Dopustite mi da svoje izlaganje zapocnem jednom isprikom. Cini se, ideologijski gledano, pomalo neodgovornim, dolazeci iz postjugoslavenske i postkomunisticke sredine, govoriti o prijepornosti i problematicnosti sekularizacije. Cinjenica je da u drzavama koje su nastale nakon Jugoslavije sekularizacije nema dovoljno. No, problem nije tako jednostavan. Cinjenica je, takodjer, barem po mojem sudu, da su neki od bitnih problema sa kojima smo suoceni posljednjih godina, teorijski i ideologijski, izvedeni iz rezultata jedne varijante sekularizacije.
| Jednostavno receno, moja je teza, koja na koncu nije nova, da je suvremeni nacionalizam neposredna posljedica moderne sekularizacije. Pod sekularizacijom bih razumio stanje u kojem religijsko misljenje, obicaji ili rituali, odnosno ustanove, nemaju neposrednu pravnu i politicku posljedicnost, uz zajamcenu njihovu autonomiju. Ono sto se, medjutim, odatle dogadja, a sto je veoma cesto opisivano veoma zgodnom formulom Maksa Vebera otcaravanje svijeta, znacilo je, zapravo, u jednoj varijanti da su vrijednosti koje su bile pridavane religiji sekularizirane paralelno sa nekim neposrednim politickim procesima, u kojima dolazi do razdiobe na pravno uredjenu zajednicu naspram zajednice spasa. Pravno uredjena zajednica ce se naci pred pitanjem o vlastitom vrijednosnom utemeljenju. Da preskocim stoljeca, to se, posebice, odnosi na modernu demokratski legitimiranu pravnu zajednicu. Jer, koliko god to ideolozi demokratizacije tesko mogu priznati, bitna je pretpostavka demokracije eticki relativizam. Kad to kazem, mislim na liberalnu, tj. pluralisticku demokraciju. Bitna karakteristika demokracije je, jednostavno receno, da forma postaje sadrzaj, a procedura nadomjesta vrijednost. |  |
U jednoj razini analize, a to sasvim sigurno nije jedina, moderni se nacionalizam pojavljuje u demokratskom postavu kao reakcija na taj institucijski zadan relativizam vrijednosti. On daje neku vrst cvrstog ili barem naizgled cvrstog uporista, rijec je nesto sto se pije s majcinim mlijekom, nesto sto je u varijantama srednjoevropskim, prije svega iz njemacke tradicije izvedenima, a koje su mjerodavne i za Balkan, ima mjesavinu biologijske i kulturne pretpostavke; on dovodi do toga da se uspostavlja nesto sto zapravo odgovara onoj cesto navodjenoj Dirkemovoj odredbi o religiji, gdje se, zapravo, kao bitna odrednica religije navodi da je to jedna vrst sustava vjerovanja koja vezuju ljude u skupine. Potom je Maks Veber bio taj koji je u Privredi i drustvu napisao da su Srbi i Hrvati specifican primjer nacija koje se razlikuju iskljucivo po religiji. I to je nesto sto ovaj tip vezivanja u zajednicu jasno pokazuje. Ako se, nasuprot tome, upravo u osloncu na Vebera, uzmu u obzir teolozi, kao na primjer Paul Tilih, koji vide religiju kao neku vrst koherentnog odgovora na egzistencijske dileme kao sto su rodjenje ili smrt, itd, onda smo, po mom sudu, sa jednim dalekoseznim pristupom, pristupom koji ce biti tesko zadrzati u sferi privatnosti.
Tendencija je svake religije, posebice ako je organizirana kao crkva, da se prelijeva van crkve. Njezina je pozicija u etickom smislu, naglasavam - etickom smislu, fundamentalisticka i to ne treba mijesati sa politickim frazama iz dnevnih novina. Jer, nasuprot drugog metodickog tipa etika to je konzekvencionalizam ili posljedicnost koji ljudske cini eticki promislja sa stajalista toga da li je konacan rezultat dobar ili los.
Fundamentalizam, ili apsolutizam, kako se kad i kad naziva, odbija svaku mogucnost da cinimo makar i najmanje zlo, neovisno o tomu kakvo bi smo dobro mogli postici. Ako, medjutim, odbijemo konzekvencionalizam, onda postavljamo tako visoki eticki standard koji ljudski ne mozemo izdrzati, standard koji nas neposredno postavlja u situaciju greha, odnosno dovodi crkvu u poziciju da bude ustanova reproduciranja greha...
Medjutim, u bilo kojoj varijanti, covjek koji ozbiljno vjeruje u svoje vrijednosti ne moze tek tako gledati kako oko njega tece zivot koji te vrijednosti nipodastava. Od njega se trazi intervencija ili, da citiram veoma zgodan, moglo bi se reci slogan, Karla Jaspersa: Promatranje nije egzistencija. Sudjelovanje je egzistencija. Odatle, sekularizam samo naizgled oslobadja drustvenu sferu vrijednosti, jer - vakuum je u ovom smislu zapravo neprirodan - on ce biti ispunjen drugim vrijednostima, najcesce vrijednostima nacionalne bastine ili tradicije.
U tom kontekstu je, posebice za nase okolnosti, veoma primjerena formula o izmisljanju tradicije kojom se upravo nacionalizmi bave. Dopustam sebi primjer iz svoje drzave - molim da se ovo "svoje" shvati formalno-pravno.
Hrvatska je nedavno proslavila osmogodisnjicu drzavnosti u drzavi koja formalno postoji sest i pol godina. Hrvati se cesto, po mojem sudu, s pravom zabavljaju na racun srpske fascinacije Kosovom, ali Srbi barem imaju taj izgovor da su njihove legende sest stotina godina stare, pa je jako tesko provjeriti sto je zapravo bila istina. Mnogo je indikativnije da zivimo u drzavama koje su u stanju izmisliti legende stare od sest do osam godina.
To je ta razlika izmedju, po mojem sudu, sekulariziranih i nesekulariziranih vrijednosti. Nesekularizirane vrijednosti nemaju u svojoj konstituciji potrebu za dokazivanjem istina, one su obznanjene kao vjera, a sekulizirane nisu nista manje mitskoga karaktera, ali iza sebe imaju tvrdnju kako su, ujedno, dokazivo istinite i time su, zapravo, opasnije po istinu. U prvom slucaju, imate naprosto bajku - tko hoce moze vjerovati, tko nece ne mora, barem u nase vrijeme, a u drugom slucaju imate nesto sto za sebe tvrdi da je znanstveno, najcesce povjesno fundirano, a to je, naravno, mnogo teze intelektualno opterecenje.
Povijest sekularizacije pocinje u politickoj filozofiji s Makijavelijem i zato ga teolozi, tako ocito, ne vole. Konzekvenca toga jest jedna formula koju su demokrati, liberali i ljevicari uvijek napadali. Formula glasi autoritas non veritas. To je formula sekularizirane drzave i ona je, u politickom smislu, manje zlo od obrnute formule, koliko god to paradoksalno zvucalo. Jer, zakon jest, kako to Fuko u jednom od svojih posljednjih predavanja kaze, takodjer ratno stanje. Stanje rata sa prekrsiteljima, a ne, naizgled, mir nasuprot ratu i taj zakon, kako znamo, pociva u osnovi na moci. Ako imamo srece, on ce biti odlican, ako imamo puno srece, bit ce pravedan, ali istinitost mu uopce nije dana kao zadaca, jer to nije zadaca zakona u modernoj drzavi.
Kad govorimo u tom kontekstu o radjanju nacionalizma iz duha sekularizacije, onda se pokazuje kako je nacionalizam ono sto su stari vjerski autori nazivali idolopoklonstvo u punome smislu rijeci. Pre dva tjedna je u Zagrebu bila homilija nadbiskupu Stepincu, u kojoj je jedan svecenik nota bene doslovce rekao kako je za Stepinca covjek bio najvisa vrijednost. Ne moze se biti ni vjernik, a kamoli kardinal, ako je za vas covjek najvisa vrijednost. Covjek kao imago dei je vec drugorazredna vrijednost, a nacija ce u nacionalistickoj varijanti biti ona po cijem liku se mi uspostavljamo. Bogu barem mozemo, po zelji, priznati pozitivne karakteristike, ako u njega vjerujemo. To se cesto kod nacionalista cini sa nacijom, jedino sto nacionalisti tvrde da za to imaju empirijsko pokrice, tvrde da su pripadnici njihove nacije lijepi kao takvi i ne priznaju nikakav prigovor na to.
U odnosu, dakle, na modernu drzavu, za koju je jedan poznati njemacki pravnik rekao da nastaje upravo sa procesom sekularizacije, dogodilo se da u odnosu drzave i crkve treci clan, civilno drustvo, ostaje, rekao bih srecom, po strani. Ono sto, medjutim, njih politologijski povezuje jest stroga vertikala u njihovoj izvedbi, hijerahija. Nasuprot tomu, nacelo civilnog drustva jest stroga horizontalnost. Nacelo civilnog drustva jest u tomu da vrijednost jedne osobe, koju ne zastupa ni jedna druga osoba u drustvu, ima jednako mjesno vazenje, kao i vrijednost koju zastupaju svi ostali. Imamo, dakle, dvije vrijednosti i nacelo vecine tu ne vazi i zato je prava sekularizacija, radikalna sekularizacija, da tako kazem, moguca tek onda kada se, ono sto je drzava ucinila sa crkvom, oduzevsi joj, ne rijetko nasilnim putem, privilegiju monopola na vrijednosti, barem pokusa iz pozicije civilnoga drustva uciniti s drzavom.
TolerancijaKolega Cvitkovic je u jednom trenutku rekao da je poteskoca s postkomunistickim drzavama u tome sto imamo jednu crkvu koja je superiorna, a da bi za toleranciju bilo dobro da su tri crkve, ili tri vjere, ravnopravne. Medjutim, tolerancija nema smisla u ravnopravnosti. Ja mogu da toleriram samo ono sto mogu, a ne zelim da zabranim. Dakle, tolerantan je samo onaj tko ima moc. Ne smije se mjesati nemoc i tolerancija. Ja ne mogu biti tolerantan ako nisam mocan; samo kada sam superioran mogu biti tolerantan spram necega sto mi se ne svidja, ali sam zbog nekog viseg nacela odlucio ne intervenirati. Dakle, tolerancija ima smisla u Makedoniji, ako su tacni ovdije izneseni podaci, da tamo postoji samo 0,3% ateista. Ako su podaci tocni, onda je tamo nuzna tolerancija prema jednoj irelevantnoj manjini. U odnosu 33, prema 33, prema 33 - nema tolerancije, nego je to ravnoteza. Jos jedna stvar. Kod nas jesu bile sekularizirane vrijednosti, ali iz njih nije nastala civilna religija, nego je nastala religija rata i to je ono sto je tragedija ovog kraja. Jer, sekularizirane su vrijednosti shvacene u formuli do istrage nase ili vase. Mrznja spram Drugoga je imala mnogo vece posljedice od prave ljubavi i dogodilo se ono sto Njemci nazivaju veselje u steti ili, kako mi to kazemo, da susjedu crkne krava. To je jedan tip interpretacije sekularno-religijske svijesti pod imenom nacionalnog. Kod nas je, na zalost, proces sekularizacije pomagao militarnost i imao je, u smislu civilnosti, kontra efekte. |
Sedma Bozja zapovijestNe bih imao poteskoca prihvatiti da su deset bozjih zapovjesti osnova jedne moralnosti zapadne civilizacije, neovisno o tome da li su one bozje ili ne, kada tu ne bi bilo jedne zapovjesti s kojom imamo poteskoca. To je ona koja kaze: Ne pozeli zenu bliznjega svoga. Ovde se ne radi o odbrani promiskuiteta, nego se radi o glagolu pozeli. Nije receno ne pozeli tudje stvari, receno je ne ukradi. Da je receno, da vulgariziram, ne ustipni zenu bliznjega svoga, to bih mogao prihvatiti ili, recimo, nemoj napastvovati zenu bliznjega svoga. Ali, ne mogu prihvatiti moralni sustav koji zelju inkriminira, jer je zelja prije cina, pa cak, mozda, i prije svijesti. Znam da se danas teolozi pokusavaju izvuci na razne nacine, interpretirajuci pojam zelje mimo izvornog znacenja; ali s tom odredbom je deset bozjih zapovjesti za moderni moral neprihvatljivo, jer znaci totalitarnu intervenciju u privatnost osobe. To je moje duboko uvjerenje. |
Politicki klerikalizamKad govorimo o pluralizmu, indikativno je da, gledate li literaturu, gotovo podjednako i liberalni, i krscanski autori, s indignacijom odbijaju ideju politickog klerikalizma kao pogresnu i pogubnu. Meni se nasuprot tomu cini, tu sam veoma usamljen, da klerikalizam uopce nije nesto tako lose. U demokratskom drustvu uopce nije tako lose da postoji jasna politicka opcija neposredno vezana za crkvu, ako ona to hoce, jer ona time priznaje pluralizam vrijednosti kao osnovu demokracije, u sto, inace, nismo bas kod svih crkava sigurni. |
Vjeronauk ili nesto drugoTrebali bismo imati komparativne religijske kulture kao predmet koji bi obavjestavao ucenike sto je to sto nazivamo krscanskom, pa onda katolickom, protestantskom, pravoslavnom, islamskom i nekom drugom kulturom, kako bi se u literaturi i svemu drugome mogli snalaziti. Meni se, pak, cini da nastavu religijske kulture ne mogu izvoditi samo svecenici ili svecena lica. Tako dugo dok postoji predmet u skoli, ma kako se on zvao, koji mogu izvoditi samo svecenici meni se cini, da sekularizacije nema. To je za mene nacelno pogresno. Ko hoce imati vjeronauk ima crkve, inace se drzavu uplice u odredjivanje o tomu tko je ovlasten za religijsku naobrazbu ili vjeronauk; a to zapravo znaci da se daju drzavi neke ingerencije koje ona ne moze imati, a crkvi ingerencije ulaza u drzavnu ovlast nad skolstvom. |
