Republika u Livnu?! Postom?! Redovno?! Normalno?! »Ljudi, je li to moguce!« rekao bi negdasnji sportski komentator. A, eto, moguce je. Unatoc cudjenju mnogih, moguce je. I unatoc strahu. Malo manjem od negdasnjeg, ali strahu. Dobro, ovo ne bi trebalo ni isticati, jer strah je konstanta nasih zivota. Oduvijek. Ali zasto cudjenje, i zasto mnogo upitnika i usklicnika zajedno, kada nista i nije cudno? Bar ne bi trebalo biti. Sto se to dogodilo i kada, da ovo pisanje pocinje ovako?
Elem, godine 1992, kada se zahuktalo svrstavanje stadâ u smrdljivu toplinu vlastitih copora, dosao je red i na nas. Vec ranije je jedan radikalni coporlija ustvrdio da ovaj dio zemlje Ukletije ne pripada njemu, pa je njegov dio stada, brojen u hiljadama, trebalo prebaciti njemu. Na muznju, sisanje, klanje i sve sto uz to ide. Njegov Pastir je to vec utanacio sa nasim Pastirom, a pregon »stoke sitnog i krupnog zuba« obavit ce se humano. Kako to prilici visokociviliziranim pastirima zemlje Ukletije. Da bi se u svemu taj humanitet uvjerodostojio, svoj pecat na taj ugovor udarila su i dvojica knjizevnika koja su se vec do tada preznojavala radeci na tom projektu. A ta dvojica predstavnika dveju kultura, prebacena i u politiku, garantirala su tom projektu i kulturnu razinu. Stvaranu »od stoljeca sedmog« u »tisucljetnoj uljudbi«, na jednoj, i ne znam od kada i kako na drugoj strani. Da taj projekt ne bi zapinjao trebalo ga je podmazivati. Na vrijeme. Dinamitom, bombom, nozem, metkom ili vatrom. I nije zapinjao, jer podmazivao se. Obilato.
Te godine, pred jesen, na jednoj, nikako imaginarnoj, granici, autobusi puni izgubljenih jadnika, sa plasticnim kesama punim sve svoje imovine ili bez njih; sa svim svojim pamcenjem koje je trebalo negdje uz put zagubiti, cekali su dugo. Obavljalo se preseljavanje stanovnistva. Humano, dakako. Nadgledala su dvojica medjunarodnjaka. Civilizirano, jasno. Francuz i Njemac, na poslu gdje su zaradjivali svoje place. I jos ponesto. Trebalo je da prevoditelj bude direktor nekih kioska, cigareta, novina i jos poneceg. U biti plasljiv covjek, koji se glasno priklanjao samo strani koja dobiva, izvukao se iz tog posla i bliskog susreta sa tim jadnicima koji ce se nastaniti ko zna gdje. Ma kako taj covjek zelio da je stvar vec okoncana, vremena su nesigurna i neizvjesna, jos nema strane koja sigurno dobiva, i normalan je njegov strah da ce ti jadnici od sveg svog sjecanja ponijeti samo njegovu sliku s te granice. Upecatljivu i tvrdu. A jednoga dana... ko zna. Zamjenio ga je profesor Vinko koji je dobro govorio francuski i njemacki, a na taj posao nije gledao kao na sudjelovanje u zlu.
»Dovedu me dolje«, prica on. »Vrijeme nekako tmurno, bije hladno jugo i sprema se veliko nevrijeme. Pregovaraci obiju strana u jednoj, zacudo, jos citavoj kuci, pregovaraju. Ozbiljni i mrki, puni sebe i svoje misije koju je Bog odlucio da samo njima dâ. Pregovaraju, a meni niko ne kaze da ista prevodim. Gledam i razmisljam o tim ljudima. O sebi nemam kad. Sto se to u tim ljudima prelomi, mislim, blokira u njima svako racionalno ponasanje, umiri ih, da bez otpora idu prema kraju jednog zivota i svega onoga sto covjeka cini covjekom. Onda se sjetim kompozicija sa mnogo vagona nabijenih zutim zvijezdama, njihovog mirnog i pedantnog svrstavanja u red, utiskivanja brojeva... i kraja. Uzdrhtim, zamislim da sam u tom vremenu i stresem se. Naprasno pogledam u nebo, u tmurne i niske oblake sto pritiskaju ko môra, trazeci tamo odgovor na pitanje: je li ovo ukupna klima iz onog vremena da mu je sve ovo slicno? U strahu da pod tim oblacima ne dobijem potvrdan odgovor na to sto se, kao u snu, pitam, naglo obaram pogled, a on, taj pogled, zapinje na dvije grupe vojnika, vojne policije, koja prati i, valjda, stiti pregovarace. Mladi, kratko osisani, sa dobrim uniformama i oruzjem, bas kao oni sto su, u ono doba, otvarali i zatvarali vagone. Moj pogled bjezi i s njih, u strahu da cu u njima ili njihovom ponasanju dobiti potvrdan odgovor na pitanje sto me sada pritiska. 
Zapelo je nesto u pregovorima i nesto se ceka, a onim jadnicima iz autobusa dozvoljeno je da izadju. U dvoristu sretam kolegu, profesora Nikolu; pozdravljamo se i srdacno rukujemo. Razgovaramo kao da je sve najnormalnije. Ona dvojica medjunarodnjaka razgovaraju, odmahuju glavom i smiju se.
‘Vi poznajete onog covjeka’, pita me jedan od njih.
Da, odgovaram. Kolege smo.
‘Vi s njim razgovarate kao s prijateljem’, opet pita on.
Kako drukcije, kazem mu. Ta, kolege smo. Profesori u srednjoj skoli.
Sretam i sudiju Jovu, sefa pregovaraca iz Banjaluke. Pozdravljamo se i razgovaramo. Pitamo za neke zajednicke poznanike. Kako su, gdje su, sta rade? Ljudi iz autobusa tiskaju se oko njega, a on ih smiruje i objasnjava da je problem u tih nekoliko metara posne zemlje. Kada je prijedju bit ce ‘svoji na svome’, i pocinje zivot. Kao da se nista dogodilo nije. Sudija Jovo, vjerovati je, tada nije znao da je njegov Poglavar, svome vojvodi uprkos, ili u dogovoru s njim, vec donio odluku da ni to vise nije »sveta srpska zemlja«. Tri godine kasnije, preko Glamoca i Bosanskog Grahova, pa sve do Drvara, naprasno, namah, postat ce to ‘vjekovni hrvatski prostori’.
‘Vi i ovog covjeka poznajete’, opet me pita onaj promatrac.
Sudiju? Kako ne. On je moj ucenik, a bio je sudija i u Livnu, kazem mu.
‘Pa, sto vam onda bi, da radite to sto radite, kada se dobro poznajete, razumjete, zajedno ste zivjeli i radili... sto vam onda bi?’
Ne znam, odgovaram mu.
‘Dobro, gospodine’, opet ce on. ‘Kada ovi autobusi krenu, u dva pravca, u kojem je vas red voznje? Da li ste bar u to sigurni?’
Od reda voznje gospodina Kisa – pada mi na pamet – sluzbenika na negdasnjim zeljeznicama, pa do danas, svi redovi voznje izgubljeni su. Zahvaljujuci hijenama iz prvog dijela ove price sve stanice su zatvorene. A mi mislimo da se sve to obavilo bez naseg sudjelovanja i znanja. Mi kao nismo ni podrzavali teoriju kako samo vlastito govno ne smrdi. Oh, slatkih li zabluda u garancije nasih nevinosti.
Za mene nema vise autobusa, ni reda voznje, ni pravca putovanja, govorim naglas, i mislim da me razumiju, a znam da nisu. Jer, ako i krenem nekamo na put, kazem, ovi pejzazi i ovi ljudi pratit ce me stalno i putovati zajedno sa mnom. A to je kao da putujem, a stojim u mjestu. A kada podje moj posljednji tramvaj, red voznje bit ce nepotreban. I niko, nista i nikome nece imati potrebe da prevodi. Sve bit ce jasno.«
A ja nesto mislim da, pored mnogo drugog, i ovako je pocelo.