

Pomirenje je pojam posudjen iz religijskog jezika, gdje se radi o ponovnom uspostavljanju prekinute relacije izmedju ljudskog bica i bozanstva. Jedno tumacenje kaze da je pomirenje ponovno uspostavljanje ove relacije, tako sto ljudsko bice postaje svjesno svoje krivice u odnosu na bozanstvo, koje tom bicu ipak oprasta. Krivica i oprost stoje u centru pitanja pomirenja i obracuna drustva sa svojom traumatiziranom prosloscu. Realno pomirenje sa prosloscu mora vjerovatno sadrzati obje komponente. Ali, ko treba da se osjeca krivim, a ko ce oprastati? Kako odluciti kada se desilo pomirenje?

*

Nas glavni argument o ovom pitanju je to da pojednostavljeno mozemo objasniti postojanje sudskog postupka i komisije za istinu na osnovu cetiri faktora. Kao prvo, mora postojati zahtjev za istinom ili pravdom. Ovaj zahtjev moze biti postavljen od nacionalnih ili medjunarodnih aktera – ili i jednih i drugih. Kao drugo, mora postojati politicka volja da se udovolji ovom zahtjevu. Ali politicka volja sama po sebi nije dovoljna. Trece, mora postojati politicka sposobnost da se suoci sa prosloscu, koja ce u velikoj mjeri biti definisana na osnovi odnosa snaga izmedju razlicitih aktera. Kao cetvrto, zelimo podvuci da je politicka sposobnost da se suoci sa prosloscu u odredjenom stupnju rezultat karaktera promjene rezima. Je li promjena rezima rezultat gradjanskog rata, gdje se medjunarodna zajednica kroz UN ili druge velike organizacije zauzela za mirovni sporazum, kao sto se to desilo u El Salvadoru? Je li rijec o pazljivo nadgledanom i kontrolisanom prelaznom procesu, gdje je stari rezim pregovorima dosao do kompromisnih rjesenja u saradnji sa novim rezimom, kao u Cileu i Juznoj Africi? Ili govorimo li o situacijama u kojima je stari rezim znacajno izgubio moc i legitimnost zbog svojih gubitaka u ratu, kao npr. u Portugalu i Grckoj 1974. godine, Argentini 1984. i Etiopiji 1991?

*

Ako usmjerimo nasu paznju na internacionalne sudske procese, vidjecemo da su sva cetiri procesa koja su do sada zapoceta ili sprovedena, nastala nakon ratova; Sudovi u Nirnbergu i Tokiju bili su medjunarodni odgovor na genocid i etnicko ciscenje za vrijeme Drugog svjetskog rata. Oba tribunala su bila internacionalna, ali ih je sproveo pobjednik u ratu, bez sudjelovanja tek osnovanih Ujedinjenih nacija. Trebalo je da prodje gotovo pedeset godina prije nego sto se medjunarodna zajednica, ovaj put uz pomoc UN, ponovo angazirala. Dva nezavisna tribunala, osnovana od UN nakon rata u bivsoj Jugoslaviji devedesetih i nakon genocida u Ruandi 1994. dobro su poznati. Ovim je markirana nova faza u razvoju praktikovanja medjunarodnih ljudskih prava, cemu cemo se posvetiti nesto kasnije. Tribunal u Ruandi je jedini primjer medjunarodnog uplitanja u interni konflikt, ciji je cilj provodjenje sudskog procesa, iako je u principu tribunal imao podrsku vlade. Ukoliko se osnuje komisija za istinu u Ruandi, to bi bio jedini primjer do sada gdje se medjunarodna zajednica angazuje u nacionalni konflikt sa ciljem da stvori »pomirenje putem komisija za istinu« i »pravdu kroz kaznjavanje«.

*

U svim djelovima bivse Jugoslavije vecina ljudi ima svoje misljenje o zacetku izraza »etnicko ciscenje«: u pravilu je to djelovanje koje je neka druga grupa pocinila ili htjela da pocini protiv njihove grupe, a sve se asocira sa nepreciznim predstavama o genocidu. Ne mogu da zaboravim razgovor koji smo imali profesor Torkel Opsahl i ja sa cijenjenim profesorom prava i demokratom iz Beograda za vrijeme jednog medjunarodnog seminara o Balkanu 1993. godine. Taj politicki zainteresovani profesor smatrao je da izraz potice sa Kosova, gdje su kosovski Albanci planirali genocid i slicno »ciscenje« Srba pocetkom 1980-ih. Rijetko se srecu osobe iz bivse Jugoslavije bez izvjesnog stepena pristrasnosti u razumijevanju istorije. Utvrditi cinjenice o porijeklu izraza »etnicko ciscenje« zahtijevalo bi veliku strpljivost. Lako je pronaci tragove zamisli i ideja kojima se pokusavaju opravdati projekti koji u stvari odgovaraju »etnickom ciscenju« sirokih razmjera koje je postojalo u staroj Jugoslaviji. Vasa Cubrilovic, bosanski Srbin, istoricar i dugogodisnji clan akademije nauka, predstavio je svoju opsirnu rendgensku analizu i apel o »evakuaciji« ne-Srba iz Kosova i Vojvodine 1937. godine. Hrvatski fasisti i njihova obuhvatna praksa za vrijeme Drugog svjetskog rata dobro su poznati i govore dovoljno jasno sami za sebe.

*

U kontekstu sukoba u bivsoj Jugoslaviji, »etnicko ciscenje« znaci pretvaranje nekog podrucja u etnicki homogeno podrucje tako sto se primjenom sile i zastrasivanja sa tog podrucja odstranjuju osobe koje pripadaju odredjenim grupama. »Etnicko ciscenje« je protivno medjunarodnom pravu.

*

Glavni problem u bivsoj Jugoslaviji jeste to sto su postojece odredbe medjunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava sistematski krsene, u suprotnosti sa medjunarodnopravnim obavezama drzava da sprecavaju i krivicno gone ovakva krsenja i da postuju osnovna prava pojedinca. Da su drzave postovale postojece obaveze iz medjunarodnog ugovora i obicajnog prava, ne bi bilo narocite potrebe za daljnjom zastitom kroz nove medjunarodne norme. Mi, medjutim, vidimo u praksi da drzave ili ne daju prioritet ili grubo krse postojece obaveze. Sistem za provodjenje ovih normi lezi tradicionalno na sposobnosti i spremnosti drzave. Drzave i fakticke cjeline u bivsoj Jugoslaviji su sve vrijeme za vrijeme sukoba 90-ih godina mogle istrazivati i krivicno goniti teska krsenja medjunarodnog humanitarnog prava, u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom. Policija, vojna policija, civilna i vojna tuzilastva i sudovi radili su sve vrijeme na svim stranama u BiH za vrijeme sukoba. Nedostajala je, medjutim, volja. Ovo nije jedinstven slucaj u BiH ili u bivsoj Jugoslaviji. Ovaj problem je star jednako koliko i Moynierov prijedlog za osnivanje stalnog medjunarodnog kaznenog suda. Prvenstveno je nedostatak spremnosti da se provede efikasni, nepristrasni i nezavisni krivicni postupak (u skladu sa velikim razmjerama nasilja) bio razlog da Savjet bezbjednosti intervenise pravno u bivsoj Jugoslaviji osnivanjem jednog ad hoc tribunala.

*

Medjunarodna zajednica je stavila u pogon niz mjera ciji je cilj bio da sprijece siroko rasprostranjeno i sistematsko nasilje u Bosni koje je pocelo 6. aprila 1992. godine. Ali, trebalo je da prodju tri i po godine prije nego sto su se, pod vodjstvom SAD, mobilizirali dovoljni vojni, ekonomski i politicki resursi da bi se nasilje zaustavilo. Do tada je iz svojih domova proterano vec dva miliona ljudi, a ubijeno 200 000 ljudi.
Komisija strucnjaka zakljucila je u februaru 1993. godine da su masovna hotimicna lisavanja zivota, masakri, mucenja, silovanja, pljackanja i unistavanja privatnih vlasnistva pocinjena u kampanji etnickog ciscenja. U istocnoj Bosni je izgledalo da je etnicko ciscenje pored toga bilo dio obuhvatnog genocida nad Bosnjacima i ostalim nesrbima. U proljece 1993. godine UN su se suocile sa pitanjem kako zaustaviti ove napade. I pored toga sto je Savjet sigurnosti objavio da oni prijete »medjunarodnom miru i sigurnosti«, zapadne velike sile nisu zeljele da vojno intervenisu da bi zastitile civilno stanovnistvo. Umjesto toga je Savjet sigurnosti osnovao, s uporistem u poglavlju VII Povelje UN, Sud za bivsu Jugoslaviju, kao »mjeru za ocuvanje ili ponovno uspostavljanje medjunarodnog mira i sigurnosti«. Drugim rijecima, osuditi osobe odgovorne za ratne zlocine, smatrano je doprinosom ponovnom uspostavljanju mira.

*

Tesko je zamisliti jedno drustvo koje se krece u pravcu promjene od autoritarnog rezima ka djelotvornoj demokratiji bez obracuna sa bolnim dogadjajima iz bliske proslosti. Ovi dogadjaji su suvise svjezi u kolektivnom pamcenju da bi mogli biti potisnuti, a da to istovremeno ne stavi na kocku legitimitet nove vlade. Nedostatak obracuna s ovim iskustvima moze dati nove impulse antidemokratskim snagama. Nacin na koji nova vlast tretira ranije pocinjena nasilja pokazuje ton i principe buduceg politickog upravljanja. O’Donnell i Schmitter pisu da kada jedno drustvo pokopa proslost, tako sto »odbije da se suoci sa sobom i procisti, to, takodje, pokopa i same eticke vrijednosti koje to drustvo treba da bi buducnost bila moguca« (O’Donnell i Schmitter 1995: 59). Izmiriti racune sa prosloscu zbog toga je neophodan dio procesa demokratizacije. To se postize rasvjetljavanjem onoga sto se dogodilo, donosenjem neke vrste presude, kaznjavanjem onih koji su odgovorni za krsenja ljudskih prava i osnivanjem pravne drzave.

*

Pokusaj da se proslost sahrani po pravilu je eticki neprihvatljiv za narod koji je bio izlozen represalijama i ozbiljnom nasilju nad ljudskim pravima. Osjecanje nepravde moze se odrzati zivim stotinama godina u kolektivnom sjecanju jednog naroda. Kada ovakvi problemi ostanu nerijeseni, drustvo je osudjeno da stalno »bije iste bitke«.

*

Vazno je pruziti zrtvama mogucnost za terapeutsko lijecenje, ali takodje i potreba prekrsitelja za lijecenjem trauma mora biti ukljucena.

*

Religije uvijek imaju Janusovo lice. One se mogu koristiti da zapale mrznju, ali isto tako i za gradnju mostova i pomirenje. Na taj nacin one lice na ljubav, na njihovim putevima su »cvijece i krv, cvijece i krv«.

*

Ako pocinioci zlocina ne kazu da im je zao, ako se to od njih ne zahtijeva, hoce li prezivjeli odgovoriti jos hladnijim srcima, ne oprastajuci? Oni koji nisu dobili oprostaj mogu zajednicki zivjeti sa prezivjelima, ali da li ce od toga ikada nastati istinsko zajednistvo? Da li je oprostaj moguc ukoliko se pocinioci zlocina ne samo ne pokaju, vec su i ponosni na ono sto su pocinili? Sta ukoliko izjave da bi to ponovo uradili? Nije li to zacetak zacaranog kruga, posto se nista nece promijeniti, jer je osudjen na samoponavljanje?

*

Razne nacionalne grupe razlicito shvataju ono sto se desilo. Za Bosnjake je Srebrenica okupirana i desio se genocid, dok Srbi tvrde da se nista nije desilo i da je Srebrenica oslobodjena. Slican primjer je sa Vukovarom ili konfliktom na Kosovu. Rodbina nestalih i ubijenih ce cesto postavljati pitanje o njihovoj sudbini, dok ce drugi nerado govoriti o tome kao o necemu za sto oni licno ne snose nikakvu odgovornost; prognanici ce govoriti o svojim stradanjima i gubitku, dok ce »oni drugi« reci da niko nije proganjan i da »su oni otisli svojevoljno«. Na osnovu ovakvih shvatanja i jedni i drugi izvlace zakljucke, grade svoja drzanja i svoje planove. Zbog toga ce pitanje minimuma zajednicke saglasnosti medju stranama u sukobu o onome sto se desilo godinama biti veliki izazov.

*

Nakon velikih konflikata u kojima su ucestvovale cijele nacije, etnicke ili religiozne grupe, novim rezimima koji zele da demokratizuju drustvo nije lako »probuditi« naciju novom istinom. Istinom o ruznom dijelu proslosti. Bez utvrdjivanja cinjenica i istine jedno drustvo tesko moze izaci iz atmosfere koja omogucava daljnja krsenja ljudskih prava. Nacije treba da se pomire sa svojom prosloscu i da je prihvate. Ali sta znaci da se jedna nacija pomiri sa svojom prosloscu? Znaci li to i prihvatanje odgovornosti? Znaci li to da nacije, kao ljudi imaju svoju psihu? Do sada se pokazalo da su narodi na podrucju bivse Jugoslavije vise skloni da zamijene istinu mitom nego mit istinom i da nisu spremni za »budjenje«, a ukoliko postoje znaci tog budjenja, u smislu iznosenja istine, onda se ona racionalizira (takva su bila vremena, sto nam je sve ovo trebalo, moramo gledati naprijed), umjesto da se osudi i da se povuku konsekvence.

*

Politicka vodjstva u vecini bivsih jugoslovenskih republika ne smatraju visenacionalna drustva kao rjesenje koje ce obezbijediti interese pojedinih naroda i preferiraju jednonacionalne drzave. Praksa je pokazala da visenacionalne drzave prihvataju samo pod uslovom da njihova nacionalna grupa dominira. Posljedica ovakvog shvatanja je vjecno stanje podjele na »Nas i Njih« i »Nase« i »Njihovo«, gdje je Nase uvjek bolje od Njihovog i zato je u stalnoj opasnosti od Njih i Njihovog. Bez obzira na obimno etnicko ciscenje koje je provedeno u poslijednjem desetljecu i dalje su sve drzave na prostoru bivse Jugoslavije multietnicke, iako danas vise po broju razlicitih nacionalnosti, nego po svom multietnickom sadrzaju. Zbog toga je neizbjezno djelovati na vracanju vjere u visenacionalna drustva. Visenacionalna drustva nisu izvor konflikata onoliko dugo dok se od njih ne pokusa napraviti vise jednonacionalnih drustava. Tvrdnje da ljudi razlicitih nacionalnosti ne mogu zivjeti zajedno zbog razlicitih kultura kojima pripadaju predstavljaju novu formu rasizma, takozvani kulturni rasizam. Ovdje je rasizam, bas kao sto to mnoge opasne bolesti rade, samo promijenio masku, medjutim, unutrasnja dinamika je ostala ista, segregacija ljudi na osnovu pripadnosti jednoj nacionalnoj grupi. Ne treba zaboraviti da nisu objektivne razlike medju kulturama te koje otezavaju suzivot, nego sistematski stvarana slika stvarnosti u kojoj se te razlike isticu, gdje su one veoma vazne i gdje onemogucavaju komunikaciju. Na kraju krajeva, nisu nacije te koje se srecu, nego pojedinci sa svojim zivotnim znanjima i iskustvima.

*

Vecina mladih u bivsoj Jugoslaviji prozivljava zasigurno svoju najtezu zivotnu situaciju. Mnogi »preradjuju« ratne traume i mnogi medju njima su prognanici koji su dozivjeli da im je jednom oduzeta sigurnost. Morali su napustiti svoje domove, svoje familije, prijatelje, skolu i zapoceti novi zivot u nekom nepoznatom mjestu. U odnosu na mlade u drugim zemljama u Evropi oni imaju dodatni izazov da pronadju svoj identitet ili da ga konstruiraju, sto je postalo njihov zivotni projekat. Ko sam ja? Ko su drugi? Kakvi izbori stoje preda mnom?

*

Nadajmo se da ce danasnja djeca, a sutrasnji gradjani znati naci nove rijeci, rijeci koje odrasli nisu znali naci u posljednjem desetljecu proslog vijeka.

*) Iz: Tesko pomirenje, urednik Enver Djuliman, Oslo – Sarajevo 2000. Norwegian Church aid, The Norwegian Helsinki Committee, str. 8, 16, 19, 24, 28, 31, 38, 78–79, 80, 112–113, 131–133, 196–197, 198, 243, 274, 315, 334, 335, 352–353, 354, 358. Obrada redakcijska.

 
© 1996 - 2001 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana 
Posaljite nam vas komentar