U poslednjih sedam godina trio satirickih majstora iz splitskog Feral Tribunea (Viktor Ivancic, Predrag Lucic, Boris Dezulovic) objavio je desetke i desetke stranica stenograma u kojima je glavnu rijec vodio hrvatski predsjednik Franjo Tudjman: svih tih godina citali smo te izmisljene dijaloge, pucali smo od smijeha i divili se talentu splitskog trojca, no uvijek smo znali da je rijec o vrhunskoj zajebanciji i da takva vrsta razgovora na Tudjmanovu dvoru, ipak, nije moguca. Mislili smo da se na Pantovcaku razglaba o velikim stvarima, globalnim kretanjima i svjetskim problemima; mislili smo da se tamo govori besprijekornim knjizevnim jezikom s maksimalnom upotrebom novohrvatskih kovanica, te da Tudjman nije tolika budala da snima svaku rijec izgovorenu u svojoj radnoj sobi; mislili smo jos kojesta – recimo, da nam drzavom upravlja mafijaska kamarila skupljena po principu »od zla oca i gore matere« – ali pojma nismo imali koliko je duboko politicka patologija bila ukorijenjena u narav hrvatskog rahmetli rezima. Pojma o tome, vjerojatno, nisu imala ni ona tri splitska novinara dok su ispisivala navodne stenograme Tudjmanovih cavrljanja u centralnom kabinetu vile na Pantovcaku.
A onda se hrvatska stvarnost pocela ubrzano »feralizirati«: iz predsjednikova su ureda u novine poceli curiti autenticni stenogrami Tudjmanovih razgovora i ono sto smo sedam godina smatrali satirom sad nam se pocelo vracati u formi gole i grozne istine, usput, potpisane i ovjerene od Tudjmanovih daktilografkinja. Trojica novinara, prica se po Splitu, ovih dana stoga obilaze birtije i potpuno utuceni objasnjavaju ljudima da, eto, »jesmo mi bili ludi, ali je On, ipak, bija masu ludji od nas«.
Premda se patologija Tudjmanova rezima sasvim lijepo mogla procitati iz zapisnika s razgovora izmedju Vrhovnika i Ivica Pasalica o kupovini Vecernjeg lista, cjeloviti sadrzaj cavrljanja Franje Tudjmana i bivseg ministra financija Borislava Skegre sto je objavljen u novom broju Ferala dodatno produbljuje saznanja o razmjerama jednog ludila. Razgovor je vodjen 14. listopada prosle godine u kasnim popodnevnim satima, a u njemu se receni tandem dotakao mnogih tema: prodaje »Hrvatskih telekomunikacija« »Deutsche Telekomu«, prebacivanja 100 milijuna dolara u jednu irsku banku a za potrebe partijske predizborne kampanje, prodaje »Croatia osiguranja« i hrvatskih banaka stranim ulagacima, sukoba unutar HDZ-a, visine svih novinarskih placa u zemlji, upucivanja financijske policije u zagrebacko Hrvatsko narodno kazaliste...
Najzanimljiviji dio razgovora – koji je, inace, vec postao predmetom kriminalisticke obrade – tice se prodaje 35 posto dionica »Hrvatskih telekomunikacija« »Deutsche Telekomu«: Skegro Tudjmanu potanko objasnjava kako su Nijemci odigrali »veliki dribling« izbacivsi iz igre svoje svedske konkurente, spominje udio bivseg njemackog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela u citavoj operaciji, te Vrhovniku odaje priznanje sto je imao hrabrosti odbiti svedsku ponudu od 611 milijuna dolara i raspisati drugi krug natjecaja u kojemu je postignuta cijena od 850 milijuna dolara. Poslije elaboracije slucaja, ministar financija prelazi na akciju prebacivanja novca u jednu irsku banku.
»Ja sam vama sacuvao 100 milijuna dolara za 12 mjeseci, jer, mislim da nam to treba. Predsjednice, to nisu dodatna sredstva, to vam moram reci, koja sada mozemo ispaliti na dodatne projekte. Ali, sada to nisam htio trositi, jer mi se moramo pripremiti za neposredno prije izbora, da idu place na vrijeme, mirovine na vrijeme, da nam nitko ne moze nista. Dakle, 100 milijuna dolara, ili 700 milijuna kuna je u... menadzmentu, u jednoj irskoj banci, 100% sigurnoj, neku malu kamatu cemo dobiti na tome. Ja vas molim, i to znate vi, Matesa i ja. To je ono, za zlu ne trebalo, ako nas netko pokusa tako... To sto cu ja u javnosti pricati, to sam vec rekao, da je to vec ispaljeno, i cak sam i to tako... ali, pokazati cu vam kako i to izgleda. Jer, svi misle da smo mi vec te sve novce, nakon sto smo vratili dugove, itd. to potrosili«, kazuje Skegro Tudjmanu i jos pojasnjava kako recenih 100 milijuna dolara treba »ispaliti« tri dana prije izbora kako bi ljudi to mogli potrositi i onda sretni i zadovoljni opet glasati za HDZ.
Razgovor potom skrece na prodaju »Croatia osiguranja«: ministar financija se zalaze za sto hitniju prodaju najvece hrvatske osiguravajuce tvrtke, a Tudjmana moli samo da mu po drzavama rangira eventualne kupce.
»Bio bih za Talijane«, kaze Tudjman, »ali se nisu bas pokazali i u ovoj situaciji. Francuzi su takvi kakvi jesu. Jedino mozemo financijski biti zainteresirani kod Francuza. Prema tome, ti Nijemci, bez obzira sto i oni znaju igrati, ipak nekako ostaju«. Skegro se slaze da su Nijemci najbolja solucija i predlaze da se na drugo mjesto stave Austrijanci. Treci su Svicarci, a onda slijede Francuzi.
»Sto je s bankama?«, pita zatim predsjednik svoga ministra, a ovaj mu odgovara da za »Rijecku banku« postoje brojni i ozbiljni interesenti, ali da bi on u tu banku gurao Nijemce, a ne Talijane. Tudjman se s time apsolutno slaze, a ministar mu onda govori da se za »Privrednu banku Zagreb« zanimaju dvije velike talijanske banke. Predsjednik je razocaran cinjenicom da su u igri samo Talijani, a Skegro se pravda da je spomenuta banka premala za velike njemacke novcarske kuce: on je, kaze, godinama nagovarao sefove »Deutsche Bank« da udju u Hrvatsku, ali se oni nisu dali nagovoriti. Ukratko, ministar je naumio pod svaku cijenu prodati »Privrednu banku« prije izbora kako bi se namirili oni gradjani sto su »popusili« svoje stedne uloge u propalim hrvatskim bankama, a tek nakon tog argumenta Tudjman se slaze sa prodajom, pa makar kupci bili i Talijani. Doduse, i dalje ga muci pitanje bi li Talijani u tom slucaju dobili mogucnost zakupljivati hrvatsku obalu, no Skegro ga uvjerava da to »nema nikakve veze«.
»Boro, reci mi«, govori Tudjman nakon svega, »kada si vec govorio o prodaji obiteljskog srebra – koliko smo mi sada s ovim Telekomom i sa svim ovim sto smo do sada imali, koliko smo mi zapravo privatizirali, i dali strancima«. Ministru najprije nije jasno sto ga predsjednik pita, ali kad se malo sabrao, saopstava mu da je u rukama stranaca »niti 5%« citave hrvatske privrede: nabraja da je inozemni kapital u »Plivi«, »Telekomu«, »Zagrebackoj banci«, te u »Siemensu« i »Ericssonu-Tesli«. Predsjednik poslije tih podataka ne skriva zadovoljstvo. Ubrzo zatim prelaze na novinarske place. Skegro je, naime, Tudjmanu donio popis svih novinarskih placa u zemlji.
»Zakljucak, Feral, oni su prijavljeni na minimalne place, osim ovog nemaju nikakvog hedla, ni nekakve honorare, jer naplacuju u Sloveniji i Austriji, izravno na racunima. Globus, mislim, to su stvarno djubrad. Prijavljeni su isto na nekakve minimalce, ali deru li ga, honorare, deru. Nasa Tatjana Torbarina je prijavljena na bruto placu godisnju – pazite, sve su ovo godisnje place, 19 000 kn. To je 1600 kn mjesecno bruto, dakle, neto 1500 kn«, kaze ministar i – uz upozorenje da je rijec o tajnim podacima koje ne smije objavljivati – nastavlja: »Rekorder po primanjima, novinarskim, a vjerovatno toliko i zasluzuje, to je Ivankovic (Nenad Ivankovic, bivsi glavni urednik rezimskog Vijesnika, op. a.). Ivankovic je prijavljen na apsolutno najvecu placu, sto je korektno, 360 000 kn bruto godisnje (oko 100 hiljada DEM, op. a.), i jos, a to je vjerojatno od televizije, dobiva velike honorare – sve je to 1998. godina, tako da je njegova placa blizu vase, tu negdje, ukupno zbrojeno. Predsjednice, to vam ostavljam da vidite«.
Razgovor se potom blizi kraju: Skegro jos prica nesto o izvorima financiranja SDP-a i predlaze strategiju obrane od opozicijskih optuzbi u predizbornoj kampanji.
Skegro: Ja nisam samo za nabacivanje blatom, ali, ako se na nas stalno nabacuje blatom, sa svim lazima, onda... HDZ nije savrsen, nismo mi sveci. Predsjednice, ali kada pogledam ovo drugo, onda...
Predsjednik: Trebamo dobiti izbore, i onda jos stvari sredjivati. Skegro: izbore treba dobiti.
Petnaestak dana poslije ovog razgovora Franjo Tudjman zavrsio je u bolnici, a istu je poslije mjesec i pol dana napustio u mrtvackom lijesu. Njegova je partija nedugo potom izgubila izbore. A pitaj boga koliko ce jos ovakvih stenograma procuriti s Pantovcaka i koliko cemo se jos baviti mafijaskim aktivnostima jednog propalog rezima. I posebno pitaj boga hoce li nova hrvatska vlast imati volje i odlucnosti da sve te politicke kriminalce spremi iza resetaka.
Aim, Zagreb, 30. 04. 2000.