Dr. Nikola Viskovic bio je jedan od rijetkih intelektualaca u Hrvatskoj koji je javno osudio NATO-bombardiranje Srbije kao nemoralni cin koji nece rijesiti probleme Kosova i Srbije. Danas, nesto vise od godinu dana poslije tih dogadjanja, situacija na Kosovu, kako pokazuju izvjesca s terena, doista je daleko od pozeljne, a i Milosevicev rezim jos je u snazi. S profesorom Viskovicem razgovaramo o tome, uz druge aspekte medjunarodne politike.

Zasto su hrvatski intelektualci sutjeli, i jos uvijek sute, o NATO-vom bombardiranju Srbije?
Zato, kao sto je rekao Igor Mandic u TV emisiji, jer hrvatski intelektualci nemaju jaja! Ipak, koliko god tocan bio, odgovor je nedovoljan. Drugi je uzrok u tome sto i dobar dio nasih intelektualaca boluje od takvog kronicnog ili akutnog nacionalizma da s ushicenjem i bez stida promatra stradanja »neprijateljskog naroda«. Jednako onako kako su prije vise godina i oni drugi nacionalisti promatrali stradanja Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva i Srebrenice. Daljnji uzrok tice se jednog uzeg segmenta inteligencije, onog liberalnog i inace alternativnog dijela »civilnog drustva«, koji je o ovom ratu sutio zato jer se plasio da bi zbog kriticke rijeci mogao izgubiti dolarsku potporu koja stize iz zapadnih izvora. Tako nam se dogodilo da prvi put u ovih desetak godina imamo u Hrvatskoj izricit presutan konsenzus, pravo jednoumlje, nacionalista i alternativaca, u temeljnom politickom stavu da je opravdan unistavajuci rat protiv jednog naroda.

Je li prekrseno medjunarodno pravo?
Mogli bismo se pozvati na medjunarodno pravo i optuziti znakovito zaobilazenje Ujedinjenih naroda u ovoj NATO-avanturi. Tu bi se zaista otvorilo pitanje interesa novih svjetskih gospodara na ovome dijelu svijeta, s njihovim jakim selektivnim mjerilima cvrste ruke prema nekim diktatorima i tolerancijom prema drugim diktaturama, na primjer prema turskom tlacenju Kurda – pravi kulturocid koji je uistinu mnogo drasticniji i dugotrajniji od onoga nad Kosovarima. No, kao pravnik ipak moram reci da takvi politicko-juridicki razlozi nisu i najjaci argumenti u ovoj stvari.

Koji jesu?
Najjaci argumenti su oni koji otkrivaju da su se svi ispovijedani razlozi toga rata nacelno i iskustveno pokazali nevaljali. Prije svega, proces politickih pregovaranja nije do kraja iskoristen. U Haagu je srpska strana bila vec prisiljena prihvatiti povlacenje svih svojih oruzanih snaga s Kosova te brojne medjunarodne snage promatraca. To je bila dobra osnova za daljnje pritiske i pregovaranja, a u to doba masovno iseljenje Kosovara jos nije zapocelo. U konfliktu Izraelaca i Palestinaca pregovara se vec preko deset godina, s tim sto ima milijun palestinskih istjeranih prognanika. Zasto bi se smatralo da pregovaranje s medjunarodnim nadzorom na Kosovu ne moze trajati vise od nekoliko mjeseci, a da u tom razdoblju treba donijeti konacne rezultate? Zasto zapadne sile trpe vise od deset godina najkrvaviji rat u Angoli i genocide u Ugandi, a da cak i strane u sukobu ne prisiljava na pregovaranje? Ocigledno su posrijedi dvostruki kriteriji, a iza toga, dakako, treba traziti i posebne motive. Drugo, umjesto neposrednog sprijecavanja humanitarne izbjeglicke katastrofe, bombardiranje je postalo njezin suuzrocnik. Ono nije pomoglo albanskom stanovnistvu, vec je na posve neodgovoran nacin pridonijelo da njegova dugogodisnja stradanja prijedju u istinsku tragediju. Rijec je o tome da su masakri i masovna istjerivanja pojacana upravo kao odgovor na bombardiranje, a to je ono sto je i malo dijete u Haagu moglo predvidjeti. Trece, opravdanje da je rijec o kaznjavanju Milosevica i onesposobljavanju vojske zbog protivljenja postavljenim »pregovarackim« uvjetima nije dalo ocekivane rezultate. Milosevic je jos uvijek na kormilu i politicki status quo u Srbiji, s nemocnom opozicijom, dobrim dijelom se objasnjava odnosom stanovnistva prema bombardiranju. Ocigledno je da se obuzdavanju srpskog nacionalizma i demokratskom rjesenju albansko-srpskog sukoba iz brzopletosti i nekih »neispovijedanih motiva« prislo na krivi nacin. Cetvrto, dvolicnim se pokazalo isticanje da se rat ne vodi protiv srpskog naroda, jer zrtvovanje tolikih civila, te razaranje civilnih objekata poput gradskih mostova, elektrana i tvornica, ciji ce radnici godinama ostati bez posla, nije drugo nego ratni teror i kolektivna odgovornost proracunata na slamanje stanovnistva radi slamanja njegova politickog vodjstva. Upitno je danas je li takva ratnicka metoda bila opravdana i u atomskom bombardiranju Hirosime i likvidaciji 200 tisuca stanovnika Dresdena u samo jednom nocnom bombardiranju u totalnom ratu protiv fasizma, a kamoli teroristicko bombardiranje civilnih objekata u Europi 1999. godine? I peto, nakon svega toga, kako je moguce reci da takvom metodom NATO vodi uspostavi etnickog suzivota Albanaca i Srba na Kosovu?!

Smatrate li da napad nije bio usmjeren na Milosevica?
Ovdje je upravo bitno to sto se presucuje, da taj rat objektivno nije udarao na Milosevica i kompaniju, na njihov sovinizam na Kosovu, vec na narod. To nije bilo kaznjavanje individualno odgovornih delinkvenata, nego kaznjavanje stanovnistva zbog nedjela njegovih politicara prema barbarskom pravilu kolektivne odgovornosti. To je uostalom pentagonski recept vec iskusan, s milijunima zrtava od bombi, gladi, bolesti, od Vijetnama do Iraka. Njemu se suprotstavljaju razum i etika koje samo mrznja i neki »neispovijedani motivi« (Ivan Pavao II) mogu precuti.

Ne vjerujete vise u mogucnost suzivota na Kosovu?
Poslije te unistavajuce kaubojstine, a i poslije onoga sto su u odgovoru na to ucinili srpski sovinisti, jasno je da na Kosovu nikakav suzivot tih naroda u neposrednoj buducnosti nije moguc. Ovakav pogresan i prljav rat je neke mogucnosti ucinio nemogucim, a ono sto se do jucer smatralo nemogucim, ucinio je neizbjeznim. Sada na Kosovu imamo medjunarodnu vojnu okupaciju za neko neodredjeno vrijeme, vrlo brzi povratak albanskih izbjeglica, ali u suprotnom pravcu bijeg nekih 150 tisuca Srba i svih Roma, koji su izgleda »zanemarljiva kolicina« zapadnim demokratima, i na kraju upravo neizbjezno otcjepljenje Kosova od Srbije.

Drugih rjesenja nema?
Ima. Tamo gdje se pametno odlucuje uvijek postoji vise mogucnosti. Najprije, sto smo zaista duzni shvatiti i prihvatiti, dva milijuna kosovskih Albanaca, kao svaki drugi brojan i prostorno kompaktan narod, pa i neovisno o tome da li se poveo ili nije ovakav rat, ima pravo na politicko samoopredjeljenje. Da se i od strane Zapada s Kosovom pazljivije postupalo, kao sto se postupa s Palestincima i Izraelcima, buducnost nekog federalnog suzivota izmedju Albanaca i Srba bila bi moguca. Ali, sada je ta sansa, cini mi se, propustena, i ne samo s posljedicom egzaltacije opce mrznje izmedju tih naroda, nego i cinjenicom da Srba na samom Kosovu zapravo vise i nema i tesko ce biti vratiti ih. To znaci da ce na slijedecim skorim izborima i svih iducih godina kosovski Albanci glasati za nezavisnost i da nema te politicke i vojne snage koja ih moze u nekim novim pregovorima ili u nekom novom ratu »nagovoriti« da se predomisle. To je ona izgubljena mogucnost koju sam malo prije spomenuo. Naravno, ostaje unutar toga mogucnost, koju ce Srbi u krajnjoj instanci zahtijevati, da se jedan dio kosovskog teritorija prikljuci Srbiji u slucaju iznudjenog otcjepljenja Kosova.

Medjutim, medjunarodna zajednica inzistira na cjelovitosti Srbije s Kosovom u njoj, a sto bi podrazumijevalo i cjelovitost samoga Kosova?
Tu smo dosli do one dvolicnosti koja je karakteristicna za ovu ratnu operaciju i citav politicki program starateljstva nad Kosovom. S jedne strane su zapadne sile pogresnim potezima pridonijele krajnjem zaostravanju etnickih odnosa na tom prostoru, sto neminovno vodi etnickom ciscenju i drzavnom razdvajanju, a s druge strane se krajnje naivno, ili mozda bolje receno prevrtljivo, Srbima obecava ono sto je postalo nemoguce, a Albancima nijece ono sto je postalo neizbjezno. Kosovo ce za desetak godina, ali mozda uz jos koji balkanski rat, koji ce vrlo vjerojatno obuhvatiti i Makedoniju, steci politicku samostalnost – a sto onda i ukljucuje njegovo neminovno pripajanje Albaniji. Sve to i ne bi bilo tako tragicno u jednoj Europi koja ide k federalistickom ujedinjavanju nacija i regija, gdje bi se na kraju krajeva opet nasli zajedno Srbi, Albanci, Makedonci, Hrvati i tako dalje, ali je definitivno tragicno to sto bi se zacijelo i u takvom rjesenju morala priznati etnicki ociscena podrucja kakva su se mozda jednom pametnijom medjunarodnom intervencijom mogla izbjeci. Zivi bili pa vidjeli.

U svijetu je prosle godine zapravo bilo dosta kritika prema nacinu NATO-intervencije, a medju njima i ona Pape, s onom vec spomenutom zagonetnom sintagmom o »neispovijedanim motivima«. Sto bi ovo posljednje moglo znaciti?
E, tu je vec poslovicna Papina mudrost dotakla, kao en passant, neke vjerojatno bitne politicke i geostrateske tajne. Na primjer, ako znamo da se velike vojne baze ne grade radi pet godina upotrebe, vec barem radi polustoljetne vojne prisutnosti u odredjenoj regiji, onda nesto govori i to sto se na Kosovu gradi jedna velika vojna baza za potrebe NATO-a. NATO se, dakle, konacno usidrio na Balkanu, i time se zasigurno objasnjava i ona tajna zbog cega Zapad ne intervenira u mnogo krvavijim sukobima u Angoli, Ugandi, Kurdistanu i Afganistanu, gdje mu takva vojna prisustva nisu potrebna ili su vec stecena. Ostavimo na stranu, kao »sitnicu«, to sto je zracna akcija u Srbiji bila najveca i svakoj vojsci idealna vjezba vojne tehnologije, od satelitskog navodjenja do prve upotrebe bombi s oslabljenim uranom u povijesti.

Je li ovakva intervencija NATO-a uistinu presedan u suvremenom svijetu, kako se to sada istice, ili je tek dio jedne politicke filozofije otprije na djelu?
Imate pravo u ovoj posljednjoj pretpostavci. Okoncanjem hladnoga rata imperijalne zapadne sile traze nove nacine odrzavanja svojih globalnih interesa i uvodjenja »mira« tamo gdje to smatraju potrebnim. Ovakav nacin vojne intervencije je samo segment novog strateskog nacela unistavajucih udara protiv diktatura i drugih nepozeljnih elemenata prema prosudbi velikih sila. Ta strategija ima danas dvije glavne tehnike. Jedna je blokada nepozeljnih drzava, u politickom, ekonomskom i svakom drugom vidu, a drugo su kolektivni saveznicki vojni udari. Ono sto je tu s etickog aspekta bitno, a sto je skandalozno i Woytili i naprednim pokretima u svijetu, jest cinjenica da obje tehnike ne pogadjaju ni Husseina, ni Castra, ni Gadafija, ni Milosevica, vec dugo godina martiziraju iracki, kubanski, libijski i srpski narod – a time, paradoksalno, cak i ucvrscuju polozaj vodja kojima su navodno te tehnike namijenjene. To ne kazu samo alternativci, nego i nekoliko sluzbenika UN i Pentagona koji su nedavno dali ostavke na svoje funkcije s obrazlozenjem da ne zele biti suodgovorni za politiku koja vodi genocidnim posljedicama kakve su na primjer 600 000 umrle djece u Iraku zbog neishranjenosti i bolesti kao posljedica blokade.

Sto cemo s Milosevicem?
O njemu moze i mora odluciti narod u Srbiji. Ostali izvan Srbije tom narodu moraju pomoci, ali moralnim i politicki ucinkovitim nacinima. U toj vanjskoj pomoci svakako je najefikasnija odlucna politicka osuda i cak inkriminacija Milosevica i srpskog sovinizma, ukljucujuci i postupak pred medjunarodnim sudom. I to je trebalo uciniti jos prije kosovskog rata, ali isto tako i s nekim drugim slicnim delinkventima iz nacionalistickih ludila na juznoslavenskom podrucju, pa i s nekima iz Hrvatske. Ali, jos i dalje, nije li to potrebno i u odnosu na strateske »pogreske« nekih zapadnih politicara i njegovih generala poput Wesleyja Clarka u teroriziranju citavih naroda.

Gdje je Hrvatska u svemu tome?
Ona je, preko njenih politicara, najprije predmet ovako potrebne politicke i pravne odgovornosti. I drugo, od danas i ubuduce, ona bi morala, pa i unutar takozvanog Partnerstva za mir i buduceg clanstva u NATO-u, biti subjekt jednog postenog i dosljednog politickog prosudjivanja koji ce ovakvim i slicnim pojavama zaista stati na kraj. Ali to je i neostvarena duznost podjednako jedne Hrvatske i jedne Francuske i jednog SAD-a.

* Razgovor novinara rijeckog Novog lista, Nevena Santica, sa dr Nikolom Viskovicem, profesorom Pravnog fakulteta u Splitu (Novi list, 10. 07. 2000).