Ljudima je dosta prazne domoljubne retorike,    
objektivno siromastvo daje pobednicima izbora 
kratko vreme za oporavak privrede                   
 

Politicko a ne biolosko razresenje

P: Prilikom Vase poslednje posete Beogradu gostovali ste na televiziji brace Karic i izjavili ste da ce se stvari u Hrvatskoj promeniti jedino ukoliko Franjo Tudjman umre, a da Srbi nemaju cemu mnogo da se nadaju jer je Sloba mladji covek.

O: Bilo je, nazalost, ocito da se u Hrvatskoj, ali ne samo u Hrvatskoj, jedan tip politicke zajednice ustrojio na perverzan nacin koji ima u sebi visestruke biologijske konotacije, kako u tom smislu da je ta zajednica bila djelom pocivala na biologijskom rasizmu, tako i tomu da je ta zajednica pocivala na biologijskoj egzistenciji, dakle na zivotu covjeka koji je bio njezin otac – osnivac, Franjo Tudjman. Onoga casa kada je on sisao sa pozornice stvari su se pocele drukcije kretati. Uvjeren sam da bi HDZ bio izgubio izbore da je Tudjman bio ziv, ali drugim rezultatom i bilo bi se dogodilo nesto puno zdravije za politicki razvoj buducnosti Hrvatske, jer Tudjman ne bi otisao, da citiram Krlezu povodom Titove smrti, direktno u legendu neporazen, nego bi sam dozivio taj poraz. Nije bilo tesko biti u pravu u tom djelu koji ste citirali. I sad je samo pitanje hoce li se i kod Slobodana Milosevica raditi o politickim ili o biologijskim elementima. Ja bih naravno od srca zelio da barem u Srbiji, odnosno u Jugoslaviji stvari budu toliko bolje, pa da se s tim rascisti politicki, a ne biologijski.

Rat i privreda

P: Da li se moze govoriti o hrvatskom tipu tranzicije ili hrvatskom modelu demokratske reforme drustva?

O: Ne moze, zato sto se u Hrvatskoj dogodilo manje nego u nekim od drugih zemalja koje su isle napred, kao sto su Slovenija, Madjarska, Ceska i Poljska prije svega. Ono sto je za Hrvatsku specificno su dvije stvari. Hrvatska se uspjela razmjerno dobro izvuci iz ratnih okolnosti, da bi se onda pokazalo da je nebriga vlasti, cak kriminalno neodgovorno djelovanje vlasti, koje je mozda donijelo vise stete hrvatskoj privredi od katastrofalnih steta koje je donio rat. To je prva stvar, dakle da je rat bio tragedija, ali je ekonomski bio relativiran. I drugo, da je u Hrvatskoj doslo do jednog modela polupredsjednickog ili predsjednickog sustava kakav je prihvacen kasnije i u Srbiji, i u Rusiji, i u Bjelorusiji, u citavom nizu drugih postkomunistickih drzava, koji je u danim okolnostima niske politicke kulture zapravo sabotirao prave promjene i doveo do toga da je autoritarni politicki zivot ostao mjerodavno nasledje.

P: Da li verujete da je tacna ta metafora o spojenim sudovima i bratskim diktatorima nase dve drzave?

O: Ja ne vjerujem, ali oni koji su vazni vjeruju. Nevjerojatno je koliko zapadnih politicara i diplomata hoda okolo i tvrde da ne samo da im je drago sto su se stvari promjenile u Hrvatskoj ovih dana nego da za njih to znaci siguran znak da ce se to uskoro, cak se spominje proljece ove godine, promjeniti u Srbiji. Ja ne vidim, osim cistog praznovjernog bajanja, nikakve ozbiljne razloge za to. Naravno da su Tudjman i Milosevic trebali jedan drugoga, naravno da ce sadasnja vlast teze komunicirati sa Racanom, koji ima na koncu i drugi odnos spram Milosevica, nego sto su komunicirali sa Tudjmanom, ali ja ne mislim da ta duboka veza postoji, i jedan i drugi i dobro i zlo sto su cinili cinili su unutar svoje zemlje i svojoj zemlji, to ne znaci da time zaboravljam sto se pod zapovjednom strukturom u kojoj je bio i Milosevic cinilo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini itd., ali je prije svega korijen njihovog uspjeha i neuspjeha u njihovim vlastitim sredinama.

Dometi i granice oporbe

P: Kako komentarisete Racanovu izjavu da je Hrvatska zapad za Srbiju i da se u Srbiji vodi bitka medju nacionalistickim snagama, kao i da srpska manjina nikada vise ne moze dovesti u opasnost suverenost Hrvatske? Da li se takve izjave mogu gledati kao pocetak drugacijih, normalnijih odnosa izmedju nasih drzavica?

O: Ono sto iz ovoga sljedi... Kao i obicno kod politicara ono sto oni ne zele reci zapravo izlazi van. U Srbiji postoji vjerojatno nacionalisticka opozicija, ali sasvim sigurno u Hrvatskoj je postojala i postoji nacionalisticka oporba. Kad se u ’91, ’92, ’93. godini radilo na tomu da se spasavaju zivoti ljudi koji su bili ugrozeni zato sto pripadaju manjinskoj populaciji u Hrvatskoj, nije se moglo racunati ni na Racana ni na Budisu, moglo se racunat na neke ljude iz HDZ-a, sasvim izolirane, kao sto su recimo Boljkovac ili Mesic, na neke postene ljude izvan stranaka, ali oporba nikad nije postavila pitanja ljudskih prava opcenito niti konkretnog prava manjina na dnevni red. Ona je bila citavo vrijeme u igri kao jedna pristojnija verzija nacionalistickog hrvatskog sindroma i kad to Racan kaze za srpsku opoziciju onda on samo zapravo o sebi govori. S druge strane, on sad zeli dokazati da on nece izdati hrvatske nacionalne interese i zato ima malo ostriju retoriku, sto je mozda politicki logicno, a sto se tice srpske manjine ona je objektivno, nazalost, toliko malobrojna i slaba da sve i kad bi htjela, ja ne vjerujem da to hoce, ali ne moze u naredno zamislivo vrijeme predstavljat nikakvu opasnost za Hrvatsku.

P: Vi ste predsednik odbora za pravicne izbore Glasa 99, opozicija koja je dobila parlamentarne izbore u velikoj meri prenebregava vaznost te, prakticno po slovackom modelu organizovane kampanje nevladinih organizacija uprkos procentu od 78,06 % glasaca i to velikim delom mladjih od 40 godina?

O: Najveci uspjeh nevladinih organizacija bio je u mobiliziranju ili motiviranju za izbore velikog broja mladih ljudi koji su u visokom postotku bili zadnjih desetak godina depolitizirani. Ja mislim da se u nekim mladjim generacijama moze govorit o tomu da je ta kampanja utjecala na 15 do 20% glasaca, ali ono sto se dogodilo dan nakon izbora, doslovce, bilo je to da su pocela prepucavanja o tomu tko je pobjedio HDZ, i svi si zele upisati u svoju biografiju da su bas eto oni pobjedili HDZ, tako je nazalost doslo do veoma ruznih procesa raspadanja i u samoj koaliciji Glas 99, a politicke su stranke smatrale, toliko opijene svojom pobjedom, da nisu nikome nista duzne i naravno da im nije ni na kraj pameti palo da bilo koga s tim u vezi spominju. S jedne strane, to je zapravo i bolje jer se time opravdava neka vrst korekcijskog stava, jer zaista nije trebala i nije smjela bit zadaca tih nevladinih organizacija naprosto da ruse staru vlast nego da postave uvjete pod kojima bi nova vlast mogla biti prihvatljiva za civilno drustvo, ti uvjeti su uglavnom bili neprihvatljivi za HDZ, ali se ona u principu morala ponasat nestranacki i zato je meni osobno, koliko god to ostavljalo kod nekih ljudi pomalo gorak okus u ustima, drago da nitko nije nasao za shodno da se posebno obraca tim organizacijama, ali dogodilo se to da su one dobile autoritet koji je posteno receno mozda i veci od njihove realne vrijednosti. I taj ce autoritet veoma skoro za ovratnikom osjetiti bas i nova vlast.

Kuda dalje?

P: Kakva je vasa procena trenutne politicke situacije u Hrvatskoj i prognoza ko ce biti predsednik Hrvatske?

O: Momentalno se cini najvjerojatnijim da predsjednikom postane Stipe Mesic. On ima podrsku na bazi toga sto je on za vecinu drzavljana Hrvatske neka vrst alternativnog kandidata, on se njima ne cini pravim, normalnim, obicnim, dosadnim, ustogljenim politicarem i tu je njegova prednost. Medjutim, drugi kandidat koji ima velike sanse, gospodin Budisa, ima iza sebe, kao sto se pokazalo na ovim parlamentarnim izborima, daleko najbolji aparat, aparat socijaldemokrata i socijalliberala, tako da ce njihove sanse biti priblizno izjednacene s malom prednoscu u ovom trenutku za gospodina Mesica. Ono sto me najvise brine, kad govorimo o opcenitoj prognozi, je ta velika vjerojatnost da u drugi krug izbora, jer tesko da ce netko pobjedit u prvom krugu, 4. februara udju upravo kao kandidati Budisa i Mesic, koji inace pripadaju sadasnjoj vecinskoj koaliciji 4+2. Tih 14 dana izmedju dva kruga oni bi se nasli zapravo u situaciji da nemaju sto drugo radit nego napadat jedni druge i to bi bojim se moglo dovjesti do veoma losih posljedica po buducnost te koalicije, moglo bi dovjesti do ozbiljnih pukotina koje bi onda nazalost mogle, s obzirom na to da je inace komplicirano imat sestoroclanu koaliciju, dovjesti cak i do toga da imamo jos jedne parlamentarne izbore prije kraja godine sto bi ovu s mukom izborenu politizaciju vjerojatno opet za dogledno vrijeme ponistilo.

P: Koji su prvi potezi koje ce nova vlast povuci, kakav ce biti dalji razvoj situacije u Hrvatskoj, posebno u odnosima prema SRJ?

O: Sto se tice nove vlasti ona prolazi i pada sa svojom privrednom politikom. Njoj se nista drugo ne cini i ne smije u ovom trenutku ciniti ni priblizno tako vaznim jer je ona dosla na vlast zato sto je ljudima jednostavno bilo dosta ove prazne domoljubne retorike. Trazili su nekoga za koga su mogli vjerovati da ce napraviti tri stvari: a) maknuti HDZ; b) omoguciti brze veze sa Europom; c) zajamciti bolju i pravedniju raspodjelu i ubrzano poboljsanje zivotnog standarda, sto je zapravo prvo i prvo. Problem je sad u tom sto svi strucnjaci smatraju da novoj vlasti cak i ako najpametnije djeluje treba realno nekih godinu dana da pokaze rezultate svoje politike, a velik broj drzavljana Hrvatske, ne zbog nestrpljivosti nego zbog objektivnog siromastva, tesko da si moze priustiti cekanje od godinu dana i tu bi se moglo dogodit da se vlast nadje pod velikim pritiscima ljudi koji ce veoma brzo htjeti da se vide konkretni rezultati toga sto su oni glasovali za novu vlast, da im konkretno bude bolje u roku od nekoliko tjedana ili mjeseci... Jer kod HDZ-a je medeni mjesec trajao nekoliko godina, nekoliko godina se HDZ-u prihvacala ta isprazna nacisticka retorika. Kao sto je obicno slucaj, u drugom braku je naravno medeni mjesec nesto kraci, zato se moze govorit da ce ovoga puta to trajati krace i veoma brzo ce se nova vlast naci na udaru jednog cak mozda pomalo slijepog, nepromisljenog bunta ali veoma jakog, veoma ogorcenog. Zato mi se cini da je kljucno pitanje hoce li ta vlast sama uspeti izvrsiti neko prerastanje ili ce dobiti efikasnu pomoc iz inozemstva. A sve ce druge stvari, pa i odnosi sa inozemstvom, biti za nju drugacije.
Sto se tice odnosa sa Jugoslavijom, moje osobno misljenje, s dugim iskustvom djelovanja u nevladinim organizacijama za ljudska prava, da bitno pitanje nije odnos s Jugoslavijom nego odnos sa Srbima u Hrvatskoj. Meni se, dapace, cini da su odnosi Hrvatske i Jugoslavije predobri, a odnosi hrvatskih vlasti spram manjine i pripadnika manjine prelosi. To je za mene problem. U tom pogledu mislim da ce se stvari za Srbe u Hrvatskoj veoma, veoma polagano ali ipak popravljat. Bojim se da je naglasak na veoma polagano. A da je cak moguce da ce medjudrzavni odnosi jedno vrijeme biti pomalo unazadjeni, da bi onda postupno doslo do nekog mjenjanja, ali to naravno ovisi o tomu kako ce se razvijati unutrasnji odnosi u Srbiji u narednom razdoblju.

P: Predsednik Reformske demokratske stranke Vojvodine Miodrag Isakov je izrazio uverenje da ce nova vlast u Hrvatskoj »uciniti javnim sve tajne dosijee i da ce na osnovu toga i gradjani Srbije moci saznati mnogo o sebi, svojoj vlasti i o laznom patriotizmu«. Da li ocekujete te vec uobicajene poteze reformskih snaga u drzavama u tranziciji?

O: Ne. Postoji neka vrst sindikata politicara i policajaca i oni jedni druge mogu tu i tamo na razne nacine prozivati, pa i voditi na sudove, ali u osnovi jedni drugima cuvaju ledja tako da ce se pokazati, bilo istinski ili lazno, da velikog broja tih dosijea naprosto nece biti. To se pokazalo i devedesete kada je dosla nova vlast koja je rekla da ce dati u javnost sve dosijee od proslog rezima, pa se onda pokazalo da su ti dosijei nestali. Uvjeren sam da ce i ovog puta biti puno price o tom, ali da ce se jako malo toga dogoditi i da ce biti na djelu potkrepa jedne stare narodne poslovice »Vrana vrani oci ne vadi«.

Buducnost »jugoslovenskog prostora«

P: Kako vi kao jedan od osnivaca UJDI-ja mislite da ce ovaj prostor izgledati u novom milenijumu? Da li ce nestati znak sa ulaza u ove prostore: »Dobrodosli u nacionalni park«?

O: Kada govorimo o ovom prostoru onda su se razlike zadnjih deset godina pokazale, sto bi rekli nasi prijatelji iz Sarajeva, drasticnima. Nema spora da se Slovenija izvukla iz ovoga prostora u svim njegovim negativnim znacajkama i da ce Slovenija u narednih nekoliko godina veoma uspjesno nastaviti svoje integriranje s drugim zapadnoevropskim drzavama i sve vise se udaljavati od ovog prostora. Hrvatska sada naglo ima dosta dobru sansu da dostigne neke zaostatke, ali ti zaostaci su veliki i to nece biti lagano. Makedoniju dobro gledaju izvana politicki, ali ona je privredno i po svojoj etnickoj strukturi, koja izaziva citav niz politickih problema, i dalje u pitanju. Bojim se da su Bosna i Hercegovina i Jugoslavija najspornije i da je njihov napredak i dalje u pitanju potpuno relativan. Svaki moguci napredak BiH i SRJ moze jedino i u najboljem slucaju znaciti da se primicu onome sto su te sredine imale pre petnaest-dvadeset godina, a to nije realni napredak. Meni se cini da ce se razlike medju ovim zemljama znatno jos povecati u narednih nekoliko godina. Pogotovu Slovenije u odnosu na ostale i djelomice Hrvatske. U politickom i sigurnosnom smislu cini mi se da mnogo toga zavisi hoce li netko u nekom lokalnom vodstvu napraviti neku glupost, nego da dobrim djelom zavisi i o tomu hoce li inozemstvo napraviti neku glupost. Na primjer, hoce li Sjedinjene Drzave ili netko u njihovo ime formalno priznati Kosovo, jer to bi moglo dovesti do dodatnih komplikacija, da ne kazem i do prave katastrofe.