Kad napustate grad u pravcu mora, na sestom kilometru, na jednoj prelijepoj adi u bistroj rijeci, vidjet cete Samardzica mline. A taj pravac je oduvijek bio i glavni pravac kretanja. Bjezalo se, doduse, iz ove kotline i na druge strane, uglavnom pred polumjesecom, pa krizem; i krstom, dakako.
Mlini o kojima govorim, po valjanim tapijama, Kozomarini su, ali ih je narod, iz nekog vaznog razloga, i dalje zvao Samardzica mlini. Danas ne rade i, ako zanemarimo tapije, koje ionako vise nikome ne trebaju, niciji su.
Razlog zasto se raniji vlasnik tih mlina tako dugo opirao zaboravu, pretpostaviti je, lezi u Jovi Samardzicu, koji se jos 1893. godine spominje kao njihov vlasnik (S. Mandjeralo, Kutija za cuvanje vremena), i njegovom curku koji je desetljecima, tada, zasjenjivao sve druge koji su ulazili u pravoslavnu crkvu u Livnu. A u to doba je u tu crkvu ulazilo vise od cetrdeset curaka, ciji su vlasnici bili sve poznati nad poznatima. Ni »Srpsko-pravoslavna crkveno-skolska opstina« ni njezin »Ucilisni zavod« uz crkvu nisu bili bez njegova upliva.
Poslije Prvoga rata mlinove sa cetrnaest vitala i imanje uz njih kupio je Mitar Kozomara, novcem zaradjenim u Americi. Sada je njihov vlasnik, ali samo po tapijama, Mitrov unuk, Jovo Kozomara, danas, takodjer, u Americi.
Mlini vise ne rade. Pusti su.
»Ucilisni zavod« je poslije Drugog rata postao livanjska gimnazija.
U pravoslavnu crkvu vise ne ulazi niko. Poravnjenog i nagorjelog zvonika svjedoci o mnogim, bogato uradjenim curcima koji su u nju ulazili. I okolina koja je tada znala da im oni cine neizmjernu vrijednost razlicitog, a opet istog bogatstva, samo u Bosni, i rjetko gdje drugo, vidjenog. Ona sada samo svjedoci; mislim da vise nikoga ne opominje; zaludu posla.
Ne znam ni kojim pravcem je pobjegao Jovo Kozomara, niti sam posve siguran: pred krizem, krstom ili polumjesecom ili od svega zajedno.
Kad god su se javljali proroci zivot je prokljucao u krvi. A ovdje ih je pocetkom devedesetih bilo i previse, pa Jovin pravac bijega do Amerike i nije vazan. Medjutim, jedan bizaran detalj u ovoj prici vrijedan je spomena.
Kada je sluzbenik u Imigracijskom uredu u Americi listao papire i odredjivao ko ce kojoj familiji pripasti na pomoc i upucivanje u novi zivot (kazu da je to kod njih obicaj), jedan trenutak je zastao.
»Kozo...mora. Kozo...mara«, tiho je slovkao kriva slova i nepoznate rijeci.
»Ovoga cu ja uzeti«, rekao je sefu.
Kada je Jovo s familijom dosao u Ameriku, isti dan ga je Amerikanac propitivao: Da li on zna svoje pretke, je li neko njegov, nekada, vec bio u Americi, zna li sta je i gdje radio, kako mu je bilo ime... i tako nekako.
Kako Jovo nije mogao bas sve to da objasnjava, umoran i zbunjen, iz torbe, u koju su stala sva vitla njegovih mlinova, sva ada i rukavci rijeke koji je miluju, izvadio je jednu staru fotografiju da mu, medju desetak rudara, pokaze lice svoga djeda Mitra. Pogledavsi je, Amerikanac se masio za dzep i potegao istu takvu fotografiju, na cijoj je pozadini, izmedju desetak potpisa, nezgrapnim rukopisom, pisalo: »Mitar Kozomara, za uspomenu«. 
Pricaju mi Jovini prijatelji da mu je taj dan Amerikanac dao svoje napusteno imanje s kucom, da ga uredjuje i stanuje tamo, da ga knjizi u svoje vlasnistvo, da ga proda ili da radi s njim sta hoce.
Nisu to, istina, Samardzica mlini, ali... ni Jovo Kozomara, ma sta se sve iz toga iscitavalo, nije Jovo Samardzic, niti je ovo njegovo vrijeme; jer, sve je otislo k vragu.
Pitam neki dan jednog poznanika: »Ko sada nastanjuje Samardzica mline?«
»Koliko znam, niko.«
»Zar ‘pobjednicima’ i car ne pripada?«
»Nisu imali kad«, kaze mi. »Rusitelji su bili brzi.«