Uz sve duzno postovanje prema Pravoslavlju kao neodvojivom dijelu Hriscanstva, cini se da s vremena na vrijeme ova konfesija na sebe preuzima neprirodne prerogative branioca nacionalnog bica – bas kao sto se desava (trenutno) u Crnoj Gori. Simptomaticno je da se to desava u casu kada se nazire (svakako ne definitivni) poraz ultranacionalisticke euforije na prostorima istocnog Balkana, kada je obozavanje lika i dijela samozvanog Vrhovnog Komandanta Svih Srba zamijenjeno nagovjestajima formiranja gradjanskih drzava i kada se strukture vlasti lagano okrecu Evropi, svjesne da buducnost nece trpjeti paranoicnu ksenofobiju koja nam je, na ovim prostorima, bila nametana posljednjih desetak godina. Pri tom je uocljivo da predstavnici Srpske pravoslavne crkve svoj borbeni nacionalizam ne manifestuju u (tek probudjenoj) Srbiji, vec nesto jugoistocnije, u Crnoj Gori, koja je nominalno jos uvijek dio federacije koja je sebi, od pocetka, davala zadatak da »okupi sve Srbe u jednu drzavu«, a koja se trenutno grcevito otima izgleda neumitnim procesima decentralizacije.
Stvar je sasvim providna, mada to ne umanjuje eksplozivnost – protivnici najavljenog drzavnog osamostaljivanja Crne Gore (ma sta to bude znacilo), istovremeno i zastupnici velikosrpske ideje, pokusavaju da sprijece minorizaciju svog kvaziistorijskog sna o Srbiji do Cikaga. Pomenuto nastojanje nema nikakve, ali bas nikakve veze ni sa Hriscanstvom ni sa Pravoslavljem, ali se cini da Veliki Sanjaci i te kako zdusno pokusavaju da iskoriste SPC u svoje svrhe, u cemu im pomaze dvadesetak godina gradjena Velika Zabluda koja poistovjecuje Pravoslavlje sa Srpstvom! Na volseban nacin rijec Pravoslavlje iz imena SPC kao da nema odlucujuce znacenje – rijec srpska je veca i presudnija, a na Hriscanstvo, pa cak i na samu religiju kao da se zaboravlja.
Dugo je pripremana ova ofanziva, koja je proteklih sedmica kulminirala javnim demonstracijama Bratstva Pravoslavne Omladine pred zgradom Skupstine Crne Gore – jos u ono doba kada je samozvani zastitnik Srpstva i Pravoslavlja, g. Momir Bulatovic razbacivao oko svog izbornog poraza gnjevne bisere, koji bi se mogli svesti pod jedan naslov: »Porazili su me nevjernici!« U istom stilu zvuce i argumenti Male Pravoslavne Brace kojim oni osporavaju legitimnost postojanja Crnogorske pravoslavne crkve, a koji se svode na prigovor o mjestu rodjenja svestenika CPC (prema tim tvrdnjama nijedan od njih nije rodjeni Crnogorac)! Bilo bi smijesno da nije zabrinjavajuce opasno...
Svoju, takodje opasnu, ulogu u ovoj kvazinacionalistickoj farsi igraju, vrlo vrijedno, i »babice« crnogorske ksenofobije. Drugim rijecima – (Veliko)Dukljani su pruzili (Veliko)Srbima niz sjajnih povoda da reaguju onako kako oni sami znaju, ali to vec spada u anegdotu o inatu i tvrdoglavosti kao kolektivnoj karakternoj osobini, o gluposti da se ne govori. Ima ljudi koji bi se zakleli da i jedni i drugi rade to sto rade u dogovoru, a sa ciljem da se po svaku cijenu nastavi vladavina straha i neizvjesnosti, odnosno atmosfera u kojoj pojedine licnosti obaju predznaka jedino mogu da opstanu, kako u politickom tako, bogami, i u ekonomskom smislu. No, cak i da je tako, prosjecan konzument javnih glasila, citajuci, slusajuci i gledajuci sve te dogadjaje biva zatrovan sjemenom nacionalizma – Crnogorci pocinju da gledaju sa netrpeljivoscu na Srbe, Srbi vode racuna da omalovaze sve sto je crnogorsko, a buduci da je ovih drugih brojcano vise stice se utisak i da su grlatiji, pa cak i agresivniji. Istini za volju, agresivnost pravoslavnih kvazinacionalista prednjaci, iako bi oni svakako pokusali da se odbrane od ovakve kvalifikacije »svetim pravom temeljenim na tradiciji«.