Pomisli na boga kako se igra kamencicima, kamencici se pretvaraju
u azbuke, i lagano izlaze na vidjelo vasione
kao anagrami, sunce - jezik za sebe, njegova svjetlost
na tvom licu, u mraku zamor tjelesa, ispunjenih
mogucim rijecima sunca, sazdanih od kamenja koje govori jezike, vatre
Duhova padaju na sve strane po nama
i po najudaljenijim planetama, vatreni kamencici govore o
nasem porijeklu, o tebi i meni u sopstvenim tjelesima, nesigurni blizu
stabala i trave, ali ti i ja sto ne posjedujemo ni obicne rijeci,
rijeci koje su odjek kamenja sto ga je bog
u svom plamenu rasuo po vazduhu prije nego je vazduh bio igdje,
ti i ja koji mozemo znati o nasem osnovnom smislu koliko
i o znacenju planeta, bliski jedino kamenju
rasutom po zemlji oko nas, njegov muk, mi u sjecanju