Broj 244 | |
|
|
Svakidasnjica
»Spasi nas, Boze, od kuge,
gladi i rata«, bila je najcesca molitva u zemlji Bosni, a umetala
se je u sve uobicajene molitve ili se stavljala na sam kraj, naglasavala
se, a njena jasnoca izrazaja uvijek joj je davala ozbiljan ton. Dugo vrijeme,
kasnije, makar i rijetko, u nekim pokrajnjim selima odzvanjao je njen vapaj,
a starije zene su na njenom samom kraju samo duboko uzdisale, sto je naglasavalo
strah veci i od Boga samog.
I Bog je tada, cinilo se, malo bolje cuo, pa se prvo prokletstvo iz molitve vise nije javljalo. Gladi i ratova, medjutim, nije manjkalo. I baba Joza se udala, a Bulici su izasli iz roda. Tada se posebno nisu uzimali jer su rodove odredjivale one dvije bogomolje ciju su izgradnju pomagale sve tri vjere. Ah, da. Dosao je i Drugi rat. U pocetku je izgledalo da se ne zna ni ko pije ni ko placa. (Uostalom, nije se to znalo ni do njegovog kraja.) Ali je pocetak donio nesto gore i od kuge, gladi i rata samog. »Boze sacuvaj i zakloni«, bio je jedini odgovor na pitanje sto se to doista zbilo. A dogodilo se da je hametice zatucena jedna vjera, a njeni podanici, u toj zupi, nikada nisu uspjeli sagraditi svoju bogomolju. A ona crkva iz 1928. poslije je dogradjivana, prosirivana i uljepsavana. Posljednji radovi su dovrseni prije tridesetak godina i od tada crkva ima danasnji izgled. Tada su neki Bulici, od druge vjere, naumili da se njihovim novcem ugrade skupocjena vrata, a da oni tom cinu budu svojevrsni kumovi. Vec tada je nestalo molitve za spas od kuge, gladi i rata, rodovi su se zbijali oko bogomolja i makar to ne bilo zato Bulici se s crkvom nisu skumili. Svejedno je, u ovoj prici, sto se sve u medjuvremenu dogadjalo. Ali su u zarko ljeto, prije sedam godina, mine raznijele i dzamiju. Sve je oko nje pokupljeno i odvezeno na smetljiste. Do posljednjeg kamena. Kao da godina 1935. nikada nije postojala. I kao da te godine nije bilo derneka, ni muzike, ni crkvenih ljudi, ni kraljevih sluzbenika. Ni prvog hodzina poziva na molitvu. Nicega. I nesudjeni kumovi crkvenih vrata napustili su zemlju bega Busatlije. Da li su u nove krajeve, na tudju zemlju, poveli i stare majke i da li, bar radi njih, nece mijenjati vjeru, nikoga vise ne zanima. Ta vrsta boli nestala je kao i prva posast iz one molitve. Otisli su s gorcinom u srcu i bolnom sumnjom da su, mozda, nasljednici Ivana Bulica potpalili fitilj pod dzamijska vrata. Kao svojevrsni kumovi. Nikola Mihaljevic
|
|
|
© 1996 - 2000 Republika & Yurope - Sva prava zadrzana | Posaljite nam vas komentar |