Nevjerojatno je koliko je u Hrvatskoj jos zilav otpor usvajanju povijesnih i diplomatskih pouka. I kako mnogi i dalje smatraju da se na izolacionistickim i toboze na suverenitetu osnovanim demagoskim parolama i floskulama moze politicki prosperirati. Srecom, danas u hrvatskoj politici, a sto je jos vaznije medju onima koji bi trebali odlucivati, ima dovoljno razuma da se inicijativi francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, a o njoj je rijec, dâ suvislo i hrvatskim interesima prozeto tumacenje.
Chirac ima razloga zasto je predlozio odrzavanje konferencije zemalja bivse Jugoslavije plus Albanija. Od 1. srpnja Francuska preuzima predsjedanje Europskom unijom od Portugala, a jedna od tocaka u koju Francuska zeli udariti svoj pecat u sestomjesecnom mandatu jest i »sredjivanje« odnosa na jugoistoku Europe. To je jos uvijek »bijela pjega« europskog kontinenta, podrucje koje svojim mogucim daljnjim detonacijama moze usporiti i razvoj same EU. Dakle, Chirac svojom inicijativom, odnosno nekim njenim eventualnim plodovima, zeli ucvrstiti poziciju svoje zemlje u Uniji te istovremeno pomoci cijeloj asocijaciji da krene korak dalje u stabiliziranju prilika u »najvrucem dijelu Europe«. Barem korak dalje od SAD-a koji koristi svaku slabost europske petnaestorice da diktira tempo i u samoj Europi.
Hrvatska, medjutim, ima svojih razloga, tudji joj sami po sebi nisu dostatni, da se ne skriva iza stava o nesudjelovanju u toboznjim inicijativama za obnovu Jugoslavije, pa da svaki pokusaj dijaloga na jugoistoku Europe proglasi neinteresantnim. Stipe Mesic, uz »asistenciju« slovenskog predsjednika Milana Kucana, u nedelju u Cerklju kratko je i jasno to izrekao. Predsjednici su sugerirali da bi paznju trebalo posvetiti elaboriranju koncepta sastanka (Kucan), odnosno ukljuciti na skup i clanice Pakta o stabilnosti Rumunjsku i Bugarsku (Mesic), ali nedvosmisleno podrzavaju Chiracovu inicijativu gledajuci u njoj doprinos stabilnosti cijelog podrucja te priliku za artikuliranje i dalje promicanje interesa svojih zemalja. Drugim rijecima, Jugoslavija kakva je formalno postojala do pocetka 1992. godine je mrtva i nitko pametan je ne kani reanimirati, ali nisu »mrtvi« gradjani na ovom podrucju koji su zeljni razvoja, i osobnog i zemalja kojih su sada stanovnici.
Sve, naime, kada bi u svijetu postojali takvi centri moci koji su unaprijed »iscrtali« gdje je kojoj zemlji mjesto i sto ce koja ciniti, a bez prava da bilo koja od njih nesto »prigovara«, valjalo bi se toj cinjenici »prilagoditi«. No, prije ce biti da se dogadja nesto sasvim drugo, koliko god se na prvi pogled cinilo slicnim. Da jaci i mocniji svjetski cimbenici, gledajuci dakako i svoje interese, »diktiraju« razvoj globalnih odnosa, a da je na svakoj od malih zemalja, po stanovnistvu i resursima kakva je primjerice Hrvatska, da u svemu tome pronadje sebe i iz cjelokupnog procesa izvuce maksimalni profit.
Hrvatska je, pogotovo poslije 3. sijecnja, dobila jedinstvenu priliku da odigra vaznu ulogu u stabiliziranju prilika na jugoistoku Europe. †...‡
U novoj Europi nitko ne dovodi u pitanje suverenitet Hrvatske, pri cemu treba znati da je danasnji suverenitet bilo koje zemlje u svijetu nesto drugo od romanticarskih predodzbi o suverenitetu iz 19. stoljeca koje ne prestaje »promovirati« desnica u Europi. Moze li hrvatsko gospodarstvo, njegov najveci dio, prezivjeti iskljucivo konkurirajuci onomu u razvijenoj Europi? Ne bi li bilo nuzno »osvojiti« i trzista na jugoistoku Europe, tu »oceliciti« i »selekcionirati« privredu. A to ne ide nametanjem izolacionizma pod krinkom sprjecavanja ulaska u »balkanske asocijacije«. Onaj koji zna gdje je, sto je i sto zeli ne bjezi od suradnje s bilo kim kojemu je takodjer do suradnje stalo. Pogotovo kada je rijec o neposrednom susjedstvu. Vazno je pri tom drzati se vlastitih interesa, rasciscavajuci usput s balkanskim mentalitetom u politickom ponasanju i djelovanju, koji je vidljiv u raspirivanju straha od Balkana u onoj mjeri u kojoj su upravo njegovi zagovornici dublje prozeti tim istim balkanskim mentalitetom.