INTERVJU br.376
POGLED KROZ KLJUCAONICU
KAKO ZAGREB DANAS LUDUJE
DNEVNIK JEDNE LJUBAVI
"Ej, sta mi radis, ej, sta mi radis, prvo me palis pa me onda hladis..."
peva Alka Vuica, trenutno najatraktivnija licnost hrvatske pop-glazbe.
Nekadasnji najoriginalniji pisac tekstova za Olivera Mandica, Josipu
Lisac, Bijelo dugme, u trenutku raspada stare Jugoslavije, odlucila je ne
samo da ostane tekstopisac, vec i da postane pjevacica i producent te je,
za vrlo kratko vreme, uspela da proda preko 60.000 LP-ja, sto je nemali
uspeh za zemlju koja je u ratu. U Zagrebu nitko nece propustiti da vam
naglasi da je zemlja u ratu. I dapace, jos tocnije, oni su taj rat zaista
imali na svojemu teritoriju. Dok zagrebackim trotoarima lagano pada
sneg, pokusavam da se orijentisem i setim koji tramvaj ide na Zrinjevac, a
koji kroz Ilicu. Proslo je ravno sest godina otkako sam poslednji put bila
u Zagrebu, na koncertu Dire Straits. Sa Alkom u drustvu, i u pratnji
Zeljka Malnara, svetskog putopisca, vodje karavana, pustolova, proveli smo
besanu noc sa Marc Knoflerom, legendarnim gitaristom gorepomenute grupe.
Sve je izgledalo jako, snazno, pod kontrolom, Ante Markovic i njegova
ekonomska politika obecavali su da cemo
uz napore, za najdalje cetiri godine, biti integralni deo Evropske
ekonomske zajednice. No, desilo se dobro poznato ludilo, koje se brzinom
svetla raznelo i zarazilo stanovnisvo i buknuo je rat.
Danas, posto je na papiru mir zapecacen, uz mnogo truda, ljubaznosti i
strpljenja, uspela sam da se izborim za svoju hrvatsku vizu, koju sam
posle cetiri tjedna cekanja, dobila od Hrvatskog veleposlanstva u
Ljubljani. Papir koji su mi urucili, i za koji sam platila tolarsku
protivvrednost za 20 Dem, dala mi je osobno tajnica ovoga Veleposlanstva i
obavestila me da mogu uzeti svoj vlak za Zagreb, te da ce mi njihov
policajac na granici dati granicnu propusnicu ciju cu duzinu trajanja
saznati tek u bliskom susretu sa njim i pozelela mi je ugodan put. Sva
sretna i uzbudjena, kupila sam na Ljubljanskom kolodvoru kartu u jednom
pravcu i usla u voz koji je putovao preko Zidanog Mosta i Dobave, a stizao
na zagrebacki kolodvor u 18 casova. Izmedju ostalih mesta, vlak se na cas
zaustavlja u Zagorju....instinktivno i nesvesno pocinjem da pevusim
"Lijepo ti je, lijepo ti je Zagorje zeleno...." i sa neznoscu se setim
Tita. Kako vreme vise odmice, sve mi je jasnije da je, kakav god da je
bio i sta god da je radio, ipak bio gospodin u belom odelu koje je umeo
da nosi, i osetila sam nostalgiju za onim
vremenima kada nam je svima ipak bilo dobro. Onaj isti za kojim sam, kao
sesnaestogodisnjakinja plakala, znao je kako se pusi havanski tompus,
fantasticno je svirao klavir i umeo je da se "Galebom" otisne na velika
svetska putovanja sa kojih bi dosao noseci na reveru jos jedan uspeh, pa
makar se on zvao i kredit, ali zahvaljujuci kome smo svi ziveli na visokoj
nozi. Ubrzo zatim u kupe ulazi devojka od svojih 27 godina i
zapocinjemo pricu. Otac joj je Slovenac, majka iz Mostara," gdje se i sama
rodila a od pre sest mjeseci se je i udala za Hrvata. Za malo da izgubim
nerve i odustanem od ljubavi i svega, veli, nemate pojma koliko su mi
zapreka stavljali kako ne bih dobila njihove papire. Uzasni su,
komplicirani u ne vole nikoga. Sami su sebi dovoljni. Iz daljeg razgovora
saznajem da je Mariborcanka, "grad najjugoslavenskiji u Sloveniji", gdje
je nedavna svirao -ordje Balasevic, koji je sjajan kit ( a ovaj na
svojim beogradskim koncertima tvrdio da je golub!!!) i da je vise od
polovice publike autobusima stiglo iz Hrvatske, gdje ga krisom slusaju,
nitko ne smije pojacati kasetas. Pricamo o kolektivnom zlu, ciji su
vektori (nosioci) individualni ljudi, te da je tako neophodno zapoceti
proces oprastanja i razumevanja na osobnome nivou. Svatko od sebe samoga.
Kaze da je u Francuskoj dobar Francuz bilo tko bez obzira da li je zen-
budist, hari-krisnijevac, katolik, musliman ili pravoslavac..a da je u
Hrvatskoj dobar Hrvat samo onaj koji je dobar katolik i da ona vjeruje u
Boga ali ne u crkvu. Slazem se sa njom i kazem da je neophodno poceti sto
pre sa ponovnim podizanjem mostova saveza. Poveravam joj razlog mog puta
u Zagreb i sa radoscu se secam nedavnog susreta sa glavnom i odgovornom
urednicom znacajne izdavacke tvrtke na Frankfurtskom sajmu knjiga. Ona iz
Zagreba, ja iz Beograda, obe u Frankfurtu zbog knjiga, ona kupuje a ja
nudim svetski bestseler, ALHEMICARA. Po zavrsenom poslovnom delu, pita me:
"Sto ti mislis o svemu ovome?" a ja kroz suze odgovaram: "Mislim da je
lukavo smisljen idiotluk koji su nam uvalili nasi politicari i tuzna sam
jer sam se rodila u zemlji koje vise nema." A ona mi
kaze: "Ja mislim isto sto i ti." Zagrlimo se, izljubimo i prepoznamo. Kao
da smo se znale tokom celog zivota. I znale smo se, prepoznale smo jedna
kod
druge one iste ljudske vrednosti i zajednicke interese. I precutno smo se
dogovorile da nam to bude motiv da ponovo uspostavimo raskidane veze
izmedju ljudi koji misle slicno nama.
Srdacan prijem
Vlak priblizavao Zagrebu, tiho se zaustavljajuci u mnogobrojnim malim
stanicama, punim snega, sa mnostvom ljudi koji se tiskaju pored kolodvora
i vlasnicima automobila, jos uvek upaljenih motora, koji cekaju nekoga sa
vlaka. Mnoga kola su jos uvek "Zastavina" i otimam se zelji da pomislim
kako ne mogu tek tako lako i brzo unistiti sve sto ih podseca da su nekada
bili sa nama u istom loncu. U kupe ulazi (njihov) policajac. Mlad, plav,
zgodan u crnoj uniformi i, videvsi moju putovnicu, ne uspe da obuzda lice
koje izdajnicki
otkriva emociju koja mu se potkrala: gadjenje. Pitam ga sa osmehom : "Mora
li bas to lice". A on odgovara: "Gospodjo, kada vidim tu putovnicu, odmah
mi se zgadi.." a ja cu: "I meni, ali sta cu, to je jedina koju imam, da
nemate mozda vi neku drugu da mi date? Na sta mi odgovara pitanjem:" Kaj
ste Hrvatica? Imate rodicu ili netkog od familije tu?" Odrecno odmahnem
glavom i kazem da sve do pocetka ujdurme nisam ni znala da li u porodici
imamo itkoga tko nije Srbin. Tek sam dakle pre 4 godine saznala da sam
totalno, 100% Srpkinja jer
su mi svi djedovi i pradjedovi bili Srbi. On mi tad ljubazno kaze da cemo
uskoro stici u Zagreb i da ce me tamo potraziti
kako bi me otpratio do policijske stanice gdje ce mi izdati granicnu
propusnicu, jer je on nema pri sebi. Pri izlasku iz vlaka, moja me
saputnica pita gdje nameravam odsjesti, na sta joj kazem da jos uvek ne
znam jer moram telefonirati. Ona vadi telefonsku karticu iz dzepa i daje
mi je, da mi se nadje. Zauzvrat ne zeli da primi nikakav novac.
Zahvaljujem joj i
odlazim za policajcem, koji je sa mojom putovnicom strpljivo cekao.
Iz Ljubljane dolazim natovarena preteskim koferom punim stampanog
materijala i sa licnim kompjuterom. Pretovarena idem pored njega ka
kancelariji u koju me vodi i, bez obzira na tezinu prtljaga, radujem se
sto opet koracam zagrebackim
kolodvorom. On mi objasnjava da se izravno sa kolodvora moze sici pod Trg
Kralja Tomislava , koji je sada tak dobro sredjen, da ga se ne moze
prepoznati. Stizemo do zgrade, i penjemo se uza stepenice na drugi kat.
Gore su u sobi njih
dvojica, uz toplu grejalicu, gledaju SKY News i caskaju. Moj je dolazak
propracen velikim interesovanjem. Pozivaju me da sa osobnim stvarima
pristupim prostoriji u kojoj su. Ulazim bucno i zadihana na njihov
komentar: "Je li sve to doista toliko tesko? odgovaram : "Cujte, vase
kolega nije ponudio da mi pomogne niti malo.. a on mi odgovara: "Pa kaj
cete, mi smo Hrvati vrlo slabi kavaliri..." no, posle svih poteskoca i
prepreka koje sam savladala da bih stigla u Zagreb, ne dam se provocirati
i odgovaram:"Cujte, ne bih se ja usudila reci da Hrvati nisu kavaliri,
dapace, mislim da su oduvek to bili." - On mi kaze: Zelimo vam srdacnu
dobrodoslicu! Posto smo ispunili sve formalnosti, izasla sam iz ureda sa
granicnom propusnicom u trajanju od 5 dana. Vise nego dovoljno.
Vracam se na kolodvor i stajem ispred njega. Sa moje se leve strane
velicanstveno osvetljena i okruzena snegom pojavljuje zagrebacka kraljica
hotela - Esplanada. Iako je nedavno otvoren velelepni Sheraton u samome
centru grada, Esplanade i dalje nosi titulu koju je oduvek zavredjivala.
Prilazim telefonskim govornicama i prepoznajem aparate spanske kompanije
Telefonica. Guram karticu i nazivam broj telefona moje dugogodisnje
frendice. Ostavljam poruku na aparatu i zapucujem se do saltera
informacija gde dobijam prospekt kulturnih dogadjanja u gradu tokom
veljace. Na kraju prirucnika, nailazim na telefone svih hotela i posle
duzeg trazenja rezerviram si sobu u bivsem hotelu Beograd, sada Astoriji.
Posto sam se setila da od kolodvora mogu sesti na tramvaj koji ide ka
Dubravi i ubrzo stici do hotela, ulazim u isti i 10 minuta kasnije,
nalazim se pred recepcionerom koji mi odmah naplacuje jednu noc ( cena je
370 kuna tj. 100 Dem) i bez ikakvog cudjenja sto sam tu gde jesam sa
putovnicom crvene
boje i granicnom propusnicom na kojoj pise da sam drzavljanin tkz. SRJ ,
pruza mi kjuc moje sobe. Tzv. Jugoslovenka
I sama ne verujem da sam u Zagrebu, dok se tusiram i nesvesno pokusavam da
nadjem "gresku" ili "primedbu" na hotelsku sobu. Sa mnogo kritickog duha,
osvrcem se i zagledam, ne bih li "ulovila" neku gresku koja im se potkrala
ali ne uspevam da nadjem bilo sta. Izlazim iz hotela i, dok i dalje pada
suhi snijeg, krecem ka glavnoj ulici i glavnom trgu, Trgu Bana Jelacica.
Zagreb sija u noci dok se pale mnogobrojna svetla i uzivam u njima posle
beogradskog mraka. Tramvaji lagano klize, kolporteri prodaju razna
izdanja, domaca i strana i posle duzeg zagledanja shvatam da je iluzorno
pitati ima li ikakvih izdanja sa teritorije Jugoslavije. Bas kao sto u
Ljubljani mozete pronaci NIN, INTERVJU, VREME, ILUSTROVANU... na bilo
kojem kiosku, u Zagrebu se tako sto uopce i ne pita. Pitam jedan par gde
mogu pojesti nekakvu pizzu ili sendwich, i ubrzo dobijam tacne indikacije
kako stici do prvog MAC DONALDSA koji je dan prije otvoren u glavnome
gradu. Kako mi je do svega samo ne do fast food hrane, pustam da me
intuicija vodi kuda treba. Preko Trga Bana Jelacica izbijam na Ilicu (
glavnu ulicu , nesto poput Knez Mihajlove kojom lagano klize tramvaji) i
ubrzo nailazim na vrlo originalan lokal. U prijatno osvetljenom
ambijentu, svetlih zidova, sa mermernim stolovima i drvenim poluokruglim
stolicama, sluze vas vrlo ljubazni mladici, uredno podsisani, obuceni
smelo i originalno i sa obaveznim dugim belim keceljama preko traperica.
Vrlo im je stalo da se gosti osjecaju ugodno i uz spansku muziku ( koja
me, kao nekom magijom posvuda prati), uzivam u dobroj, tocenoj pivi
kronenberg i pizzi 4 godisnje dobi. Posle vecere prelazim u slasticarnu
preko puta i zagrevam se kesten pireom. Celo me je zadovoljstvo stajalo 45
kuna, sto je nekih 15 Dem i dolazim do zakljucka da je Zagreb veoma skup
grad. Na putu do hotela se uveravam u tu cinjenicu, jer u izlozima NAMA
veletrgovina, nailazim na muska odela domace proizvodnje od po 1400 kuna
( nesto vise od 400 Dem) ili talijanske cipele cija je cena duplo visa od
cena u bilo kojoj europejskoj zemlji. Upravo se toga dana, njihov ministar
gospodarstva ( ekonomije), Gospodin Dabor Stern nalazio u Svicarskoj, na
skupu Medjunarodnog
Monetarnog Fonda i na kome je hrvatskim novinarima saopceno da Hrvatska
napreduje u sprovodjenju trzisne politike te da ce se tjekom 1996. godine,
njihov deficit smanjiti za citavih 7 %. Nisam ni sama znala sta da mislim
o takvim izjavama, ali sam, priznajem, bila iznenadjena visinom cena, kao
i visinom plata ciji je prosek 1500 kuna ( oko 500 Dem).
Nije toliko vazno pored koga ces leci vazno je pored koga se budis
Zagreb je narednog jutra osvanuo suncan i blistav, ledeno hladan ali ziv.
Ljudi idu brzo ali se govori dosta tise nego kod nas. Gotovo da nema zene
koja na glavi ne nosi nekakav otmen sesir ili vunenu kapu. Muskarci su
utopljeni u duge vunene kapute i, dok zurim na sastanak sa jednim
prijateljem, pogledom okrznem jutarnje lice ovoga grada koji toliko
volim. Jer nije vazno pored koga legnes, ali je itekako vazno pored
koga ces se probuditi. A Zagreb je mirisan, jos pomalo zelen, sumljicavo
oprezan da se ne bi desilo da mu bilo sto izbjegne kontroli, ali nekako
zajedljivo iskren u svome pokusaju da sto prije nadoknadi izgubljeno ili
propusteno. Kao ambiciozna zena( sa parfemom u tasnici), koja ne bira
sredstva da dodje do svog cilja. Moj sagovornik, dobro poznat kao
svestrani umjetnik, glumac, pjevac i maneken, cak i slikar, tvrdi da je
Zagreb poprimio nekakvo drugo lice, dotad nepoznato njemu koji je oduvjek
tu. Oduvjek ne, ali otkako su bombardirali Dubrovnik, u Zagrebu sam, tu je
sigurnije. Ozenjen slovenackom manekenkom i otac ( po drugi put)
sedmomjesecne curice, moj prijatelj izgleda kao i uvek. Blistav,
sarmantan, miran, zanimljiv. I zreo. Tvrdi da je gotovo nemoguce ostati
"pelcovan" od osecanja mrznje, prezira, odbojnosti prema Srbima, ali je,
ako covjek ima trijeznu glavu, lako zakljuciti da je ovaj rat, rat seljaka
protivu urbane sredine, rat sela protivu grada. Jer kako inace objasniti
cinjenicu da su Sarajevo, Mostar, Dubrovnik, bombardirani gotovo do
unistenja? To nikada ne bi ucinio netko tko je zivio u gradskoj sredini,
to moze uciniti samo provincijalac, besan
na tjekovine, kulturu i razvijenost urbane sredine... Njegova poznanica,
koju upoznajem pri nasem susretu, nije besna samo na Srbe, vec i na
Slovence, pa niti kupuje njihovu
robu, niti ide na skijanje u Sloveniju. "Ja si mogu priustit otic u
Italiju ili na Andoru i tam se skijati, i cijene su daleko jeftinije tam
nego ovdje. Ne podnosim Slovence i bojkotiram sve sto dolazi iz
dezele"....tvrdi ova ne tako atipicna Zagrepcanka. No, na svu srecu (moju
ili njihovu? ), ovo je jedini susret sa zagrizenim Hrvatima, tokom mog
kratkog boravka u Zagrebu. Tokom naseg susreta u jednoj IN- kavani , odmah
pokraj trznice na Trgu Bana Jelacica, dolazi do interesantnog susreta i
verbalnog duela moje dve sugovornice. Jedna je vrlo kriticki nastrojena i
nalazi primjedbe na sve vezano za vladajucu
stranku i predsjednika dr Tudjmana, kojega naziva jeftinom imitacijom
Tita, dok je druga, vlasnica kozmeticarskoga salona, posve zadovoljna
predsjednikom u ciju je stranku uclanjena. Dok pijemo kavu, netko mi
dodaje Vecernji List u kojemu nalazim izjave dva vrhunska teniska sampiona
Hrvatske, Gorana Ivanisevica koji je dan prije pobedio na turniru u
Zagrebu i male Ive Majoli koja je u dalekoj Australiji osvojila titulu
pobednika Opena Australije. Ova poslednja naime izjavljuje: "sretna sam
sto sam punoljetna jer se sada
najzad mogu uclaniti u Stranku naseg predsjednika, HDZ. " Ma, jel ona to
stvarno????
Alhemijom - bratska Hrvatska
Idem na sastanak, zbog kojeg sam i dosla u bratsku Hrvatsku. Zasto
bratsku? Zato sto sam tokom mog puta vlakom od Ljubljane do Zagreba,
budno pratila tok rijeke Save, koja prirodno spaja ove geografske
prostore, i shvatila da ce, koliko god to izgleda kao utopija, jednoga
dana ova reka opet proticati ispod mostova jedne iste drzave. Kakvo god
ime da joj daju. Isuvise je slicnosti i uskih potreba jednih za drugima ,
isuvise je razlika koje obogacuju umesto sto nas (privremeno) razdvajaju,
isuvise je ljudi koji nisu spremni da pokleknu pred tako vesto smisljenom
prevarom. Zavadi pa vladaj! No, kada jednoga dana strasti budu utihnule,
bolovi budu zaceljeni, rane osusene, ljubav ce morati ponovo spojiti ono
sto se sada cini nespojivim. Jedan od vektora za to je i knjiga ciji sam
zastupnik ili agent, knjiga koja se prodala u preko 90 zemalja
ove planete, prevedena na 47 jezika, knjiga pisana univerzalnim jezikom,
jednostavnim jezikom jednostavnog coveka, alhemicar, alkemicar,
alkimist... kako god vam je drago, ali istina je jedna i nedeljiva. I dok
zurim na sastanak sa izdavacem, radujem se sto ce poruka knjige stici u
tisuce hrvatskih domova. Jer covek mora poceti od sebe, da bi potpuno
izlecen, mogao postati zdravija celija kolektiva kojemu pripada. To i
kazem mom hrvatskom izdavacu. I ona se slaze osmehom. Pitam je li istina
da se izmisljaju nove reci, samo da bi se zatro trag lingvistickim
slicnostima? Da li je istina da se hidroelektrana naziva munjara a
elektro-inzenjer , munjo-dovitljivac? Kaze da u Hrvatskoj postoje dvije
struje, da se jedna snazno bori za promene a druga uporno odbija da ih
prihvati. Nedavno su u jednom intervjuu Alku Vuicu upitali zasto ne
govori novim hrvatskim jezikom na sta im je odgovorila: "Nemojte od mene
traziti da govorim ili ucim novi jezik. Rodjena sam u Umagu i od pocetka
govorim jezik koji govorim i ne mislim ga mijenjati..."
Potpisujemo ugovor i zakazujemo moj naredni posjet Hrvatskoj a zatim
odlazim u redakciju najtiraznijeg zenskog casopisa BEATA u kojemu ce
objaviti najskoriji intervju Paola Coelha, pisca Alhemicara. Volim sto
postivaju originalna imena i sto u svome pravopisu zadrzavaju originalnu
ortografiju. Sjajna, dinamicna ekipa stvara ovaj zenski casopis koji je
veoma dobro obavesten o najnovijim svetskim zbivanjima, ali koji informira
citateljku o zdravstvenim
aktuelnostima, svetu lepote, majcinstva, polozaja zene u suvremenome
drustvu. U sirokom i svetlom prostoru radi desetak zena i nesto malo
manje muskih. Atmosfera je pozitivna i otvorena. Pojavljuju se razne
mogucnosti za suradnju koje prihvacamo sa puno radosti. Shvatamo da je
bolno, isuvise svjeze, ali da zajednickim snagama moramo naprijed. Isuvise
je lako porusiti a kako je tesko izgraditi?!!!
Sesir moje ljubavi
Kako se priblizava vreme moga odlaska, tako sam sve zabrinutija za nacin
putovanja. Od ranoga se jutra pokusavam informirati kako se putuje za
Beograd, kada i odakle polazi autobus, ali mi niko nece dati tu
informaciju. Obracam se na salteru informacija Autobusnog kolodvora ali mi
ljubazna ( i hladna) salterska sluzbenica odgovara da oni nemaju takvu
destinaciju. Autobusi ne voze sa Beograd. Oni jedino imaju veze do
Madjarske, do Mohaca ili Baje te da mogu kupiti kartu samo do tih mjesta.
Posle se trebam snaci. Pred samim autobusom, stidljivo pitam ljude za koje
pretpostavljam da su putnici, jer to je takodje vrlo nejasno tko je tko,
da li znaju kakve su dalje veze za Beograd. Svi sute. Kao da ste u
najmanju ruku pitali za nekakvo mesto odakle se vise niko ne vraca. No
najzad, od samih autoprevoznika, dobijam informaciju ( tihim glasom) da
Putnikov autobus ccka na stanici u Mohacu i da cu njima platiti kartu do
Beograda.
Odahnem.
Pred put kupim burek na kiosku i jogurt slovenacke mlekarne, i jeduci
pomislim da bi se bolji burek tesko nasao i usred Sarajeva. Na radiju
objavljuju vesti o hrvatskom protivljenju podeli Mostara na nejednake
djelove jer su muslimani dobili bolje krajeve, pratim pogledom bolna
oprastanja ljudi na
peronu, suze u ocima baka i deka i unucadi.... uzimam u ruke novu knjigu
sjajnog Pavao Pavlicica i u sebi se oprastam od Zagreba. Bilo je kratko
ali slatko.
Na radiju Josipa Lisac. Na trenutak me nesto zapece, ali se ispravim i
pomislim da cu je koliko sutra sigurno cuti na nekoj od beogradskih
radio-stanica. U Beogradu bar nemaju taj problem da moraju krisom slusati
Josipu, Haustor, Prljavo kazaliste ili Olivera Dragojevica. I dok se
autobus lagano, kroz duboki snijeg, upucuje ka granici koju je progutala
balkanska noc, skidam sa glave divni sesir koji sam si kupila u centru
Zagreba, odmah pokraj Cvijetnoga trga. Sa zadovoljstvom sam platila
pozamasnu svotu novca, jer je za mene taj sesir bio ne samo sivi sesir
koji mi krasno pase, vec cela jedna prica , Dnevnik jedne ljubavi o mom
povratku u grad koji volim.
Ivana MARKOVICH
Antrfile:
Izmedju ostalih mesta, vlak se na cas zaustavlja u
Zagorju....instinktivno i nesvesno pocinjem da pevusim
"Lijepo ti je, lijepo ti je Zagorje zeleno...." i sa neznoscu
se setim Tita.
Pitam je li istina da se izmisljaju nove reci, samo da bi se
zatro trag lingvistickim slicnostima? Da li je istina da se
hidroelektrana naziva munjara a elektro-inzenjer ,
munjo-dovitljivac?